Pod svjetlima reflektora ovog, nazovi modernog svijeta, sve je više bombastičnih naziva, superlativa bez pokrića, ništa više nije dovoljno lijepo, dobro i drago, to je malo, to je ništa, već sve mora biti spektakularno, fenomenalno, fantastično, famozno, kraljevski ingeniozno da bi uopće obratili pažnju na bilo što, a najbolje od svega jest činjenica da upravo to "bilo što" ispod sjajne izglancane površine, u svojoj nutrini najčešće krije nešto sasvim profano, prizemno i obično.

Ali tako se lako dati zavaravati šarenim opsjenama i sjajem zvijezda koje su se davno već ugasile, tako se lako prepustiti svojim zabludama, svojim uvjerenjima da će se neke stvari kad-tad same od sebe posložiti na svoje mjesto, da će princ na bijelom konju dojahati iz neke bajke, poljubiti odabranicu srca svoga i svi će živjeti dugo sretno i zadovoljno.





O da, tako je slatko živjeti okružen zabludama, za-bludjeti kao budala koja još vjeruje da sreća pada s neba, voziti kroz život linijom manjeg otpora bez suvišnog truda, naprezanja i odricanja.
Ništa na ovom svijetu ne pada s neba, osim kapljica vode u svim mogućim kombinacijama kristalića i agregatnih stanja, ne postoji niti čarobno ogledalce koje ti u svakom trenutku može reći tko je najljepši i najpametniji na svijetu, a opet i taj Kairos, grčki Bog sa čudnom frizurom i vagom koja nije baždarena po pozitivnim propisima tržne inspekcije, vazda je u nekoj žurbi i pojavljuje se puno rijeđe od Halleyevog kometa.



Promišljajući što bi to zablude bile u svojoj suštini i kako ih uopće prepoznavati, možda se direktniji put do tih odgovora nalazi sa suprotne strane pa ako uzmemo u obzir da bi opreka zabludama bila ništa dugo nego ISTINA, onda jednostavnom matematičkom operacijom dolazimo do rješenja koje kaže da su zablude i laži jedno te isto.

U stvari, svaka zabluda jest laž, dok svaka laž ne mora biti zabluda.
Zabluda je slatka laž, ona laž koju u dubini duše osjećamo, ali je ne želimo sami sebi priznati, zabluda je gotovo uvijek omotana sjajnim celofanom i mi po prirodi stvari vjerujemo da se ispod tog celofana krije čokoladni bombon pun slasti i zavodljivih aroma.

I mi takvi obični, slabi i nikakvi, radije ćemo čitav život čekati čokoladni bombon nego li zagristi u kiselu jabuku, jabuku opora okusa, crvljivu i neuglednu, jer nas kao nešto koči, nešto sputava i zaustavlja, a ne koči nas ništa drugo nego strah od prave istine.
Strah...



I ne želimo sebi priznati da više vrijedi jedna sekunda istine, nego čitav život proveden u zabludama.

Kad se naši stari žele “pohvalno” izraziti o nekome za koga baš ne smatraju da se ističe pretjeranim radnim navikama i neimarskim zanosom, obično kažu – eno ga, gleda kako more tuče u kraj!



Naravno, u predugim zimskim danima garniranim južnjačkim bluesom postoji znatan broj svrsishodnijih aktivnosti od besmislenog gledanja mora, poput inhalacije alkoholnim parama po birtijama ili grčevitog čuvanja šentade guznim mišićima da kojim slučajem ne bi poletila sama od sebe u ariju.
Igranje balota, šijavice, pikada ili viteška nadmetanja u briškuli, trešeti i trijumfu, u takvom odnosu snaga predstavljaju skoro pa ekstremne sportove.



No, bez obzira na sva naklapanja i uvažena mišljenja dežurnih grintavaca, meni je baš gušt doć na samu obalu mora, pogotovo u ovakvim danima kad je more nemirno, kad nestrpljivo vrije iznutra, kao da je i njemu samome dosadila ta duga samoća kad na čitavom obzoru nigdje ne vidiš ni jedra ni jarbola, niti bilo kakve siluete koja bi ukazivala da netko tim morem uistinu i plovi.





Uostalom, malo prigodne meditacije i razgovora s morem, u pravilu donese smirenje, oseku tmurnih misli i plimu pozitivnih emocija.



Ništa čudno, budući da je meditacija s morem najprirodnija stvar na svijetu, a pogotovo ako uzmemo u obzir da je i ovo naše more Adriansko malen, ali ipak značajan zaljev Mediterana, a gle čuda, meditacija i Mediteran tako slično zvuče kao da su brat i sestra!

Razmišljajući o snazi, ali i krhosti prirode, pronalazimo u sebi novu snagu, udubljivanjem u tajne velikog plavetnila pokušavamo spoznati dublji smisao, znatiželjno iščekujući da se iz morske pjene ponovo rodi Boginja ljubavi i ljepote.





Istina, meni ovako nemirnome i štrambavome s dijagnozom kroničnog crva u guzici nije nimalo jednostavno zauzeti dostojanstven položaj lotosovog cvijeta, ali znam ja to riješiti i na neke drugačije načine.



Svaki val donese drugačiju sliku, drugačiji šum, drugačiji zvuk valjanja oblutaka po pijesku, a za prenijeti sve to u okvir svoga foto-aparata, vrlo često zahtjeva specifične položaje tijela koje opet na neki blesavi način sliče asanama za početnike. Mislim, nisu blesave asane već ovo što ja izvodim, da se razumimo...



Jednom je neki filmski režiser rekao da je more užasan glumac, svojeglavo, neukrotivo i jogunasto da je s njim izuzetno teško raditi jer se ne da pokoriti i dovesti u neke razumne okvire. Kad želite bonace, ono vam donese valove, a kad želite prikazati oluje, u pravilu se omekša, zaobli i smiri...

Ah i ti režiseri, kao da se more može tek tako uokviriti, uobličiti, ufilmiti...





I naposljetku, kakav je zaključak?
Zaključak je da zaključka nema, eventualno neki priključak može spasiti stvar.

More je ovih dana zamirisalo drugačije.
Zimi dolazi kraj.

Tog su me jutra probudili iznenadni valovi vrućine i nesnosna tupa bol u predjelu glave pa iako svjestan činjenice da i šuplji zub ponekad zna zabolit, a kamo li neće isto takva glava, ipak sam nekako kroz polumrak dobauljao do spasonosnog aspirina plus C koji mi je kritičnu situaciju koliko-toliko doveo u normalu. Ufff, nije nimalo lako kad imaš osjećaj da ti je glava dosegla razmjere planeta Saturna i to zajedno s prstenom, ofkors.

Kriza srednjih godina, muški klimakterij ili nešto treće, sad je sasvim svejedno, ali sunce koje se ukazalo na prozorčiću nakon otvaranja škura, u trenu je otpuhalo sve zdravstvene tegobe u ropotarnicu, ne samo povijesti umjetnosti već i primjenjenog zemljopisa.

