S neskrivenim vas zadovoljstvom moram izvijestiti kako je dugoj, mračnoj i opakoj zimi konačno došao kraj i da upravo s početkom ovog vikenda koji je pred nama definitvno počinje buđenje prirode pa još jednom gromoglasno i turbojasno kažem - proljeće je tu!
Kako znam?
Oooo, pa imam ja nos za to!
I to doslovce - nos, koji je bolji od svakog senzora, meteorološkog balona i kugle za proricanje sudbine, nos koji čim osjeti pupanje najrazličitijih primjeraka biljnog svijeta započinje svoju veličanstvenu simfoniju u aaaaaa-pćiha molu...
Da, opet mi se probudila alergija na sve i svašta pa sad dok još ne započnem ovogodišnju terapiju s izvjesnim čudnovatim opojnim sastojcima koji osim što mi suzbijaju kihanje, kao neželjenu nuspojavu u pravilu donose primisli poprilično nepoćudnog sadržaja.
Nisam kriv, bloga mi!

Idemo dalje za iste pare!

Čini mi se da sam već nekoliko puta napominjao u svojim postovima i to obično u trenucima kad bi me zakačile ljubičasto-narančaste minute, kako ove moje piskarije po svemu sudeći nemaju prevelikog smisla jer da to nešto vrijedi već bi se na ovaj ili onaj način uspio "prodati". No, kad vidim tko se sve do sada "prodao", onda mi to čak i ne padne toliko teško. E sad, nije mi namjera nešto se tu hvalisati na koje su sve strane virtuale i reale do sada odlazili moji postovi, ali u posljednje vrijeme prilično snažno osjećam kako svakoga dana u svakom pogledu sve više nazadujem.



Ma ne, naravno da se zezam ali ako je suditi po određenim dimnim signalima koji dolaze sa strane našeg milog i dragoga pružatelja usluga, nešto se jako jako čudnovato događa... Recesija je očito uhvatila maha u glavama odgovornih.

Eh da sad ne odlutam stranputicama moram vam se nešto pohvaliti. Ne, nisam gostovao na "Pola ure kulture", niti me moj Trogiranin Siniša Svilan angažirao na nekom od grozomornih projekata Nove TV, a konkurentsku RTL televiziju mi je pametnije niti ne spominjati. Ne, ništa od toga! Ali ono što povezuje Sinišu i mene je zamislite - trogirski škver! Da, da, prije nego što je postao medijski mogul, SS je nekoliko godina tukao škversku ruzinu, kako mi to već romantično kažemo....



Ne znam ni sam koji je tome točno razlog ali nekako u posljednje vrijeme primjećujem novi polet u okvirima "ruzinave žice", pa unatoč svim dubiozama, nebulozama i katastrofičarskim najavama, mi se još uvijek ne damo. A jeste li znali da mi osim brodova i gubitaka uspješno proizvodimo i pravi pravcati "korporacijski magazin!?"
Zove se "Škverska besida!"

E sad vam dolazi ono pravo - Brod u boci je postao kolumnist "Beside!"
Pa ljudi moji jeste li svjesni da je to veći uspjeh nego da mi moje vrle umotvorine izlažu u šarenim tiskovinama EPeHa-a ili da ih recimo najavljuju oni redikuli iz "Golih vijesti"...



Moram priznati da je prilično zgodno vidjeti svoj članak u tiskanom izdanju ali eto, kako sam blogerski deformiran, ipak mi nedostaju komentari da barem približno znam na čemu sam. Ovako samo gledam svoje kolege kako nešto sami sebu mrmljaju u brodu pa mi je sve to nešto sumnjivo. Šta stvarno misle, đava će ga znat!

A ja se samo toplo nadam kako mi se neće dogoditi da razapet između svih ovih poslovno-spisateljskih ponuda (u povjerenju - radi se o iznosima sa šest nula, ali pssst...) jednog dana izgorim u ognju paklenom ka nesritni Krnje...

Premda se narodno mudroslovlovlje u mnogim prigodama želi uzdići na razinu pijedestala bez obzira nalazimo li ga u sferama politike, povijesti, književnosti pa čak i meteorologije, bojim se da bi se oni koji bi se pokušali slijepo držati "narodnog koda" zapisanog prije svega u pučkim poslovicama vrlo brzo našli u čudu kako izgubljeni lutaju bespućima životne neozbiljnosti.

Naravno, ne pada mi na pamet ovdje iznositi primjere kontradiktornih poslovica, ali eto dopustite mi da se danas osvrnem samo za jednom - onom koja kaže da tko čeka - dočeka!
Ma nemoj mi reć!?
Tko čeka - šipak dočeka!

Baš mi je to palo na pamet prošlog petka popodne na samom početku vikenda koji nije nudio nikakve posebne planove, dok sam stručno rezuckao grančice promrzle male voćke. Bez kiše i grane što se njiše, razumije se...

Dakle, odlučio sam naprasno pače i brutalno podići na noge moju planinarsku ekipu iz posvemašnje zimske hibernacije koja je ozbiljno zaprijetila našoj proaktivnoj reputaciji i za rezultat imala nagomilavanje kilograma u okolotrbušnom predjelu kao i drastičan pad razine serotonina olitiga – hormona sreće.

Za divno čudo, kad se prema nekom cilju krene u dobroj vjeri i namjeri, mnoge stvari se poslože gotovo same od sebe i to na najbolji mogući način. Najprije sam našoj Majdi, "ženi od mota", generatoru dobrog raspoloženja u svakom društvu i nadnarednici Danici kao glavnoj operativki, izložio svoje planove. Ništa pretenciozno, ništa visoko i daleko, vrijeme radnje nedjelja ujutro, mjesto radnje – kod mene u Trogiru, najprije malo razgibavanja ekstremiteta, uzbrdo-nizbrdo desetak kilometara, visinska razlika otprilike 450 metara, nakon svega - prigodni domjenak u mome skromnom domu.

Naravno da je takav prijedlog u trenu izazvao opće oduševljenje pa smo već nakon sat-dva od moje početne imicijative, imali respektabilnu listu neizliječenih guštoholičara.

I tako smo se nakon dugog zimskog sna ponovno našli na okupu, svi odreda mladi, vedri, jedri i poletni, gojze, a bome i mokasinke posebno dizajnirane za dalmatinski krš, jedva čekaju neku drugačiju podlogu od asfalta i betona....



Prvi nam je cilj bio brzo stići do male, nedavno obnovljene crkve koja se nalazi na spektakularnoj visini od 144 metra nad morem. Crkvica potječe iz 14. stoljeća a posvećena je sv. Eustahiju kao zavjet za spas od kuge. U neposrednoj blizini crkvice nalaze se suhozidi koji su ostaci bedema pretpovijesne gradine.



Nastavljamo naš put dalje, pored plantaže vinograda koje je na brdu Krban zasadio poznati vinar Ante Grabovac. Moćni strojevi su prekopali ogromnu površinu, posađeno je na tisuće čokota loze a kakvi će u konačnici biti rezultati – preostaje nam tek za vidjeti.

Vrijeme nam i nije naročito naklonjeno, žestoka buretina nam brije obraze bolje od Gilleta i Wilkinsona, na nekoliko mjesta nailazimo na zaostale snježne krpice ali nema veze - najvažnije je da ne pada kiša. Ostalo se već nekako lakše podnese.
U zaklonu stijena vrha brda Plošnjak, pronašli smo idealno mjesto za kraći odmor...





I na ovom vrhu se nalazi velika prethistorijska gomila ali budući da ovog puta nismo ponijeli maškline i metlice, odustajemo od arheoloških istraživanja pa nastavljamo dalje i odjednom se nalazimo u krajnje neromantičnom i neprirodnom okruženja, na samom rubu polu-divljeg deponija, u stvari – smetlišta vulgaris.
S neugodnim vonjem u nosnicama i u okruženju plastičnih kesetina na stablima koje bura raznosi svuda naokolo, nastojimo što prije pobjeći dalje.

Nakon dvadesetak minuta već smo u napuštenom zaseoku Hrabari odnosno kako ih po obiteljskom nadimku zovu - Longovi. Do prije nekoliko desetljeće ovdje se još "normalno" živjelo, ali danas sve izgleda znatno drugačije i sumornije.



Idemo mi hrabro dalje za suncem, prema zaseocima Segeta Gornjega, nakon nekoliko dionica bez ikakvog puta i staze, pred nama je još samo jedan cilj – brdo Vlaška. Iako mi je ekipa već prilično umorna, promrzla i izgladnjela, uspješno ih nagovaram na još samo jedan mali koračić beznačajan za čovjeka ali i te kako velik za društvo!



I stvarno, mislim da se isplatilo, pogledi sa Vlaške uvijek su atraktivni...





Dobro ajde, moj škver bi mogao izgledati i pristojnije, ali ipak...



Na samom kraju, u zimskom ozračju moje litnje kužine, obećani "domjenak" došao je kao šlag na tortu. Uz prigodne doskočice, poskočice, pošalice i međusobna štucigavanja, ozarena lica mojih pajdaša govorila su više od svega – bio je to još jedan skoro savršen dan.
U ovakvom društvu - nisam ni sumnjao...

Ništa na ovome svijetu nije tako krhko kao odnosi među ljudima...
Pri tome ne mislim samo onaj klasični ljubavni(čki) odnos već i na one obiteljske, prijateljske, poslovne, susjedske, društvene, ne znam ni sam kakvi još sve ne postoje.

Mnoge od tih naših veza na samom početku izgledaju kao savršen spoj, gotovo kao da se čuje onaj uhu tako ugodan zvuk "klik" pa s druge strane još jedan spasonosan "klak" i tada u pravilu budemo oduševljeni kako smo si dobri jedno drugom i tako to kako već ide.
Međutim, i najbolji spoj za kojega se čini kako nema nikakvih pukotina, čak ni natruha poroznosti, prije ili kasnije bude izvrgnut utjecaju različitih čudnovatih strujanja, sila stezanja i razvlačenja kao i podrhtavanjima, a ukoliko ne pazimo na oralnu higijenu, izlažemo se realnoj opasnosti da nas dohvati karijes zuba vremena.

