Marketing
Krapanj
Tog su me jutra probudili iznenadni valovi vrućine i nesnosna tupa bol u predjelu glave pa iako svjestan činjenice da i šuplji zub ponekad zna zabolit, a kamo li neće isto takva glava, ipak sam nekako kroz polumrak dobauljao do spasonosnog aspirina plus C koji mi je kritičnu situaciju koliko-toliko doveo u normalu. Ufff, nije nimalo lako kad imaš osjećaj da ti je glava dosegla razmjere planeta Saturna i to zajedno s prstenom, ofkors.
Kriza srednjih godina, muški klimakterij ili nešto treće, sad je sasvim svejedno, ali sunce koje se ukazalo na prozorčiću nakon otvaranja škura, u trenu je otpuhalo sve zdravstvene tegobe u ropotarnicu, ne samo povijesti umjetnosti već i primjenjenog zemljopisa.
Uostalom, već su se neki naši planinarski prijatelji s neskrivenim gnušanjem počeli distancirati od nas smatrajući kako smo izdali ideale klasne borbe brdsko-planinskog proleterijata nasuprot čitave armije nedjeljnih dokoličara i šopingoholičarskih hodočasnika.
Ponekad zaista nije loše pustiti mašti na volju pa krenuti na putovanje čak i bez jasno određenog cilja jer se tada za divno čudo, počnu pojavljivati neki, na prvi pogled nevidljivi znakovi koji nas, čak i bez kompasa i GPS-a, bez greške odvedu na najbolje moguće staze.
Tako nas je i ovoga puta nebesko plavetnilo sa zapada privuklo magnetskom privlačnošću pa smo se odlučili zaputiti "negdi prema Šibeniku", a dobro poznata ruta starom Jadranskom magistralom preko Rogoznice, Primoštena i Grebaštice, svakog puta donese neku toplinu oko srca, ponekad i tugu kad ugledaš onu bolnu pustoš i golet na padinama na kojima je nekada rasla borova šuma.
I taman kad smo bili blizu mosta preko Morinjskog zaljeva, moja izvršna producentica predloži: "Mogli bi skoknut do Brodarice, možda pronađemo nekoga da nas prebaci na Krapanj!"
Krapanj-nj-nj-nj, ajmo ća!
Spustili smo se na Brodaricu, pravo u lučicu ispod Konzuma.
Krapanj nam se smiješio sa druge strane kanala.
Na plavoj tabli, čitko i uredno ispisan red plovidbe.
Radnim danom tad i tad, nedjeljom i praznikom u 8.45, 13.00, 16.20 i 20.15
- Koja je sad ura?
- Jedna manje pet.
- Odlično, onda bi to tribalo svaki čas, idemo li?
- Idemo!
Osvrćem se oko sebe, čak i opetovano, ali ne primjećujem niti jedan brod na kojemu piše "Jadrolinija", "Krapanj-line" ili barem neki "Matan Tours."
Tek dva čovika ćakulaju na vrhu mula, borše spuštene pored njih, stoposto i oni namjeravaju priko kanala, idem ih pitat.
- Skužajte, ide li odavde brod za Krapanj?
- Je, na dobrome ste mistu, kreće za koji minut.
- A di je brod?
- Eno ga priko, sad će on na ovu stranu!
I stvarno, već vidim kako se sa Krapanjske rive odvaja jedan drveni brodić, najprije lagano u šiju pa zabordiža punom parom naprid, zakuvalo more oko propele, uvatija kurs pravo prema nama.
A to je to!?
Ma ke Jadrolinija, ma ke Matan Tours, ovo je il grande vaporeto, samo za velike traversade priko debeloga mora!
Pričekali smo da se sedam-osam putnika s otoka lipo iskrcaju ka ljudi, a nas pet-šest novih se strateški rasporedilo po palubi brodića željno očekujući polazak. Od mula do mula, točno je 370 metara udaljenosti, plovidba traje otprilike četiri minute, cijena prava sitnica - kuna po minuti! Ma da je i više, opet dobro.
Dok nam lagana tramuntana bridi po obrazima, otok Krapanj se fjakasto baškari na zimskom suncu, svakim trenom nam je sve bliži i eto ga, nismo se pošteno ni zalaufali, a već smo tu.
Krapanj je u mnogim stvarima naj. To je najmanji naseljeni otok na Jadranu, najniži po nadmorskoj visini koja niti u jednom dijelu ne prelazi dva metra, a isto tako, Krapanj se smatra najgušće naseljenim našim otokom, iako mu broj stanovnika posljednjih godina drastično opada.
Osim toga, Krapanj je poznat po višestoljetnoj tradiciji spužvarstva, vrsnim "šototajerima", ljudima kojima je ronjenje na velikim dubinama gotovo ugrađeno u genetski kod.
Otok su prvi naselili Franjevci sredinom 15. stoljeća izgradivši samostan Svetog Križa u kojemu se danas nalazi muzej s vrijednim umjetninama.