Uostalom, već su se neki naši planinarski prijatelji s neskrivenim gnušanjem počeli distancirati od nas smatrajući kako smo izdali ideale klasne borbe brdsko-planinskog proleterijata nasuprot čitave armije nedjeljnih dokoličara i šopingoholičarskih hodočasnika.

Ponekad zaista nije loše pustiti mašti na volju pa krenuti na putovanje čak i bez jasno određenog cilja jer se tada za divno čudo, počnu pojavljivati neki, na prvi pogled nevidljivi znakovi koji nas, čak i bez kompasa i GPS-a, bez greške odvedu na najbolje moguće staze.

Tako nas je i ovoga puta nebesko plavetnilo sa zapada privuklo magnetskom privlačnošću pa smo se odlučili zaputiti "negdi prema Šibeniku", a dobro poznata ruta starom Jadranskom magistralom preko Rogoznice, Primoštena i Grebaštice, svakog puta donese neku toplinu oko srca, ponekad i tugu kad ugledaš onu bolnu pustoš i golet na padinama na kojima je nekada rasla borova šuma.

I taman kad smo bili blizu mosta preko Morinjskog zaljeva, moja izvršna producentica predloži: "Mogli bi skoknut do Brodarice, možda pronađemo nekoga da nas prebaci na Krapanj!"

Krapanj-nj-nj-nj, ajmo ća!

Spustili smo se na Brodaricu, pravo u lučicu ispod Konzuma.
Krapanj nam se smiješio sa druge strane kanala.



Na plavoj tabli, čitko i uredno ispisan red plovidbe.
Radnim danom tad i tad, nedjeljom i praznikom u 8.45, 13.00, 16.20 i 20.15

- Koja je sad ura?
- Jedna manje pet.
- Odlično, onda bi to tribalo svaki čas, idemo li?
- Idemo!

Osvrćem se oko sebe, čak i opetovano, ali ne primjećujem niti jedan brod na kojemu piše "Jadrolinija", "Krapanj-line" ili barem neki "Matan Tours."
Tek dva čovika ćakulaju na vrhu mula, borše spuštene pored njih, stoposto i oni namjeravaju priko kanala, idem ih pitat.

- Skužajte, ide li odavde brod za Krapanj?
- Je, na dobrome ste mistu, kreće za koji minut.
- A di je brod?
- Eno ga priko, sad će on na ovu stranu!

I stvarno, već vidim kako se sa Krapanjske rive odvaja jedan drveni brodić, najprije lagano u šiju pa zabordiža punom parom naprid, zakuvalo more oko propele, uvatija kurs pravo prema nama.
A to je to!?



Ma ke Jadrolinija, ma ke Matan Tours, ovo je il grande vaporeto, samo za velike traversade priko debeloga mora!

Pričekali smo da se sedam-osam putnika s otoka lipo iskrcaju ka ljudi, a nas pet-šest novih se strateški rasporedilo po palubi brodića željno očekujući polazak. Od mula do mula, točno je 370 metara udaljenosti, plovidba traje otprilike četiri minute, cijena prava sitnica - kuna po minuti! Ma da je i više, opet dobro.

Dok nam lagana tramuntana bridi po obrazima, otok Krapanj se fjakasto baškari na zimskom suncu, svakim trenom nam je sve bliži i eto ga, nismo se pošteno ni zalaufali, a već smo tu.



Krapanj je u mnogim stvarima naj. To je najmanji naseljeni otok na Jadranu, najniži po nadmorskoj visini koja niti u jednom dijelu ne prelazi dva metra, a isto tako, Krapanj se smatra najgušće naseljenim našim otokom, iako mu broj stanovnika posljednjih godina drastično opada.





Osim toga, Krapanj je poznat po višestoljetnoj tradiciji spužvarstva, vrsnim "šototajerima", ljudima kojima je ronjenje na velikim dubinama gotovo ugrađeno u genetski kod.





Otok su prvi naselili Franjevci sredinom 15. stoljeća izgradivši samostan Svetog Križa u kojemu se danas nalazi muzej s vrijednim umjetninama.

Kako to obično biva zimi na otocima, ulice su gotovo puste, onih nekoliko naših suputnika sa broda tiho su nestali među uskim kaleticama, a tek poneki rijetki prolaznici na rivi brzo bi zamicali iza prvog kantuna. Nije ni čudno, s obzirom da je vrime nedjeljnog ručka, a budući da nemamo namjeru upadat navrat-nanos na prozore nepoznatih ljudi, odlučili smo napravit jedan počasni krug pješice oko čitavog otoka. Naravno, to baš ne predstavlja neku veličanstvenu avanturu, ali krug je krug, šta god mislili o tome. Tek nas poneki galeb pogledom isprati s mula, a onda se oholo vine u modre visine.



Skoro sve krapanjske kuće smještene su na južnoj i sjeveroistočnoj strani otoka koja gleda prema kopnu i Brodarici, ali čim smo zavrnuli sjevernu puntu, našli smo se u ponešto drugačijem, zelenijem okruženju. Između stabala alepskih borova nalazi se i nekoliko maslinika, a dok huk vitra kroz njihove krošnje plete svoju zimsku melodiju, uživamo u pogledima prema Zlarinu, Drveniku, Rakitnjaku, Dvainki, Obliku, škojićima šibenskog arhipelaga.



Staza koja obrubljuje otok vraća nas natrag prema naseljenom dijelu.



Dok su zvona sa zvonika označila dvi ure popodne, mi smo već iscrtali čitavi krug oko otoka pa smo odlučili istražit misto iznutra, prošetat kroz labirint uskih uličica, zavirit u samo srce Krapnja.



Ova me kućica podsjetila na neki lik iz crtanog filma, možda čak na začuđenog smajlića.
Oči, usta, sve je tu.



Muzej spužvara je naravno zatvoren, uostalom ko bi očekiva posjetitelje u ovo gluvo doba godine, tako da smo svoje spužvarske strasti morali zadovoljiti tek ponekim pogledom preko prozorskog stakla.



Zubato zimsko sunce izmililo je bakice na šentadu ispred kuće, a unatoč njihovoj prividnoj nezainteresiranosti, nisu propustile priliku da nam znalački "uzmu miru" i međusobno prokomentiraju: Ovo su sigurno neki stranci!



Glavnim trgom dominira toranj sa satom,



a ono što nas je začudilo i pomalo rastužilo, veliki je broj oronulih i porušenih kuća, čak i crkava.



Na mnogim kućama se točno vidi kako su se obitelji razdvajale kroz generacije, pa je tako obično jedan dio kuće u kamenu, drugi u bloketama, treći u matunima, četvrti u drvu, peti opet u kombinaciji svega već navedenoga, uglavnom, sve to daje jednu prilično neveselu sliku neurednosti, zapuštenosti i siromaštva. Prava šteta, jer je čitav otok uistinu jedinstven i prekrasan. Osim toga, previše je "reciklažnih dvorišta" u kojima se po ne znam kakvom sistemu odlažu daske, stare gume, boce, kante i svašta nešto još. Nadam se da mi oni koji nose Krapanj u srcu neće uzet za zlo, ali tih nekoliko stvari toliko bodu oči da nema smisla praviti se kao da ne postoje. Ako smo odavna već zaključili da nije u šoldima sve, onda možemo skupit barem malo volje i solidarnosti da pomognemo jedni drugima jer bi se sve to moglo bez problema riješit.
Ipak, virujem da će se s lipšim danima sve to brzo dovest u red.