No, kako usprkos svoj svojoj krhosti i osjetljivosti, od naših klik-klak odnosa naposljetku ne bi ostajale samo krhotine, s vremena na vrijeme potrebno je primjeniti vještinu pronalaženja dogovora u trenucima kad nam se naši stavovi, želje i stremljenja razilaze.
Život je prepun raskrsnica i stranputica.
Kad centrifugalne sile opasno zaprijete da stanje stvari takvo kakvo jest odleti u orbitu, potrebno je napraviti kompromis.

Kao i kod većine apstraktnih pojmova, tako je i naše poimanje kompromisa još uvijek prilično "rastezljivo" pa iako ga jako često koristimo u svakodnevnoj komunikaciji, imam dojam da ga u najvećem broju slučajeva uzimamo zdravo za gotovo.
Pogotovo ako smo egocentrično uvjereni kako upravo ona "druga strana" mora napraviti odlučan korak prema kompromisu.



Kako naučiti prihvatiti zahtjeve druge strane na štetu naših vlastitih želja!?
Umijeće kompromisa, barem za moj pojam, zauzima prilično visoko mjesto na ljestvici vrlina emocionalne i socijalne inteligencije.
No, možemo biti cinični pa s druge strane reći - nije li kompromis upravo ono rješenje s kojim nitko neće biti zadovoljan?
Možda...
No s treće strane, je li vrijedno zbog jedne pukotine razarati sve zdrave poveznice?
Dobar kompromis bi trebao biti poput vezivnog tkiva, koje ako i neće uspjeti ispuniti pukotine, onda će ih barem moći premostiti.

Ne, nemam recept kako napraviti dobar kompromis, čak mi i moje vlastito iskustvo govori kako je to, ako ne baš nemoguća misija, onda u svakom slučaju - nimalo laka i jednostavna.

U jednoj od svojih dugogodišnjih veza, milijun puta sam se našao u dilemama, trilemama pa čak i kvadrilemama kao i pitanjima u stilu kada, kako, odakle i zašto.
Kao i kod svega u životu tako je i u vezama - s jedne strane nešto dobiješ, s druge strane izgubiš.
Ravnoteža, razumijevanje i tolerancija, jako su lijepi pojmovi, ali u trenucima kada ih iz domene teorije spustimo u realan život, lako izgubimo njihov smisao.
U svakom slučaju, smatrao sam da zbog nekih "viših" ciljeva moram ponekad i odstupiti od nekih svojih principa, želja i navika.
Tako danas.
Pa opet sutra.
Prekosutra...

Nakon nekog vremena, osjetio sam kako mi svi ti utezi kompromisa postaju preteški, i ono što je najgore - znao sam da mi vise na tankoj niti iznad glave poput Damoklova mača!
Kad sam jednog jutra u vlastitom ogledalu ugledao oronulo lice nepoznatog stranca, preostalo mi je samo da se upitam: "Heeeej, pa gdje sam tu ja?"
Jesam li izgubio sebe?
Je li sve to uopće vrijedno?



Znam, nisu ovo jednostavna pitanja i tu nema nikakvih šablonskih rješenja, postoje milijarde različitih situacija i svaka je od njih specifična na poseban način.
Pa tako i sama riječ "kompromis" koja nam dolazi iz latinskog jezika - compromissium, znači "uzajamno obećanje."

Uzajamno obećanje...
Rekli bi neki - obećanje ludom radovanje
Neki drugi bi još dodali - pametniji popuštaju.
Pa sad, tko je u toj priči pametan a tko lud , sam vrag će ga znati...
Sve je dobro dok se u priču ne uplete netko treći.
Onaj zbunjeni...

Promatrajući iz prikrajka euforiju koja je zavladala mnogim glavama u balunu i to ne samo ovih posljednjih dana nego već tjednima ranije, a sve to naravno zbog nekakve priredbe koju nadobudni sportski novinari turbo-pretenciozno nazivaju "majkom svih derbija", ne mogu izdržati a da se ne zapitam - jesam li ja normalan!? Jednostavno rečeno - ne mogu vjerovati, ali s druge strane - mogu shvatiti, kako sam došao u neku, za jednog homo dalmaticusa vulgarisa - vrlo čudnovatu fazu, koja se očituje na način da me takve kvazi-nogometne manifestacije apsolutno ne zanimaju.
Igraju Hajduk i Dinamo - pa šta!?

Majka svih derbija - ma daaaaj molim te, kakva majka, daj nabrojite mi koji to još derbi postoji u HNL-u???
Ovo je jedini derbi i to uvjetno rečeno "derbi", a ne majka "svih" derbija.

Daleko od toga da u nekim drugim vremenima nisam redovito "visio" na poljudskim tribinama i to ne samo za "majke, bake i tete" svih derbija već i na mnogim utakmicama "bilih" sa raznoraznim reprezentacijama seljačkih radnih zadruga i karnevalskih udruga iz pasivnih djelova bivših državnih zajednica, ali godinama već - to nije moj svijet. Neka mi oproste svi oni koji misle drugačije - ali ne osjećam ni najmanju želju da svoje slobodno vrijeme provodim gledajući grozomorno loš nogomet, a još ponajmanje redovne sukobe pripadnika navijačkih skupina kako međusobno, tako i s policijom, autobusima javnog gradskog prometa, izlozima dućana, slučajnim prolaznicima ili sa svim postojećim na ovome svijetu što se ne uklapa u njihove standarde.

U svakom slučaju - tko voli neka izvoli, ali opet kažem - čudim se samom sebi jer me eto baš u prošli četvrtak, dok je trajala prava pomama za kartama, nazvao moj kum Blaki pod konspirativnim nadimkom Hadži Halef Omar Ben i pobjedonosno izjavio: Imam jednu kartu za tebe!
Ma fala ti ka bratu kume moj - ali ja to ubitačno kendavanje kojeg samo veliki optimisti mogu nazivati balunom, od muke više ne mogu gledat...
Opali, razvali, nabi, prokini...hvala, mogu i bez toga...

Ma ono što je najblesavije - naravno da ne moram na stadion, iako to u svakom slučaju ima svojih draži, pogotovo osjetiti onaj huk tribina i fanatičnost "pravih" navijača čak i onda kad je igra mizerna, uglavnom - sve se to može odgledati i na televiziji u toplini doma svoga, ali opet...
Eto, sinoć mi je više nego dovoljno bilo ono bacanje dvadesetak tona papirnatog otpada na teren i to je kao navodno trebalo biti - "ugodno iznenađenje!?"
Onda kad je konačno krenulo, nisi moga pripoznat ni di je balun u onome moru papirića.
Na južnoj tribini opći iznered, makljaža policije i "modrih" navijača.
Igra i jednih i drugih, po običaju - ajme majko!

Oh ne, pokušao sam, imao sam zaista dobru volju, ali ne ide, nikako ne ide...
Na prvom programu je "Muškarac bez brkova"...
To je prava stvar!
Ne pada mi na pamet vraćat se na drugi.

Jutros saznajem - Hajduk je pobjedio dva nula.
Svi pričaju samo o utakmici.
Hajduk je nakon "sto" godina, opet na čelu ljestvice prvoljigaša.
Ja - niti sam sretan, niti sam tužan.
Ravnodušan totalicus!
Sasvim svejedno.
Jednostavno - ne zanima me.
Lastane, jesam li ja normalan!?

Pivac stoji
na jednoj nogi.
Vitar gonja
Lepušinu po gumnu.
Ladno li je
Krvi ti Is'sove.

Imotski haiku - nepoznati pjesnik s početka 21. stoljeća...

Skrušeno se ispričavam čitateljima kojima je spominjanje krvi sina Božjeg u kontekstu lepušine i pivca možebitno povrijedilo vjerske osjećaje, nadam se da i sami znate kako nisam baš ja autor ove stihoklepačke umotvorine ali eto - u atmosferi duge zimske noći dok moja mati bijelo platno tka, odnekud mi je sve to nenadano doletjelo pa zalepršalo poput snježnih pahuljica.

Znate ono kad krajem šestoga miseca, početkom sedmoga, udru vrućine, užge se nebo i zemlja, tuče zvizdan u glavu, sav se znojiš ka divovski panda u sauni pa čekaš prvi reful maeštrala ka milost Božju a ono ti se ničim izazvan nakelji neki pametnjaković pa bezobrazno i huškački opali tiradu: "Ma jesi vidija koja je ovo vrućina, pakal pravi, ne more čovik disat, ni mislit, ni odat, ne more ništa.... A joooo lipo li je kad je zima, uvik je puno bolje, nema vakvih vrućina...blažena zima!

Blažena zima!?
A-ha!
Enti zimu i ko je izmislija!
Eto vam je na sad!
Je li guštate, je li se osjećate blaženima?
Mo’š mislit!

I onda me još neki neodgovorni pojedinci prozivaju priko e-maila da šta više čekam, da di su mi slike o’ sniga!?
Ajte lipo lovit rake i vi i snig!
Neš ti sniga, ovo je više bija medolino i rižolino iz dubokoga nego snig. To šta naši ljudi činidu mirakule tamo di najmanje triba, to je već drugi par postoli. Atroke, opsadno stanje – uspaničeni reporteri amateri javljali sa svih strana županije – Aržano dvajstipet centimetri, Šolta osam centimetri, Prugovo dvanajst, Trolokve, Čvrljevo – ko to zna više koliko…
Niko nije iša na posal, dici nema škole...
Koliko je ovi naš svit inšempjan dokazuje i jutrošnji izvještaj meteorologa na Radio Splitu koji je svečano izjavija kako je trenutačna temperatura u Splitu minus dva centimetra!? Samo nije reka je li to izmirija po Celzijusovome ili Fahrinome centimetru?

U svakom slučaju, nemam namjeru potrošit cili današnji post na vremenski izvještaj, ajmo mi malo u đir kako i priliči poštenome svitu. Neš ti, oli se ne može đir napravit i po minus dva centimetra, jel’ tako…
Inšoma, nećemo daleko, samo na istočni kraj splitskoga megalopolisa,a to vam preciznije oće reć – u Omiš. Asti miša, a šta mi je to doć do Omiša!?







