Marketing
Kako smo sadili masline
Ako su biljke živa bića isto ka i mi, a nesumnjivo jesu, onda stoposto i one imaju dušu. Doduše oko duše manje-više zelenog svita još se uvik vrti dosta dilema i nepoznanica, ali već je nebrojeno puta dokazano kako se one puno bolje osjećaju kad lipo pričamo s njima, ako im puštamo prikladnu muziku ili se pak glasno smijemo u njihovome društvu. E sad, ima i među biljkama čudnih svatova, raznoraznih korova, bockavih travurina, dosadnih nametnika i ostalih vrsta mangupa, ali s druge strane neizmjerno je više primjera plemenitog, gotovo kraljevskog roda kakva je recimo, "naša" maslina. Na isteku zime, upravo sad je pravo vrime da se masline malo dotjeraju, poprave frizuru i vrate stari sjaj kako bi pune novog poleta krenule prema svijetloj budućnosti.
Prema upravo takvoj svijetloj budućnosti, lakim koracima hita i barba Rašo, novoustoličeni savjetnik predsjednika kućnog savjeta za pitanja digitalnog prijenosa TV signala, uticaja timpanista na glasovni raspon Ivane Kindl kao i minuciozne procjene količine prirodnog plina u području Kaspijskog bazena. Naravno, za primjerno obavljanje tako složenih zadataka jako je bitno dobro društvo pa smo se i ovoga puta bez velikog grintanja i prigodnog brontulavanja okupili na velebnom imanju savjetnika Raše u dražesnoj uvali Stivančici.
Nakon koktela dobrodošlice, sengviđa od murtadele i domaćega litvanskoga sira, uvatili smo se posla. Ja sam obavija intervju sa svakom maslinom pojedinačno, objasnija im situaciju i dogovorija smjernice budućeg razvoja. Kako sam u mnogim stvarima naopak, a šta mogu kad sam taki, u svakoj prilici mi je drago šišnit tuđe masline. S tuđima mi je uvik nekako lakše, dok svoje uvik ka ono malo štedim.
Za to vrime barba Frane je cipa drva, a teta Ćimoza se vrtila oko kužine i falila se kako ima prekrasne batake. Dija i Dada su se uvatile kumplira, kapule i kupusa. Ubrzo su stigli barba Ivan i teta Ankica. Barba Ivan je malim vinogradarskim škaricama podriza odrinu, a teta Ankica je donila neke veeeelike škare kojima je sve grančice cap-cap samlila u papar. Barba Rašo je cilo vrime kontrolira situaciju, dava mudre savjete, a istaka se i vrhunskom diplomacijom.
Koji je Rašo diplomat, to nije za virovat, nije mu oni mali Jamdroković ni do gnjata. Kad bi doša do mene, samo bi reka - e jesi pravi, svaka čast, najbolji si, da nije tebe ništa ne bi uspili napravit. Sve bi bilo u redu da tu istu rečenicu nije ponovija svima ostalima i to onako u povjerenju, tako da smo svi ponaosob postali svjesni svoje važnosti i nezamjenjivosti.
Uglavnom, osokoljeni takvim pristupom, još smo žustrije prionili poslu i dok si uspija izrecitirat "gle malu voćku poslije kiše", već smo sve doveli u red. Onda je barba Frane zapalija vatru i kad se razgorila lipa žerava, zaključili smo da je situacija na gradelama složena, čak i s tendencijom daljnjeg usložavanja. Između svih delicija, titulu šampiona gradela, ovoga je puta odnila Tangarova kobasica koja se istakla raskošnom veličinom, omamljujućim mirisom i rafiniranim okusom.
Dok je priko krova zviždalo olujno jugo, guštali smo mumajući u lipoj spizi mmmm, sve bolje od boljega, a nakon treće bevande sitija sam se da nisam cili dan učinija niti jednu sliku. Astigospe, uteć će mi sunce prema Italiji, utopit će se u more i šta ću onda? Zato sam iskoristija prvi povoljan trenutak i naredija pokret. Za divno čudo, ekipa je zdušno prihvatila moju ideju pa smo se najprije popeli do vrja Movara sa kojega nas vitrusina zamalo nije otpuvala sve tamo do Ličko-Senjske županije.
Svjetionik na hridi Mulo, bija je izvrgnut napadu strašnih valova
a sa druge strane vale, Punta Planka se topila pod udarima otvorenog mora.
Nije mi tribalo dva puta promislit - pohita sam prema Planki jer je naviše volim baš za ovakvoga vrimena.
Huči more, prska u ariju, tutnji i ječi iz svojih dubina
Zrak je pun posolice tako da nema šanse da ostaneš bljutav
Crkvica Svetog Ivana Trogirskog na samoj punti, odavno je već navikla na ovakve prizore
Sa zadnjim zrakama sunca, utopili smo u more i ovu veljaču prevrtaču polivaču, otpratili je s najboljim željama i prigodnom pjesmom "ne vraćaj se nikad više, ajde lipo ća, ti i tvoje kiše"
P.S. Ispričavam se šta sam u naslov stavija "kako smo sadili masline" šta u biti ne odgovara istini ali nekako mi je blesavo i nepoetično bilo "kako smo šišali masline"
Nisu masline ovce, nu!
Post je objavljen 02.03.2010. u 09:34 sati.