U svakom slučaju, nisam doša na Krapanj grintat, ima tu još puno lipih detalja "Mediterana kakav je nekad bio."



Već nam se polako približilo vrime odlaska, tu je naš vaporet koji nas čeka za još jedno "dugo" putovanje.

Odlazeći s otoka, izmišali su mi se osjećaji. Svaki me naš otok takne "u šuštu", svaki odlazak sa škoja mi izvuče jednu izdajničku suzu za Dalmacijom koja nestaje i koja propada i to ni zbog čega drugog već zbog naše gramzivosti i pohlepe. U nekim mi je trenucima čak i draža onako musava, šporka i tuserasta, nego ovakva "moderna" unakažena betonskim zgradurinama, bezbrojnim apartmanima s meksičkim lukovima i kičastim stupićima, kvazi-vilama opituranim bojama nekog čudnog područja sunčevog spektra. Te kućerine ne poštuju jedna drugu, ne žive zajedno u slozi, već jašu jedna drugoj za vratom uživajući u svojoj samodopadnosti i samodovoljnosti. Između tih nakaza nema mista za posadit jednu lavandu, ružmarin ili kadulju, a kamo li koje stablo masline, smokve, rogača...

No, maleni Krapanj nema veze s time.
On je nešto dugo.
On je jedan i jedinstven
On je u mnogo čemu naj.
Najveći u svojoj sićušnosti.
A krapanjske spužve mogu upit puno suza u sebe a da se to i ne vidi.
Za one koje su ostali ispod mora i za one koji su preko tog mora otišli.
I nikad se nisu vratili.

Za ovakvih tuzgavih i bljuzgavih dana svaka zraka sunca dođe kao neki dar s nebesa, kao tračak nade u moru teških i tmastih oblačurina koje su nam toliko već dosadile da postoji realna opasnost od kolektivnog ispaljivanja na živce. Uostalom, držeći se one "uzmi sve što ti život pruža", razmišljam zašto ne iskoristiti priliku i krenuti u jednu kratku šetnju najužim zavičajem. Toliko "najužim" da mi nije potrebno nikakvo prometalo, jednostavno rečeno, današnju rutu mogu prohodati s noge na nogu za sat-dva, možda tri pa stoga bez previše filozofiranja, krenimo zajedno u jedan đirić.


Od Planoga, prigradskog naselja par kilometara udaljenog od Trogira, prema istoku vodi nekoliko blatnjavih puteljaka pa ako već imate sreće da pogodite onaj pravi, u dobroj ste prilici za desetak minuta hoda stići u Bijaće, predio na razmeđi trogirskog i kaštelanskog polja koji je nekada davno, u devetom stoljeću predstavljao, kako se to pjesnički kaže, kolijevku hrvatske državnosti. Naime, upravo je u ovim krajevima pronađena Trpimirova darovnica koja unatoč prijeporima nekih povjesničara, nedvojbeno predstavlja prvi dokument u kojemu je spomenuto hrvatsko ime.

Između čempresa i starih maslina, nekako se sramežljivo stisnula crkvica Svete Marte koja u pitomom okruženju broji svoje dane, daleko od svakodnevne gužve i buke, tako da bi prosječni putnik-namjernik teško mogao i pomisliti da su upravo ovdje, stolovali hrvatski kneževi.



Crkva Svete Marte izgrađena je na temeljima starokršćanske crkve i spominje se još u ispravi kneza Muncimira (Mutimira) 892. godine kao mjesto izdavanja vladarskih povelja.

Od izvorne crkve, danas su vidljivi samo ostaci, a nova crkvica koju vidite na slici, izgrađena je prije točno sto i dvije godine, ponajviše zaslugom Don Frane Bulića koji je tih godina provodio opsežna arheološka istraživanja ovog područja.



U najmanju ruku je začuđujuće da ispred ove crkve koja predstavlja živu povijest našeg naroda nema niti jednog natpisa koji bi u dvije-tri riječi objasnio o kakvoj se vrijednosti radi, a siguran sam da bi i arheolozi nove generacije ovdje imali i te kako posla. Istina, "nova" crkvica je obnovljena posljednjih godina, ali cjelokupni lokalitet zaslužuje neizmjerno više pažnje.





Pozdravivši Svetu Martu krenuo sam prema vrhu slikovitog brežuljka zvanog Nofar na kojem se smjestila još jedna crkvica posvećena, naravno - Svetom Nofaru. Ne, ne, nemojte me hvatati za tipkovnicu, nisam napisao "Sveti Njofra" već se ovdje radi o tipičnom pojednostavljivanju "teških" imena svetaca pa tako primjerice kod nas Eustahije postaje Ostak, a Onofrije, kako već pretpostavljate - Nofar.



No, do Njofre, pardon Nofara, nije bilo tako jednostavno doći, unatoč tome što postoji uredno označena planinrska staza kojom se na žalost, vjerojatno ne prolazi tako često uzimajući u obzir da je prilično obrasla u grmlje i šipražje.



Ipak, usprkos preko nekoliko posrtanja po blatnjavoj i klizavoj stazi, konačno sam, u sami smiraj dana došao do vrha nevelikog brdašca s kojeg ipak puca krasan pogled na Kaštelanski zaljev i obližnju zračnu luku. Nema nikog da mi uvati intonaciju, ali baš mi se nekako zapivalo "Marjane, Marjane."



Vrata na crkvici ne izgledaju baš bajno, ali su posljednje zrake sunca ispunile njezinu unutrašnjost nekom začudnom toplinom.





Kako mi se po mrklome mraku baš i nije mililo zibati i glavinjati onim istim klizavim stazama, malo sam produžio korak i izveo jedan brzi veleslalom kroz vinograde i maslinike, a privučen velebnim "cvjetovima" ispred zgrade aerodroma prigodnim "kliketanjem" zaključio današnji đir.

Još bi nam mogla desiti se inauguracija
Desiti velim
A ja ne znam da li da je želim
Ili ne želim...

Usrdno se nadam da mi časni starina Dobriša Cesarić neće uzeti za zlo što sam oskrnavio njegovu pjesmu, ali vjerujte mi nije iz loše namjere, jednostavno, toliko sam ponešen današnjom inauguracijom da se teško mogu othrvati osjećajima ponosa, slave i svekolikog domoljublja.

Inauguracija dakle - čovječe kakva dražesna riječ, puna su ti je usta dok je izgovaraš. Isto tako morate priznati da je i krajnje učinkovita. Idemo, ponavljajte za mnom i-na-u-gu-ra-ci-ja pa sve brže, ina-ugur-aci-ja pa još brže, inaugur-acija, inauguracija, inauguracija!!! Osjećate li kako su vam mišići oko usana odmah proigrali i zatitrali!? To nam treba! To! Vježbe za punije usne i zanosan osmijeh! Dosta je bilo obješenih faca i facijalnih grčeva, pred nam je novo doba!

