Marketing
Buđenje iz zimskog sna
Premda se narodno mudroslovlovlje u mnogim prigodama želi uzdići na razinu pijedestala bez obzira nalazimo li ga u sferama politike, povijesti, književnosti pa čak i meteorologije, bojim se da bi se oni koji bi se pokušali slijepo držati "narodnog koda" zapisanog prije svega u pučkim poslovicama vrlo brzo našli u čudu kako izgubljeni lutaju bespućima životne neozbiljnosti.
Naravno, ne pada mi na pamet ovdje iznositi primjere kontradiktornih poslovica, ali eto dopustite mi da se danas osvrnem samo za jednom - onom koja kaže da tko čeka - dočeka!
Ma nemoj mi reć!?
Tko čeka - šipak dočeka!
Baš mi je to palo na pamet prošlog petka popodne na samom početku vikenda koji nije nudio nikakve posebne planove, dok sam stručno rezuckao grančice promrzle male voćke. Bez kiše i grane što se njiše, razumije se...
Dakle, odlučio sam naprasno pače i brutalno podići na noge moju planinarsku ekipu iz posvemašnje zimske hibernacije koja je ozbiljno zaprijetila našoj proaktivnoj reputaciji i za rezultat imala nagomilavanje kilograma u okolotrbušnom predjelu kao i drastičan pad razine serotonina olitiga – hormona sreće.
Za divno čudo, kad se prema nekom cilju krene u dobroj vjeri i namjeri, mnoge stvari se poslože gotovo same od sebe i to na najbolji mogući način. Najprije sam našoj Majdi, "ženi od mota", generatoru dobrog raspoloženja u svakom društvu i nadnarednici Danici kao glavnoj operativki, izložio svoje planove. Ništa pretenciozno, ništa visoko i daleko, vrijeme radnje nedjelja ujutro, mjesto radnje – kod mene u Trogiru, najprije malo razgibavanja ekstremiteta, uzbrdo-nizbrdo desetak kilometara, visinska razlika otprilike 450 metara, nakon svega - prigodni domjenak u mome skromnom domu.
Naravno da je takav prijedlog u trenu izazvao opće oduševljenje pa smo već nakon sat-dva od moje početne imicijative, imali respektabilnu listu neizliječenih guštoholičara.
I tako smo se nakon dugog zimskog sna ponovno našli na okupu, svi odreda mladi, vedri, jedri i poletni, gojze, a bome i mokasinke posebno dizajnirane za dalmatinski krš, jedva čekaju neku drugačiju podlogu od asfalta i betona....
Prvi nam je cilj bio brzo stići do male, nedavno obnovljene crkve koja se nalazi na spektakularnoj visini od 144 metra nad morem. Crkvica potječe iz 14. stoljeća a posvećena je sv. Eustahiju kao zavjet za spas od kuge. U neposrednoj blizini crkvice nalaze se suhozidi koji su ostaci bedema pretpovijesne gradine.
Nastavljamo naš put dalje, pored plantaže vinograda koje je na brdu Krban zasadio poznati vinar Ante Grabovac. Moćni strojevi su prekopali ogromnu površinu, posađeno je na tisuće čokota loze a kakvi će u konačnici biti rezultati – preostaje nam tek za vidjeti.
Vrijeme nam i nije naročito naklonjeno, žestoka buretina nam brije obraze bolje od Gilleta i Wilkinsona, na nekoliko mjesta nailazimo na zaostale snježne krpice ali nema veze - najvažnije je da ne pada kiša. Ostalo se već nekako lakše podnese.
U zaklonu stijena vrha brda Plošnjak, pronašli smo idealno mjesto za kraći odmor...
I na ovom vrhu se nalazi velika prethistorijska gomila ali budući da ovog puta nismo ponijeli maškline i metlice, odustajemo od arheoloških istraživanja pa nastavljamo dalje i odjednom se nalazimo u krajnje neromantičnom i neprirodnom okruženja, na samom rubu polu-divljeg deponija, u stvari – smetlišta vulgaris.
S neugodnim vonjem u nosnicama i u okruženju plastičnih kesetina na stablima koje bura raznosi svuda naokolo, nastojimo što prije pobjeći dalje.
Nakon dvadesetak minuta već smo u napuštenom zaseoku Hrabari odnosno kako ih po obiteljskom nadimku zovu - Longovi. Do prije nekoliko desetljeće ovdje se još "normalno" živjelo, ali danas sve izgleda znatno drugačije i sumornije.
Idemo mi hrabro dalje za suncem, prema zaseocima Segeta Gornjega, nakon nekoliko dionica bez ikakvog puta i staze, pred nama je još samo jedan cilj – brdo Vlaška. Iako mi je ekipa već prilično umorna, promrzla i izgladnjela, uspješno ih nagovaram na još samo jedan mali koračić beznačajan za čovjeka ali i te kako velik za društvo!
I stvarno, mislim da se isplatilo, pogledi sa Vlaške uvijek su atraktivni...
Dobro ajde, moj škver bi mogao izgledati i pristojnije, ali ipak...
Na samom kraju, u zimskom ozračju moje litnje kužine, obećani "domjenak" došao je kao šlag na tortu. Uz prigodne doskočice, poskočice, pošalice i međusobna štucigavanja, ozarena lica mojih pajdaša govorila su više od svega – bio je to još jedan skoro savršen dan.
U ovakvom društvu - nisam ni sumnjao...
Post je objavljen 26.02.2009. u 10:30 sati.