Osjećate li ponekad kako duboko u sebi skrivate puno veće mogućnosti nego što ih uspjevate iskazati? Mislite li da su rezultati koje postižete u profesionalnom, obiteljskom, ljubavnom ili bilo kojem drugom smislu, vrlo često ispod vaših očekivanja? Kao da nešto nedostaje, jednostavno, imate osjećaj kao da vozite auto pod ručnom kočnicom, a da toga niste ni svjesni.

O da, već vidim da uvod u ovaj post i meni samom zvuči kao loša reklama i što je još gore, sad očekujem od samog sebe da pružim neki spasonosni recept, čarobnu formulu koja će jednim klikom osloboditi sve naše zatomljene potencijale.



Naravno, ne postoji čarobna formula kako živjeti bolje i uspješnije, ali nije zgorega s vremena na vrijeme malo zastati, prizemljiti ne samo svoje misli, već i osluhniti što drugi imaju za reći. Jer, kako god okrenuli, nismo stvoreni da živimo sami i imam osjećaj da naše pravo lice možemo otkrivati tek u odnosu prema drugima, prema našoj djeci, roditeljima, prijateljima, partnerima...

Prečesto smo u našim životima okrenuti sami sebi, pa nam se događa da se i ne snalazimo baš najbolje u sudarima raznih egocentričnih sustava u kojima smo redovito uvjereni kako smo baš mi oni koji su potpuno u pravu, a da su oni drugi redom zločesti, pakosni, glupi, ovakvi ili onakvi...

Tako je lako biti loš.
Tako je lako biti sujetan, zavidan, oko sebe graditi zidove kojima ćemo se štititi od raznih nepoćudnih agresora.

Život je prekratak i previše dragocjen da bi gubili dane i godine u besmislenim sukobima. Naravno, ne možemo se baš sa svima naći na istim valnim duljinama, niti su nam svi jednako dragi i bliski, ali uostalom, nismo ni mi drugima uvijek simpatični.



Sinergija u svom izvornom značenju podrazumjeva suradnju nekoliko organa ili mišića u izvedbi nekog pokreta ili radnje.
Svi smo nekada u školi učili o potencijalnoj i kinetičkoj enegiji, ali to se uglavnom odnosilo na nežive predmete, ali ne sjećam se da je itko ikada spominjao tu famoznu sinergiju.

A sinergija među ljudima morala bi biti i te kako značajna, idealan način kako oplemeniti svoju osobnu energiju i podići je na viši nivo upravo primivši je kao dar od drugih ljudi. A isto tako, nema većeg zadovoljstva nego kad dio sebe pokloniš nekom drugom i na takav način zajedno postajete još bogatiji.
U takvim uvjetima, dva i dva zaista mogu biti pet.

Stoga, nemojte se bojati svakodnevno poklanjati dio sebe ne samo onima kojima vjerujete i onima za koje mislite da to zavrijeđuju, bez bojazni da ćete jednoga ostati sami i razočarani.

Sve ono što u životu napraviš za sebe, odlazi s tobom u grob. Ono što napraviš za druge, živi mnogostruko dulje i vrijedi nemjerljivo više.



P.S. U slijedeći četvrtak, trećeg dana mjeseca prosinca u Zagrebu, u galeriji Cro Art Photo Cluba u Gajevoj ulici 25, s početkom u 19 sati, biti će otvorena izložba radova naših blogerica Bugenvilije i Amorfije. Bugenvilija će izložiti svoje fotografije, a Amorfija ručno izrađeni nakit. Eto idealne prilike da u ovo predblagdansko vrijeme spojimo ugodno s još ugodnijim i svima vama koji ste blizu, toplo preporučam da skoknete na ovaj susret.

Osjećate li ponekad kako duboko u sebi skrivate puno veće mogućnosti nego što ih uspjevate iskazati? Mislite li da su rezultati koje postižete u profesionalnom, obiteljskom, ljubavnom ili bilo kojem drugom smislu, vrlo često ispod vaših očekivanja? Kao da nešto nedostaje, jednostavno, imate osjećaj kao da vozite auto pod ručnom kočnicom, a da toga niste ni svjesni.

O da, već vidim da uvod u ovaj post i meni samom zvuči kao loša reklama i što je još gore, sad očekujem od samog sebe da pružim neki spasonosni recept, čarobnu formulu koja će jednim klikom osloboditi sve naše zatomljene potencijale.



Naravno, ne postoji čarobna formula kako živjeti bolje i uspješnije, ali nije zgorega s vremena na vrijeme malo zastati, prizemljiti ne samo svoje misli, već i osluhniti što drugi imaju za reći. Jer, kako god okrenuli, nismo stvoreni da živimo sami i imam osjećaj da naše pravo lice možemo otkrivati tek u odnosu prema drugima, prema našoj djeci, roditeljima, prijateljima, partnerima...

Prečesto smo u našim životima okrenuti sami sebi, pa nam se događa da se i ne snalazimo baš najbolje u sudarima raznih egocentričnih sustava u kojima smo redovito uvjereni kako smo baš mi oni koji su potpuno u pravu, a da su oni drugi redom zločesti, pakosni, glupi, ovakvi ili onakvi...

Tako je lako biti loš.
Tako je lako biti sujetan, zavidan, oko sebe graditi zidove kojima ćemo se štititi od raznih nepoćudnih agresora.

Život je prekratak i previše dragocjen da bi gubili dane i godine u besmislenim sukobima. Naravno, ne možemo se baš sa svima naći na istim valnim duljinama, niti su nam svi jednako dragi i bliski, ali uostalom, nismo ni mi drugima uvijek simpatični.



Sinergija u svom izvornom značenju podrazumjeva suradnju nekoliko organa ili mišića u izvedbi nekog pokreta ili radnje.
Svi smo nekada u školi učili o potencijalnoj i kinetičkoj enegiji, ali to se uglavnom odnosilo na nežive predmete, ali ne sjećam se da je itko ikada spominjao tu famoznu sinergiju.

A sinergija među ljudima morala bi biti i te kako značajna, idealan način kako oplemeniti svoju osobnu energiju i podići je na viši nivo upravo primivši je kao dar od drugih ljudi. A isto tako, nema većeg zadovoljstva nego kad dio sebe pokloniš nekom drugom i na takav način zajedno postajete još bogatiji.
U takvim uvjetima, dva i dva zaista mogu biti pet.

Stoga, nemojte se bojati svakodnevno poklanjati dio sebe ne samo onima kojima vjerujete i onima za koje mislite da to zavrijeđuju, bez bojazni da ćete jednoga ostati sami i razočarani.

Sve ono što u životu napraviš za sebe, odlazi s tobom u grob. Ono što napraviš za druge, živi mnogostruko dulje i vrijedi nemjerljivo više.



P.S. U slijedeći četvrtak, trećeg dana mjeseca prosinca u Zagrebu, u galeriji Cro Art Photo Cluba u Gajevoj ulici 25, s početkom u 19 sati, biti će otvorena izložba radova naših blogerica Bugenvilije i Amorfije. Bugenvilija će izložiti svoje fotografije, a Amorfija ručno izrađeni nakit. Eto idealne prilike da u ovo predblagdansko vrijeme spojimo ugodno s još ugodnijim i svima vama koji ste blizu, toplo preporučam da skoknete na ovaj susret.

Osjećate li ponekad kako duboko u sebi skrivate puno veće mogućnosti nego što ih uspjevate iskazati? Mislite li da su rezultati koje postižete u profesionalnom, obiteljskom, ljubavnom ili bilo kojem drugom smislu, vrlo često ispod vaših očekivanja? Kao da nešto nedostaje, jednostavno, imate osjećaj kao da vozite auto pod ručnom kočnicom, a da toga niste ni svjesni.

O da, već vidim da uvod u ovaj post i meni samom zvuči kao loša reklama i što je još gore, sad očekujem od samog sebe da pružim neki spasonosni recept, čarobnu formulu koja će jednim klikom osloboditi sve naše zatomljene potencijale.



Naravno, ne postoji čarobna formula kako živjeti bolje i uspješnije, ali nije zgorega s vremena na vrijeme malo zastati, prizemljiti ne samo svoje misli, već i osluhniti što drugi imaju za reći. Jer, kako god okrenuli, nismo stvoreni da živimo sami i imam osjećaj da naše pravo lice možemo otkrivati tek u odnosu prema drugima, prema našoj djeci, roditeljima, prijateljima, partnerima...

