Za ovakvih tuzgavih i bljuzgavih dana svaka zraka sunca dođe kao neki dar s nebesa, kao tračak nade u moru teških i tmastih oblačurina koje su nam toliko već dosadile da postoji realna opasnost od kolektivnog ispaljivanja na živce. Uostalom, držeći se one "uzmi sve što ti život pruža", razmišljam zašto ne iskoristiti priliku i krenuti u jednu kratku šetnju najužim zavičajem. Toliko "najužim" da mi nije potrebno nikakvo prometalo, jednostavno rečeno, današnju rutu mogu prohodati s noge na nogu za sat-dva, možda tri pa stoga bez previše filozofiranja, krenimo zajedno u jedan đirić.


Od Planoga, prigradskog naselja par kilometara udaljenog od Trogira, prema istoku vodi nekoliko blatnjavih puteljaka pa ako već imate sreće da pogodite onaj pravi, u dobroj ste prilici za desetak minuta hoda stići u Bijaće, predio na razmeđi trogirskog i kaštelanskog polja koji je nekada davno, u devetom stoljeću predstavljao, kako se to pjesnički kaže, kolijevku hrvatske državnosti. Naime, upravo je u ovim krajevima pronađena Trpimirova darovnica koja unatoč prijeporima nekih povjesničara, nedvojbeno predstavlja prvi dokument u kojemu je spomenuto hrvatsko ime.

Između čempresa i starih maslina, nekako se sramežljivo stisnula crkvica Svete Marte koja u pitomom okruženju broji svoje dane, daleko od svakodnevne gužve i buke, tako da bi prosječni putnik-namjernik teško mogao i pomisliti da su upravo ovdje, stolovali hrvatski kneževi.



Crkva Svete Marte izgrađena je na temeljima starokršćanske crkve i spominje se još u ispravi kneza Muncimira (Mutimira) 892. godine kao mjesto izdavanja vladarskih povelja.

Od izvorne crkve, danas su vidljivi samo ostaci, a nova crkvica koju vidite na slici, izgrađena je prije točno sto i dvije godine, ponajviše zaslugom Don Frane Bulića koji je tih godina provodio opsežna arheološka istraživanja ovog područja.



U najmanju ruku je začuđujuće da ispred ove crkve koja predstavlja živu povijest našeg naroda nema niti jednog natpisa koji bi u dvije-tri riječi objasnio o kakvoj se vrijednosti radi, a siguran sam da bi i arheolozi nove generacije ovdje imali i te kako posla. Istina, "nova" crkvica je obnovljena posljednjih godina, ali cjelokupni lokalitet zaslužuje neizmjerno više pažnje.





Pozdravivši Svetu Martu krenuo sam prema vrhu slikovitog brežuljka zvanog Nofar na kojem se smjestila još jedna crkvica posvećena, naravno - Svetom Nofaru. Ne, ne, nemojte me hvatati za tipkovnicu, nisam napisao "Sveti Njofra" već se ovdje radi o tipičnom pojednostavljivanju "teških" imena svetaca pa tako primjerice kod nas Eustahije postaje Ostak, a Onofrije, kako već pretpostavljate - Nofar.



No, do Njofre, pardon Nofara, nije bilo tako jednostavno doći, unatoč tome što postoji uredno označena planinrska staza kojom se na žalost, vjerojatno ne prolazi tako često uzimajući u obzir da je prilično obrasla u grmlje i šipražje.



Ipak, usprkos preko nekoliko posrtanja po blatnjavoj i klizavoj stazi, konačno sam, u sami smiraj dana došao do vrha nevelikog brdašca s kojeg ipak puca krasan pogled na Kaštelanski zaljev i obližnju zračnu luku. Nema nikog da mi uvati intonaciju, ali baš mi se nekako zapivalo "Marjane, Marjane."



Vrata na crkvici ne izgledaju baš bajno, ali su posljednje zrake sunca ispunile njezinu unutrašnjost nekom začudnom toplinom.





Kako mi se po mrklome mraku baš i nije mililo zibati i glavinjati onim istim klizavim stazama, malo sam produžio korak i izveo jedan brzi veleslalom kroz vinograde i maslinike, a privučen velebnim "cvjetovima" ispred zgrade aerodroma prigodnim "kliketanjem" zaključio današnji đir.