Iako smo kalendarski daleko od osmog ožujka i prigodnih napisa vezanih za Međunarodni dan žena, nije se zgorega i ovako "bezveze" podsjetiti na neke svakodnevne nebuloze, možda na prvi pogled beznačajne, ali opet na svoj način znakovite, kako bi se kazalo ovim današnjim arhaično-modernim izričajem.

Osluškujući danas pri povratku s posla razgovor dviju, izgledom veoma finih gospođa o nekakvim rodbinsko-susjedskim odnosima, između svih tih silnih fensi-šmensi cijukavih i piskutavih riječi i izraza dubokog uvažavanja, uho mi je zaparala rečenica "ma pusti, ona je obična babuskara", koja se očito odnosila na neku sasvim treću osobu.

No dobro, daljnji detalji ovoga razgovora i tako nisu zanimljivi za našu priču, ali to "babuskara" me podsjetilo kako postoji još nekoliko pogrdnih izraza za žene u "zlatnim" godinama. Recimo "babetina" isto tako zvuči užasno ružno, pa čak i sam naziv baba koji je kod nas uobičajen za naše drage bakice, u takvom kontekstu zvuči nekako sirovo i uvredljivo. Da ne spominjem sad još raznorazne ženturače, oštrokondže, gadure, vještice i još svu silu sličnih jezičnih akrobacija.

S druge strane, nikada nisam čuo, ili se barem sada ne mogu sjetiti, nekog tako sličnog izraza koji bi se odnosio na djedove!?
Zaista, postoji li neki pogrdan naziv za starog djeda?
Jeste li ikad čuli za djedetinu ili djeduskaru?
Niste, naravno!

Kad smo već kod tih augmentativa, koji su kao po defaultu predodređeni za uvredljive nazive, zar i sami ne osjećate kakva je intonacija, recimo riječi "ženetina" s jedne, a opet one "muškarčina", s druge strane!?

Wow, muškarčina je dasa, borac, faca...
A ženetina... pa to je i tako samo prelazna faza prema babetini.
Zamislite koliko neravnopravnosti među spolovima postoji samo između tako benignih i neutralnih stvari kao što su umanjenice i uvećanice!?



U stvari, danas sam mislio pisati o nečem sasvim drugom.
Nikad o tome nisam posebno razmišljao, ali eto, danas mi je tako slučajno došla ta misao, malo sam zastao i u jednom trenutku shvatio kako u stvari ne znam i nikad nisam znao, kako je to imati baku!?
Da, onu najobičniju i najdražu baku koja nas čuva dok smo mali, koja pazi da ne padnemo, koja nam plete vunene čarape, priča priče i peče kolače...

Baka po maminoj strani je umrla mlada, nekoliko godina prije moga rođenja. Druga baka živjela je daleko, na otoku udaljenom stotine milja, kako mi se tada činilo. Zbog tih stotina razloga, nikad jasno izrečenih, nismo na Otok odlazili često, tako kad danas sve zbrojim, možda sam tu drugu baku vidio dvadesetak puta u životu. Premalo da bismo razvili nekakav prisniji odnos...

Možda je smiješno da u ovim godinama uopće pričam o tome, ali ponekad osjetim kako mi nešto nedostaje, kako sam na neki način uskraćen.

Previše stvari u životu shvaćamo zdravo za gotovo i nismo svjesni njihove vrijednosti dokle god ih ne izgubimo.
A kada se to dogodi, tada je kasno za suze.
Tada je kasno za neke propuštene zagrljaje, za poljupce, za osmijehe i za te tople ljudske trenutke koji nam se ponekad čak čine dosadnima i nepotrebnima.

I zbog svega toga i još mnogo neizrečenoga, to resko „babuskara“, a pogotovo još izrečeno iz ista jedne žene, zazvučalo mi je tako odvratno, primitivno i bahato.

Ako ni zbog čega drugog, onda zbog svih onih neispričanih priča, nedoživljenih zagrljaja, poljubaca i mirisnih bakinih kolača koje nikada nisam uspio osjetiti....