Voljeti Velebit uopće nije teško, to je tako jednostavno prirodno i razumljivo kao što je lako slušati Beatlese, smijati se Charliju Chaplinu, diviti se Michelangelovom Davidu ili u krajnjem slučaju navijati za crvene bolide s propetim konjićem, brazilske nogometaše ili kubanske odbojkašice.

Velebna Planina nepresušan je izvor inspiracije i objekt fascinacije, pa me stoga uopće ne čude brojne legende o vilama Velebita, strašnim zmajevima i ostalim čudesnim mitskim bićima i stvorenjima koji su svoj dom od pamtivjeka pronalazili u najskrivenijim zakutcima i gorskim vrhuncima, među gredama, kukovima, stijenama, dulibama, spiljama i tajnim prolazima.

Tulove grede, ta impozantna skupina oštrih nazubljenih stjenovitih gromada koje strše visoko u nebo iznad južnog portala novovjekog tunela Sveti Rok, zasigurno je jedna od najprepoznatljivijh i najdomljivijih vizura čitavog Velebita pa je stoga posve logično da sam kao zagriženi velebitofil, očaran i začaran tim famoznim gredama već dugi niz godina. I uvijek, kad god putujemo, bilo autom ili autobusom s juga prema sjeveru, obavezno počne zafrkancija u stilu: „Darko, ček, ček, daj mi reci koji su ono vrhovi tamo?“.

A ja onda ko iz topa ponosno odgovorim :"To su Tulove grede! A ono tamo vam je Sveto Brdo! A ono između, e tamo sam vam je bija u partizan... ovaj, tamo sam vam ja bija za vrime rata na terenu!“

N'ti rat i ko ga je izmislija, a pogotovo zato što je upravo zahvaljujući tom prokletom ratu, čitavo područje oko Tulovih greda još uvijek izuzetno nepristupačno, ponajprije zbog velike opasnosti od zaostalih mina.



I dan danas mi jeza prođe kroz čitavo tijelo kad se sjetim kako sam tamo neke devedeset osme-devete, bezbrižno šetuckao u podnožju velebnih kukova i ne sluteći ništa neobično, pogledavao kako se može stići na te vrhove. Vrativši se natrag do stare ceste naišao sam na jednog zadihanog gorštaka koji me je gledao širom razrogačenih očiju.

Kaže on meni: Je li vi znate kuda ste sad prošli?
- Ne...
- Prošli ste kroz minsko polje!
- Ma dajte!?

Da, to je bilo prije kojih deset-dvanaest godina i u to vrijeme nije još bilo nikakvih oznaka, tabli i upozorenja jer su samo rijetki svati odlazili gore, ali eto, od tada me to stalno mori i želim se vratiti na Tulove grede pa pratim i osluškujem kako teče razminiranje, ali informacije su sve nekako šture i nepotpune, teško je dobiti pouzdane odgovore.



Stoga ni ovoga puta nisam imao velikih očekivanja pa sam planirao tek izvidnički proći makadamskim putem koji već skoro dva stoljeća vodi preko Malog Alana do Svetoga Roka na ličkoj strani. Istina, malo me golicala informacija da postoji jedna označena staza koja nije markirana službenim planinarskim oznakama već više onako štrlj-brlj crvenim točkicama, ona je navodno sigurna i pouzdana, ali bilo kakvo i najmanje skretanje može biti fatalno.

Naravno, kad ja odlučim poći na izlet, vrijeme je uvijek savršeno, sunčano, toplo, a isto takva mi je i ekipa suputnika pa je uz moju izvršnu producenticu s nama i dražesna Mala sirena kao i neizbježni tajni agent Rašo, moj osobni savjetnik za političku ekonomiju, švedske akcione filmove, kao i MIG-MAG tehnologiju zavarivanja.

Ne znajući kakav nas makadam očekuje, parkirali smo Plavu pticu na prvom zavoju pa smo dalje nastavili pješice, iako smo nešto kasnije zaključili kako smo komodno mogli produžiti vozeći se još barem kilometar-dva. Ali, šta je to za nas, smjerne hodače na duge staze, ništa, običan pisofkejk.

Brzo smo stigli pred crkvu Svetoga Franje u Potpragu, neobičnog izgleda, u prvi mah mi se učinilo kao da je Meštrovićevih ruku djelo, ali ova je ipak nešto starija, izgrađena još davne 1832. godine u spomen na tada novoizgrađenu cestu.



U neposrednoj blizini crkve, izgrađeno je tada i utočište za putnike namjernike, danas na žalost, potpuno uronulo i razrušeno.

Sa svakim novim korakom pogledi su postajali sve zanimljiviji a pri tom smo se i dodatno zabavljali natječući se s jednim starijim bračnim parom koji su vozili Renault Kangoo i svakih nekoliko stotina metara zastajkivali kako bi uživali u prizorima. Djedicu boli ruka, bakicu noga, pa su odlučili da im je najbolje ovako. Vesela utrka kornjače i zeca. Mi smo bili u ulozi kornjače, naravno...