Prečesto smo u našim životima okrenuti sami sebi, pa nam se događa da se i ne snalazimo baš najbolje u sudarima raznih egocentričnih sustava u kojima smo redovito uvjereni kako smo baš mi oni koji su potpuno u pravu, a da su oni drugi redom zločesti, pakosni, glupi, ovakvi ili onakvi...

Tako je lako biti loš.
Tako je lako biti sujetan, zavidan, oko sebe graditi zidove kojima ćemo se štititi od raznih nepoćudnih agresora.

Život je prekratak i previše dragocjen da bi gubili dane i godine u besmislenim sukobima. Naravno, ne možemo se baš sa svima naći na istim valnim duljinama, niti su nam svi jednako dragi i bliski, ali uostalom, nismo ni mi drugima uvijek simpatični.



Sinergija u svom izvornom značenju podrazumjeva suradnju nekoliko organa ili mišića u izvedbi nekog pokreta ili radnje.
Svi smo nekada u školi učili o potencijalnoj i kinetičkoj enegiji, ali to se uglavnom odnosilo na nežive predmete, ali ne sjećam se da je itko ikada spominjao tu famoznu sinergiju.

A sinergija među ljudima morala bi biti i te kako značajna, idealan način kako oplemeniti svoju osobnu energiju i podići je na viši nivo upravo primivši je kao dar od drugih ljudi. A isto tako, nema većeg zadovoljstva nego kad dio sebe pokloniš nekom drugom i na takav način zajedno postajete još bogatiji.
U takvim uvjetima, dva i dva zaista mogu biti pet.

Stoga, nemojte se bojati svakodnevno poklanjati dio sebe ne samo onima kojima vjerujete i onima za koje mislite da to zavrijeđuju, bez bojazni da ćete jednoga ostati sami i razočarani.

Sve ono što u životu napraviš za sebe, odlazi s tobom u grob. Ono što napraviš za druge, živi mnogostruko dulje i vrijedi nemjerljivo više.



P.S. U slijedeći četvrtak, trećeg dana mjeseca prosinca u Zagrebu, u galeriji Cro Art Photo Cluba u Gajevoj ulici 25, s početkom u 19 sati, biti će otvorena izložba radova naših blogerica Bugenvilije i Amorfije. Bugenvilija će izložiti svoje fotografije, a Amorfija ručno izrađeni nakit. Eto idealne prilike da u ovo predblagdansko vrijeme spojimo ugodno s još ugodnijim i svima vama koji ste blizu, toplo preporučam da skoknete na ovaj susret.

Kad su me prije nekoliko dana nazvali iz Mosora, moga matičnoga planinarskoga društva, i obavjestili da sam dobija godišnju nagradu društva, osta sam ka trica špadi, iskreno - u prvi tren sam pomislija da me neko zeza.
Nagradu?
Meni baš!?
A čime sam je zaslužija?
Šta sam ja to ove godine posebno vridno učinija za Mosora?

Međutim, po staloženom glasu naše tajnice koja me uvjerila da je to zaista tako i da se ne radi ni o kakvoj zafrkanciji, sumnjama više nije bilo mista. Moji Mosoraši su mi tili dat do znanja da cijene sve ono šta sam učinija za promociju našega društva i planinarenja općenito, i to upravo putem ovoga bloga.





Isto mi je bilo malo neugodno.

Računam, bez lažne skromnosti, ima toliko ljudi u Mosora koji su ovo priznanje zaslužili više od mene, ali eto, da sad sve ne bi ispala "pila naopako", moram vam priznat kako mi je puno, ma ne puno, nego neizmjerno drago, jednostavno, ne mogu odolit, a da se ne pohvalim i ujedno zahvalim ljudima koji su me se sitili i predložili za nagradu. Isto tako, želim i čestitat svim ostalim dobitnicima, puno nas je bilo i neka nas je bilo!

Jer, eto, ako sam iti malo zaslužan za promociju planinarenja, onda mi je još draže da je sve to nastalo potpuno spontano i iskreno. Nikad mi niko nije doša i reka, znaš, bilo bi dobro objavit dvi-tri riči, koju slikicu pa tako malo ka ono, razumimo se, e...

I ne, zaista mi nikad nije bilo teško pisat o mojim Mosorašima, točnije rečeno, puno puta sam mora stišavat emocije da sve ne bi ispalo previše euforično. Pomislili bi čitatelji da brumajem i preuveličavam. Ali, kad jednom u životu naiđeš na takav "zdravi đir" za kojega bez greške osjećaš da je zaista tvoj i kako ti savršeno odgovara, onda je sasvim logično da u njemu plivaš ka riba u vodi i da sve divote i krasote doživljene i proživljene u planinama želiš podijelit sa što većim brojem ljudi.



Eh da... LJUDI...

Na mojim fotografijama kao po nekom nepisanom pravilu, nema previše ljudi i njihovih lica, ali bez brige, oni su tu, svuda oko mene, prisutni su u svakom kamenu, stablu, u svakoj vlati trave i beznačajnom grmičku. Ljudi su ono najvrijednije šta mi je Mosor donija u životu.

U Jadranskom moru živi jedna vrsta dupina koji se zovu "Dobri dupini" (lat. Tursiops truncatus)
Dobri dupini, sa svojim čelično-plavim leđima i velikim očima kojima kao da se smiješe, vrlo su inteligentne i društvene životinje.

Na obali Jadranskog mora živi jedna vrsta ljudi koji su u mnogim stvarima slični Dobrim dupinima.
To su Dobri ljudi.
To su moji Mosoraši.

Čast mi je biti u takvom društvu.

HVALA TI MOSORE





*samo mala napomena - sve ove fotografije ( a i još neke) pogledajte ovdje

Nisam siguran je li ova vrsta psihoze koja me muči, evo već devetu godinu zaredom, do sada uopće zabilježena u stručnoj literaturi, ali eto, priznajem kako imam užasnu fobiju od roditeljskih sastanaka, točnije rečeno, primanja roditelja u školi ili kako mi to zovemo - informacija.
Jednostavno, svaki moj odlazak u školu zahtjeva složenu psihičku pripremu i vježbe dubokog disanja jer već s prvom pretpostavkom kakva me saznanja očekuju, u tim se hodnicima počnem preznojavat, uvate me napadi panike, osjećam se ka pred zidom za streljanje.

Stojiš skrušeno na nogama, nervozno cupkaš, po dvadeseti put pregledaš sve učeničke radove po panoima, razminiš koju rič sa ostalim supatnicima, a vrime stoji...
Stoji i ne mrda!
Bolje reć, vrime nekako i gura, ali ovi koji su unutra sa razrednicom, stoje tamo čitavu vječnost, čovječe...

Da barem u školama imaju poštene čekaonice ka recimo u frizera pa da mo'š lipo sist ka čovik i prelistavat Glorije, Storije i Vaše tajne, ako već ne Modru Lastu, Meridijane ili Nejšional Điografik.

Uglavnom, upravo sam jučer proša jednu takvu stresnu situaciju, vratija se doma cili skuvan i skonšuman, popija jedan aspirin da mi razbistri glavu, skuva čaj od jabuke sa cimetom, kad li ga neko pokuca na vrata.
Ko je sad?

Kroz žaluzine ne vidim baš dobro, ali vidi se po sjeni da je kus čovika na vratima.
Otvorim ih, kad ono - Mate!

Mate Ante Portas!

Mate je osebujan lik, uvik pun nekih ideja, zamisli, akcije, istina, neko bi reka da je više onako trči-laži tip, ali ima kurba nekoga šarma, nije da nema...

- E, a šta je Mate?
- Evo, ja svratija, jel' nezgodno?
- Ma di nezgodno, samo uđi, čoviče otkad se nismo vidili...
- Je, dobro govoriš, baš sramota.

Sija moj Mate zajedno sa mnom za stol, evo uzmi koju mandarinu, fala lipa ne triba, jesi za kavu, evo imam gotovoga čaja, oš probat...
Nakon par kurtoaznih rečenica, Mate priša na stvar.

- Slušaj, imam pouzdane informacije -kratka dramatska stanka- neće ti taj tvoj škver još dugo...
- Ajde Mate, pa di su ti to pouzdane informacije, ka da mi to i sami već ne znamo.
- Ma jasno, ali... tija sam te pitat, imaš li ti kakav plan?
- Plan?
- E?
- Misliš, plan Be?
- E!
- Nemam... ni plan Be, ni plan E.
- E onda slušaj, Imam za tebe jedan poslovni prijedlog!