Možete vi govoriti ili misliti o tome što god vam bilo milo i drago, ali ja sam potpuno siguran da će ovaj osamnaesti dan mjeseca veljače godine Gospodnje dvije tisuće i desete ostati zapisan kao jedan od najznačajnijih datuma novije hrvatske povijesti.
Zašto?
Pa, za razliku od svih dosadašnjih vladara i poglavara naših naroda i narodnosti koji su umirali, pogibali, bježali, bivali nasilno svrgavani ili protjerani, prvi put u povijesti Hrvata imamo priliku svjedočiti da čelni čovjek države odlazi u penziju! Jeste li svjesni koliki je to demokratski iskorak!

Druga stvar, za razliku od svih dosadašnjih predsjednika koje pamtimo, Ivo Josipović je prvi koji u svojoj biografiji nema niti jednog dana provedenog u bajbukani!
Još jedan grandiozan demokratski iskorak!

Sve u svemu, bio je ovo jedan vrlo neobičan dan. Nakon što nas je jutros kiša pošteno isprala i svoj forte fortissimo odradila upravo u trenucima kad sam hitrim koracima skakutao prema radnom mjestu, gotovo istovremeno s polaganjem prisege novog predsjednika, zasjalo je sunce! Zar to nije znakovito!?

Upravo zbog toga, danas sam vrlo optimističan pa iako znam da postoji mnogo nevjernih Toma, imam neki ludi osjećaj da dolazak Ive Josipovića zbilja može označiti prekretnicu.

Osim toga, jako mi se svidjela i prisega. Znam da su mnogi sumnjičavci izražavali skepsu hoće li Bog biti od pomoći novom predsjedniku ili ne, ali dilemi zapravo nije bilo mjesta. Samo ako smijem, dodao bih jedan amandaman. Znate što bih ja uveo?
Prisegu građanina Republike Hrvatske!

I to obavezno za sve punoljetne građane i to ne jednokratno, nego je obavezno ponavljati najmanje svakih pet godina!
Tako bi dobili idealnu priliku da se svi zajedno inauguriramo i naravno - takav događaj popratimo veličanstvenom feštom i vatrometom.

Tekst same prisege uopće ne moramo drastično mjenjati i može izgledati ovako:

Prisežem svojom čašću da ću dužnost građanina Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana.

Kao hrvatski građanin:

- držat ću se Ustava i zakona,

- brinuti se za uredno plaćanje poreza, trošarina, carina, cestarina, mostarina i svih ostalih naknada i dadžbina koji pune proračun Republike Hrvatske,

- bdjeti nad rezulatima naših sportaša i šahista, znanstvenika i estradnih umjetnika koji svojim pravednim djelovanjem pridonose ugledu Republike Hrvatske

- da ću širom svijeta pronositi dobar glas o svojoj zemlji i time pridonositi povećanju broja turista, pogotovo s kvalitetnih tržišta

- čuvati nezavisnost, opstojnost i jedinstvenost državnih službenika i namještenika, redovito plaćati pretplatu HRT-u, štititi čast svakog drugog građanina države Hrvatske.

Tako mi Bog pomogao!

Živjeli!

Ovako mi danas veli horo(r)skop

Pojavit će se dileme vezane uz vaše dugoročne poslovne planove, zbog čega ćete biti pesimistični i neraspoloženi. U večernjim satima sinut će vam nove ideje i originalna rješenja koja će vas motivirati da uložite još više energije.

Dakle, bolje mi je ništa ne radit, nego lagano paćifiko prespavat dobar dio dana, ako uopće budem u mogućnosti zaspat od silnog uzbuđenja planirajući svečani doček veličanstvenih ideja koje će se, nema sumnje, pojaviti u večernjim satima.



No dobro, sad mi je nekako lakše kad pouzdano znam da sam danas pesimističan i neraspoložen samo zbog specifične konstelacije zviježđa i planeta, a što se novih ideja i originalnih rješenja tiče, večerašnja pošiljka će mi izvrsno doći za popunjavanje zelene fascikle u kojoj uredno slažem sve dosadašnje ideje. Ta moja fascikla, ma ke fascikla, bolje je reći - knjiga ideja, svakim je danom sve deblja, između ostalog, u njoj se nalazi idejni nacrt revolucionarnog torpeda koji će stubokom promjeniti plovidbu morem, zatim model ultra lakog plovila koji će ljudima praktično omogućiti hodanje na vodi kao i detaljno razrađeni projekt spektakularne naprave za guljenje krumpira.

Kako bi pojedini Hercegovci rekli - bumo vid'li...

U današnje vrijeme kad sve postaje super, sve je mega i sve je turbo, nije me previše zaprepastio podatak koji kaže da je utakmici "svih zvijezda" američke košarkaške lige prisustvovalo ni manje ni više nego 108 tisuća i 713 gledatelja! Spektakularna košarkaška utakmica odigrana je u Texasu, točnije Arlingtonu, predgrađu Dallasa i to na novom stadionu nogometnog kluba Dallas Cowboysa. Da se razumiijemo, tu se ne radi o našem nogometu već onoj prilično besmislenoj i budalastoj igri, kombinaciji maškara i ragbija kojeg iz meni nekog sasvim nedokučivog razloga, Ameri jednostavno obožavaju.

Ispočetka mi je bilo čudno jer sam u svojoj blesavoj glavi pomislio da su košarkaši igrali pod vedrim nebom, ali čim sam malo pročačkao po mreži i da tako kažem - uronio u srž problema, shvatio sam da je dom dalaških kravara jedna zaista veličanstvena građevina koja između svih ostalih čuda, ima čak i pomičan krov.

Ipak, koliko god mogu shvatiti da je jednu košarkašku utakmicu došlo gledati preko sto tisuća ljudi, toliko mi nije jasno šta su uopće mogli vidjeti svi oni koji nisu imali sreću dohvatiti karte u kako ih nazivaju "hall of fame" sektoru. Naime, najveći broj sjedišta nalazi se na gornjim tribinama koje su od centra igrališta udaljene preko stotinu metara!
Mislim, košarkaši realno jesu veliki ljudi, ali džaba ti je i velikog čovjeka gledati s tolike udaljenosti!



Ipak, poduzetni Amerikanci imaju rješenje za sve pa su čitav stadion prepunili mega-jumbo ekranima na kojima možete izbliza gledati istu onu utakmicu kojoj kao aktivno sudjelujete kao gledatelj, pače i navijač!

Ali, sad se mislim, kakav je smisao u svemu tome? Očita je namjera organizatora bila da se obori rekord gledanosti i u tome su uspjeli. I što sad? Što je slijedeći korak? Utakmica na nekom hipodromu za pola milijuna ljudi? Mora li sve što je mega, što je super, značiti da je to automatski i dobro? Pa mora negdje postojati negdje razumska granica grandioznosti!

