Promatrajući iz prikrajka euforiju koja je zavladala mnogim glavama u balunu i to ne samo ovih posljednjih dana nego već tjednima ranije, a sve to naravno zbog nekakve priredbe koju nadobudni sportski novinari turbo-pretenciozno nazivaju "majkom svih derbija", ne mogu izdržati a da se ne zapitam - jesam li ja normalan!? Jednostavno rečeno - ne mogu vjerovati, ali s druge strane - mogu shvatiti, kako sam došao u neku, za jednog homo dalmaticusa vulgarisa - vrlo čudnovatu fazu, koja se očituje na način da me takve kvazi-nogometne manifestacije apsolutno ne zanimaju.
Igraju Hajduk i Dinamo - pa šta!?
Majka svih derbija - ma daaaaj molim te, kakva majka, daj nabrojite mi koji to još derbi postoji u HNL-u???
Ovo je jedini derbi i to uvjetno rečeno "derbi", a ne majka "svih" derbija.
Daleko od toga da u nekim drugim vremenima nisam redovito "visio" na poljudskim tribinama i to ne samo za "majke, bake i tete" svih derbija već i na mnogim utakmicama "bilih" sa raznoraznim reprezentacijama seljačkih radnih zadruga i karnevalskih udruga iz pasivnih djelova bivših državnih zajednica, ali godinama već - to nije moj svijet. Neka mi oproste svi oni koji misle drugačije - ali ne osjećam ni najmanju želju da svoje slobodno vrijeme provodim gledajući grozomorno loš nogomet, a još ponajmanje redovne sukobe pripadnika navijačkih skupina kako međusobno, tako i s policijom, autobusima javnog gradskog prometa, izlozima dućana, slučajnim prolaznicima ili sa svim postojećim na ovome svijetu što se ne uklapa u njihove standarde.
U svakom slučaju - tko voli neka izvoli, ali opet kažem - čudim se samom sebi jer me eto baš u prošli četvrtak, dok je trajala prava pomama za kartama, nazvao moj kum Blaki pod konspirativnim nadimkom Hadži Halef Omar Ben i pobjedonosno izjavio: Imam jednu kartu za tebe!
Ma fala ti ka bratu kume moj - ali ja to ubitačno kendavanje kojeg samo veliki optimisti mogu nazivati balunom, od muke više ne mogu gledat...
Opali, razvali, nabi, prokini...hvala, mogu i bez toga...
Ma ono što je najblesavije - naravno da ne moram na stadion, iako to u svakom slučaju ima svojih draži, pogotovo osjetiti onaj huk tribina i fanatičnost "pravih" navijača čak i onda kad je igra mizerna, uglavnom - sve se to može odgledati i na televiziji u toplini doma svoga, ali opet...
Eto, sinoć mi je više nego dovoljno bilo ono bacanje dvadesetak tona papirnatog otpada na teren i to je kao navodno trebalo biti - "ugodno iznenađenje!?"
Onda kad je konačno krenulo, nisi moga pripoznat ni di je balun u onome moru papirića.
Na južnoj tribini opći iznered, makljaža policije i "modrih" navijača.
Igra i jednih i drugih, po običaju - ajme majko!
Oh ne, pokušao sam, imao sam zaista dobru volju, ali ne ide, nikako ne ide...
Na prvom programu je "Muškarac bez brkova"...
To je prava stvar!
Ne pada mi na pamet vraćat se na drugi.
Jutros saznajem - Hajduk je pobjedio dva nula.
Svi pričaju samo o utakmici.
Hajduk je nakon "sto" godina, opet na čelu ljestvice prvoljigaša.
Ja - niti sam sretan, niti sam tužan.
Ravnodušan totalicus!
Sasvim svejedno.
Jednostavno - ne zanima me.
Lastane, jesam li ja normalan!?
Post je objavljen 23.02.2009. u 09:28 sati.