Davno su prošla vrimena “Jadranskih susreta” i potonulih pršuta kad su Omišani i Trogirani bili ljuti protivnici.

Omiška plaža je za moj pojam bila lipša nego Copacabana još od onih vrimena prije Mediteranskih igara kad smo snimali promotivne spotove za gradove-domaćine. Možda ovi mlađi i ne znaju, ali igre se nisu održavale samo u Splitu, nego deboto po svim malim mistima u okolici. Eto recimo, veslalo se rijeci Krki, u Zatonu, ragbi se igra u Makarskoj, rukomet u Trogiru, streljaštvo u Stobreču, mačevanje u Hvaru…
Gospe moja, ma je li moguće da je od MIS-a već prošlo trideset godin?
Ček, ček, sedamdeset i deveta, dvi iljade i deveta...
Bome je, godine ne lažu...



Uglavnom, još se i sad sićam tog omiškog video-spota u kojemu je grupa momaka "glumila" igranje nogometa baš na ovoj plaži. Nije to bija običan balun, izvodile su se akrobacije, voleji, škarice, žongliranja i sve je to bilo snimljeno s puno šušta i gušta.
Na žalost, danas na svemoćnom Jubitou nema tih spotova, ali bilo bi puno lipo kad bi se, eto baš za 30-godišnjicu, sav taj materijal sa i okolo MIS-a skupija na jedno misto, na jedan DVD pa da ga možemo pokazat mladim generacijama...

Nego, vratimo se mi omiškome điru pa iako buretina puše kroz kanjon Cetine ka tasmanska zvir kroz trombon, kad lipo nabiješ vunenu kapu na glavu, rukavice, tri para bičava,četiri sloja hulahopki, ma bolje ti je nego malome mišu u bumbaku...
Plažom sve do punte pa onda uz obalu Cetine nazad.





Omiški brodovi jasno su određeni na "morske" i "cetinske". Granica je naravno-most.
Ili si vamo, ili si tamo, moraš se odlučit...





Priko mosta o' Cetine...



Pa onda još malo s druge bande...



..Zavonjalo smilje s krša, zapivali grdelini.
Hrvatski se barjak vije na omiškoj stini...



Visoko nad nama, smješka nam se mosorski vrh Kozik, poljički Olimp...



Lip je osjećaj gledat sve te planinske vrhove i sam sebi zadovoljno u brk reć – bija sam gori...
I to lani, baš nekako u ova doba...

A kad smo već kod naših planinarskih tema, svratili smo do naših dragih i milih, Ane i Stipe koji su svoje malo bračno-ljubavno gnijezdo svili baš u Omišu. Naša Ane broji dane kad će postat mama a Stipe ponosni tata. Ostalo ih je još malo malo, samo pinkicu. Po mojoj stručnoj procjeni – Ane će rodit u sridu, dvadeset i petoga veljače.
Ako se koko oće kladit sa mnom, samo neka izvoli...
Majdo, Nedo, Dane, Buška, Duje, di ste!?
Ala koju ćemo feštu napravit!!!

I moram vam na kraju reć – fali mi moja eko-hedo-planinarska ekipa, di su one stare pisme, di su oni lipi dani...ova zima nas je skroz rasula, ne valja nam to, nikako ne valja...

I zato jedva čekam da smrzajica prođe.
Neka ide ća, nismo je mi ni zvali!
Duga je ova zima, preduga...
A samo čekam ove filozofe tamo negdi krajem šestoga miseca, kad mi počnu trubit – blažena zima...
Poslat ću ih pravo, drito i ravno u dalmatinsku sibireju!
Enti zimu i ko je izmislija!

Čudna mi čuda - eto mene i drugi vikend zaredom na moru, pa iako ova zima pokazuje kako bijele zube ima i velike pak k'o u Fernandela, to me nije spriječilo da opet uživam u pogledima na bijela jedra, bijela bedra (ček ček, odakle su se sad ova bedra pojavila tz, tz, tz), dakle šta sam ono tija reć, a-ha, dakle - evo nas opet svih zajedno u dobrom društvu zaljubljenika u more, vjetar i valove.





Očekuje nas još jedan ples pod jedrima, samo za razliku od prošlotjedne O'kruške regate u kojoj je i te kako bio prisutan duh barona de Coubertin-a, ovo je nešto sasvim drugo - danas se vodi ljuti boj kako onih najmlađih u klasi Optimist, tako i onih, tek koju godinu starijih, "laseraša".
Kairos kup, tradicionalna je regata koja već godinama označava početak natjecateljske sezone u srednjedalmatinskom akvatoriju, a ove godine je posebna atrakcija bila povratak Zvijezde i to na velika vrata. Naime, jedrilice klase Star već su desetljećima u programima Olimpijskih igara, ali nekim čudom, bile su gotovo iščezle iz naših voda i to još prije dobrih 25-30 godina. Zvijezda ili Stella, klasična je jedrilica fiksne kobilice, dužine gotovo sedam metara, velikog, bolje reći - ogromnog glavnog jedra kojeg mogu obuzdavati samo prave atlete, ali koji su u isto vrijeme iskusni jedriličarski znalci. Stoga je sve poklonike ovog izuzetnog sporta obradovao istinski preporod ove klase, a ako je suditi po činjenici da je danas najagilniji "zvijezdaš", legendarni jedriličar Mate Arapov, Stelama se na Jadranu očito smiješi vedra budućnost.



Moja uloga u svemu ovome danas je isključivo sudačko-promatračka a dijelom čak i fotografsko-blogerska jer su se za divno čudo, fotke s prethodne regate mnogima svidjele pa su me moji pajdaši iz jedriličarskog kluba fino zamolili bi li bio toliko ljubazan da sa svojom zvijeri od foto-aparata u mini pakovanju ovjekovječim i ovaj značajan događaj.

Iako studen štipa, bura puše, da se smrzneš ko bez duše, izlazimo na more u finom, udobnom motornjaku nalik na morsku limuzinu. Sa mnom na brodu je i moj dobri "mali" super Mario, koji mi je u vrijeme moje glamugrozne trenerske karijere bio prava uzdanica, više od desne ruke, a danas je jedan od najboljih hrvatskih jedriličara u modelima.
Kako se mi kao nadasve osvješteni muškarci ni u ludilu ne držimo one prevladane narodne kako žena na brodu nosi nesreću, s nama je i Lela, u svakom smislu izuzetna djevojka koja je posebno za ovu priliku došla na nekoliko dana iz metropole.

Iako sam danas miljama daleko od natjecateljskog jedrenja, imam osjećaj kako su mi s vremena na vrijeme neophodno potrebne lagane doze "poezije kretanja", ako već ne s kormilom u ruci onda u najmanju ruku kao prilika za doživjeti osjećaj ugode u ozračju bijelih jedara i modroga mora, što mi izvrsno dođe kao neka vrsta kolor-terapije.





Za nama na more ubrzo izlaze i mali "leptirići", poneki od njih su po prvi put na natjecanju, a oni nešto iskusniji mjerkaju se međusobno, s pritajenim pitanjem o kojem svi razmišljaju ali nitko ga ne želi prevaliti preko usana: "Tko će se prvi domoći čuperka Boga sretnog trenutka?"





Za tren oka, svi smo već u Saldunskom zaljevu, dok očekujemo signale sa "zapovjednog" regatnog broda kao i postavljanje polja omeđenog crvenim bovama od strane sudačke ekipe, jedra započinju svoj ples.
Tango, valcer, cha-cha-cha...







Starta se uvijek prema vjetru, u orcu, križajući zigi-zagi...



Leteće kadice s ugrađenom vjetromasažom jure na buri ko velike...







Kako sam odjednom ostao sam...



Oko bova uvijek je zanimljivo, tko će bolje, tko će brže...



Di je bova, di je bova, eno je tamo, ajmo ekipa juriiiii...





Oni najbolji, već su daleko odmakli...



Iako se kaže da niz vjetar može ploviti i prazna kanta, kad mali optimistići krenu u krmu, da bi ostvarili što veću brzinu potrebno je nagnuti brod skroz na svoju stranu a sve zbog toga da jedro dođe u što viši položaj i tako zahvati više vjetra. Naime, kako vjetar najslabije puše upravo pri površini mora a pojačava s visinom, vješto balansiranje može donijeti značajan napredak u plasmanu...



Stele su kraljice regatnog polja, jedre bešumno i dostojanstveno...





Pogledajmo malo i lasere - ovako jedre pravi šampioni - Ante Botica, aktualni prvak Hrvatske u klasi Laser 4.7...



Naravno, jedrenje nije samo "sidni na bandu, prst u uvo i goni..."
Kad ti iznenadni udar bure ili tramuntane napuni jedra, lako se dogodi i neplanirano prevrtanje...
Spašavaj se kako znaš!



Ufff majkomila šta je ladno, ovo mi nije baš tribalo...



Puf pant, aj još samo malo, ovi put sam dobro i proša...



Sve je u opet redu, ajde Šime zgrabi argolu u ruke i vozi dalje...



Sve u svemu, vjetra smo ovoga puta imali upravo koliko nam je bilo potrebno, tako da smo svi zajedno odradili po četiri uspješna plova.
Moglo se i još, ali hladno je, pa je regatni odbor mudro zaključio kako je bilo dosta, barem za ovaj put.

Nakon svega, kupimo bove, vraćamo se u okrilje luke, moramo još samo obraditi rezultate i proglasiti pobjednike.



Na koncu, uvijek mi se po glavi vrzmaju ista pitanja.

Zašto nisam više u jedrenju?

Zašto sam otišao kad sam najviše znao?

Teško je samom sebi davati odgovore, ali ne mogu se oteti dojmu kako je moje promišljanje jedrenja umnogome različito od onog dominantnog, natjecateljskog.

Mada izuzetno cjenim pobjednike u jedrenju, u prvom redu zbog toga što se tu u pravilu radi o ljudima s posebnim kvalitetama, usudio bih se reći čak da su mnogi od njih na moru kao svom prirodnom okruženju, na nekakvoj "višoj razini svijesti", budući da su njihovi potezi na regatnom polju, iako instinktivni, uvijek racionalni, mirni i promišljeni.