Ajme majko, evo ga opet!

Da vam samo u kratkim crtama objasnim, Mate je najgori poduzetnik, dobro ajde, pokušat ću se blaže izrazit - najpegulastiji poduzetnik kojega sam ikad upozna.

Još prije ovoga zadnjega rata, kupija je tamo negdi oko Kupresa lipu parcelu, otprilike dvi iljade kvadrata, a šta je to onda bilo kupit, deset-dvanajst maraka metar i uglavnom, moj Mate je ima velike planove i štaviše, saznanja kako će se upravo na granici njegove parcele gradit pravo skijalište i da će on tu podignit jedan lipi hotelčić. Dolazit će Splićani na skijanje leva-leva, a i priko lita tu zna bit lipo.

Naravno, kako to obično biva, rat je sve zaustavija, osta Kupres iza barikada i dugo godina moj Mate uopće nije moga ni doć do svoje parcele, a kad se konačno vratija, umisto planova za gradnju, na svojoj parceli je zateka table s natpisom MINE! Kako u Bosni ponosnoj razminiranje teče još sporijim tempom nego li kod nas, mali su izgledi da ćemo uskoro skijat na Matinom crvenom spustu.

Drugi projekt, u koji sam čak i jednim dijelom uša s njim u zajednički biznis, bija je uzgoj krizantema. Toga lita, posadili smo more krizantema, brižno ih gojili, zalivali, njegovali i kovali planove kako ćemo se prije Svih svetih rastrčat od Rijeke do Zagreba, rasprodat mali milijun cvitova i stuć lovu samo takvu...
A-haaaa...
Nikad neću zaboravit taj dan, deset desetoga je bilo...
Toga dana, točnije, te noći, opalila je s neba strašna krupa, potaracala sve živo i neživo, to je bila takva jeza i katastrofa da vam ričima ne mogu opisat
Tribam li spominjat da od krizantema nije ostalo ni K!

Treći biznis, skroz karakterističan za Matu, bila je kupnja kamioneta za pečenje piletine. I tu su se kovali veliki i optimistični planovi, điravat okolo po pazarima, feštama i dernecima, okrićat kokoše na roštilju a kad to zamiriše, mmmm, nema toga lole koji će proć blizu i odolit kupi barenko dva karabatka!
I sve krenilo super, stiga polovni kamionet, počela se vrtit piletina, sve pet - kad ono, nije prošlo ni deset dana, zavladala ptičja gripa!?
Nisi u to vrime moga prodat kokoš ma da je od suvoga zlata!

Jedini biznis u kojemu Mate nije propa dekapoto, ostvarija se kad je upozna svoju Hildu, ćer jedinicu u oca i majke, dite naših gastarbajtera u Švicarskoj. Lipo su se Mate i Hilda našli i snašli, Mate se na ljubavnom polju pokaza puno spretnijim i sretnijim nego na biznis-planu, tako da već lipi broj godina njih dvoje žive ka golupčići na Ženevskom jezeru, cvita cviće, teče med i mliko, a šta ću vam dalje govorit...

Uglavnom, da se vratimo na naš razgovor.
Dakle, biznis propoužal je u pitanju...

- Reci ti meni – sigurno će Mate- šta je tebi ovako... najdraže za jist?
- Hmm... šta mi je najdraže...recimo, pašticada s njokima!
- Ma dobro, to znam, ali mislija sam šta ti je najdraže od slakoga?
- Asti miša, a štajaznam, bit će rafijoli, torte, krempite, figaro, ne znam sad, sve mi je drago od slatkoga.
- E dobro, ma nemaš svaki dan rafijoli i torte, šta bi ti bilo najdraže a da je onako... svakodnevno!?
- Svakodnevno... hmm... a eto – čokolada recimo
- E to! Čokolada! Šta sam ti reka?
- Šta si mi reka?
- Čokolada!!!
- I šta sad.. čokolada?
- Bacamo se u proizvodnju čokolade!

- Ma daj Mate, nemoj zawebavat, koja čokolada, moš danas i kod nas kupit sto vrsta čokolade, di ćeš tu upast s nečim novim...
- E, tu sam te čeka, ova naša ne bi bila obična, ka one šta se prodaju po pazaru - tri komada za deset kuna.
- Nego?
- Slušaj dobro, čokolada ti je čudo, i desert i antidepresiv i afrodizijak. A jesi li čuja za gurmet?
- Gurmet?
- E, piše ti se gourmet, stari moj, sva slast ti je u tome, a ono šta je najvažnije, imam ti originalnu švicarsku recepturu koja ne može falit, sve i da oćeš...

-Ma dobro, sve je to divno i krasno, ali kako ćemo mi to?
- A evo, ja sam donija ideju, ti nabavi lovu!
-E moj Mate, baš si naša crkvu di ćeš Boga molit, ja da ti nabavim lovu??? Ono, imam veze u financijskim krugovima, a šta'š poć govorit, ja i Škegro, svaki dan u kontaktu...

Uglavnom, osta je sinoć Mate još uru-dvi, pokaziva mi slike, grafikone, projekcije financijskih konstrukcija, a meni se više u glavi zavrtilo od tih silnih čokoladnih delikatesa, bemu, nisam cilu noć zaspa kako triba, jer kad god bi sklopija oči, samo su mi čokolade bljeskale prid očima...



Afrodizijak i antidepresiv, nu!

Ako ste kliknuli na ovaj naslov očekujući da ću danas besramno promovirati Don M'Bandinja i njegovu kandidaturu za hrvatskog el presidentea, morat ću vas razočarat ili razveselit, kako ko gleda, naravno, jerbo mi ne pada na pamet na ovome blogu provodit hip-hop-agit-prop.

Problem je u nečem drugom.
Ma dobro, nije baš da je neki strašni problem, ali...

Premda nisam neki naročiti fan televizijskih dnevnika, ali eto, baš sam sinoć gleda nešto priko oka i sazna kako se prava bitka između naših vrlih predsjedničkih kandidata ne vodi na skupovima, turnejama i sličnim tricama i kučinama, već na internetu!?

Kao, osim onih službenih stranica koje su uglavnom dozlaboga dosadne i predvidljive, postoji i čitava armija internet-gerilaca koji djeluju iz dubine crnih rupa virtualne galaksije pa smišljaju raznorazne spačke ne bi li protivničke kandidate predstavili na ponešto drugačije načine.
Ali, čak mi ni to ne bi posebno privuklo pažnju da nisam radarskim okom detektira jednu fotografiju koja se samo za trenutak pojavila na TV-ekranu i dok si reka ZERP, sinulo mi je - he, hej, heeeej, pa to je moja slija!!!



Koristeći najnovija dostignuća tehnike kao i suptilne metode Horejšiove, odnosno Majamijeve ekipe za očevid, brzo sam doša do izvora inkriminirajućeg sadržaja - na stranici 24 sata, uredno se kočoperi fotografija koja mi je zamislite čuda - neodoljivo poznata!





Snimljena u Ostrovici, a dokumentirana i objavljena puku čitalačkom u postu "Tajne kamenih gromada."

Istina, na originalnu fotografiju dodan je prometni znak od kojeg se mojim dragim metropolitancima diže kosa na glavi, jer je ta famozna druga zona proširena na dobar dio sjeverne hemisfere majčice Zemlje.

Ajde dobro, problem "posudbe" materijala na internetu već smo apsolvirali iks puta i svatko onaj tko stavlja svoj tekst ili fotografije na famozno svemrežje mora bit svjestan da bilo tko se služi računalom može vrlo lako iskoristit tvoje uratke za neke sasvim druge svrhe, bez obzira na famozna autorska prava, intelektualna vlasništva i slične trice i kučine.

I naravno, nemam se sad namjeru tu nešto prenemagat i tražit svoj dio kolača, u stvari, čak mi je i drago, jer su moju fotografiju iskoristili za dobru bazu, ali brate - je li toliko teško poslat poruku na mail i pitat "možemo li..."

Uostalom, kad te neko nešto lipo pita - kako ga imaš srca odbit?

Stoga ovom prilikom upozoravam sve buduće eventualne fotošopirače da ukoliko me i dalje budu neovlašteno skidali i pretresali, dajem čvrsto obećanje kako ću prema njima zauzeti veoma krut stav!
E!

