Čudna mi čuda - eto mene i drugi vikend zaredom na moru, pa iako ova zima pokazuje kako bijele zube ima i velike pak k'o u Fernandela, to me nije spriječilo da opet uživam u pogledima na bijela jedra, bijela bedra (ček ček, odakle su se sad ova bedra pojavila tz, tz, tz), dakle šta sam ono tija reć, a-ha, dakle - evo nas opet svih zajedno u dobrom društvu zaljubljenika u more, vjetar i valove.





Očekuje nas još jedan ples pod jedrima, samo za razliku od prošlotjedne O'kruške regate u kojoj je i te kako bio prisutan duh barona de Coubertin-a, ovo je nešto sasvim drugo - danas se vodi ljuti boj kako onih najmlađih u klasi Optimist, tako i onih, tek koju godinu starijih, "laseraša".
Kairos kup, tradicionalna je regata koja već godinama označava početak natjecateljske sezone u srednjedalmatinskom akvatoriju, a ove godine je posebna atrakcija bila povratak Zvijezde i to na velika vrata. Naime, jedrilice klase Star već su desetljećima u programima Olimpijskih igara, ali nekim čudom, bile su gotovo iščezle iz naših voda i to još prije dobrih 25-30 godina. Zvijezda ili Stella, klasična je jedrilica fiksne kobilice, dužine gotovo sedam metara, velikog, bolje reći - ogromnog glavnog jedra kojeg mogu obuzdavati samo prave atlete, ali koji su u isto vrijeme iskusni jedriličarski znalci. Stoga je sve poklonike ovog izuzetnog sporta obradovao istinski preporod ove klase, a ako je suditi po činjenici da je danas najagilniji "zvijezdaš", legendarni jedriličar Mate Arapov, Stelama se na Jadranu očito smiješi vedra budućnost.



Moja uloga u svemu ovome danas je isključivo sudačko-promatračka a dijelom čak i fotografsko-blogerska jer su se za divno čudo, fotke s prethodne regate mnogima svidjele pa su me moji pajdaši iz jedriličarskog kluba fino zamolili bi li bio toliko ljubazan da sa svojom zvijeri od foto-aparata u mini pakovanju ovjekovječim i ovaj značajan događaj.

Iako studen štipa, bura puše, da se smrzneš ko bez duše, izlazimo na more u finom, udobnom motornjaku nalik na morsku limuzinu. Sa mnom na brodu je i moj dobri "mali" super Mario, koji mi je u vrijeme moje glamugrozne trenerske karijere bio prava uzdanica, više od desne ruke, a danas je jedan od najboljih hrvatskih jedriličara u modelima.
Kako se mi kao nadasve osvješteni muškarci ni u ludilu ne držimo one prevladane narodne kako žena na brodu nosi nesreću, s nama je i Lela, u svakom smislu izuzetna djevojka koja je posebno za ovu priliku došla na nekoliko dana iz metropole.

Iako sam danas miljama daleko od natjecateljskog jedrenja, imam osjećaj kako su mi s vremena na vrijeme neophodno potrebne lagane doze "poezije kretanja", ako već ne s kormilom u ruci onda u najmanju ruku kao prilika za doživjeti osjećaj ugode u ozračju bijelih jedara i modroga mora, što mi izvrsno dođe kao neka vrsta kolor-terapije.





Za nama na more ubrzo izlaze i mali "leptirići", poneki od njih su po prvi put na natjecanju, a oni nešto iskusniji mjerkaju se međusobno, s pritajenim pitanjem o kojem svi razmišljaju ali nitko ga ne želi prevaliti preko usana: "Tko će se prvi domoći čuperka Boga sretnog trenutka?"





Za tren oka, svi smo već u Saldunskom zaljevu, dok očekujemo signale sa "zapovjednog" regatnog broda kao i postavljanje polja omeđenog crvenim bovama od strane sudačke ekipe, jedra započinju svoj ples.
Tango, valcer, cha-cha-cha...







