Pregled posta

Predsjednička turneja

Nije da ovih dana pozorno pratim medije, ali i bez toga jasno vidim da pola Hrvatske boluje ili strepi od akutnog svinjitisa, a ostala polovica sudjeluje u karampanji za predsjednika Republike. I sad se mislim, oli i ja ne bi moga bit predcjednik!? Bome, ako se dobro sićam, zadnji put sam bija precjednik tamo u petome-šestome osnovne.
Mislim, naniza sam ja u nižim razredima lipi broj mandata, ali kad su me u pubertetu počeli pucat hormoni, sve sam teže artikulira predsjedničke ambicije, u prvom redu zbog motoričkih problema, budući da sam imao grdnih poteškoća s koordinacijom pokreta ruku koje su neobjašnjivo stremile ka tek propupalim dijelovima tijela mojih razrednih kolegica.

Danas se volim tješit da su ranije navedene poteškoće prevladane kao i da su grijesi mladosti odlepršali u zastaru. Stoga sam odlučio provjeriti kako bi to bilo zaputiti se u jednu turneju širom Lijepe naše, prvenstveno u namjeri da vidim kako diše moje potencijalno biračko tijelo.
A ne, ne, ne bi vam se ja kandidira za budućeg stanovnika Vile Zagorje, nisu za mene stranke i visoka politika, puno mi je draži treći sektor.

Eto, na primjer, ne bi bilo loše kad bi postojala udruga za širenje prijateljstva i dobrog raspoloženja?
Ili još bolje - Savez udruga za širenje prijateljstva i dobrog raspoloženja!
Ček da vidim kakva bi kratica bila - SUZŠPIDR...
Ajme, ne valja!

Ma dobro, primjereno ćemo ime i tako smislit u hodu, ali bez zafrkancije, proteklih sam dana odradio izuzetno uspješnu turneju zajedno s mojim damskim savjetničkim timom s kojim jednostavno obožavam tijesno surađivati.



Kad čeljad nije bisna, nije ni Mazdica tisna, a još nam se kao ono slučajno potrefilo i lipo vrime pa smo bez problema progutali početnih nekoliko stotina kilometara auto-puta sa samo jednim zaustavljanjem, tek toliko da pozdravimo famozne Tulove grede koje smo nedavno pohodili.

Kod Karlovca smo dali desni žmigavac pa nakon elegantno izvedene piruete, kormilo usmjerili prema Ozlju, gradiću koji nam je prečesto «vanka ruke», što je naravno prava šteta jer smirujuće okruženje pitomih brežuljaka među kojima mirno protiče rijeka Kupa izuzetno blagotvorno utječe na naš živčani sustav.



Stari grad koji se dostojanstveno izdiže iznad rijeke osvojio nas je na prvi pogled pa iako u oči upada mali nesrazmjer između dijela koji je potpuno obnovljen s jedne i oronulih fasada s one druge, dvorišne strane, to nam nije smetalo da zamislimo stamene smjerne vitezove i zanosne djeve bajne koje su nekoć živjele među ovim zidovima.



U podnožju dvorca, čamac na Kupi, točnije rečeno, dva čamca na Kupi, kao da vidim u njima Ivana Gorana Kovačića i Vladimira Nazora.



Naše putovanje smo nastavili preko krašićke doline kardinala, a nakon toga uskim cesticama prema Slavetiću i dvorcu Oršić.



Kako je pred nama bilo još dosta kilometara za prevaliti, nismo se mogli previše zadržavali, iako smo spontano zaključili kako ovakvi slikoviti krajolici zasigurno zaslužuju više pažnje.

Kod Jaske smo se ponovno vratili na široke četverotračne ceste, ubacili u petu brzinu pa tek usput pozdravivši Zagreb nastavili naše putovanje prema istoku, autoputom bratstva i jedinstva, oupss, pardon, dakle cestom E-70 po europskom iliti A3 po domaćem nazivlju.

Preko Kutine i Garešnice, stigli smo s prvim mrakom u Daruvar, našu toliko željenu odredišnu točku.
Eto nas u gradu ždralova po drugi put u samo nekoliko mjeseci, he he, nismo ni sumnjali da ljubav čuda stvara.

Smještaj smo pronašli u malom, ali izvrsnom hotelu s pet zvjezdica s posebnom napomenom da gastronomska ponuda tog hotela svojom kvalitetom debelo iskače iz svih mogućih turističkih normi i klasifikacija.
Za početak smo krenuli lagano, sa šunkicom i jajima, nastavili sočnim sarmama i djecom pireja sve do slasne gužvare sa sirom.
Al se nekad dobro jelo baš!

Kao što i prililiči kad im u goste stigne visoka delegacija, naši domaćini u Daruvaru, svojski su se potrudili da nam omoguće nezaboravan boravak pa su tako u našu čast priredili pravu svečanost na glavnom gradskom trgu.



Brojni štandovi s domaćim autohtonim proizvodima, ukusnim sirevima, ljekovitim mednim pripravcima osvojili su naša osjetila, a našlo se tu i dobre kapljice. Čak su i Martinje pomakli za tri dana, samo zbog nas, naravno.



Ljupke snaše i kršni momci folklorne skupine iz Banove jaruge pokazali su nam kako to izgleda kad cure kopaju vinograd, a isto tako i kako se pravi bećari vraćaju domu svome nakon prave noćne lumperajke.



Kako široki šorovi imaju vrlo nezgodan običaj da često obiluju blatom, tako svaki pravi bećar mora imati odane pomoćnike koji svome gazdi pomažu da preko stolaca lebdi iznad blatnjavog puta i tako čist i neokaljan uspješno dođe domu svome.