Iako smo kalendarski daleko od osmog ožujka i prigodnih napisa vezanih za Međunarodni dan žena, nije se zgorega i ovako "bezveze" podsjetiti na neke svakodnevne nebuloze, možda na prvi pogled beznačajne, ali opet na svoj način znakovite, kako bi se kazalo ovim današnjim arhaično-modernim izričajem.

Osluškujući danas pri povratku s posla razgovor dviju, izgledom veoma finih gospođa o nekakvim rodbinsko-susjedskim odnosima, između svih tih silnih fensi-šmensi cijukavih i piskutavih riječi i izraza dubokog uvažavanja, uho mi je zaparala rečenica "ma pusti, ona je obična babuskara", koja se očito odnosila na neku sasvim treću osobu.

No dobro, daljnji detalji ovoga razgovora i tako nisu zanimljivi za našu priču, ali to "babuskara" me podsjetilo kako postoji još nekoliko pogrdnih izraza za žene u "zlatnim" godinama. Recimo "babetina" isto tako zvuči užasno ružno, pa čak i sam naziv baba koji je kod nas uobičajen za naše drage bakice, u takvom kontekstu zvuči nekako sirovo i uvredljivo. Da ne spominjem sad još raznorazne ženturače, oštrokondže, gadure, vještice i još svu silu sličnih jezičnih akrobacija.

S druge strane, nikada nisam čuo, ili se barem sada ne mogu sjetiti, nekog tako sličnog izraza koji bi se odnosio na djedove!?
Zaista, postoji li neki pogrdan naziv za starog djeda?
Jeste li ikad čuli za djedetinu ili djeduskaru?
Niste, naravno!

Kad smo već kod tih augmentativa, koji su kao po defaultu predodređeni za uvredljive nazive, zar i sami ne osjećate kakva je intonacija, recimo riječi "ženetina" s jedne, a opet one "muškarčina", s druge strane!?

Wow, muškarčina je dasa, borac, faca...
A ženetina... pa to je i tako samo prelazna faza prema babetini.
Zamislite koliko neravnopravnosti među spolovima postoji samo između tako benignih i neutralnih stvari kao što su umanjenice i uvećanice!?



U stvari, danas sam mislio pisati o nečem sasvim drugom.
Nikad o tome nisam posebno razmišljao, ali eto, danas mi je tako slučajno došla ta misao, malo sam zastao i u jednom trenutku shvatio kako u stvari ne znam i nikad nisam znao, kako je to imati baku!?
Da, onu najobičniju i najdražu baku koja nas čuva dok smo mali, koja pazi da ne padnemo, koja nam plete vunene čarape, priča priče i peče kolače...

Baka po maminoj strani je umrla mlada, nekoliko godina prije moga rođenja. Druga baka živjela je daleko, na otoku udaljenom stotine milja, kako mi se tada činilo. Zbog tih stotina razloga, nikad jasno izrečenih, nismo na Otok odlazili često, tako kad danas sve zbrojim, možda sam tu drugu baku vidio dvadesetak puta u životu. Premalo da bismo razvili nekakav prisniji odnos...

Možda je smiješno da u ovim godinama uopće pričam o tome, ali ponekad osjetim kako mi nešto nedostaje, kako sam na neki način uskraćen.

Previše stvari u životu shvaćamo zdravo za gotovo i nismo svjesni njihove vrijednosti dokle god ih ne izgubimo.
A kada se to dogodi, tada je kasno za suze.
Tada je kasno za neke propuštene zagrljaje, za poljupce, za osmijehe i za te tople ljudske trenutke koji nam se ponekad čak čine dosadnima i nepotrebnima.

I zbog svega toga i još mnogo neizrečenoga, to resko „babuskara“, a pogotovo još izrečeno iz ista jedne žene, zazvučalo mi je tako odvratno, primitivno i bahato.

Ako ni zbog čega drugog, onda zbog svih onih neispričanih priča, nedoživljenih zagrljaja, poljubaca i mirisnih bakinih kolača koje nikada nisam uspio osjetiti....

Jutros nas je probudila magla i snažnim cimama povukla u dubine svoje tajnovitosti



Škverske dizalice ostale su zarobljene nevidljivim paučinastim nitima





Potmulo zavijanje brodskih sirena donijelo je dodatni trag mističnosti



Ali i otkrilo zavodljive brodske forme









A onda je na trenutak zasjalo sunce





Pa se opet skrilo iza koprene



Uspavana ljepotica snivala je svoje snove...





I na kraju, zatvoreni krug, već poznati akvarel, isti, ali opet svoj i poseban...

Nije da ovih dana pozorno pratim medije, ali i bez toga jasno vidim da pola Hrvatske boluje ili strepi od akutnog svinjitisa, a ostala polovica sudjeluje u karampanji za predsjednika Republike. I sad se mislim, oli i ja ne bi moga bit predcjednik!? Bome, ako se dobro sićam, zadnji put sam bija precjednik tamo u petome-šestome osnovne.
Mislim, naniza sam ja u nižim razredima lipi broj mandata, ali kad su me u pubertetu počeli pucat hormoni, sve sam teže artikulira predsjedničke ambicije, u prvom redu zbog motoričkih problema, budući da sam imao grdnih poteškoća s koordinacijom pokreta ruku koje su neobjašnjivo stremile ka tek propupalim dijelovima tijela mojih razrednih kolegica.

Danas se volim tješit da su ranije navedene poteškoće prevladane kao i da su grijesi mladosti odlepršali u zastaru. Stoga sam odlučio provjeriti kako bi to bilo zaputiti se u jednu turneju širom Lijepe naše, prvenstveno u namjeri da vidim kako diše moje potencijalno biračko tijelo.
A ne, ne, ne bi vam se ja kandidira za budućeg stanovnika Vile Zagorje, nisu za mene stranke i visoka politika, puno mi je draži treći sektor.

Eto, na primjer, ne bi bilo loše kad bi postojala udruga za širenje prijateljstva i dobrog raspoloženja?
Ili još bolje - Savez udruga za širenje prijateljstva i dobrog raspoloženja!
Ček da vidim kakva bi kratica bila - SUZŠPIDR...
Ajme, ne valja!

Ma dobro, primjereno ćemo ime i tako smislit u hodu, ali bez zafrkancije, proteklih sam dana odradio izuzetno uspješnu turneju zajedno s mojim damskim savjetničkim timom s kojim jednostavno obožavam tijesno surađivati.



Kad čeljad nije bisna, nije ni Mazdica tisna, a još nam se kao ono slučajno potrefilo i lipo vrime pa smo bez problema progutali početnih nekoliko stotina kilometara auto-puta sa samo jednim zaustavljanjem, tek toliko da pozdravimo famozne Tulove grede koje smo nedavno pohodili.

Kod Karlovca smo dali desni žmigavac pa nakon elegantno izvedene piruete, kormilo usmjerili prema Ozlju, gradiću koji nam je prečesto «vanka ruke», što je naravno prava šteta jer smirujuće okruženje pitomih brežuljaka među kojima mirno protiče rijeka Kupa izuzetno blagotvorno utječe na naš živčani sustav.



Stari grad koji se dostojanstveno izdiže iznad rijeke osvojio nas je na prvi pogled pa iako u oči upada mali nesrazmjer između dijela koji je potpuno obnovljen s jedne i oronulih fasada s one druge, dvorišne strane, to nam nije smetalo da zamislimo stamene smjerne vitezove i zanosne djeve bajne koje su nekoć živjele među ovim zidovima.



U podnožju dvorca, čamac na Kupi, točnije rečeno, dva čamca na Kupi, kao da vidim u njima Ivana Gorana Kovačića i Vladimira Nazora.



Naše putovanje smo nastavili preko krašićke doline kardinala, a nakon toga uskim cesticama prema Slavetiću i dvorcu Oršić.



Kako je pred nama bilo još dosta kilometara za prevaliti, nismo se mogli previše zadržavali, iako smo spontano zaključili kako ovakvi slikoviti krajolici zasigurno zaslužuju više pažnje.

Kod Jaske smo se ponovno vratili na široke četverotračne ceste, ubacili u petu brzinu pa tek usput pozdravivši Zagreb nastavili naše putovanje prema istoku, autoputom bratstva i jedinstva, oupss, pardon, dakle cestom E-70 po europskom iliti A3 po domaćem nazivlju.