Sve u svemu, mislim da su divovski ekrani ipak sjajna ideja i moguće rješenje za mnoge naše probleme, jer kako vidimo, gradnja svih cesta se obustavlja do daljnjega, sve će teže biti putovati Lijepom našom, jedinu nam utjehu mogu pružiti upravo takve mega televizije na kojima ćemo uživo moći gledati što se događa u susjednim gradovima. Tako ćemo primjerice, mi iz pasivnih krajeva biti izvrsno upoznati kakav se koncert događa u zagrebačkoj Areni, a moj prijatelj Mate iz Čvrljeva će moći istovremeno gledati utakmicu Hajduka na Poljuda i kopati vinograd. Dvostruka korist!

Uostalom, ne vidim razloga zašto bi Texas u bilo čemu bio bolji od Čvrljeva?

Ne volim gubit stvari. Ej, čuj mene pametnoga, ne volim gubit svoje stvari, kao da postoji itko tko baš voli kad izgubi nešto svoje. Bilo da se radi o sasvim beznačajnoj sitnici ili pak nekoj vrijednoj ili dragoj uspomeni, taj osjećaj nemoći kad nemamo blagog pojma kad i gdje smo nešto zagubili u pravilu donese koktel emocija satkan od nelagode, samoispitivanja, lutanja, samookrivljavanja i tko zna čega još sve ne. Svašta ljudi znaju izgubit. Novčanike, mobitele, satove, prstenje, naušnice, kišobrane, šalove, kape, rukavice, cipele, donje rublje, gornje rublje, ruske rublje, američke dolare, japanske jene a poneki čak izgube i svoje žene.

Eh da, najgori je onaj trenutak kad pretražimo sve džepove, torbe, pederuše, ruksake, kad se bezuspješno pokušavamo prisjetiti kad i gdje smo zadnji put vidjeli to "nešto" i kad konačno shvatimo da je ta toliko draga sitnica prohujala s vihorom.

Osim što redovito gubim ključeve, kišobrane i USB stickove, na što sam prilično već oguglao, ponekad mi se zna desit da me gubitak neke sitnice zblesi do krajnjih granica. Eto, baš na nedavnom izletu na Kamešnicu, ostao sam bez svog velevrijednog, skupocjenog, srcu i ruci dragog švicarskog nožića, koji je čak u jednom postu na ovom blogu preuzeo ulogu glavnog junaka.

Uglavnom, blage veze nemam di, kad i kako sam ga posija, ali moram priznat da me to slijedećih dana toliko mučilo da sam s posebnom pažnjom pretraživa sve moguće i nemoguće fotografije sa izleta, čisto da pokušam barem približno locirat di bi se moga nalazit taj moj famozni švicarski nožić. I stvarno, čak sam na nekim fotografijama pronaša nešto malo plavo šta bi po ozgledu i veličini taman moglo bit to. Ma znam, netko će reć, neš ti vridnosti, možeš kupit novoga za par stotina kuna, ali džabe ti je sve to, nikako se pomirit s gubitkom.



Inšoma, slijedeći petak, izaša sam malo ranije s posla i Puntićem zapalija prema Kamešnici. Jednostavno, vrag mi nije da mira i mora sam se na licu mista uvjerit je li to malo plavo šta sam ugleda na slici moj nožić ili nije. Kakvi su mi vremenski uvjeti bili, bolje da vam ne govorim. Hladno, snig do kolina, buretina dere samo tako, ali ništa mene nije moglo zaustavit, ni medvidi, ni vuci, a kamo li vile i hajduci. I zaista, doša sam do one kućice u Kurtagića docu, čak i pronaša ono malo plavo šta je po svemu sličilo na moje izgubljeno "blago", ali naravno, to nije bija moj švicarac već nešto sasvim bezveze.

I dobro, priznajem da sam bija blesav do daske, mislim stvaaarno, koliko lud moraš bit za tako nešto napravit, ali vraćajući se natrag prema autu, u mene se uselija jedan čudan osjećaj mira i spokoja. Jednostavno - bija sam svjestan da sam pokuša sve, da sam da sve od sebe da ga pronađem pa iako nisam uspija u svom naumu, opet sam neki ludi način bija miran i zadovoljan. Sva ona nervoza koja me mučila prethodnih dana jednostavno je nestala, kao rukom odnešena.

I baš se mislim nešto kasnije - neke stvari u životu radiš iako znaš da su šanse za uspjeh jako male. Ali bez obzira na sve, koliko god izgledalo uzaludno, koliko god neki ciljevi izgledali nedostižno, vrijedno je potrudit se. I pri tom dat sve od sebe. Ono - da možeš kasnije pogledat sam sebi u lice i reć - jesam, pokuša sam, sve sam pokuša, ali nije išlo.

I to je to!

Crno otisnuta slova na bijeloj stranici papira postaju mi sve mutnija. Više i ne pamtim o čemu sam uopće čita zadnjih tri minute. Ništa više ne kužim. O čemu to pjesnik pjeva. Da se vraćam ili...
Ma ne da mi se. Zatvaram knjigu i odlažem je na kantunal.
Gasim lampu.
Je li uključen alarm za ujutro, šest nula nula, dobro je.
Njezina strana opet je prazna. Prevelik je ovaj krevet za mene samoga.
I prokleto hladan. Kad nema nje.
Okrećem se na bok, tako lakše utonem u san. Ili barem sebe uvjeravam u to. Vanka opet počinje kiša. Sitna, ubojita, tiha, podmukla, poneka kap klapne o zatvorene škure. Tap...klap..tap...klap...

Učini mi se da čujem neki glas iz dubine noći, glas koji se savršeno stapa s ritmom kiše. Podsjeća me na onu, kako se ono zvala, Sesil, Sisel, tako nekako, visoka crna zgodna otkačena, Skandinavka, nekog neizgovorljivog prezimena.
Sissel... tako je Sissel.... Sissel Kyrkjebo. S onom kosom crticom preko O. Konačno sam se sitija. Bože kakav glas. Anđeoski. Čisti, savršeni sopran, a izgleda ka manekenka... Tri Sissel bi mogle stat u onu kako se zove... Montserrat...



Kad je ono bilo u Beču, Placido, ona i Aznavour. Stvarno, kad je to bilo, negdi devedeset treće, četvrte... Koliko li je godina već prošlo. Devedeset i četvrta ipak. Lillehammer, otvaranje, zatvaranje, štatigajavišeznam izvodila je olimpijsku himnu, sićam se. Tako je, devedeset i četvrta definitivno. Wienna, božićni koncert nakon toga. Dirigira je Điđi Šutej... Bože, ni njega nema više...
Devedeset i četvrta. Ka da je jučer bila.
A tek Sarajevo, osamdeset i četvrta.
Bože moj, Sarajevo...
Sanda Dubravčić pali vatru, Jure Franko srebro veleslalom, Primož Ulaga prdnija u varićak, na Bjelašnici danima vladala snježna mećava, spust se odgađa nekoliko puta, na koncu pobjedija Bill Johnson, Amerikanac... Katarina Witt, moje godište, a ono dvoje Engleza... Jayne Torvill, Christopher Dean, Bolero, led, strast, umijeće fantazija...
Sarajevo osamdeset i četvrte.
Čovječe, pa mi smo živili u zemlji koja je organizirala Olimpijadu heeeeej!?
Iks jedan v zimsku Olimpijadu
Šuti budalo, nemoj da te netko čuje, ne smiš to sad ni spominjat, onda je bija mrak.
A-ha mrak, tako je. Da, mrak je, turbo mrak, ništa se ne vidi.
Danas jedva dobijemo prvenstvo zapadnog Balkana u ping-pongu.
Šuti budalo
Nemoj da te netko čuje
Sarajevo...