Uzbuđenjima i dražesnim prizorima tu ni blizu nije bio kraj, jer smo se nakon provoda na otvorenom spustili u pravo podzemlje, točnije u podrum dvorca grofa Jankovića u kojem se brižljivo čuvaju vrhunska vina daruvarske vinarije.



Naš Dario izvrsno nas je uputio u sve tajne dobre degustacije pa iako nam se na trenutak učinilo kako ćemo se već nakon treće čašice uredno skljokati na pod podruma (oooo, može li se niže!?), odoljeli smo više nego upješno svim mogićim vinskim miomirisima i mioukusima.



Graševina, Rajnski rizling, Chardonnay, Sauvignon, onda kratki izlet na bariq, kapljica-dvije arhivskih pa još jedan povratak na mlada vina, potpuno su nam razgalili dušu i tijelo, tako da nam ponovni izlazak na svjetlo dana nije izgledao baš kao jednostavan zadatak.

Rumenih obraščića i krivudavih koraka, vratili smo se u naš hotel s pet zvjezdica u kojemu nas je naša šefica kuhinje potpuno oborila s nogu dizanim knedlama u lovačkom umaku.
Nakon takve spize mo'š di o'š!

To «moš dioš» smo shvatili i više nego doslovno pa smo se zaputili do dvorca Dioš, koji nam se učinio idealnim mjestim za rezidenciju.



Iako se dvorac Dioš trenutno nalazi u veoma neveselom stanju, uvjeren sam kako bi mu brižne ruke vrlo brzo vratile stari sjaj.
Iz pristojnu dozu financijskih injekcija, dakako...

Nakon Dioša, opet smo mogli di oćemo, ali smo ovako zamantani vinom i domaćom kuhinjom jednostavno vapili za nekom dodatnom aktivnošću. I ponašli smo je zamislite – na kuglani! O la la, valjale su se naše kuglice ko velike, oborili smo svu silu čunjeva i pritom otkrili kako se u nama kriju izvanredni talenti za sve vrste valjanja i izbijanja.

Nakon kuglane slijedio je šlag na torti – kupanje u pravim toplicama!
Wow!

Iskreno, mislili smo da ćemo se samo malo izbrčkat tek toliko da vidimo kako to izgleda, ali na koncu, naše banjanje se odužilo na preko tri sata esencijalne uživancije u kojem smo ispreskakali tri bazena, jedan zatvoreni i dva otvorena. Pogotovo kad smo otkrili ventile za hidromasažu, našoj sreći nije bilo kraja.
Ajme, koja uživancija!

A zamislite tek uživancije kad smo nakon tople kupke opalili po palačinkama!
Velike, male, s medom, orasima, marmeladama i kinder-ladama, a šta ću vam više poć govorit.
To je bila prava fešta od palačinki!

U nedjeljno jutro probudili smo se nešto ranije, ali osjećali smo se toliko čili i odmorni tako da smo za žuntu skoknuli još i do Novske u kojoj smo zdušno bodrili našeg Slavena i njegove suigrače iz kuglačkog kluba. Nakon jučerašnjeg obreda kuglaške inicijacije, već smo se smatrali vrhunskim stručnjacima pa smo nastojali pripomoći stručnim savjetima našim Daruvarčanima, ali uzalud, domaćini iz Novske, ovoga su puta bili nešto bolji.
Ma ne puno, samo pinkicu...

Prebrzo nam je stiglo vrijeme za rastanak s ravnicama i zelenim poljanama, uz ono obavezno obećanje o skorom povratku.



Opet nam je slijedilo dugo putovanje preko hrvatske kifle, a kako ni ono ne bi ispalo dosadno i monotono, odlučili smo se na još jedno skretanje s A1-Dalmatine i to sve do Slunja.

Rastoke- prekrasno vodeničarsko naselje na utoku Slunjčice u Koranu, jedno je od onih mjesta kod kojih svakoga puta obećamo sami sebi kako se jednom moramo obavezno zaustaviti i razgledati. No, kako to obično biva, na našim putovanjima ka sjeveru ili jugu nikad nemamo dovoljno vremena, a trebalo bi biti upravo suprotno.
Niti jedno putovanje ne smije biti tramak!





Našu uživanciju u lutanju labirintom potočića i slapova donekle je pomutila činjenica da smo morali platiti dvadeset kuna po osobi za desetak minuta šetnje po najskupljoj livadici na svijetu, ali dobro, svi se gušti plaćaju.
Ne znam kad će naši turistički djelatnici shvatiti da se novac od posjetitelja može izvući i na ponešto ugodnije i elegantnije načine.





Za ovakvih kasnojesenskih dana, noć uvijek dolazi brže nego što je očekujemo pa nam nije preostalo ništa drugo nego da pažljivo saberemo sve utiske pa lagano, preko Plivica, Borja, Vrhovina do Otočca, još se jednom spojimo na auto put i nakon toga slijedi konačni povratak prema Splitu.

Na koncu, u nepuna tri dana, prevalili smo otprilike 1400 kilometara.
Tri savršena dana ispunjena prekrasnim doživljajima i susreta s dragim ljudima, tri dana u kojima nam se sve posložilo na najbolji mogući način.
Uostalom, nismo ni sumnjali.

Stoga nije ni čudo kako se nakon ovakvih putovanja osjećaš ozaren, ispunjen i prepun unutarnjeg zadovoljstva jer u ovako dobrom društvu – svaki trenutak postaje čaroban i nezaboravan.







Post je objavljen 17.11.2009. u 10:40 sati.