Preko Kutine i Garešnice, stigli smo s prvim mrakom u Daruvar, našu toliko željenu odredišnu točku.
Eto nas u gradu ždralova po drugi put u samo nekoliko mjeseci, he he, nismo ni sumnjali da ljubav čuda stvara.

Smještaj smo pronašli u malom, ali izvrsnom hotelu s pet zvjezdica s posebnom napomenom da gastronomska ponuda tog hotela svojom kvalitetom debelo iskače iz svih mogućih turističkih normi i klasifikacija.
Za početak smo krenuli lagano, sa šunkicom i jajima, nastavili sočnim sarmama i djecom pireja sve do slasne gužvare sa sirom.
Al se nekad dobro jelo baš!

Kao što i prililiči kad im u goste stigne visoka delegacija, naši domaćini u Daruvaru, svojski su se potrudili da nam omoguće nezaboravan boravak pa su tako u našu čast priredili pravu svečanost na glavnom gradskom trgu.



Brojni štandovi s domaćim autohtonim proizvodima, ukusnim sirevima, ljekovitim mednim pripravcima osvojili su naša osjetila, a našlo se tu i dobre kapljice. Čak su i Martinje pomakli za tri dana, samo zbog nas, naravno.



Ljupke snaše i kršni momci folklorne skupine iz Banove jaruge pokazali su nam kako to izgleda kad cure kopaju vinograd, a isto tako i kako se pravi bećari vraćaju domu svome nakon prave noćne lumperajke.



Kako široki šorovi imaju vrlo nezgodan običaj da često obiluju blatom, tako svaki pravi bećar mora imati odane pomoćnike koji svome gazdi pomažu da preko stolaca lebdi iznad blatnjavog puta i tako čist i neokaljan uspješno dođe domu svome.





Uzbuđenjima i dražesnim prizorima tu ni blizu nije bio kraj, jer smo se nakon provoda na otvorenom spustili u pravo podzemlje, točnije u podrum dvorca grofa Jankovića u kojem se brižljivo čuvaju vrhunska vina daruvarske vinarije.



Naš Dario izvrsno nas je uputio u sve tajne dobre degustacije pa iako nam se na trenutak učinilo kako ćemo se već nakon treće čašice uredno skljokati na pod podruma (oooo, može li se niže!?), odoljeli smo više nego upješno svim mogićim vinskim miomirisima i mioukusima.



Graševina, Rajnski rizling, Chardonnay, Sauvignon, onda kratki izlet na bariq, kapljica-dvije arhivskih pa još jedan povratak na mlada vina, potpuno su nam razgalili dušu i tijelo, tako da nam ponovni izlazak na svjetlo dana nije izgledao baš kao jednostavan zadatak.

Rumenih obraščića i krivudavih koraka, vratili smo se u naš hotel s pet zvjezdica u kojemu nas je naša šefica kuhinje potpuno oborila s nogu dizanim knedlama u lovačkom umaku.
Nakon takve spize mo'š di o'š!

To «moš dioš» smo shvatili i više nego doslovno pa smo se zaputili do dvorca Dioš, koji nam se učinio idealnim mjestim za rezidenciju.



Iako se dvorac Dioš trenutno nalazi u veoma neveselom stanju, uvjeren sam kako bi mu brižne ruke vrlo brzo vratile stari sjaj.
Iz pristojnu dozu financijskih injekcija, dakako...

Nakon Dioša, opet smo mogli di oćemo, ali smo ovako zamantani vinom i domaćom kuhinjom jednostavno vapili za nekom dodatnom aktivnošću. I ponašli smo je zamislite – na kuglani! O la la, valjale su se naše kuglice ko velike, oborili smo svu silu čunjeva i pritom otkrili kako se u nama kriju izvanredni talenti za sve vrste valjanja i izbijanja.

Nakon kuglane slijedio je šlag na torti – kupanje u pravim toplicama!
Wow!

Iskreno, mislili smo da ćemo se samo malo izbrčkat tek toliko da vidimo kako to izgleda, ali na koncu, naše banjanje se odužilo na preko tri sata esencijalne uživancije u kojem smo ispreskakali tri bazena, jedan zatvoreni i dva otvorena. Pogotovo kad smo otkrili ventile za hidromasažu, našoj sreći nije bilo kraja.
Ajme, koja uživancija!

A zamislite tek uživancije kad smo nakon tople kupke opalili po palačinkama!
Velike, male, s medom, orasima, marmeladama i kinder-ladama, a šta ću vam više poć govorit.
To je bila prava fešta od palačinki!

U nedjeljno jutro probudili smo se nešto ranije, ali osjećali smo se toliko čili i odmorni tako da smo za žuntu skoknuli još i do Novske u kojoj smo zdušno bodrili našeg Slavena i njegove suigrače iz kuglačkog kluba. Nakon jučerašnjeg obreda kuglaške inicijacije, već smo se smatrali vrhunskim stručnjacima pa smo nastojali pripomoći stručnim savjetima našim Daruvarčanima, ali uzalud, domaćini iz Novske, ovoga su puta bili nešto bolji.
Ma ne puno, samo pinkicu...

Prebrzo nam je stiglo vrijeme za rastanak s ravnicama i zelenim poljanama, uz ono obavezno obećanje o skorom povratku.



Opet nam je slijedilo dugo putovanje preko hrvatske kifle, a kako ni ono ne bi ispalo dosadno i monotono, odlučili smo se na još jedno skretanje s A1-Dalmatine i to sve do Slunja.

Rastoke- prekrasno vodeničarsko naselje na utoku Slunjčice u Koranu, jedno je od onih mjesta kod kojih svakoga puta obećamo sami sebi kako se jednom moramo obavezno zaustaviti i razgledati. No, kako to obično biva, na našim putovanjima ka sjeveru ili jugu nikad nemamo dovoljno vremena, a trebalo bi biti upravo suprotno.
Niti jedno putovanje ne smije biti tramak!





Našu uživanciju u lutanju labirintom potočića i slapova donekle je pomutila činjenica da smo morali platiti dvadeset kuna po osobi za desetak minuta šetnje po najskupljoj livadici na svijetu, ali dobro, svi se gušti plaćaju.
Ne znam kad će naši turistički djelatnici shvatiti da se novac od posjetitelja može izvući i na ponešto ugodnije i elegantnije načine.





Za ovakvih kasnojesenskih dana, noć uvijek dolazi brže nego što je očekujemo pa nam nije preostalo ništa drugo nego da pažljivo saberemo sve utiske pa lagano, preko Plivica, Borja, Vrhovina do Otočca, još se jednom spojimo na auto put i nakon toga slijedi konačni povratak prema Splitu.

Na koncu, u nepuna tri dana, prevalili smo otprilike 1400 kilometara.
Tri savršena dana ispunjena prekrasnim doživljajima i susreta s dragim ljudima, tri dana u kojima nam se sve posložilo na najbolji mogući način.
Uostalom, nismo ni sumnjali.

Stoga nije ni čudo kako se nakon ovakvih putovanja osjećaš ozaren, ispunjen i prepun unutarnjeg zadovoljstva jer u ovako dobrom društvu – svaki trenutak postaje čaroban i nezaboravan.

Jeste li znali da riječi koje u sebi sadrže slovo K potiču kod ljudi više smijeha od onih koji ga nemaju!?
Na K mislim, naravno...
Dakle, postoji mnogostruka veća vjerojatnost da će čvorak, čavka, kvočka, tuka, kokot, kupus, velekovrtljaj i kukuruzište izazvati više smijeha od recimo vrapca, majmuna, slona, perilice rublja ili foto-aparata.
Ne vjerujete!?
Ma daaajte...
Znanstveno dokazano, kad vam kažem!
Možete isprobati i sami kod kuće,nije opasno.

Kad pogledam izvještačena, ukočena, do boli fotošopirana lica naših vrlih predsjedničkih kandidata kako nam se facijalnim grčem umjesto osmijeha proročki ukazuju sa slonovskih plakata, ne mogu se oteti osjećaju da mnogi od njih pate od loše probave, čira na dvanaestercu i sličnih akutnih komplikacija.
Pa Bože mili, to bi trebali biti sretni ljudi, uspješni, zadovoljni, optimistični!
Ovako mi njihova plakatirana lica više sliče na lutke iz Mappet Showa, ali za razliku od Kermita, Gonza i Miss Piggy, iz dubine njihovih očiju osjećam toliko napetosti da sam više nego siguran kako je Hrvatska spremna za početak snimanja Napet showa!