No, za moj pojam, pravih pobjednika u ovom, čak ga ne bih nazvao ni sportom – već načinom života, postoji mnogo više od onih koji se nakon regata svojim kućama vraćaju s peharima i medaljama. Otploviti s jedne obale na onu drugu, često daleku i nepoznatu, vratiti se natrag do mirne luke uz pomoć svoje snage, vještine i znanja, pobjeda je sama po sebi. Boriti se s hladnoćom, vjetrom i valovima, gledajući ovako iz udobne fotelje u toplini doma svoga, na prvi, drugi pa čak i stoti pogled vjerojatno nema prevelikog smisla, ali vjerujte mi - to je izvrstan način sjedinjavanja s prirodom u svom elementarnom smislu.

Možda mi je upravo zbog toga s ove regate najdraže kad smo dočekali malog osmogodišnjeg Luku velikog srca koji se hrabro borio s hladnoćom i za njega prevelikim jedrom, u trenutku kad je pretposljednji ušao u cilj razvukao mu se osmijeh preko lica a sjaj njegovih očiju govorio je samo jedno : "Uspio sam!!!"

To je to!

Na samom početku moram vam jasno i glasno reći - ovo će biti veoma dosadan, prigodničarski, potpuno egotriperski post pun samohvale i samoljublja, pa vas stoga upozoravam na vrijeme kako ne bih došao u opasnost da me pojedinci ili grupe građana tuže za možebitno nanošenje duševnih boli. Ukoliko netko smatra da će teško izdržati takvu torturu, vidimo se nakon reklama! Ćao bao!


padobran iznad Saldunskog zaljeva

Taaaako!

Dakle, za vas koji ste ostali - dobrodošli u pet-stoti post Broda u boci!
Asti 500!!!!!

Vrijeme za jednu laganu rekapitulaciju, da vidim di sam, kud sam, odakle dolazim i kamo namjeravam...


nepoznati val, zima 2007...

Na samom početku pisanja, u lipnju dvijetisuće i šeste, nisam previše razmišljao dokle će me sve to odvesti. Počelo je kao i kod većine blogera, najprije manje-više slučajnim čitanjem, upoznavanjem izdaleka nekih blogova koji su mi se u to vrijeme sviđali i koji su me ne neki način motivirali da i ja sam, napokon napravim taj prvi, ali odlučni korak.
Pet stotina postova...
Ma znate šta, da je samo bilo izmislit pet stotina naslova ne bi bilo lako, a kamo li 500 puta prosječno 160 riječi...
Ček, ček...pa to je preko 80 000...

Calimero, moj omiljeni junak crtanih filmova iz djetinjstva, sad bi vjerojatno uzviknuo: "To je nepravda!"
Da sam kojim slučajem glazbeno nadaren pa napisao pet stotina pjesama, vjerojatno bih mogao prilično ugodno živjeti od prodaje autorskih prava.
Ovako imam - šipak!
Dobro, nije ni šipak loš...

Mislim da svaki blog ima tri značajna perioda - vrijeme poleta, vrijeme afirmacije i vrijeme odlaska.
Poletna faza je najljepša - pogotovo kad počnu prvi komentari, prve naslovnice, prijateljstva, upoznavanja, blogerski susreti, kavice i tako to kako već ide.
Faza afirmacije je ona u kojoj svi tvoji čitatelji manje-više znaju koliko "pizaš", iznenađenja - kako ugodna tako i ona neugodna, sve su rijeđa, u to vrijeme blogeri obično dosegnu svoju zrelost pa počinju pisati najbolje što mogu.
Odlazak je najturbulentniji dio bloganja - neki to naprave dramatično, naglo, uz prasak zalupljenih vrata, neki odu pa se vraćaju i po nekoliko puta, neki jednostavno nestanu bez riječi a kod nekih faza odumiranja (pre)dugo traje...

Bloganje je radost ali i teški narkotik!
Stvara ovisnost koje se nije lako riješiti.

Za moj pojam, možda je najbolja stvar kod bloganja komunikacija sa čitateljima i gotovo trenutna reakcija kad god se objavi novi post. Za razliku od mnogih sfera virtualnog svijeta u kojima su komentari na bilo koji napisani tekst puni uvreda, prostota i budalaština, kultura komunikacija na blogu ipak je zadržala prilično visoku razinu.

Od samog početka nisam imao nikakvih dilema u vezi moje "anonimnosti". Doduše, o nekim temama bih vjerojatno lakše pisao da se ne zna "tko sam", ali nema veze. Jedna mi je jako simpatična blogerica, za koju se ne zna "tko je" priznala na blogerskoj kavi: Znaš šta mi je najgore? Vidim da me čitaju, čak mi pričaju o tome, blog mi je na cool listi, a ja to nikome oko sebe ne smijem reći!

Uglavnom, meni se ništa ružnoga nije dogodilo vezano za blog i pisanje općenito. Osim par situacija koje bih mogao svrstati pod "nesporazume", ali s druge strane mi se otvorio jedan sasvim novi svijet, zahvaljujući blogu upoznao sam na neposredan ili posredan način mnogo novih ljudi, mnogo pravih ljudi koji su mi zaista obogatili život.

Jesam li mogao bolje?
Teško pitanje...
Dugo sam vjerovao ili želio vjerovati, da mogu pisati puno bolje, budući da svoje postove najvećim dijelom pišem na brzinu i bez dovoljno "dubine."
A onda sam u jednog trenutku shvatio - možda čak i ne mogu bolje - možda je to moj limit...
Prije nekoliko mjeseci, razgovarao sam s jednom našom poznatom novinarkom i književnicom.
Zapazila je moj blog i našla neke "zanimljive" elemente pa smo počeli kontaktirati i konačno se upoznali.
Razmjenili smo mnogo "mudrih" misli.
Rekla mi je iskreno - znaš šta, ti sad pišeš za recimo... minus četvorku, ali imam osjećaj da bi mogao pisati za pravu peticu.
Da... i ja sam isto tako mislio, ali do petice nisam stigao...
Sad više ništa ne znam


brodica na Sotorišću, lipanj 2008...

Mogu ja pisati, ali nisam pisac.
Mogu ja pritiskat botunčiće foto aparata, ali nisam fotograf.
Samo znam da ništa ne znam.

U svakom slučaju - želio sam igrati pošteno.
Biti pošten prema ljudima koji me čitaju
Biti pošten prema samom sebi.
Ići svojim putem pa ma koliko bio teško prohodan...


Bribirska glavica, ljeto 2006.

Bez obzira na kvalitetu, jako sam zadovoljan što su svih 500 postova u svakom smislu i zaista - moji.
U njima se nalazi, pa ne znam ni sam koliko, ali sigurno - na tisuće fotografija.
Udio copy-paste tekstova i fotografija, praktički je zanemariv. To sam radio samo ako je bilo neophodno potrebno ili ako sam se želio referirati na neku temu.
Ne kažem da je to bilo jedino ispravno.
Ne kažem da je to bilo jedino moguće.
Ali - to je bio moj put.
Nitko mi ga nije nametnuo, sam sam tako htio.


u kanalu između Malog i Velog Drvenika, rujan 2007.


No, čovjek gotovo ništa ne može sam.
Znam da zvuči otrcano ali moram ljudima koji su me podržavali reći jedno veliko HVALA.
Da nije bilo Vaše podrške, ništa ovo ne bi bilo moguće.
Vi ste stvarali ovaj blog, ja sam ga samo zapisivao!

Prisjetimo se načas, na tom našem zajedničkom putu, planinarili smo na Mosor, Kozjak, Biokovo, Kamešnicu, Svilaju, Omišku Dinaru, Cincar, Svetog Mihovila, Kremen, Poštak, Zir, Velebit, Svetog Iliju na Pelješcu, Svetog Nikolu na Hvaru, doplovili do Šolte, Drvenika Velog i Malog, Brača, Hvara, Visa, Korčule, Mljeta, Silbe, posjetili Makarsku, Omiš, Gata, Dugi Rat, Mostar, Međugorje, Jablanicu, Ramu, Ploče, Metković, Orebić, Sinj, Knin, Drniš, Šibenik, Vodice, Murter, Primošten, Zadar, Nin, Vinjerac, Krasno, Zagreb, Zagorje, Trakošćan, mnoge stare gradove i utvrde, pa onda Cetinom, Krkom, Zrmanjom, Neretvom, Unom...


Svirče, otok Hvar, lipanj 2007.

Divili smo se ljubavi i ljepoti, raspravljali o ženama, muškarcima, djeci, o svemu lijepom i ružnom što nam život donosi.


kiša na izvoru Cetine, kolovoz 2007, čisti zen...

Izuzetno mi je drago da imam dosta velik broj komentatora među ljudima koji ne pišu svoje blogove ili kako ih administracija bloga ružno naziva "anonimcima". Svaka vam čast ljudi, nemate pojma koliko ste mi pomogli!

Pogotovo u trenucima kad bi sve najradije poslao kvragu, ugasio ovaj blog i da ga nikad nitko više ne čita.
Nekoliko puta sam bio mišem iznad onog polja na kojem piše "izbriši blog" ali nisam imao srca napraviti fatalni klik.

Bolje da nisam.
I neću!
U krajnjem slučaju – neću iz dišpeta!
Baš neću!


mimoze u Ražnju, veljača 2008.

Drag mi je ovaj moj Brod u boci.
Znam da to nije nešto za izvrnit se na guzicu od kvalitete, ali ipak...
I drago mi je ime.
Iako je nastalo slučajno – pokazalo se kao pun pogodak.
Brod u boci
Moje utočište
Moja luka mira...


uvala Stračinska, otok Šolta, kolovoz 2007.


Vele Stene, otok Silba, kolovoz 2008.

Iako znam da je čitav zbrčkan.
Ponekad krene tekst "na književnom"
Ponekad na dijalektu
Ponekad se izmiša u srid posta.

Ali.. sve sam to ja!
I kad zviždi bura i kad se valja jugo i kad prvi dašak ljetnog maestrala krene preko lica...


Primošten, srpanj 2007.