Starta se uvijek prema vjetru, u orcu, križajući zigi-zagi...



Leteće kadice s ugrađenom vjetromasažom jure na buri ko velike...







Kako sam odjednom ostao sam...



Oko bova uvijek je zanimljivo, tko će bolje, tko će brže...



Di je bova, di je bova, eno je tamo, ajmo ekipa juriiiii...





Oni najbolji, već su daleko odmakli...



Iako se kaže da niz vjetar može ploviti i prazna kanta, kad mali optimistići krenu u krmu, da bi ostvarili što veću brzinu potrebno je nagnuti brod skroz na svoju stranu a sve zbog toga da jedro dođe u što viši položaj i tako zahvati više vjetra. Naime, kako vjetar najslabije puše upravo pri površini mora a pojačava s visinom, vješto balansiranje može donijeti značajan napredak u plasmanu...



Stele su kraljice regatnog polja, jedre bešumno i dostojanstveno...





Pogledajmo malo i lasere - ovako jedre pravi šampioni - Ante Botica, aktualni prvak Hrvatske u klasi Laser 4.7...



Naravno, jedrenje nije samo "sidni na bandu, prst u uvo i goni..."
Kad ti iznenadni udar bure ili tramuntane napuni jedra, lako se dogodi i neplanirano prevrtanje...
Spašavaj se kako znaš!



Ufff majkomila šta je ladno, ovo mi nije baš tribalo...



Puf pant, aj još samo malo, ovi put sam dobro i proša...



Sve je u opet redu, ajde Šime zgrabi argolu u ruke i vozi dalje...



Sve u svemu, vjetra smo ovoga puta imali upravo koliko nam je bilo potrebno, tako da smo svi zajedno odradili po četiri uspješna plova.
Moglo se i još, ali hladno je, pa je regatni odbor mudro zaključio kako je bilo dosta, barem za ovaj put.

Nakon svega, kupimo bove, vraćamo se u okrilje luke, moramo još samo obraditi rezultate i proglasiti pobjednike.



Na koncu, uvijek mi se po glavi vrzmaju ista pitanja.

Zašto nisam više u jedrenju?

Zašto sam otišao kad sam najviše znao?

Teško je samom sebi davati odgovore, ali ne mogu se oteti dojmu kako je moje promišljanje jedrenja umnogome različito od onog dominantnog, natjecateljskog.

Mada izuzetno cjenim pobjednike u jedrenju, u prvom redu zbog toga što se tu u pravilu radi o ljudima s posebnim kvalitetama, usudio bih se reći čak da su mnogi od njih na moru kao svom prirodnom okruženju, na nekakvoj "višoj razini svijesti", budući da su njihovi potezi na regatnom polju, iako instinktivni, uvijek racionalni, mirni i promišljeni.

No, za moj pojam, pravih pobjednika u ovom, čak ga ne bih nazvao ni sportom – već načinom života, postoji mnogo više od onih koji se nakon regata svojim kućama vraćaju s peharima i medaljama. Otploviti s jedne obale na onu drugu, često daleku i nepoznatu, vratiti se natrag do mirne luke uz pomoć svoje snage, vještine i znanja, pobjeda je sama po sebi. Boriti se s hladnoćom, vjetrom i valovima, gledajući ovako iz udobne fotelje u toplini doma svoga, na prvi, drugi pa čak i stoti pogled vjerojatno nema prevelikog smisla, ali vjerujte mi - to je izvrstan način sjedinjavanja s prirodom u svom elementarnom smislu.

Možda mi je upravo zbog toga s ove regate najdraže kad smo dočekali malog osmogodišnjeg Luku velikog srca koji se hrabro borio s hladnoćom i za njega prevelikim jedrom, u trenutku kad je pretposljednji ušao u cilj razvukao mu se osmijeh preko lica a sjaj njegovih očiju govorio je samo jedno : "Uspio sam!!!"

To je to!