Općenito, ne samo političari na koje tako rado volimo dizati kuku i motiku, već i samo naše društveno okruženje, sve je puno nekakve kvazi ozbiljnosti, zabrinutosti, kuknjave, bezvoljnosti, lošeg raspoloženja...

Imam kolegicu, zgodnu i pametnu trideset-i-nešto godišnjakinju koja se žali kako nikuda ne izlazi i uopće nema nikakve volje za izlaske jer su se prijateljice poudavale, društvo se polagano rasulo, svatko brine svoje brige i tako dalje i tako bliže.

Imam prijatelja, četrdesetogodišnjaka, uspješnog u svom poslu, sretno oženjenog, ima kćer i sina, stan, dobro ajde, još uvijek nema jahtu i vikendicu ali ono – živi i više nego pristojno.
Nekidan mi se žali kakva su ovo vremena došla, da on svojoj obitelji više ne može priuštiti niti sedam dana skijanja u Cronplatzu!?
Nesreća, stvaaarno!

Mislim, nisam pametan, nisam stručnjak za psihologiju i sociologiju, ali već je i na prvi pogled vidljivo kako smo se svi zabarikadirali u neke ograde, dobrovoljne zatvore i pritvore, navlačimo na sebe maske nesretnika ne bi li na takav čudan način privukli pažnju i suosjećanje.

Zanimljivo, ako zavirimo u našu narodnu predaju, možemo primjetiti kako smijeh nikada nije bio na naročitoj cijeni.
Samo se budale smiju bez razloga.
Tko se petkom smije, ponedjeljkom plače...

I tako sve neke izreke, blesavije od blesavije, koje nastoje dokazati kako smijanje, dobro raspoloženje, automatski znače arlekinade, majmunarije i tko zna što još sve ne.
Kao – valja biti ozbiljan, miran, staložen.
To se cijeni.

Ma dobro, slažem se da ne trebamo glumiti klaunove, ali konačno, unesimo malo zdravog optimizma u našu svakodnevicu, pa to bar ništa ne košta i nije podložno stresovima, poremećajima na burzama i sličnim zvizdarijama.

Stoga dobro zapamtite - svaki dan bez smijeha uludo je potrošen.
Ako već pomislite kako nemate razloga za smijeh – sjetite se nečega na K

E tako, ali to još nije sve!

Slijede reklame!

A ne, ne, greška, nema reklame...

Dakle, današnje fotografije nemaju direktne veze sa smijehom i dobrim raspoloženjem, ali poput prodavača sa peškarije, uvjeravam vas da su skroz friške i onako prigodno-pogodne jer upravo sutra, u subotu, moj lipi mali grad slavi svoj dan, blagdan Svetoga Ivana Trogirskog.
Rekli bi Dubrovčani – dan koji dohodi jednom na godinu!





Neću trošit previše riči da se sav ne raspekmezim, ali kad ujutro zazvone zvona sa katedrale i sa svih trogirskih zvonika, zvučat će to ka najlipša simfonija i ne sumnjam da će ih čut samo oni koji su tu, već će ih nekim začudnim vezama moć osjetit sva naša dica rasuta po svitu koja ga nose u svome srcu.





Grade moj...

Premda priznajem kako vjerojatno postoji preko nekoliko udobnijih i elegantnijih načina za provesti šućmurasto nedjeljno jutro s primjetnim mirisom kiše u zraku od lutanja i skakutanja po šumama i gorama naše zemlje ponosne, ovoga smo se puta s velikim guštom pridružili našim vazda mladim i poletnim Mosorašima u jednom kratkom, ali slatkom izletu po planinama trogirske zagore.

Naravno, upućeniji će se vjerojatno upitati "ama kakve planine trogirske zagore", ali kad se voditeljska palica prepusti u ruke našeg Ivice Sorića Surija, već unaprijed znamo kako je pred nama još jedan zanimljivi pohod zaboravljenim stazama kao i da se na takvim, na prvi pogled, neatraktivnim turama, uvijek može pronaći brdo zanimljivih stvari.

Naša današnja "planina" zove se Vilaja i nalazi se koji kilometar zapadnije od mnogo poznatije Labišnice, a razdvaja ih dolina u kojoj se smjestilo selo Prapatnica kojom prolazi "janjičarska" cesta prema Boraji i Šibeniku. Eto još jednog primjera kako televizija utiče na popularnost, jer iako je Crni Vrh na "našoj" Vilaji, gotovo četrdeset metara viši od Labišnice, ipak ova potonja djeluje nekako dominantnije, u prvom redu zbog televizijskog odašiljača koji se ponosno kočoperi na njezinom vrhu.



Uz veselu mlađahnu ekipu iz jesenske planinarske škole našeg društva, u gostionici vrlo maštovitog imena "Zagora", zatekli smo na prvoj jutarnjoj kavi i zavidnu količinu "starih džombi", pa smo ne čekajući ni časka spremno krenuli uzbrdo, glavom u oblacima, dakako.





Uz jaki južni vjetar i gusti sloj oblaka, ovoga se puta i nismo baš nauživali lijepih pogleda, ali u svakom slučaju, pentranje do 739 metara visokog Crnog Vrha proteklo je u opuštenom i relaksirajućem ritmu.
Istina, klizave stijene su zahtjevale povećanu razinu koncentracije, ali nisu naši planinari sazdani od sla'ke vodice da bi im to trebalo predstavljati veći problem.







Nakon osvajanja Crnog Vrha zaputili smo se sjevernim obronkom Vilaje sve do Ljubitovice, sela koje je poznato po kvalitetnom "vlaškom" luku ili češnjaku. O pozitivnim učincima češnjaka na zdravlje i raspoloženje nije potrebno trošiti previše riječi, a zgodna je ideja da se tijekom ljeta upravo u Ljubitovici organizira pravi pravcati "Festival luka!"

Istina, neki od planinara su postavljali nezgodna pitanja kako to da baš u Ljubitovici tako dobro uspjeva luk i uopće - postoji li neka tajna veza između luka i ljubljenja, ali do prihvatljivog odgovora ipak nisu došli jer ta problematika očito spada u sferu neobjašnjivih misterija.



U općenito neveselom krajoliku lako se uočavaju lijepo uređeni vinogradi, a u jednom od njih pogled mi je privukla smokva nudistica koja zamislite – nije imala niti jednog jedinog smokvinog lista na sebi!
Shame on smokva!







Lako je smokvi, bila ona gola ili odjevena, godinama će stajati na istom mjestu, rasti i davati plodove, ali takvu sudbinu sigurno neće doživjeti brojni roktavi praščići zarobljeni među sklepanim ogradicama i zidićima.



Nakon ovako tužnog pogleda ubogog svinjčeta, definitivno sam odlučio prijeći u vegetarijance!
Ovih dana se digla prava graja i halabuka oko dubrovačkih pasa, ali baš se pitam, hoće li itko osnivati Fejs-grupe za zaštitu nedužnih prasaca!?

Na povratku prema Trogiru, dosadna kišica koja je do tada tek povremeno sipila prerasla je u nešto puno konkretnije pa smo uspon na Vlašku odradili onako brzinski.



Uistinu prava šteta, ali naposljetku, nemamo pravo na priloge i prijedloge za knjigu žalbi jer smo s druge strane izvrsno iskoristili tih nekoliko jutarnjih bezkišnih sati. Konačno, dobro je poznato kako je svaki trenutak proveden u prirodi, a pogotovo u ovako dobrom društvu, jedinstven, dragocjen i nezaboravan.
A da će slijedeći put biti (još) bolje - ne sumnjamo u to!

Kad se mrčina počne spuštat prije pet uri popodne i kad je vanka sve mokro, bljuzgavo i tuzgavo od ovih silnih kišurina novembarskih ili studenih kako vam god drago bilo, nekako mi se najlogičnijim izborom popodnevnog provoda nametne prijanjanje kućanskim poslovima.
Zdušno, dakako.

Osim svakodnevnog pranja suđa, sumprešavanja, usisivanja i brisanje prašine, u kućanske poslove novoga doba svakako spada i čišćenje kompjutera ilitiga računala.