Znam da pisanje nije matematika, ali ova statistika pokazuje svašta nešto...



Da, u prvom redu pokazuje da nisam normalan.
500 postova u 987 dana!
Najveći broj neaktivnih dana između postova – 5 !?
Stvarno nisam normalan...


Kamerlengo u magli, siječanj 2008.

I ne, neću još odmaglit ća!
Ali sad bi se isto moga malo odmorit...


crkva sv. Nikole u Prahuljama, kod Nina

Fala Vam ljudine moje
Puno vam fala!

Da bi muškarac suvremenog doba uspješno kročio kroza sve bure i oluje svojega života bez prevelikih posrtanja, spoticanja, padanja, glavinjanja i tome slično, potrebno mu je na tom dugom putu razvijati čitav niz vještina, znanja i sposobnosti, između ostalih tričarija naravno, tipa kao što su pamet, snaga, odgovornost, brižnost za svoje bližnje i tako dalje i tako bliže...

Kao što su već generacije prije nas veoma mudro zaključile kako bez pravog alata teško može biti ikakvog zanata, tako evo sad i ja koristim priliku objaviti i objasniti puku čitalačkom sve vrline i pokoju manu alatke nad alatkama koja je godinama već, neodvojiva od moga bića, stalno, konstantno pače i permanentno je nosim sa sobom gdje god se kretao, kročio, hodio ili pak dokoličario...

Idealno mjesto za nošenje takve alatke oduvijek je bilo naravno - u hlačama, međutim kako smo posljednjih nekoliko godina nedvojbeno evoluirali u više pravaca, sada smo u prilici da izbjegnemo možebitne neugodnosti glede nošenja takve vrste alatke, jer smo pronašli idealnu formu(lu) - torbicu pederušu!

Da, naša alatka u pederuši je u zaista sjajnom položaju jer je zaštićena, na dobro poznatom mjestu i što je vrlo važno - lako dostupna, potrebno je otvoriti samo jedan "zip" i eto je za tili čas u našim rukama, spremne za djelovanje!
Nikada ne znaš kada će ti zatrebati, zato se ni u ludilu ne smijemo rastajati od nje...

Inače, standardna dužina ove alatke je oko 9 cm, a širina oko 2 cm. Debljina zavisi o količini pod-alatki u njemu. Iako je crvena boja standardna, postoje i u drugim bojama.

Oh da, vidim da sam već daleko odmaglio s tekstom, a još nisam objasnio najvažniju stvar - o čemu do vraga, ja ovo danas uopće brljetam!?

Paaa... dragi moji, vjerojatno već naslućujete - to famozno nešto o čemu pričam, ne može biti ništa drugo nego remek djela dizajna, vrhunac ergonomije, šampion učinkovitosti i praktičnosti, jednom rječju (pardon - u dvije riječi!) - njegovo veličanstvo švicarski nož!!!



Općenito gledajući, švicarski nož ima brojne i različite alatke, npr. odvijače - obične ili američke, otvarače za konzerve, vadičepe, pilice, kuke, povećala, pincete, zubotrebce i još sto drugih čuda koji su svi smješteni unutar drške noža i brzim izvlačenjem se stavljaju u upotrebu. Iako postoje mnoge imitacije, na drški pravog, originalnog noža, obvezatno se nalazi švicarski grb. Najnovije verzije noža uključuju čak i USB, digitalni sat, laser, MP3 i tko zna što još sve ne.

Iako pravi švicarski noževi imaju zaista "dobru" cijenu, ona je s druge strane posve u skladu s onom, tisuće puta izrečenom – “nisam dovoljno bogat da kupujem jeftino.”
Iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da je zaista tako, jer evo, imam pravog "švicarca" već desetak godina, koristim ga svakodnevno u raznim situacijama i molim lijepo, nikada, baš nikada nije zakazao!
Bilo da se radi o rezanju recimo - pršutića, sira, jajca ili krumpira, bilo da je potrebno liberalizirati kakvu konzervu ili u krajnjem slučaju pritegnuti poneku nestašnu vidu, svejedno…

Kao što već rekoh, pojam švicarskog noža isti je kao i kod Ferrarija - crvena boja. Ovaj moj je međutim plavi, originalni nautički. Osim standarnog noža, odvijača i otvarača, ima čak i onog skrivenog vraga kojemu se trenutno ne mogu sjetiti imena, koji služi uglavnom za krpanje ribarskih mreža, no priznajem, do sada ga nisam baš previše koristio.
Neka ribar plete mrižu svoju, neću ja!
Pinceta je još uvijek na standardnom mjestu, ali čačkalicu sam negdje zagubio u bespućima zemljopisne neozbiljnosti, nikad je neću prežaliti, kmee, kmee...
Naravno, kao i u svemu drugom - sa švicarskim nožem valja biti izuzetno oprezan jer je oštar ko pit bull, afganistanski hrt, čivauva i pekinezer, svi zajedno!
Također, nije ni u kom slučaju preporučljiv za one tananih živaca, tipove koji su laki na obaraču, nikad se ne zna u kojem grmu leži skočimiš...

Iako mi je moj "mali plavi" milijun puta pomogao u životu, jednom me čak, ničim izazvan, doveo u vrlo nezahvalnu situaciju. Naime, prije nekoliko godina, putovao sam prema metropoli na jedan, za mene jaaaaako važan događaj, o čijim je rezultatu ovisio prihod od nekoliko desetaka tisuća kunica u moj ili nečiji tuđi džep.
Bilo je zimsko vrijeme upravo kao i ovo sada, ali puno hladnije, pola Hrvatske je tih dana bilo zameteno snijegom i okovano ledom. Prema Zagrebu sam putovao nekakvim redikulastim autobusom koji je napredovao sporije od "vlaka u snijegu". Uglavnom, putovanje kroz snježne nanose odužilo se na pitajdragogbogakoliko i već sam za vrijeme vožnje kroz Liku razmišljao da ukoliko uspješno obavim taj jaaaaako važan zadatak, slijedećeg se dana ne vraćam prema Trogiru autobusom, već letim avionom pa kud puklo da puklo.
Negdje oko Karlovca, definitivno sam odlučio, da se bez obzira na ishod "posla", vraćam avionom. Dvadeset i pet minuta leta, dovede me na prag kuće za tren - u odnosu na avanturu rasklapanim autobusom - neprocjenjivo.

Uglavnom, u metropoli je sve krenulo sjajno, pregovori i razgovori ugodni - uspješno obavljeni i nakon svega sav vedar, ozarena lica dođem sat-dva ranije na Pleso.
Od prtljage imam samo jednu torbicu, to niti ne moram predavati u bunkere aviona, karta je u džepu, sve pet.
Sjedim u čekaonici, nešto čituckam, promatram putnike koji idu prema drugim krajevima svijeta, prolaze kroz policijske kontrole, radare, rendgenske zrake, znate već kako to ide…

Kad mi odjednom sine – čovječe, imam nož kod sebe!
Švicarski nož!
Kako ću u avion???
A nije bilo prošlo previše vremena od onog famoznog jedanaestog rujna, pregledavalo se sve živo...
Šta ću sad?

Ništa, priđem jednom policajcu, objasnim situaciju kak eto imam taj nož, čak mu ga i pokažem, krekećem kako nisam planirao letjeti avionom ali eto, šta je tu je, je li...
Policijaca mi ljubazno odgovori: "Ne možete s tim nožem u zrakoplov!"

- Jadan ti sam ka i nisam, a di ću sad s nožem?
- Morate ga ostaviti ovdje, u zračnoj luci!
- Čoviče moj lipi je li znate koliko me taj nož doša love, a koliko mi samo vridi, a šta ću vam poć govorit...
- Ovako gospodine - ne da se policjot- nož ćete staviti u prtljagu koja ide dolje u bunker, dogovoreno!
- A...ali... imam samo ovu malu torbu!
- Žao mi je - ili tako ili nikako!

Dooooobro, kažem ja skrušeno nadasve, ovako je najbolje, vuk sit a koze na broju, o Blože mili jeli čuješ šta mi on to govori da bacim nož ća, ma rađe bi se opet vraća busom priko zamrznute Like....

U svakom slučaju, dvadesetak minuta prije polaska, konačno pozivaju i putnike prema Splitu, stajemo poslušno u red i tako to kako već ide.
Sad više nemam ništa uz sebe, samo novčanik i mobitel, prolazim pored kontrole bez problema, ali jedan drugi policajac, strogog izraza lica, poziva me sa strane...
- Gospodine, nemojte se ljutiti, ali moramo vas pregledati...
- Čovječe, šta je sad...

Ispraćen sumnjičavim pogledima ostalih putnika, privedu me u neku sporednu kabinicu, a moja klaustrofobija trenutno skoči na n-tu potenciju...

- Svucite jaknu, džemper, hlače, skinite sat, remenje, ovo-ono, izujte cipele, čarape...
Ente robijo, pari da sam najgori kriminalac, pripadnik svih mogućih terorističkih organizacija...
Ajde muči, nije se s rogatim bost, grintam sam u sebi...

Potrajalo je to par minuta i naravno, policajci kod mene nisu pronašli ništa nepoćudno ili terorističko, ali sve u svemu, da mi je bilo ugodno - pa baš i nije...

Nešto kasnije se mislim - hm... bit će sigurno onaj prvi policajac posumnjao na moju možebitnu dvostruku igru Ii nevještu glumu pa mu kao s jedne strane odvraćam pažnju nekakvim blesavim švicarskim nožem a s druge, tko zna šta još sve ne nosim sa sobom...
A ja pošten ka sunce!
Sve je dobro kad se dobro svrši...

Ali kao što vidite, zbog mog obožavanog švicarskog noža zamalo nisam završija s tuđim, agresorski nastrojenim prstima u jednom tjelesnom otvoru kojeg ovom prilikom nije potrebno eksplicitno imenovati.
Da su me barem policajke izdrpale, ajde još nekako ali ovako, hm…
Zaključak - pametni znaju zašto služi švicarski nož!

I da, shvatili ste već, naslov posta je bio čista “navlakuša”. Mada, iako se podrazumjeva kako je glavni junak ovog posta najvećim dijelom svojina muškaraca, meni je ipak puno draže kad se on nalazi u ženskim rukama.

