Premda priznajem kako vjerojatno postoji preko nekoliko udobnijih i elegantnijih načina za provesti šućmurasto nedjeljno jutro s primjetnim mirisom kiše u zraku od lutanja i skakutanja po šumama i gorama naše zemlje ponosne, ovoga smo se puta s velikim guštom pridružili našim vazda mladim i poletnim Mosorašima u jednom kratkom, ali slatkom izletu po planinama trogirske zagore.

Naravno, upućeniji će se vjerojatno upitati "ama kakve planine trogirske zagore", ali kad se voditeljska palica prepusti u ruke našeg Ivice Sorića Surija, već unaprijed znamo kako je pred nama još jedan zanimljivi pohod zaboravljenim stazama kao i da se na takvim, na prvi pogled, neatraktivnim turama, uvijek može pronaći brdo zanimljivih stvari.

Naša današnja "planina" zove se Vilaja i nalazi se koji kilometar zapadnije od mnogo poznatije Labišnice, a razdvaja ih dolina u kojoj se smjestilo selo Prapatnica kojom prolazi "janjičarska" cesta prema Boraji i Šibeniku. Eto još jednog primjera kako televizija utiče na popularnost, jer iako je Crni Vrh na "našoj" Vilaji, gotovo četrdeset metara viši od Labišnice, ipak ova potonja djeluje nekako dominantnije, u prvom redu zbog televizijskog odašiljača koji se ponosno kočoperi na njezinom vrhu.



Uz veselu mlađahnu ekipu iz jesenske planinarske škole našeg društva, u gostionici vrlo maštovitog imena "Zagora", zatekli smo na prvoj jutarnjoj kavi i zavidnu količinu "starih džombi", pa smo ne čekajući ni časka spremno krenuli uzbrdo, glavom u oblacima, dakako.





Uz jaki južni vjetar i gusti sloj oblaka, ovoga se puta i nismo baš nauživali lijepih pogleda, ali u svakom slučaju, pentranje do 739 metara visokog Crnog Vrha proteklo je u opuštenom i relaksirajućem ritmu.
Istina, klizave stijene su zahtjevale povećanu razinu koncentracije, ali nisu naši planinari sazdani od sla'ke vodice da bi im to trebalo predstavljati veći problem.







Nakon osvajanja Crnog Vrha zaputili smo se sjevernim obronkom Vilaje sve do Ljubitovice, sela koje je poznato po kvalitetnom "vlaškom" luku ili češnjaku. O pozitivnim učincima češnjaka na zdravlje i raspoloženje nije potrebno trošiti previše riječi, a zgodna je ideja da se tijekom ljeta upravo u Ljubitovici organizira pravi pravcati "Festival luka!"

Istina, neki od planinara su postavljali nezgodna pitanja kako to da baš u Ljubitovici tako dobro uspjeva luk i uopće - postoji li neka tajna veza između luka i ljubljenja, ali do prihvatljivog odgovora ipak nisu došli jer ta problematika očito spada u sferu neobjašnjivih misterija.



U općenito neveselom krajoliku lako se uočavaju lijepo uređeni vinogradi, a u jednom od njih pogled mi je privukla smokva nudistica koja zamislite – nije imala niti jednog jedinog smokvinog lista na sebi!
Shame on smokva!







Lako je smokvi, bila ona gola ili odjevena, godinama će stajati na istom mjestu, rasti i davati plodove, ali takvu sudbinu sigurno neće doživjeti brojni roktavi praščići zarobljeni među sklepanim ogradicama i zidićima.



Nakon ovako tužnog pogleda ubogog svinjčeta, definitivno sam odlučio prijeći u vegetarijance!
Ovih dana se digla prava graja i halabuka oko dubrovačkih pasa, ali baš se pitam, hoće li itko osnivati Fejs-grupe za zaštitu nedužnih prasaca!?

Na povratku prema Trogiru, dosadna kišica koja je do tada tek povremeno sipila prerasla je u nešto puno konkretnije pa smo uspon na Vlašku odradili onako brzinski.



Uistinu prava šteta, ali naposljetku, nemamo pravo na priloge i prijedloge za knjigu žalbi jer smo s druge strane izvrsno iskoristili tih nekoliko jutarnjih bezkišnih sati. Konačno, dobro je poznato kako je svaki trenutak proveden u prirodi, a pogotovo u ovako dobrom društvu, jedinstven, dragocjen i nezaboravan.
A da će slijedeći put biti (još) bolje - ne sumnjamo u to!