I dalje pada kiša.
Ganjaju se mačke ispod prozora. Tumbaju se, kriče. Mačak zavija ko malo dite. Užasan je taj zvuk. Čini mi se da mala beba plače vanka na kiši.
Dosadne mačketine, maknite se ća!

Spava mi se
Pipkam u mraku, di mi je mobitel, tipkam SMS, laku noć lutko moja..
Ne prolazi ni deset sekundi, vraća se, laku noć vidimo se sutra

Prevelik je ovaj krevet za mene samoga
I prokleto hladan...
Šuti budalo
Šuti
I spavaj više...

Ima nešto fascinantno u mostovima. Ne znam točno šta, ali skoro svaki put kad prozujim bilo starom jadranskom magistralom ili novom Dalmatinom, volim stat pokraj njih, protegnit noge makar na samo par minuta i jednostavno uživat u pogledu na elegantne lukove i toj neobičnoj tišini koju remeti samo zvuk trajno jurećih automobila.



Zapadno od "starog" šibenskog mosta nalazi se svima dobro znani hotel Panorama, a preko ceste nekako sramežljivo između grmlja stoji putokaz na kojemu piše ZATON i RASLINA. Brate, sramota me priznat, proša sam ovde mali milijun puta, ali eto, nikad na tom križanju nisam da žmigavac desno iako znam da je Zaton odmah tu, par kilometara dalje.

Čak ni ovoga puta mi tako nešto nije palo na pamet jer smo već bili produžili prema Vodicama, a onda smo se istovremeno pogledali i jednoglasno zaključili: "Vraćamo se!"

I tako, ispraćeni začuđenim pogledom dežurnog policajca u Škodi Octaviji kojemu nije bilo jasno zašto se opet vraćamo prema njemu kad nas već u prvom prolasku nije zaustavio, vratili smo se kilometar-dva opet do samog mosta i ovoga puta dali lijevi žmigavac.

Zanimljivo, od većih dalmatinskih gradova i Dubrovnik i Zadar i Šibenik imaju svoje Zatone, jedino Split nema. Možda bi bilo dobro raspisat javni natječaj za splitski Zaton. To bi moga Vice Blagaić. On voli te megalomanske projekte. Koji se, usput budi rečeno, nikad ne mrdnu dalje od makete.

No dobro, ostavimo za sada Vicu i njegove makete, poznato mi je da je u Zatonu postojala veslačka staza na kojoj su održana natjecanja na Mediteranskim igrama, ali iskreno, znajući u kakvom je stanju danas većina tih objekata, činilo mi se da je veslanje na Krki odavno već teški pluskvamperfekt.

Ooo kako mi je bilo drago kad sam shvatio da nisam u pravu!
Ne samo da veslanje nije zaboravljeno, već smo ispred hangara ugledali mnoštvo sportaša koji su ovdje došli na zimske pripreme.



Iako je ove nedjelje buretina prilično veselo štipkala za obraze i podizala neugodne valove, sve to ni najmanje nije smetalo njemačkim reprezentativcima koji su disciplinirano svladavali svoje kilometre treninga.





Međutim, u Zatonu ne vježbaju samo veslači!
Očito inspirirani mladim sportašima koji bešumno klize svojim stazama, zatonski labudovi obožavaju veselo društvo pa lete tek koji metar iznad njihovih glava i kad zaključe da je dosta, spektakularno slijeću na površinu.



Čak i u ovako prohladnom zimskom danu, Zaton djeluje nekako pitomo i toplo.
Lipo malo misto.



Ne samo zbog izvrsne kave kojom smo se okrijepili u jednom od kafića, već i zbog još nekih detalja. Spomenik poginulima u drugom svjetskom ratu i križ podignut za pale branitelje u Domovinskom, stoje zajedno jedan do drugoga. Bravo Zatonjani! Kažem bravo, ali baš nešto razmišljam, zar tako nešto ne bi trebalo biti normalno!?
Naravno da bi trebalo, ali uvijek ima neki "ali..."

Nakon Zatona, skoknuli smo i do nekoliko kilometara udaljene Rasline na obali Prokljanskog jezera.
Bura i dalje dere samo tako. Zviždi!
Pjene se valovi, a barčice se stisle u portu ko srdelice.





Ipak, ima i u Raslini zanimljivih detalja.
Sigurno se pitate što ovdje radi stari crveni Fićo?



Kako šta radi!?
Pa služi za vez!



Nakon svih ovih atrakcija, konačno smo krenuli prema mjestu koje je još prije polaska prvo bilo zacrtano među našim današnjim ciljevima - Vranskom jezeru.



U stvari, na jugozapadnom jednom dijelu Vranskog jezera, kod Prosike, već smo bili prošlog proljeća, a ovoga puta, na Alanovu preporuku krećemo prema vidikovcu na Kamenjaku, brdašcu koje se izdiglo baš nekako po sredini jezera.

Do Kamenjaka nije bilo komplicirano doći, u Pirovcu smo skrenuli s magistrale pa laganom vožnjom malom cesticom prošli kroz Kašić i Banjevce, slijedeći putokaze ubrzo stigli pred sam vrh.





Pored obnovljene crkvice Svih Svetih, nedavno je uređen vidikovac s kojega puca fantastičan pogled na čitavo Vransko jezero i pravu perlu bisernih škojića od Murtera prema Kornatima.



Tu se nalaze dvije prekrasne kamene kućice Parka prirode, u jednoj se nalazi suvenirnica, a druga je uređena u stilu stare dalmatinske konobe.
Na žalost, ove zimske nedjelje nisu bile otvorene za posjetitelje.



Od platoa na kojem se nalazi nekoliko stolova za izletnike vodi "poučna staza" prema jednom od vrhova, uz koju se nalaze table s kratkim opisima biljnog i životinjskog svijeta ovog parka, sve u svemu jako ukusno i s mjerom napravljeno...
Park prirode Vransko jezero radi dobre stvari!



Iako smo se zbog bure koja se sasvim razmahala skoro skamenili na Kamenjaku, uživancija je bila baš na visini i ovo mjesto od danas upisujemo velikim slovima u bilježnicu pod rubriku "OBAVEZNO POSJETITI!"

Nevjernim Tomama na uvid kako se samo na sat vremena vožnje od kuće može naći pravo more zanimljivih mjesta i nezaboravnih prizora.
A to zbilja ne košta previše!

Drugo izdanje jedriličarske regate za široke mase zvane Kruška (s (ne)obaveznim prefiksom O), ove je godine ponovno donijelo dašak velikog plavetnila pred zidine staroga grada koji već godinama muku muči sa svojom pomorskom (dez)orijentacijom. Ako se davni Čovjek otisnuo na more radi nasušne potrebe i prirodne želje da sazna kako izgledaju daleke obale, siguran sam kako mu je vremenom vještina svladavanja vjetra i valova evoluirala u pravu strast pa danas upravo nošeni tom strašću odlazimo na još jedan ples pod jedrima.