Mislim, svaka čast svakome, ali one ipak bolje s njim barataju!


Još jedan!

Omamljen tišinom noći punog mjeseca, ležim nepomično u tami dok mi ovaj podmukli, kurbanjski vitar s juga donosi neželjene zbrčkane misli garnirane čudnovatim nemirima.
Ne mogu spavat, ne mogu ostat budan, ne mogu ništa…

U stvari, već se neko vrime pokušavam oslobodit nekih totalno nepotrebnih misli i osjećaja koje mi se povremeno omotaju oko vrata, pritskaju mi ramena, naprte mi na leđa breme od šesnaest tona briga, strepnji i neizvjesnosti. Jer, ponekad, ali samo ponekad, osjetim kako nalazim samog sebe kao u nekom grču, stisnutih šaka, svijenih prstiju, a na čelu mi se pojavi neka duboka, okomita bora, u stvari čak i nije bora nego više izgleda kao ožiljak, ali ne pamtim da sam se ikada na tome mistu zviznija po ćiverici i sam vrag će ga znat zašto mi se pojavljuje taj fantomski ožiljak....
Kao da zauzimam obrambeni stav kojemu ne mogu odgonetnuti ni razloge ni uzroke...

Kažu neki mudri ljudi da ukoliko nešto želiš, ali ono - uistinu želiš, kreativna vizualizacija može biti i te kako dobar putokaz kako doći do željenog cilja. Pojednostavljeno rečeno – morate znati svesti taj svijetli predmet vaših želja na čistu, gotovo opipljivu viziju. Naravno, nije to baš tako jednostavno, jerbo najprije morate sami sa sobom raščistiti što to u stvari želite. Nikada ne možete imati sve, da bi nešto dobili, morate biti spremni nečega se i odreći. Tako to obično biva...

No, danas mi uopće nije namjera izlagati tehnike kreativne vizualizacije i prosipati mudrolije u stilu "kako se riješiti stresa u deset minuta". No, ako je vjerovati trećem zakonu Ise Njutna, svaka sila akcije neumitno izaziva silu reakcije i to istog intenziteta, ali suprotnog smjera. Po slobodnom tumačenju – svaka odlučnost koliko god pozitivna bila, na drugoj strani vrlo vjerojatno krije – strah....
Strah koji zna sputavati...

E sad, zašto ovo uopće danas pišem?
Iskreno rečeno – nemam pojma, u stvari možda čak i imam, možda naslućujem, ali nema veze...



Kada nakon sumornog kišnog dana osjetim prvi reful friške bure kako klizne iznad vlažne zemlje i donese mirise primorskih planina, sve me to podsjeti kao znak početka potrage za "vrlo svojom", posebnom tehnikom vizualizacije...



Za divno čudo, ovakva vrsta terapije i ne pripada u domenu iracionalnog, naprotiv, čak i osobe smanjenih vizualnih sposobnosti mogu u takvim uvjetima vidjeti i ono što inače primjetiti neće...
Dobro je poznato kako se svi gušti plaćaju pa makar i s odgodom ili na više rata, ali ako je cijena izražena samo u smrznutim obrijanim obrazima, tada to i nije toliko velik problem.
Malo "bući-bući" tehnike štipkanjem i opet će biti sve u redu...

Dakle, da ne kompliciram do besvjesti...
Kad bura nakon kiše pročisti zrak, nema mi većeg gušta nego se uspentrat do prvog vrha ili prijevoja, jednostavno zastat i - gledat more...
Samo to...

Možda sve ovo zvuči malo uvrnuto, ali nakon gnjileži i memljivosti, sve odjednom postane tako prozračno, čisto, oblaci se razilaze, more zaiskri, otoci udaljeni tko zna koliko milja izgledaju kao nadohvat ruke, pored Visa se stisne Biševo, iz plavih dubina izroni Svetac, ispod njega Brusnik, a tamo skroz na zapadu Jabuka, daleka i sama...





Otoci moje slutnje, otoci moje čežnje...
Tako daleki, a opet tako bliski.

Ne znam ni sam razlog zašto je tome tako jer realno gledajući – na tim otocima ne postoji ništa "moje", čak niti ne postoji naročiti smisao za plovidbu prema njima, na Svecu više nitko ne živi, Jabuka je i tako samo nepristupačna vulkanska piramida, ali opet – nije mi jasno zašto me toliko fasciniraju, zašto....

I svaki put mi se to javi da moram, jednostavno moram.
Nije mi preveliki štos da me netko tamo odvede, do njih moram doploviti sam...
Valja Brodu preko mora, pa ma koliko teško, uzburkano i duboko bilo...



Kategorija posta – čista simbolika
Još samo dva

Svaka čast svim mogućim diesel i otto motorima, plinskim i parnim turbinama, nuklearno pogonjenim monstrumima, ali plovidba morem, barem za moj pojam, jedino je prava kad ste veslima ili jedrima direktno „prikopčani“ na ogromni modri respirator pa se snalazite po tom beskrajnom prostranstvu snagom svojeg uma, vještina ili osjećaja.

Stoga šuškanje motora i miris nafte na moru doživljavam gotovo uvijek kao svetogrđe, ali eto, kako život nije samo satkan od romantike, onda sam u najvećem broju slučajeva prisiljen „prilagoditi se situaciji“.

No da ne duljim previše i zastranjujem u metafizičko-ontološko kontempliranje na zadanu temu, idemo mi zajedno na nešto konkrevetno.

Mlade i poletne snage trogirskog jedriličarskog kluba, ovih su se zimskih dana odlučile oživjeti prilično usnulu atmosferu barem što se mora tiče. Prilično je paradoksalna činjenica da je sam grad Trogir iako je u svojoj višetisućljetnoj povijesti gotovo pupčanom vrpcom bio povezan s morem i brodovima, u posljednje vrijeme okrenuo leđa svojem iskonskom duhu pa nas onda sve nebuloze i svinjarije koje se posljednjih desetljeća događaju na ovim prostorima usnulog grada baš i ne začuđuju previše.

Upravo zbog toga, sjajna je ideja da se ove godine po prvi put organizira jedriličarska regata za sve ono što morem može ploviti, a može podići jarbol i jedra. Naravno, natjecateljski aspekt takve regate sasvim je u drugom planu, najvažnije je prije svega – izaći na more, jedriti i uživati.

Ruta regate je jednostavna da jednostavnija ne može biti. Starta se ispred rive, plovi se prema zapadu do dvije i po nautičke milje udaljene hridi Čelice ispred Medene pa slijedi povratak u trogirsku luku.
Ovoga puta se na startu okupilo tridesetak plovila, od daski za jedrenja do suvremenih regatnih krstaša. Od optimista preko realista do pesimista pa zaobilaznim putem natrag...





Startalo se s povoljnim južnim vjetrom u krmu pa dok su jedrilice jurnule prema Čelici, spremno sam uskočio u prvi slobodni gumenjak da obavim svoj dio posla za "nejšional điografik". Naravno, da sve ne bi bilo previše jednostavno, u rezervaru nema dovoljno goriva a kako nemam nikakvih krpa, lancuna ili pumparica za razvit na jarbol i pojurit vjetrom nošem, privremeno svraćam u box na pumpnu stanicu.

Dok sam stigao do Čelice, najbrži brodovi su se već vraćali prema Trogiru...





A najbrži u ostalim klasama nisu previše zaostajali...







I najmlađi polako ali sigurno "okreću" Čelice...



Naravno, uvjeti su idealni za jedrenje ali za snimanje baš i ne. Valovi me bacaju u svim mogućim pravcima, taman kad "ufatim" dobar kadar, zapljusne me more, a sitna dosadna kišica daje i svoj obol...







Vraćamo se natrag u "orcu" prema gradu, netko s više, a netko s manje uspjeha...





Najbrži su već na cilju - regatni krstaš "Tudor" s Fabjankom Biočićem na kormilu.



Odmah za njima, ovoga puta peteročlana posada Solinga na čelu s "El presidenteom" Mihovilom Dekarisem.



A za njima svi preostali junaci O'kruške regate...









More jedara pod starim gradom ovoga je puta izmamilo prije svega dobru energiju, pa unatoč sumornim oblacima koji su prijetili da će pokvariti feštu pod jedrima, ova regata dobila je najbolji mogući vjetar u leđa.


*još 3...

Princeze iz bajki i naših dječačkih snova u pravilu su bile mlade, lijepe, dugokose, modrooke, bistrice nadasve i u svakom smislu neodoljive. Istina, u svakoj dobroj priči u pravilu je postojao izvjestan čimbenik razdora u liku i djelu kojekakvih ljubomornih stričeva, zlih maćeha ili ludih polusestara, ali nakon neizbježnih peripetija tijekom zapleta i vrhunca radnje, kada bi izgledalo kako izlaza nema, u posljednji čas bi se pojavio lijepi, mladi i nadasve single princ na bijelom konju koji bi donio sa sobom rasplet i sretan kraj.
Tako bijaše nekada....

Izgleda da sve lijepo prestaje kad iz onog bajkovitog zakoračimo u realni svijet pa najčešće ostanemo užasnuti, zgranuti i osupnuti u trenutku kada spoznamo kako princeze 21. stoljeća izgledaju poput mutanta raže i grdobine, kako na glavi ponosito nose monstruozne frizure u obliku conkulastih globusa i kako se u svakom trenutku silno trude dokazati kako i one same u životu nešto pametnoga rade, poput izuzetnog i nadasve hvalevrijednog angažmana u humanitarnim djelatnostima s posebnim naglaskom na spašavanje posrnulih djevica medvjedica na sjevernom polu.

Stoga sam s neskrivenim oduševljenjem dočekao vijest kako je našu županiju ovih dana usrećila svojim posjetom Princeza Anne, jedina kći kraljice Elizabete II i vojvode od Edinburgha Philipa, sestra lijepog Charlesa i dostojanstvenog Andrewa, bivšeg muža traktoristice Sare Fergusonovice.