Uglavnom, pokušavam ovih dana malo posložit sve te silne fotografije koje su se nekim čudom ugnijezdile u particijama moga tvrdiše, odbacit onih, otprilike devedeset i osam posto neupotrebljivih i po mogućnosti napravit jednu kompilaciju "The best of the worst 2008-2009".

Samo mala napomena - oni koji budu dobri prema meni, bit će u mogućnosti doći do jednog ili čak i više primjeraka kompilacije i to po vrlo popularnim cijenama!

I tako, dok pikselima ekrana prolaze razne sličice pa dozivaju uspomene, neke otpadnu u prvom, neke u drugom ili trećem krugu, ali jedna mi se stalno vrti tu negdi oko koša za smeće, nisam siguran šta ću s njom pa je gledam priko, pa je vrtim i sve se nešto mislim...



Mislim, slika stvarno nije ništa posebno, bez kolorita, relativno plošna, gornji dio jednoličan i nesrazmjeran, brod ulazi sa krive strane i to ne neka lipotica, nego obična Jadrolinijina škovacera i tako...

Ali... meni baš ova slika ima neki zvuk, miris, posebnu atmosferu.
Jednostavno, i sad dok je gledam, opet čujem potmuli topot tog sporog trajekta kako klizi po zadnjim valovima popodnevnog maeštrala u tipično ljetno nedjeljno predvečerje.
Gledam te, meni nepoznate ljude na palubi trajekta kako se vraćaju sa svog otoka, mirni, spokojni, puni sunca, mora i soli.
Vraćaju se, ne više brodom, nego vremeplovom iz jednog, pomalo zaboravljenog, u neki sasvim drugi, svakodnevni ritam.

Pa mi još jednom zamiriše to more, to sunce, osjetim toplinu lita na svojoj koži, i sve mi djeluje tako nestvarno dok kroz prozorsko staklo osluškujem lupkanje kišnih kapi nekog drugog, novog godišnjeg doba.

Ritam broda, ritam kiše, ritam života...

Ali, to jednostavno tako mora bit, sve se vrti, sve se okreće, i nikad se ne ponovi isto, nego uvik nešto drugačije, spirala života sve je brža, sve je uža i sve je...

Da si bilo koga u Splitu prije petnajst-dvadeset godin priupita zna li za Keruma, devedeset i devet posto svita bi ti reklo: „Aaaa, kako ne, to je oni karikaturist!“

I je, živa istina, danas na žalost pokojni Tonči Kerum, bija je u to doba numero uno šta se karikature, satire i općenito zajebancije tiče, bija je i ćaća i mater humorističkoga lista „Berekin“ (isto tako pokojnoga), a zahvaljujući žaokama i strelicama koje su pogađale sve vrste guzonja na istaknutim položajima, Tonči je odradija lipi broj dana u pritvoru i razgovora sa „bezbednosnim“ službama.

Kako je posli počeja rat i zavladala demonkracija, Kerumovo ime se nekako manje spominjalo, sve do jedne Hajdukove utakmice, tamo neke devedeset pete-šeste, kad sam na dresu jednoga igrača primjetija velikim slovima ispisano - KERUM. U to je doba taman počela moda ispisivanja prezimena igrača na dresovima pa sam po tome skonta da je to stoposto neki novi igrač Hajduka. Onda sam vidija da je ovi igrač KERUM doda balun svome suigraču kome je isto tako na leđima pisalo KERUM. Asti sto, ovo ima bit da su braća!? Kako ja to nisam zna da dva brata Keruma igraju u Hajduka?

Totalna zbunjoza je uletila kad je balun doša do trećega igrača i zamislite i ovi treći je isto bija KERUM!?
I četvrti!
I peti!!
Svih jedanajst- KERUMI???

A onda mi je neko lipo objasnija da to nisu imena igrača nego da se radi o jednome mladome i uspješnome poduzetniku koji ima trgovačku firmu i koji je za tu utakmicu uletija ka Hajdukov sponzor.
A-haaa, a to je to...



Danas su zavladala neka druga vrimena i ritko ko će se više sitit karikaturista Tonča. Njegov prezimenjak, isto je Kerum, ali s puno manje smisla za humor, nekadašnji vlasnik jedne male butige na Brdima, danas je vrhovni gazda, Bog, batina i bejzbol palica, sve u jednome...



Sićate li se onoga genijalnog filma „Povratak u budućnost?“ Točnije rečeno, nije se radilo samo o jednom filmu, to je bila trilogija s Michaelom J. Foxom i Christopherom Lloydom u glavnim ulogama.



Michael je glumija običnog teenagera Martyja, a Christopher je bija ludi znanstvenik Doc, koji je izumija vremenski stroj, istina, još neusavršen, ali ipak funkcionalan. Taj stroj ih je baca vamo-tamo, čas dvadeset godina naprid, čas dvadeset godina natrag, uglavnom njih dvojica su u svim tim peripetijama morali utjecat na razne događaje u njihovome gradu Hill Valleyu.

Kako svaki film ima svoga negativca, u ovom slučaju je tu ulogu preuzeja izvjesni Biff, najobičniji buzdo i bahadžija, totalna šteta od čovika, koji je uz sve te osobine koje su ga krasile, naravno bija zainteresiran za Jennifer, istu curu koja se sviđala i našemu Martyju. Inšoma, taj buzdo Biff je nekako dokučija čime se ova dvojica bave pa se jednom prilikom sakrija u vremenski stroj i odletija s njima u tada daleku 2015. godinu.

Biff se na tom izletu u daleku budućnost dočepa nekakvog sportskog almanaha u kojemu su bili zapisani svi sportski rezultati unatrag nekoliko proteklih desetljeća. Kad su se vratili u onu „normalnu“ godinu, Biff je počeja zarađivat ogromnu lovu na kladionicama jer je za svaku utakmicu zna kako će završit, sve je u tome almanahu pisalo crno na bilo.
Ubrzo je posta glavna faca u gradu, svi dućani, kafići, hoteli, restorani, galerije, pizzerije, sve je za kratko vrime postalo Biffovo. Bija je gazda svih sportskih klubova, poduzeća, dječjih vrtića, apsolutni vladar života i smrti. Na svim najvećim zgradama u gradu kočoperilo se njegovo ime, on je bija gradonačelnik, sestra predsjednica Gradskog vijeća, a još za najveću nevolju, Fani, pardon, Jennifer je postala Biffova žena!

Poala brale, šta su sve Marty i Doc tribali napravit za ispravit tu povijesnu nepravdu, uglavnom, morali su se ponovno dočepat tog famoznog almanaha, vratit ga u budućnost i time ispravit tijek događaja i ponovno ga dovest u normalu.

I sad, kad uspoređujem taj famozni Hill Valley sa današnjim Splitom, nekako mi se same od sebe nameću nezgodne paralele.
Ne bi tija grišit dušu, ali neko će se u ovome gradu morat odvažit i drznit upast u gradonačelnikov ured pa oduzet almanah našem Biffu jerbo me strah da će ovo sve vrlo brzo poć uprdec.

Od karikaturista do karikature i nije tako dalek put!
Pogotovo kad se juri vremeplovom.

Voljeti Velebit uopće nije teško, to je tako jednostavno prirodno i razumljivo kao što je lako slušati Beatlese, smijati se Charliju Chaplinu, diviti se Michelangelovom Davidu ili u krajnjem slučaju navijati za crvene bolide s propetim konjićem, brazilske nogometaše ili kubanske odbojkašice.

Velebna Planina nepresušan je izvor inspiracije i objekt fascinacije, pa me stoga uopće ne čude brojne legende o vilama Velebita, strašnim zmajevima i ostalim čudesnim mitskim bićima i stvorenjima koji su svoj dom od pamtivjeka pronalazili u najskrivenijim zakutcima i gorskim vrhuncima, među gredama, kukovima, stijenama, dulibama, spiljama i tajnim prolazima.

Tulove grede, ta impozantna skupina oštrih nazubljenih stjenovitih gromada koje strše visoko u nebo iznad južnog portala novovjekog tunela Sveti Rok, zasigurno je jedna od najprepoznatljivijh i najdomljivijih vizura čitavog Velebita pa je stoga posve logično da sam kao zagriženi velebitofil, očaran i začaran tim famoznim gredama već dugi niz godina. I uvijek, kad god putujemo, bilo autom ili autobusom s juga prema sjeveru, obavezno počne zafrkancija u stilu: „Darko, ček, ček, daj mi reci koji su ono vrhovi tamo?“.