Uostalom, bez strasti ničega ne bi bilo, kao i u brojnim drugim ljudskim aktivnostima, mlitavim pristupom teško je stići daleko, mlohavom čunom nemoguće je postići ekstazu...



Iako je O'Kruška regata zamišljena kao opušteno druženje bez natjecateljskog naboja i smotra jedrenja za sve vrste brodica koje na sebi imaju jarbol i barem poneki lancun koji sliči na jedro, prošlogodišnja premoćna pobjeda regatnog krstaša "Tudora", dodatno je motivirala mlađe snage da ove godine pripreme organizirani napad brzim višetrupcima i tako osvoje prijelazni pehar. Regatna ruta nije komplicirana, startajući ispred trogirske rive, jedrilice plove prema hridi Čelica koja se nalazi dvije nautičke milje zapadno pa nakon okreta slijedi povratak istim putem natrag.

Naravno, kako u ovo doba godine obično pušu vjetrovi sa istoka, lako je do Čelice doći, ali vratiti se natrag - e to je već malo veći problem, pogotovo zbog jakih struja u trogirskom kanalu.



Prije samog starta, potrebno se dobro zagrijati, ali ovi malci već znaju kako...



Kvočka i pilići



Nakon startne procedure, prvi su prema Čelici jurnuli optimistići u kadicama...



a nakon desetak minuta i svi ostali



Vjetrovi se i nisu baš iskazali svojom snagom pa su se spinakeri teško mukom punili



a neki se i nisu htjeli gnjaviti s tim bublastim jedrom.



Katamarani i trimarani su tražili povoljne refule



koje je ipak najbolje hvatao "Tudor"



Sa svjetionika na Čelici, pružio se nezaboravan pogled prema šumi jedara koji su hitali prema njoj s vjetrom u krmu



Favorit je i ovoga puta bio bez premca iako manovra pojalabande nije bila baš savršeno izvedena



Marko i Vedran su dali sve od sebe da stignu Fabijanka za kormilom "Tudora", a tu je i mali Duje, vodeći Optimist



Evo i Tudora bez navodnika, nije mu bilo lako svladati sve tajne Hobbie-cata



Šime je uvijek raspoložen za zafrkanciju



A kakva bi to fešta pod jedrima bila da u njoj ne sudjeluje i El Presidente Mihovil sa sinom Pavlom kao flokistom na Stelli





Dvojac Ante and Ante u trimaranu pokazuju kako bi bili sjajna i uigrana posada u klasi 470 ili 49-eru...



Oko Čelice sve odjekuje od cike i vriske, nastoji se ugrabiti što bolja pozicija za povratak u "orcu".







"Turističkim" krstašima nije priša, oni znaju guštat...









I gotovo pred samim ciljem, kišna zavjesa prekrila nebo, ugasila i zadnje refule kakvog-takvog južina, tako da je za svladavanje tri stotine metara od punte škvera do Kule Kamerlengo predstavljalo gotovo nemoguću misiju.







Ipak, na muci se poznaju junaci pa su na koncu sve jedrilice uspješno svladale i bezvjetrice i jake kurente.
Mnogi su regatu poželjeli ponoviti i sutradan jer se očekivala jaka bura, ali to je organizacijski odbor obećao naručiti za slijedeću godinu...

Kad smo prije kojih dvadesetak pa i više godina razmišljali o budućnosti, nismo je baš ovakvu zamišljali. Obično su to bile spike o nekakvim letećim autima, nuklearnim čudima, svemircima, vanzemaljcima, ali malo ko je vodija računa o komunikaciji među Zemljanima.
I tako, naši auti još uvik ne lete nego plaze cestama ka i prije pedeset godina, doduše danas ih ima bokunić više, svemirce još nismo upoznali, ali zato metode komuniciranja postaju sve intenzivnije, iako je paradoksalno da se sve manje družimo.

Dnevno komuniciramo sa stotinama ljudi, a nit' ih vidimo nit' čujemo!?
Eto na primjer, imamo čat.
Ili čet.
Ali, kako se još uvik nismo dogovorili je li čatamo ili četamo, onda mi to na tečnom hrvatskom kažemo – chatamo.

Chatanje je puno lipa stvar.
I korisna!
Razvija mišiće za tipkanje.
Istina, koji put prstima i ne možemo prinit baš sve naše misli, ali i zato imamo rješenje - kratice!
Isto na tečnom hrvatskom...

* AFK - Away From Keyboard - Daleko od tipkovnice (računala), ne mogu odgovoriti
* BTW - By The Way - Usput budi rečeno
* BRB - Be Right Back - Vraćam se odmah
* LOL - Laughing Out Loud - Glasno smijanje
* TIA - Thanks In Advance - Hvala unaprijed
* PLS - Please - Molim te
* WB - Welcome Back - Dobrodošao natrag

Osim kratica imamo i smajliće. Raznorazne. Oni služe da pojasne šta smo tili reć.
Jerbo riči sve manje razumimo.


Marčelina kaže da ona može čatat na pet prozora istovremeno...
Uvjeren sam da joj to uspjeva samo zato šta je žensko.
Jer, opće je poznato da žene mogu radit više stvari istovremeno.
Za razliku od muških. Koji jedva stignu i jednu stvar radit istovremeno.
Anatomija, šta'š...

Uostalom, chat i nije baš izmišljotina novog doba.
Možda zvuči blesavo, ali još su i naše prababe znale chatat.
Izašle bi lipo svaka na svoju ponistru, oliti windows i ćakulale.
Kako su kale bile tisne, to i nije bija veliki problem. Šantoće s jedne i ćakulone s druge strane, znale su parlat leva-leva. To vam se danas moderno zove chat-room. Samo je problem bija onima šta su prolazili tim kalama za vrime chatanja. Čim bi zamakli iza kantuna, istoga trena bi postajali glavne teme razgovora.

Kažem vam, čatanje je ludilo stvar, samo ima jedan problem
Nikako svršit!
Mislim, nikako taj razgovor privest kraju.
Eto, baš sam jučer skoro četiri sata čamija čatajući!

Kad sidimo u nekom kafiću i ako spontano odredimo da je već dosta, počnemo se lagano vrpoljit, zvat konobara, platit račun.
Na chatu to nije tako. Kad se razgovor zahkukta, nekako ti neugodno reć – moram ić ća!
Nema bodi lengviđa, nemaš pojma šta osoba s druge strane tipkovnice misli, možda je i njoj priša, ali ništa ne govori! A ne smiš naglo, moga bi ti se sugovornik ofendit!
Mislim, bezveze ti je reć – moram ić leć!
Nije pristojno.