Britanska princeza Anne posjetila je splitsku pomorsku bazu Lora gdje je prisustvovala simulaciji raketnog napada na neprijateljske brodove i to s dvije rakete od kojih su obje pogodile cilj, a neposredno nakon toga su svi zajedno skoknuli preko Marjana do Mediteranskog instituta za istraživanje života Medils.

Oh kako prekrasna kombinacija!



Najprije su u Kaštelanskom zaljevu bombizali dva neprijateljska kajića u kojima su dvije milje istočno od Instituta bezbrižno plutali šjor Pjero iz Kambelovca sa svojim psom Vukijem u jednom, a u drugom Antu Pitura, umirovljenog branitelja iz Slatina koji se zatekao u sumnjivom društvu dvije lignjice i tri arbuna....

Nakon što su uspješno razbucali neprijatelje na proste faktore, na mjesto lica su u roku hića, spremno izišli znanstvenici iz Medilsa na čelu s profesorom Radmanom, koji su više nego uspješno ponovno sastavili neprijateljski nastrojene ribare-udičare te ih za divno čudo čak i reanimacijom oživjeli. Istina, kako neslužbeno saznajemo, nakon ovog eksperimenta Ante iz Slatina ima značajno veću glavu, ali to su i tako uobičajene nuspojave.
Što se dogodilo s mješancem Vukijem, one dvije lignje i tri arbuna, nije nam do ovog trenutka poznato...



Nakon toga je za princezu Anne organiziran domjenak u Vili Dalmacija, gdje joj je splitski gradonačelnik darovao svečani ovratnik stare splitske nošnje iz druge polovice 19. stoljeća pod nazivom Berta, izrađen od zlatne niti, brokata i čipke.

Ah kako je lijepo tim princezama...

A mene je zamislite sve ovo podsjetilo na jedno davno plavo ljeto dalmatinsko kada sam upoznao princezu Helenu, kćerku jedinicu njemačkog kralja kiselog kupusa, potomka stare plemenitaške loze Von Braunschweiga. Lijepa Helena je tog ljeta u svakom smislu bila moja kraljica i nakon mnogo romantičnih trenutaka, na odlasku mi je obećala vjernost i vječnu ljubav.



Vjernost i obećana vječna ljubav trajala je tijekom dugih i samotnih zimskih mjeseci sve do idućeg ljeta kada se lijepa Helena iznenada pojavila, ali ovoga puta ne sama, već u društvu novog zaručnika - princa Roberta, koji je inače bio predsjednik uprave ugledne tvornice kobasica Bayerischewurst.

Kad me je ugledala, samo je nevoljko slegnula ramenima i namignula kako ne bi bilo uputno pokazivati velike emocije...



Nakon tog ljeta, nikad više nisam vidio lijepu Helenu, jedino što sam prije kojih desetak godina čuo kako je bila pod istragom Interpola glede i unatoč nekakvih financijskih malverzacija...
Poslije toga - ništa više, niti glasa, čak ni googlajući njeno ime i prezime nisam uspio saznati ništa značajnijega.
Tko zna gdje je sad lijepa Helena...

Tako to obično biva s princezama, pa makar bile samo i od kiselog kupusa, kada se petljaju s prinčevima kobasičarima...
Princeze očito pojma nemaju...




još 4...

Eto ti ga na, ma zamislite slučajnosti!
Baš sam se u prošlom postu raspisa o Monici Bellucci kako mi se stalno ovih dana ukazuje u dubinama monitora, skrivenim zakutcima hard diska i labirintima tangencijalnih krivulja, kad ono baš sinoć, nakon obavljene spize u hipermarketu kojeg sad nemam namjeru reklamirat, koračam priko parkinga prema autiću naoružan kesetinama do zuba, po dvi u svakoj ruci, pušem ka kravosac i još bezuspješno pokušavam pronać ključeve. Enti ključe dabili ključe, uvik ih gubim, nikad ne znam di su mi...

Spustim spizu na haubu, privrćen po žepima, nije u ovome, nije u onome, ma di je sad zagospublaženu, kad eto ti u jedan čas
iza mene... ko!?

Ma neee, nije Monica Bellucci, nego jedna prava pravcata žena-zmaj koja izgleda još pet puti bolje od Monice - Orlanda, sunce moje lipo...
Orlanda vam je čudo od žene, ozbiljno vam govorim, ne bucam niti malo, uvik je u nekome điru, motu, puna energije, ništa je ne može zaustavit... nekako je baš došlo njeno vrime!



- Heeej pa di si ti!? - Orlanda Magic(a) me pogleda sa ona dva svoja lipa crna oka i ja sam već napola skuvan i pečen...
- A evo me ovod, posli tries godin, tražin kjuče od auta, bit
će san ih opet izgubija
- Ajde ajde, pogledaj malo bolje po gaćama, bit će se sigurno
negdi sakrili...

I bome je - pogodila je, eto da mi ona nije naletila ne znan kako
bi..

- Nismo se vidili cilu vlašku godinu..
- Čini mi se da je prošlo i malo više od vlaške godine, kako
si mi ti, Brode?
- A evo dobro, ista meta, isto odstojanje...
- Je li izlazite šta?
- Ma... slabo, u stvari nikako, ne da nam se, di ćemo uopće...

E, ali zna Orlanda di ćemo!

Prije nekoliko miseci na jednom jako veselom ženskom rođendanu (kakvi već ti rođendani uglavnom i budu) rodila se ideja za koju virujem da bi mogla biti zanimljiva i vama.

Zaključile su tako Majda i Orlanda da u Splitu zapravo baš i nema dovoljno mista na kojima bi se generacija iznad 30, 40... godina dobro provela. Cilj im je bija organizirat cili niz manjih ili većih događanja na kvalitetnim ili zanimljivim lokacijama, koja bi tematski bila različita, a koja bi uvik bila popraćena dobrom mjuzom ili zanimljivim programom.

Tako se rodila ideja za NAŠ ĐIR, koji bi možda moga postat i dil vašeg đira. U ovom trenutku govorimo o već dogovorenim svirkama stvarno kvalitetnih grupa, koje sviraju odličnu muziku uživo. Pop, rock, jazz muzičari, sevdah, romska glazba, karaoke, promocije pića, hrane, večeri poezije, kulinarska, sportska i razna druga natjecanja... za svačiji ukus će se, virujemo, naći ponešto, a možda ćete im svojim idejama i vi pomoć da zajedno budu još kvalitetnije i bolje.

Majda i Orlanda pozivaju vas da svojim prisustvom uveličate jednu ovakvu feštu, ovaj put povodom ulaska u mjesec ljubavi, koja će se održat 6. veljače (ovaj petak) u restoranu "Mala Kate" u Goričkoj ulici (iznad Općine), s početkom u 21:00. Uz bogati švedski stol (100 kuna po osobi), gosti su im ovaj put grupa "Kantaduri", četiri vrsna muzičara, koji su im se u više navrata pokazali kao recept za zajamčenu zabavu.

- Borati, pa to je ludilo!
- Nego šta nego ludilo, već nam prvu večer sviraju Brački
Kantaduri, ulazimo u misec ljubavi, tribamo to proslavit! A oni su ti super!
- Ma je li ti to ozbiljno!?
- Nego šta!
- Onda se obavezno vidimo u petak, obavjestit ću ekipu!
- Ajde baš mi je drago, samo nam se do četvrtka navečer obavezno najavite na mobitel
da znamo koliko će vas bit za stolom, zbog spize! Što prije! Rezervacije su obavezne!
- Na koji broj?
- 098 527 829
- Dogovoreno!



I tako ljudi moji, eto da sam samo koji sekund ranije iskopa iz gaća ključ od auta, ko zna bi li uopće sazna za ovo.
Moja Orlanda me u samo jedan minut zarazila svojom energijom. Manipulatorica jedna!
Ma ke Magica!

"Naš đir" je u điru!
Ajde, mrdnite se malo, šta ćete radit u petak uvečer, možda doma peglat
trosjede!?
Gledat televiziju?
Ma dajte molim vas lipo, budite pametni!



Istina je da nas je udavila južina, kiša je dosadila više i Bogu i ljudima, ali eto baš mi je u danas, u sami sumrak, prvi put ove godine zamirisalo proliće!
I prve mendule su procvitale, kao što se iz priloženoga vidi!

Još bi vam mogla, desiti se ljubav - desiti velim....
Samo...znate šta, sigurno vam se neće desit ako ostajete doma!
Ajmo Splićani, Solinjani, Kaštelani, Trogirani, Sinjani, Omišani, imate broj telefona, imate sve, nemojte mi posli govorit kako niste znali...
Idemo u đir!


*još samo 5 ...

Zanimljivo mi je ovih dana na poslu. Ne, još se uvijek ništa sudbinsko nije razriješilo u pogledu brodo-gordijskog čvora, već konačno nakon dugo, pače predugo vremena, imam priliku raditi nešto što mi je bilo izuzetno drago i primamljivo još od studentskih dana - kreirati linije broda, odnosno kako se to stručnije kaže - oblikovati brodsku formu. To je onaj više umjetnički dio moje struke kojeg sam oduvijek silno više volio od onog čisto tehničkog, da ne kažem industrijskog. Eh, tko bi mene zadovoljio...

Istina, ovoga puta ne kreriram čitav brod od krme do prove a bome ni od kobilice do jarbola već samo jedan sitniji dio ali kako se kod nas rado kaže - i sa malim treba biti zadovoljan.

Uglavnom, švedski brodovlasnik poželio je za svoju novu seriju brodova - Beckerovo kormilo. Naravno da svi vi koji redovito čitate moj blog, odmah znate o čemu se točno radi, ali za one manje upućene ću otkriti kako to kormilo nema nikakve veze sa Borisom Beckerom pa čak ni Black and Decker bušilicama, glodalicama, blanjalicama i inim "cama". Naime, to "Becker" predstavlja jednu njemačku tvrtku koja proizvodi posebno dizajnirana kormila koja su se u dosadašnjoj praksi pokazala u mnogo čemu bolja od onih klasičnih. Da sad idem dublje u detalje, nema baš prevelikog smisla, no u svakom slučaju - moj je zadatak bio prilagoditi krmu našeg broda tom famoznom Beckerovom kormilu da sve to sliči kako Bog zapovida i da u konačnici naš budući brod uspješno savladava sve bure i oluje koje će ga zasigurno vrebati na dugim samotnim putovanjima oceanskim prostranstvima.
Ah kako sam ovo lijepo rekao....