Djedica i bakica su nas srdačno pozdravili preko nekoliko puta i brižno upozorili kako ne bi trebali skretati sa ovog glavnog puta. Zbog mina, dakako.



No, nakon otprilike sat i po laganog hoda došli smo do samog prijevoja, točnije bijele kamene kapelice izgrađene u spomen na Damira Tomljanovića – Gavrana, jednog od istinskih heroja Domovinskog rata koji je poginuo u borbi, upravo na ovom mjestu.



Stotinjak metara dalje stižemo pred same Tulove grede i zatičemo uistinu veličanstven prizor.
Jednostavno, osjetite kako ste sitni i ponizni, u trenutku ostanete bez daha pred čudesno "divljom" ljepotom, odajući tako priznanje majci prirodi kao najsavršenijoj umjetnici, otkada je svijeta i vremena.





Ubrzo uočavam i onu famoznu markaciju koja nije markacija nego je samo oznaka za ludaše...

Naravno, mene je upravo takva luda želja vukla naprijed i pod svaku cijenu sam želio stići što je moguće više, ali iskreno, mislio sam da će me moje dvije gracije zaustaviti u tom suludom naumu.
Kad ono – one su za!?
Hmm... ajde dobro kad je tako, za svaki slučaj, savjetujem ih da koračaju tridesetak metara iza mene, zlu ne trebalo...

Rašo, kao razuman znanstvenik, odlučio nas je sačekati u podnožju ili još bolje, on će laganini nizbrdo...

Nas troje krećemo gore, markacija nas dobro vodi, staza je relativno ugažena, dakle, ovdje se definitivno prolazi, ali ipak, svaki korak je ono, kao po jajima – oprezan do besvijesti, još samo fali da mi iskoči koja PROM-ovka sa strane brrrr... Svakih nekoliko koraka, osvrćem se, pogledavam na njih dvije, sve je u redu...



Prizori oko nas postaju čista fantazija, Velebit se otkriva u svoj svojoj raskoši, kao galerija, kao gotička katedrala. Savršeni mir, tišina, čuje se samo kreštanje crnih ptica galica koje se gnijezde visoko gore u stijenama.
Korak po korak, eto nas i u samom srcu Tulovih greda. Ako one same od dolje djeluju toliko fascinantno, tada nemam riječi za opisati kako izgledaju „iznutra“.
Kao da se nalazite u nekom sasvim posebnom svijetu, kamenom zavjesom odvojenom od onog normalnog i uobičajenog.



Vrijedilo je probati malo straha pa suvereno proći kroz minsko polje za vidjeti ovako nešto. Da, ovdje zaista žive Vile Velebita, nema sumnje...



Na jednom od najviših kukova vidimo zaboden nekakav štap, ali razumno zaključujemo kako smo i tako već dovoljno visoko i da nam nije baš očajnički potrebno osvojiti ama baš svakoga od njih.



Visoke litice ruše se stotinjak metara okomito prema podnožju, ali to nam je sada najmanja briga, strah od mina, sasvim je odagnao strah od visine.







Ipak, s obzirom da je već prvi dan studenog, sunčeve zrake su nam se poprilično ukosile pa se odlučujemo na povratak, naravno, doslovce istim putem kojim smo se i penjali.



Sada već malo hrabrije i brže, kao prekaljeni ratnici, za dvadesetak minuta stižemo do dobre stare makadamske ceste.



Još samo nekoliko pogleda na čarobne Tulove grede i čeka nas brzi silazak do Plave ptice, a pomalo nas i brine kako je tajni agent Rašo podnio nagli pad temperature nakon zalaska sunca. Ne bi ga baš voljeli zateći ukočenog i mumificiranog.

No, razloga za pretjeranu brigu ipak nije bilo pa smo se konačno, nakon nekoliko sati, sastali svo četvero ludo hrabrih ili hrabro ludih, kako vam god drago bilo.
Opet taj savršeni osjećaj.

Da se još jednom vratim na one legende...
U ne tako davna vremena, narod je vjerovao da se upravo podno Tulovih greda legu zmajevi. A visoko gore, među stijenama živjele su i vile, ali ljudi ih nisu mogli vidjeti jer su bile začarane! Vile kao vile...

U svakom slučaju, Tulove grede su svojim čudnovatim oblicima oduvijek izazivale divljenje, ali i strahopoštovanje. Narod ih se toliko plašio da je postojala i kletva: "Dao Bog da skončao u Tulovim gredama!"

Na koncu, sretni smo što nas je takva kletva ovoga puta zaobišla.

Nešto kasnije, u sebi ponavljam zahvalnost Planini, moćnim zmajevima i dobrim vilama, ovoga puta su nas i te kako čuvali.
Nadam se da smo i zaslužili.