Ovako je to sinoć izgledalo s Tanjom.
Neću vam objašnjavat ko je Tanja.
Ča Tanje – to bolje!

ja: aj baš smo se lipo naćakulali
Tanja: je
ja: mogli bi polako...
Tanja: ej, ček ček samo da ti još ovo kažem... (Tanja kazuje....)
ja: a jel? Ko bi reka!?
Tanja: e, kad ti govorim
ja: stvarno, vidi koja je ura, već ponoć i po!
Tanja: stvarno, morala bi i ja, ajde pa javi se nekad
Ja: oću
Tanja: vidimo se
Ja: čujemo se
Tanja: bog
Ja: adio
Tanja: tako je lako s tobom razgovarat
Ja. jel? nisam to zna
Tanja: kad ti kažem
Ja: ma daaaj
Tanja: ozbiljno
Ja: aj, to je lipo čut.
Tanja: dobro, aj Bog
Ja: do viđenja
Tanja:a nismo se vidili?
Ja: onda do čatanja
Tanja: e tako već može
Ja: aj pa se čujemo
Tanja: A možda i vidimo
Ja: e
Tanja: Kisi kisi
Ja: ćao bao
Tanja: Jesi još tu?
Ja: jesam
Tanja: mislila sam... ma nema veze sad
Ja: dobro, nemoj to zaboravit
Tanja: laku noć
Ja. i ti isto
Tanja: Bog
Ja: adio
Tanja: aj aj vidimo se
Papa
Ja: koji Papa?
Tanja: Bendedikt šesnajsti
Ja. ha ha ha, ajde bježi mala
Tanja: biži i ti kad ti je Bog već da
Ja: Ili Papa
Tanja: aj, evo mi je taman mašina završila
Ja: koja mašina
Tanja: od suđa
Ja: a taaaako
Tanja: ciaoooooo
Ja: baooooo

Sva srića da nas je makinja od suđa spasila jer bi se bili pozdravljali još sve do sad.
A ko zna, možda je i neka druga makinja bila u điru?

Nisam siguran koliko je običaj koji se svake godine održava drugog dana veljače u američkom gradiću Punxsutawneyju, država Pennsylvanija, kada okupljeno mnoštvo s velikom dozom nestrpljenja iščekuje pravorijek svisca Phila o tome koliko će još trajati zima, svojevrsno samodostatno američko japajakanje, ali htjeli mi to priznati ili ne, Ameri su od tog događaja napravili pravu atrakciju bez obzira na sva grintanja društava za zaštitu životinja.
Čisto sumnjam da svizac Phil išta može znati kada ga onako snenog trgnu iz zimskog mrtvila i navrat-nanos izvuku iz rupe i uopće, sumnjam koliko je to viđenje ili snoviđenje vlastite sjene relevantno za dugoročnu prognozu, ali sigurno jedino može biti to da su svi više umorni od duge hladne zime.

Budući da mi ovdje na zapadnom Balkanu nismo razvili tako sofisticirane metode, pače još uvijek nismo pronašli i imenovali svoga svisca Filka da nam kaže koju pametnu besjedu, moramo se snalaziti na ponešto drugačije načine. Eto na osobnom primjeru mogu potvrditi da se u svojim predviđanjima ne oslanjam na vlastitu sjenu već mi neizmjerno više uzbuđenja donosi iščekivanje prvog mirisa proljeća u zraku.

Najozbiljnije vam kažem, to je sasvim provjerena metoda jer se svake godine potkraj siječnja počne osjećati blagoprimjetan miris narančinih pupova koji nikada ne laže i pouzdano kaže kako se zimi bliži kraj.

Međutim ove godine, takvog mirisa još nema. Ne mirišu naranče, bajame se još uvijek nećkaju, razdužila se brate mili ova zima pa iako nije nešto ekstremno hladno, uvukla se grozna smrzajica u kosti i nikako je se riješit, dodijalo je više sve to i Bogu i ljudima. Jednostavno rečeno, nismo mi na to navikli, nismo mi takvi ljudi, u našem genetskom kodu nije zapisano da možemo izdržat velike i duge zime. Mogu to Kanađani, Skandinavci, Rusi eventualno, ali mi ovakvi đentilasti, tipo Mediteraneo, već počinjemo lagano šizit... Uput samo pitam, ako se žena koja šizi naziva šizikom, kako se naziva muškarac koji šizi!?
Šizikan? Šikan? Đikan?

No dobro, pustimo sad to, ako ćemo se držat one stare dalmatinske izreke koja govori da ako neće brdo Muhamedu, onda će Muhamed brdu ili tako već nekako slično, meni je stvarno više do3.14izdilo čekat pa sam dragovoljno preuzeo ulogu Muhameda sa čvrstom namjerom da makar kroz slike pokušam dozvat malo topline i vedrine.



Sunca mi dajte, želim toplije dane, dosta mi je više ledenice, vlage, južine, bure i tramuntane...



I tako, možda nemamo svisca Phila, ali naša zima ipak nudi zanimljivih prizora.
Koliko znam, ne događa se tako često da na vrbi rodi grožđe, ali da usrid zime na granama šipka rodi panceta - e tome se stvarno nisam nada!?



Objašnjenje za ovakav nesvakidašnji prirodni fenomen ipak je brzo došlo.
Naime, ponekad se u blizini kuća znaju zateć prava jata grdelina koja u potrazi za hranom samo što ne pokucaju na vrata. Ako je virovat izjavama osvjedočenih pticoljubaca, grdelini su totalno ludi za pancetom!

Kad smo već kod gurmanskih užitaka, pažnju mi je privukla prava livada morskih vlasulja pa ako već nije posve ugodan osjećaj kad vas pecne po nogama ili nedajblože intimnijim dijelovima tijela, pouzdano znam da su pohane vlasulje prava poslastica.



Naravno da nakon takvog marendina treba popiti dvi-tri bevande kako to umilno i sasvim nevino kaže naš nadasve uvaženi pjevač Mladen Grdović, koji bi se vjerojatno oduševio ovakvom umjetničkom instalacijom



I tako, korak po korak rogozničkom rivom, opet pomislim na vrime.
Ali ne ovo vrime meteorološko, vrime od studeni, kiša i svakakvih makakada, nego ono vrime koje nas gazi, koje nas lomi, koje nam donosi friže, koje nam curi kroz prste ka zrnca pijeska kroz usko grlo pješčanoga sata.

Vrime
Vrime o'ruzine...





I stopi se s vrimenom ta ruzina sa bilom i plavom piturom na brodskim madirima, izdajnički nadire iz dubine sve ka da oće reć - evo, ne mo'š mi uteć, ja ti pokazujem godine...







I onda dok nekako pokušavaš otklonit tu ruzinu sa duše, u nika doba zazvonu crkvena zvona, a pogled ti privuče veliki čempres koji se tako ponosno smistija blizu crkve i zvonika.
Čempres koji tu raste već stotinu lita, na istome mistu broji vrime, čempres koji pamti puno više slika i lipih i grubih nego bilo ko u mistu.



I kad dotakneš rukom tu izbrazdanu koru, osjetiš toplinu koja izvire iz njegove nutrine i bude ti nekako lipše oko srca.



Opet je ledeno jutro.

Satrat će nas ovo vrime,
vrime od zime,
vrime od ruzine...