E sad, ono što je za moj pojam najdivnije kod definiranja forme broda jest pravilo da pravila - nema! Točnije rečeno, svaka linija broda mora biti fino oblikovana, zaglađena i uglađena do savršenstva, a to famozno pravilo bez pravila je više nego jednostavno - ukoliko je nešto lijepo - tada je to i dobro!
Problemčić je samo u slijedećem - potrebno je imati "oko" za lijepo...





Nisam siguran kakvu taktiku primjenjuju drugi projektanti ali moj uzor za savršenu liniju broda je najbolja forma nad formama koja se može pronaći na ovozemaljskom svijetu, a to je, dobro se zna - tijelo žene.
A što je drugo krma što sitno se drma nego savršena guza, što treće može biti prova staroga kova nego zanosno, ponosno i prpošno žensko poprsje!

Prema tome, stvaranje forme broda izuzetno je kreativan ali i uznemirujući posao, tako da znate.
Triba to znat izdržat.
Pa sad neka mi neko počne filozofirat o gubicima u brodogradnji, nu!

E sad, vratimo se mi malo na Švab(ic)e...
Dakle iz Beckera su mi poslali kote dva osnovna presjeka i kazali na tečnom istočno-frizijskom - evo vam na, po ovome se izvolite prilagoditi nama!
Dooobro, odmah ću ja to...





Remontirao sam vazdaproblematičnu baloticu miša, prebrisao tragove prstiju znatnog dijela stanovništva Splitsko-dalmatinske županije po ekranu mog kompjutera, istresao iz tipkovnice pola kile krušnih mrvica, stražnju nogu i lijevo krilo od tigrastog komarca, tri spajalice i jednu ukosnicu (nemam pojma odakle mi, majkemi!) pa pun kao šipak elana, zanosa i ponosa krenuo na posao.

Mislio sam - to je pisofkejk za mene, sredit ću to u nekoliko sati.

Vrtim donji presjek do besvijesti, vrtim gornji presjek do vijesti na Radio Rivi, pa onda poletno izvlačim izvodnice u smjeru osi "Z", ali ništa mi se to ne sviđa, sve mi ispada nekako špicasto, gobavo, dežbjego, ajme majko...
Probaj na jedan, probaj na drugi način, tlocrt, nacrt, perspektiva jedna-druga-treća, ma ne valja ovo, nikako ne valja...
Ništa, nema mi druge, pošaljem mail Švabama u stilu da bi li bili toliko ljubazni da mi pošalju još koji presjek. Mislim...fakat ono, imam bokove, imam prsi ali struk me nešto da prostite nemilice grebe...

U roku hića, pošalje mi Švabo još jedan "stručni" presjek.
Jupiii, ja sav sretan, ubacim konačno i taj ključni, stručni, treći presjek...
Cak cak, zip zap, ovdje ga tangiraj, ondje trimaj, po sredini učvrsti, a-ha, da vidimo šta imamo...

Kad šta!?
Još gore!
Tek se sad ništa ne poklapa!

Čeznem za Monicom Bellucci, a stalno mi se ukazuje Kate Moss!?



Jadan sam ti vakvi kakvi sam, u šta sam se uvalija, ma ne bi se tija izblamirat, ali ne mogu nikako spojit ovu švedsko-njemačku kombinaciju na hrvatski način.
Svratih do glavnoga projektanta, on pogleda pa sve nešto sumnjičavo vrti glavom, mjerka, muca, štuca... ma ovo nešto nije u redu...
Pošaljemo još jedan mail u Švabiju, a oni opet ekspresno odgovaraju - to vam je to, originalne kote od prve do zadnje, nema druge...

Uglavnom, potrošija sam još čitav radni tjedan na preoblikovanje i dovođenje u suvislu formu svih mogućih "spline" krivulja, tangenti, sekanti, dijagonala, vertikala....

Na koncu, nije mi se ukazala Monica, ali od Mossice sam ipak nekako dogurao do Jarmile Kratochvilove....
Ajde, barem nešto...





Pomirim se već s okrutnom sudbinom kad evo baš jutros dobijam od nekog dugog Švabe još jedan mail - kaže ovako, slobodno prevedeno... “Naš kolega koji vam je prošlog tjedna slao podatke je da prostite - usrao motku, sve što ste dobili do sada, možete slobodno baciti u Recycle Bin Laden, jer su to bili podaci za trafo stanicu u Ukrajini, evo vam šiljemo pravo iz Minkena nove kote...”

O đava vam lipi odnija i toga smantanoga kolegu i trafo stanicu i Ukrajinu i Juliju Timošenko!
Dobro, ajde, Juliju nisam baš izrijekom spomenuo ali..

Dakle, da završim priču, napravio sam još jednom sve ispočetka po novim mjerama i na koncu dobio savršenu Monicu, ovaj htio sam reći - savršenu krmu.
Ma to je milina jedna!

Sad još samo moram ubaciti pramčane propelere. Tu vrijede slična, ali opet - sasvim drugačija pravila. Prednji je dio umnogome još osjetljiviji i rafiniraniji.
Potrebno je primjeniti posebnu tehniku izvlačenja krivulja.
Kako znati kad je nešto zaista dobro?
Moraš znat!
Ali to se ne može naučit.
Ili imaš ili nemaš!
Znate ono kad primite u ruke nježnu, oblu, jedru žensku sisu, taj savršeni spoj zamamne mekoće i raskošne čvrstoće, to je taj trenutak iz sna, ne, na ovom svijetu definitivno ne postoji dodir koji bi se mogao usporediti s tim osjećajem….

Ah...
Eh sise...
Uh...

Nego... o čemu sam ja uopće ono danas tija pisat...

Iako je sve, apsolutno sve, ukazivalo da će to biti noć hrvatskog trijumfa i bezgraničnog slavlja, Boginja Sreće nam je ovoga puta odlučila okrenuti leđa i postaviti dodatne uvjete za ulazak u svijet besmrtnosti.
Opet verifikacije i ratifikacije...
Nema veze.
To je i tako samo pitanje vremena...

Ipak, kada pružiš sve najbolje od sebe, kada uložiš srce, um i snagu do krajnjih granica, nitko ti nema pravo reći niti jednu riječ zamjerke.
E sad, kako se moglo desiti da smo na ovom prvenstvu pobjedili sve protivnike a opet se nismo okitili titulom svjetskih prvaka?

Nije mi danas namjera prosipati floskule o "srebru zlatnog sjaja" ili o "moralnim pobjednicima" ali eto, kad sam prije nekoliko mjeseci još vruć poslije izgubljene utakmice na Olimpijadi sasuo drvlje i kamenje na sirotog Lina, u najmanju ruku osjećam obavezu da i ovome napišem dvije-tri riječi.
Zašto smo izgubili finale?

Odgovor je jednostavan - zbog toga što su Francuzi ovoga puta bili bolji!

Možda zvuči paradoksalno, ali mislim da smo izgubili bitku na psihološkom planu.
Čitavu utakmicu smo odigrali u grču, stisnuti, nikako nismo uspjevali "pustiti skiju", kontra i polukontra nikako nije prolazila.
Teško smo postizali "lake" golove.
A vrlo dobro znamo kako je borba protiv postavljene francuske obrane, zadatak težak gotovo kao uspon na Mount Everest.

Ipak...

Prikazani rukomet bio je spektakularan.
Naši momci borili su se kao lavovi!
Letjeli kao sokolovi!
Stvorili su ovih sedamnaest dana nezaboravnu atmosferu, rukometnu bajku.
Svaka vam čast momci!

Najveće otkriće turnira, svakako je "mali" Čupić Lavljeg Srca.
Ako život piše najbolje priče - Ivanova zaista pripada u vrh vrhova!
Kako igrati rukomet najbolje na svijetu, bez jednoga prsta na pucačkoj ruci - pa to je već neka druga, bajkovita dimenzija.

Igor Vori - najbolji igrač, poput antičkog Boga Atlanta koji je na svojim leđima držao čitavi svijet.

Blaženko Lacković opet kao nekada, letio je do krovova arena i zabijao najljepše golove na svijetu.

Izuzetno mi je krivo što moj "miljenik" Domagoj Duvnjak nije u finalu pokazao sve što može.

"Stare džombe", Metličić i Balić, odigrali su čitavo prvenstvo vrlo dobro, ali na žalost, ipak ne i izvrsno.

Možda je upravo to odnijelo prevagu na stranu Francuza.

Neka mi oproste svi oni koji misle drugačije, ali opet se ne mogu oteti dojmu kako je naša "najslabija karika" ipak bila na mjestu - izbornika.
Iako moram priznati da je Linov napredak u odnosu na neka prošla natjecanja fascinantan.
Zašto tako mislim?

U prvom redu - odigrati čitavo svjetsko prvenstvo sa samo jednim pivotom i jednim lijevim krilom može značiti ili da si genijalac ili da te boginja Fortuna miluje kao rijetko koga.
Odaberite sami odgovor koji vas zadovoljava...

Što još izdvojiti?

Vrlo znakovit mi je bio trenutak u kojem onaj glupi danski sudac nije shvatio Vorijev vic kada je ovaj zaglumio da će ga "pomilovati" balunom po glavi...
Tipičan odnos bezličnog činovničkog mentaliteta nasuprot imaginaciji i kreaciji.
Opet verifikacije i ratifikacije velike i svemoćne Europe...

U svakom slučaju - pobijedili smo u devet od deset utakmica.
Kao što već rekoh - pobijedili smo ih sve!
Ako se još dobro sjećam srednjoškolskih matematičko-informatičkih dana, upješnost od devedeset posto donosila je ocjenu minus pet!
Prema tome - iako nije "čista peja", ipak je petica!

Čestitam od srca svima koji su zaslužni za ovaj veliki uspjeh!
Bravo, bravo, bravo!

Hvala vam naši rukometaši!
Ponosni smo na Vas!