Nisam siguran koliko je običaj koji se svake godine održava drugog dana veljače u američkom gradiću Punxsutawneyju, država Pennsylvanija, kada okupljeno mnoštvo s velikom dozom nestrpljenja iščekuje pravorijek svisca Phila o tome koliko će još trajati zima, svojevrsno samodostatno američko japajakanje, ali htjeli mi to priznati ili ne, Ameri su od tog događaja napravili pravu atrakciju bez obzira na sva grintanja društava za zaštitu životinja.
Čisto sumnjam da svizac Phil išta može znati kada ga onako snenog trgnu iz zimskog mrtvila i navrat-nanos izvuku iz rupe i uopće, sumnjam koliko je to viđenje ili snoviđenje vlastite sjene relevantno za dugoročnu prognozu, ali sigurno jedino može biti to da su svi više umorni od duge hladne zime.

Budući da mi ovdje na zapadnom Balkanu nismo razvili tako sofisticirane metode, pače još uvijek nismo pronašli i imenovali svoga svisca Filka da nam kaže koju pametnu besjedu, moramo se snalaziti na ponešto drugačije načine. Eto na osobnom primjeru mogu potvrditi da se u svojim predviđanjima ne oslanjam na vlastitu sjenu već mi neizmjerno više uzbuđenja donosi iščekivanje prvog mirisa proljeća u zraku.

Najozbiljnije vam kažem, to je sasvim provjerena metoda jer se svake godine potkraj siječnja počne osjećati blagoprimjetan miris narančinih pupova koji nikada ne laže i pouzdano kaže kako se zimi bliži kraj.

Međutim ove godine, takvog mirisa još nema. Ne mirišu naranče, bajame se još uvijek nećkaju, razdužila se brate mili ova zima pa iako nije nešto ekstremno hladno, uvukla se grozna smrzajica u kosti i nikako je se riješit, dodijalo je više sve to i Bogu i ljudima. Jednostavno rečeno, nismo mi na to navikli, nismo mi takvi ljudi, u našem genetskom kodu nije zapisano da možemo izdržat velike i duge zime. Mogu to Kanađani, Skandinavci, Rusi eventualno, ali mi ovakvi đentilasti, tipo Mediteraneo, već počinjemo lagano šizit... Uput samo pitam, ako se žena koja šizi naziva šizikom, kako se naziva muškarac koji šizi!?
Šizikan? Šikan? Đikan?

No dobro, pustimo sad to, ako ćemo se držat one stare dalmatinske izreke koja govori da ako neće brdo Muhamedu, onda će Muhamed brdu ili tako već nekako slično, meni je stvarno više do3.14izdilo čekat pa sam dragovoljno preuzeo ulogu Muhameda sa čvrstom namjerom da makar kroz slike pokušam dozvat malo topline i vedrine.



Sunca mi dajte, želim toplije dane, dosta mi je više ledenice, vlage, južine, bure i tramuntane...



I tako, možda nemamo svisca Phila, ali naša zima ipak nudi zanimljivih prizora.
Koliko znam, ne događa se tako često da na vrbi rodi grožđe, ali da usrid zime na granama šipka rodi panceta - e tome se stvarno nisam nada!?



Objašnjenje za ovakav nesvakidašnji prirodni fenomen ipak je brzo došlo.
Naime, ponekad se u blizini kuća znaju zateć prava jata grdelina koja u potrazi za hranom samo što ne pokucaju na vrata. Ako je virovat izjavama osvjedočenih pticoljubaca, grdelini su totalno ludi za pancetom!

Kad smo već kod gurmanskih užitaka, pažnju mi je privukla prava livada morskih vlasulja pa ako već nije posve ugodan osjećaj kad vas pecne po nogama ili nedajblože intimnijim dijelovima tijela, pouzdano znam da su pohane vlasulje prava poslastica.



Naravno da nakon takvog marendina treba popiti dvi-tri bevande kako to umilno i sasvim nevino kaže naš nadasve uvaženi pjevač Mladen Grdović, koji bi se vjerojatno oduševio ovakvom umjetničkom instalacijom



I tako, korak po korak rogozničkom rivom, opet pomislim na vrime.
Ali ne ovo vrime meteorološko, vrime od studeni, kiša i svakakvih makakada, nego ono vrime koje nas gazi, koje nas lomi, koje nam donosi friže, koje nam curi kroz prste ka zrnca pijeska kroz usko grlo pješčanoga sata.

Vrime
Vrime o'ruzine...





I stopi se s vrimenom ta ruzina sa bilom i plavom piturom na brodskim madirima, izdajnički nadire iz dubine sve ka da oće reć - evo, ne mo'š mi uteć, ja ti pokazujem godine...







I onda dok nekako pokušavaš otklonit tu ruzinu sa duše, u nika doba zazvonu crkvena zvona, a pogled ti privuče veliki čempres koji se tako ponosno smistija blizu crkve i zvonika.
Čempres koji tu raste već stotinu lita, na istome mistu broji vrime, čempres koji pamti puno više slika i lipih i grubih nego bilo ko u mistu.



I kad dotakneš rukom tu izbrazdanu koru, osjetiš toplinu koja izvire iz njegove nutrine i bude ti nekako lipše oko srca.



Opet je ledeno jutro.

Satrat će nas ovo vrime,
vrime od zime,
vrime od ruzine...