A ja onda ko iz topa ponosno odgovorim :"To su Tulove grede! A ono tamo vam je Sveto Brdo! A ono između, e tamo sam vam je bija u partizan... ovaj, tamo sam vam ja bija za vrime rata na terenu!“

N'ti rat i ko ga je izmislija, a pogotovo zato što je upravo zahvaljujući tom prokletom ratu, čitavo područje oko Tulovih greda još uvijek izuzetno nepristupačno, ponajprije zbog velike opasnosti od zaostalih mina.



I dan danas mi jeza prođe kroz čitavo tijelo kad se sjetim kako sam tamo neke devedeset osme-devete, bezbrižno šetuckao u podnožju velebnih kukova i ne sluteći ništa neobično, pogledavao kako se može stići na te vrhove. Vrativši se natrag do stare ceste naišao sam na jednog zadihanog gorštaka koji me je gledao širom razrogačenih očiju.

Kaže on meni: Je li vi znate kuda ste sad prošli?
- Ne...
- Prošli ste kroz minsko polje!
- Ma dajte!?

Da, to je bilo prije kojih deset-dvanaest godina i u to vrijeme nije još bilo nikakvih oznaka, tabli i upozorenja jer su samo rijetki svati odlazili gore, ali eto, od tada me to stalno mori i želim se vratiti na Tulove grede pa pratim i osluškujem kako teče razminiranje, ali informacije su sve nekako šture i nepotpune, teško je dobiti pouzdane odgovore.



Stoga ni ovoga puta nisam imao velikih očekivanja pa sam planirao tek izvidnički proći makadamskim putem koji već skoro dva stoljeća vodi preko Malog Alana do Svetoga Roka na ličkoj strani. Istina, malo me golicala informacija da postoji jedna označena staza koja nije markirana službenim planinarskim oznakama već više onako štrlj-brlj crvenim točkicama, ona je navodno sigurna i pouzdana, ali bilo kakvo i najmanje skretanje može biti fatalno.

Naravno, kad ja odlučim poći na izlet, vrijeme je uvijek savršeno, sunčano, toplo, a isto takva mi je i ekipa suputnika pa je uz moju izvršnu producenticu s nama i dražesna Mala sirena kao i neizbježni tajni agent Rašo, moj osobni savjetnik za političku ekonomiju, švedske akcione filmove, kao i MIG-MAG tehnologiju zavarivanja.

Ne znajući kakav nas makadam očekuje, parkirali smo Plavu pticu na prvom zavoju pa smo dalje nastavili pješice, iako smo nešto kasnije zaključili kako smo komodno mogli produžiti vozeći se još barem kilometar-dva. Ali, šta je to za nas, smjerne hodače na duge staze, ništa, običan pisofkejk.

Brzo smo stigli pred crkvu Svetoga Franje u Potpragu, neobičnog izgleda, u prvi mah mi se učinilo kao da je Meštrovićevih ruku djelo, ali ova je ipak nešto starija, izgrađena još davne 1832. godine u spomen na tada novoizgrađenu cestu.



U neposrednoj blizini crkve, izgrađeno je tada i utočište za putnike namjernike, danas na žalost, potpuno uronulo i razrušeno.

Sa svakim novim korakom pogledi su postajali sve zanimljiviji a pri tom smo se i dodatno zabavljali natječući se s jednim starijim bračnim parom koji su vozili Renault Kangoo i svakih nekoliko stotina metara zastajkivali kako bi uživali u prizorima. Djedicu boli ruka, bakicu noga, pa su odlučili da im je najbolje ovako. Vesela utrka kornjače i zeca. Mi smo bili u ulozi kornjače, naravno...





Djedica i bakica su nas srdačno pozdravili preko nekoliko puta i brižno upozorili kako ne bi trebali skretati sa ovog glavnog puta. Zbog mina, dakako.



No, nakon otprilike sat i po laganog hoda došli smo do samog prijevoja, točnije bijele kamene kapelice izgrađene u spomen na Damira Tomljanovića – Gavrana, jednog od istinskih heroja Domovinskog rata koji je poginuo u borbi, upravo na ovom mjestu.



Stotinjak metara dalje stižemo pred same Tulove grede i zatičemo uistinu veličanstven prizor.
Jednostavno, osjetite kako ste sitni i ponizni, u trenutku ostanete bez daha pred čudesno "divljom" ljepotom, odajući tako priznanje majci prirodi kao najsavršenijoj umjetnici, otkada je svijeta i vremena.





Ubrzo uočavam i onu famoznu markaciju koja nije markacija nego je samo oznaka za ludaše...

Naravno, mene je upravo takva luda želja vukla naprijed i pod svaku cijenu sam želio stići što je moguće više, ali iskreno, mislio sam da će me moje dvije gracije zaustaviti u tom suludom naumu.
Kad ono – one su za!?
Hmm... ajde dobro kad je tako, za svaki slučaj, savjetujem ih da koračaju tridesetak metara iza mene, zlu ne trebalo...

Rašo, kao razuman znanstvenik, odlučio nas je sačekati u podnožju ili još bolje, on će laganini nizbrdo...

Nas troje krećemo gore, markacija nas dobro vodi, staza je relativno ugažena, dakle, ovdje se definitivno prolazi, ali ipak, svaki korak je ono, kao po jajima – oprezan do besvijesti, još samo fali da mi iskoči koja PROM-ovka sa strane brrrr... Svakih nekoliko koraka, osvrćem se, pogledavam na njih dvije, sve je u redu...



Prizori oko nas postaju čista fantazija, Velebit se otkriva u svoj svojoj raskoši, kao galerija, kao gotička katedrala. Savršeni mir, tišina, čuje se samo kreštanje crnih ptica galica koje se gnijezde visoko gore u stijenama.
Korak po korak, eto nas i u samom srcu Tulovih greda. Ako one same od dolje djeluju toliko fascinantno, tada nemam riječi za opisati kako izgledaju „iznutra“.
Kao da se nalazite u nekom sasvim posebnom svijetu, kamenom zavjesom odvojenom od onog normalnog i uobičajenog.



Vrijedilo je probati malo straha pa suvereno proći kroz minsko polje za vidjeti ovako nešto. Da, ovdje zaista žive Vile Velebita, nema sumnje...



Na jednom od najviših kukova vidimo zaboden nekakav štap, ali razumno zaključujemo kako smo i tako već dovoljno visoko i da nam nije baš očajnički potrebno osvojiti ama baš svakoga od njih.



Visoke litice ruše se stotinjak metara okomito prema podnožju, ali to nam je sada najmanja briga, strah od mina, sasvim je odagnao strah od visine.







Ipak, s obzirom da je već prvi dan studenog, sunčeve zrake su nam se poprilično ukosile pa se odlučujemo na povratak, naravno, doslovce istim putem kojim smo se i penjali.



Sada već malo hrabrije i brže, kao prekaljeni ratnici, za dvadesetak minuta stižemo do dobre stare makadamske ceste.



Još samo nekoliko pogleda na čarobne Tulove grede i čeka nas brzi silazak do Plave ptice, a pomalo nas i brine kako je tajni agent Rašo podnio nagli pad temperature nakon zalaska sunca. Ne bi ga baš voljeli zateći ukočenog i mumificiranog.

No, razloga za pretjeranu brigu ipak nije bilo pa smo se konačno, nakon nekoliko sati, sastali svo četvero ludo hrabrih ili hrabro ludih, kako vam god drago bilo.
Opet taj savršeni osjećaj.

Da se još jednom vratim na one legende...
U ne tako davna vremena, narod je vjerovao da se upravo podno Tulovih greda legu zmajevi. A visoko gore, među stijenama živjele su i vile, ali ljudi ih nisu mogli vidjeti jer su bile začarane! Vile kao vile...

U svakom slučaju, Tulove grede su svojim čudnovatim oblicima oduvijek izazivale divljenje, ali i strahopoštovanje. Narod ih se toliko plašio da je postojala i kletva: "Dao Bog da skončao u Tulovim gredama!"

Na koncu, sretni smo što nas je takva kletva ovoga puta zaobišla.

Nešto kasnije, u sebi ponavljam zahvalnost Planini, moćnim zmajevima i dobrim vilama, ovoga puta su nas i te kako čuvali.
Nadam se da smo i zaslužili.