Jeste li znali da riječi koje u sebi sadrže slovo K potiču kod ljudi više smijeha od onih koji ga nemaju!?
Na K mislim, naravno...
Dakle, postoji mnogostruka veća vjerojatnost da će čvorak, čavka, kvočka, tuka, kokot, kupus, velekovrtljaj i kukuruzište izazvati više smijeha od recimo vrapca, majmuna, slona, perilice rublja ili foto-aparata.
Ne vjerujete!?
Ma daaajte...
Znanstveno dokazano, kad vam kažem!
Možete isprobati i sami kod kuće,nije opasno.

Kad pogledam izvještačena, ukočena, do boli fotošopirana lica naših vrlih predsjedničkih kandidata kako nam se facijalnim grčem umjesto osmijeha proročki ukazuju sa slonovskih plakata, ne mogu se oteti osjećaju da mnogi od njih pate od loše probave, čira na dvanaestercu i sličnih akutnih komplikacija.
Pa Bože mili, to bi trebali biti sretni ljudi, uspješni, zadovoljni, optimistični!
Ovako mi njihova plakatirana lica više sliče na lutke iz Mappet Showa, ali za razliku od Kermita, Gonza i Miss Piggy, iz dubine njihovih očiju osjećam toliko napetosti da sam više nego siguran kako je Hrvatska spremna za početak snimanja Napet showa!

Općenito, ne samo političari na koje tako rado volimo dizati kuku i motiku, već i samo naše društveno okruženje, sve je puno nekakve kvazi ozbiljnosti, zabrinutosti, kuknjave, bezvoljnosti, lošeg raspoloženja...

Imam kolegicu, zgodnu i pametnu trideset-i-nešto godišnjakinju koja se žali kako nikuda ne izlazi i uopće nema nikakve volje za izlaske jer su se prijateljice poudavale, društvo se polagano rasulo, svatko brine svoje brige i tako dalje i tako bliže.

Imam prijatelja, četrdesetogodišnjaka, uspješnog u svom poslu, sretno oženjenog, ima kćer i sina, stan, dobro ajde, još uvijek nema jahtu i vikendicu ali ono – živi i više nego pristojno.
Nekidan mi se žali kakva su ovo vremena došla, da on svojoj obitelji više ne može priuštiti niti sedam dana skijanja u Cronplatzu!?
Nesreća, stvaaarno!

Mislim, nisam pametan, nisam stručnjak za psihologiju i sociologiju, ali već je i na prvi pogled vidljivo kako smo se svi zabarikadirali u neke ograde, dobrovoljne zatvore i pritvore, navlačimo na sebe maske nesretnika ne bi li na takav čudan način privukli pažnju i suosjećanje.

Zanimljivo, ako zavirimo u našu narodnu predaju, možemo primjetiti kako smijeh nikada nije bio na naročitoj cijeni.
Samo se budale smiju bez razloga.
Tko se petkom smije, ponedjeljkom plače...

I tako sve neke izreke, blesavije od blesavije, koje nastoje dokazati kako smijanje, dobro raspoloženje, automatski znače arlekinade, majmunarije i tko zna što još sve ne.
Kao – valja biti ozbiljan, miran, staložen.
To se cijeni.

Ma dobro, slažem se da ne trebamo glumiti klaunove, ali konačno, unesimo malo zdravog optimizma u našu svakodnevicu, pa to bar ništa ne košta i nije podložno stresovima, poremećajima na burzama i sličnim zvizdarijama.

Stoga dobro zapamtite - svaki dan bez smijeha uludo je potrošen.
Ako već pomislite kako nemate razloga za smijeh – sjetite se nečega na K

E tako, ali to još nije sve!

Slijede reklame!

A ne, ne, greška, nema reklame...

Dakle, današnje fotografije nemaju direktne veze sa smijehom i dobrim raspoloženjem, ali poput prodavača sa peškarije, uvjeravam vas da su skroz friške i onako prigodno-pogodne jer upravo sutra, u subotu, moj lipi mali grad slavi svoj dan, blagdan Svetoga Ivana Trogirskog.
Rekli bi Dubrovčani – dan koji dohodi jednom na godinu!





Neću trošit previše riči da se sav ne raspekmezim, ali kad ujutro zazvone zvona sa katedrale i sa svih trogirskih zvonika, zvučat će to ka najlipša simfonija i ne sumnjam da će ih čut samo oni koji su tu, već će ih nekim začudnim vezama moć osjetit sva naša dica rasuta po svitu koja ga nose u svome srcu.





Grade moj...