Kako to obično biva zimi na otocima, ulice su gotovo puste, onih nekoliko naših suputnika sa broda tiho su nestali među uskim kaleticama, a tek poneki rijetki prolaznici na rivi brzo bi zamicali iza prvog kantuna. Nije ni čudno, s obzirom da je vrime nedjeljnog ručka, a budući da nemamo namjeru upadat navrat-nanos na prozore nepoznatih ljudi, odlučili smo napravit jedan počasni krug pješice oko čitavog otoka. Naravno, to baš ne predstavlja neku veličanstvenu avanturu, ali krug je krug, šta god mislili o tome. Tek nas poneki galeb pogledom isprati s mula, a onda se oholo vine u modre visine.
Skoro sve krapanjske kuće smještene su na južnoj i sjeveroistočnoj strani otoka koja gleda prema kopnu i Brodarici, ali čim smo zavrnuli sjevernu puntu, našli smo se u ponešto drugačijem, zelenijem okruženju. Između stabala alepskih borova nalazi se i nekoliko maslinika, a dok huk vitra kroz njihove krošnje plete svoju zimsku melodiju, uživamo u pogledima prema Zlarinu, Drveniku, Rakitnjaku, Dvainki, Obliku, škojićima šibenskog arhipelaga.
Staza koja obrubljuje otok vraća nas natrag prema naseljenom dijelu.
Dok su zvona sa zvonika označila dvi ure popodne, mi smo već iscrtali čitavi krug oko otoka pa smo odlučili istražit misto iznutra, prošetat kroz labirint uskih uličica, zavirit u samo srce Krapnja.
Ova me kućica podsjetila na neki lik iz crtanog filma, možda čak na začuđenog smajlića.
Oči, usta, sve je tu.
Muzej spužvara je naravno zatvoren, uostalom ko bi očekiva posjetitelje u ovo gluvo doba godine, tako da smo svoje spužvarske strasti morali zadovoljiti tek ponekim pogledom preko prozorskog stakla.
Zubato zimsko sunce izmililo je bakice na šentadu ispred kuće, a unatoč njihovoj prividnoj nezainteresiranosti, nisu propustile priliku da nam znalački "uzmu miru" i međusobno prokomentiraju: Ovo su sigurno neki stranci!
Glavnim trgom dominira toranj sa satom,
a ono što nas je začudilo i pomalo rastužilo, veliki je broj oronulih i porušenih kuća, čak i crkava.
Na mnogim kućama se točno vidi kako su se obitelji razdvajale kroz generacije, pa je tako obično jedan dio kuće u kamenu, drugi u bloketama, treći u matunima, četvrti u drvu, peti opet u kombinaciji svega već navedenoga, uglavnom, sve to daje jednu prilično neveselu sliku neurednosti, zapuštenosti i siromaštva. Prava šteta, jer je čitav otok uistinu jedinstven i prekrasan. Osim toga, previše je "reciklažnih dvorišta" u kojima se po ne znam kakvom sistemu odlažu daske, stare gume, boce, kante i svašta nešto još. Nadam se da mi oni koji nose Krapanj u srcu neće uzet za zlo, ali tih nekoliko stvari toliko bodu oči da nema smisla praviti se kao da ne postoje. Ako smo odavna već zaključili da nije u šoldima sve, onda možemo skupit barem malo volje i solidarnosti da pomognemo jedni drugima jer bi se sve to moglo bez problema riješit.
Ipak, virujem da će se s lipšim danima sve to brzo dovest u red.
U svakom slučaju, nisam doša na Krapanj grintat, ima tu još puno lipih detalja "Mediterana kakav je nekad bio."
Već nam se polako približilo vrime odlaska, tu je naš vaporet koji nas čeka za još jedno "dugo" putovanje.
Odlazeći s otoka, izmišali su mi se osjećaji. Svaki me naš otok takne "u šuštu", svaki odlazak sa škoja mi izvuče jednu izdajničku suzu za Dalmacijom koja nestaje i koja propada i to ni zbog čega drugog već zbog naše gramzivosti i pohlepe. U nekim mi je trenucima čak i draža onako musava, šporka i tuserasta, nego ovakva "moderna" unakažena betonskim zgradurinama, bezbrojnim apartmanima s meksičkim lukovima i kičastim stupićima, kvazi-vilama opituranim bojama nekog čudnog područja sunčevog spektra. Te kućerine ne poštuju jedna drugu, ne žive zajedno u slozi, već jašu jedna drugoj za vratom uživajući u svojoj samodopadnosti i samodovoljnosti. Između tih nakaza nema mista za posadit jednu lavandu, ružmarin ili kadulju, a kamo li koje stablo masline, smokve, rogača...
No, maleni Krapanj nema veze s time.
On je nešto dugo.
On je jedan i jedinstven
On je u mnogo čemu naj.
Najveći u svojoj sićušnosti.
A krapanjske spužve mogu upit puno suza u sebe a da se to i ne vidi.
Za one koje su ostali ispod mora i za one koji su preko tog mora otišli.
I nikad se nisu vratili.
Post je objavljen 23.02.2010. u 08:06 sati.