Meditativno o Mediteranu

25.02.2010.


Kad se naši stari žele “pohvalno” izraziti o nekome za koga baš ne smatraju da se ističe pretjeranim radnim navikama i neimarskim zanosom, obično kažu – eno ga, gleda kako more tuče u kraj!



Naravno, u predugim zimskim danima garniranim južnjačkim bluesom postoji znatan broj svrsishodnijih aktivnosti od besmislenog gledanja mora, poput inhalacije alkoholnim parama po birtijama ili grčevitog čuvanja šentade guznim mišićima da kojim slučajem ne bi poletila sama od sebe u ariju.
Igranje balota, šijavice, pikada ili viteška nadmetanja u briškuli, trešeti i trijumfu, u takvom odnosu snaga predstavljaju skoro pa ekstremne sportove.



No, bez obzira na sva naklapanja i uvažena mišljenja dežurnih grintavaca, meni je baš gušt doć na samu obalu mora, pogotovo u ovakvim danima kad je more nemirno, kad nestrpljivo vrije iznutra, kao da je i njemu samome dosadila ta duga samoća kad na čitavom obzoru nigdje ne vidiš ni jedra ni jarbola, niti bilo kakve siluete koja bi ukazivala da netko tim morem uistinu i plovi.





Uostalom, malo prigodne meditacije i razgovora s morem, u pravilu donese smirenje, oseku tmurnih misli i plimu pozitivnih emocija.



Ništa čudno, budući da je meditacija s morem najprirodnija stvar na svijetu, a pogotovo ako uzmemo u obzir da je i ovo naše more Adriansko malen, ali ipak značajan zaljev Mediterana, a gle čuda, meditacija i Mediteran tako slično zvuče kao da su brat i sestra!

Razmišljajući o snazi, ali i krhosti prirode, pronalazimo u sebi novu snagu, udubljivanjem u tajne velikog plavetnila pokušavamo spoznati dublji smisao, znatiželjno iščekujući da se iz morske pjene ponovo rodi Boginja ljubavi i ljepote.





Istina, meni ovako nemirnome i štrambavome s dijagnozom kroničnog crva u guzici nije nimalo jednostavno zauzeti dostojanstven položaj lotosovog cvijeta, ali znam ja to riješiti i na neke drugačije načine.



Svaki val donese drugačiju sliku, drugačiji šum, drugačiji zvuk valjanja oblutaka po pijesku, a za prenijeti sve to u okvir svoga foto-aparata, vrlo često zahtjeva specifične položaje tijela koje opet na neki blesavi način sliče asanama za početnike. Mislim, nisu blesave asane već ovo što ja izvodim, da se razumimo...



Jednom je neki filmski režiser rekao da je more užasan glumac, svojeglavo, neukrotivo i jogunasto da je s njim izuzetno teško raditi jer se ne da pokoriti i dovesti u neke razumne okvire. Kad želite bonace, ono vam donese valove, a kad želite prikazati oluje, u pravilu se omekša, zaobli i smiri...

Ah i ti režiseri, kao da se more može tek tako uokviriti, uobličiti, ufilmiti...





I naposljetku, kakav je zaključak?
Zaključak je da zaključka nema, eventualno neki priključak može spasiti stvar.

More je ovih dana zamirisalo drugačije.
Zimi dolazi kraj.



<< Arhiva >>