Na samom početku moram vam jasno i glasno reći - ovo će biti veoma dosadan, prigodničarski, potpuno egotriperski post pun samohvale i samoljublja, pa vas stoga upozoravam na vrijeme kako ne bih došao u opasnost da me pojedinci ili grupe građana tuže za možebitno nanošenje duševnih boli. Ukoliko netko smatra da će teško izdržati takvu torturu, vidimo se nakon reklama! Ćao bao!


padobran iznad Saldunskog zaljeva

Taaaako!

Dakle, za vas koji ste ostali - dobrodošli u pet-stoti post Broda u boci!
Asti 500!!!!!

Vrijeme za jednu laganu rekapitulaciju, da vidim di sam, kud sam, odakle dolazim i kamo namjeravam...


nepoznati val, zima 2007...

Na samom početku pisanja, u lipnju dvijetisuće i šeste, nisam previše razmišljao dokle će me sve to odvesti. Počelo je kao i kod većine blogera, najprije manje-više slučajnim čitanjem, upoznavanjem izdaleka nekih blogova koji su mi se u to vrijeme sviđali i koji su me ne neki način motivirali da i ja sam, napokon napravim taj prvi, ali odlučni korak.
Pet stotina postova...
Ma znate šta, da je samo bilo izmislit pet stotina naslova ne bi bilo lako, a kamo li 500 puta prosječno 160 riječi...
Ček, ček...pa to je preko 80 000...

Calimero, moj omiljeni junak crtanih filmova iz djetinjstva, sad bi vjerojatno uzviknuo: "To je nepravda!"
Da sam kojim slučajem glazbeno nadaren pa napisao pet stotina pjesama, vjerojatno bih mogao prilično ugodno živjeti od prodaje autorskih prava.
Ovako imam - šipak!
Dobro, nije ni šipak loš...

Mislim da svaki blog ima tri značajna perioda - vrijeme poleta, vrijeme afirmacije i vrijeme odlaska.
Poletna faza je najljepša - pogotovo kad počnu prvi komentari, prve naslovnice, prijateljstva, upoznavanja, blogerski susreti, kavice i tako to kako već ide.
Faza afirmacije je ona u kojoj svi tvoji čitatelji manje-više znaju koliko "pizaš", iznenađenja - kako ugodna tako i ona neugodna, sve su rijeđa, u to vrijeme blogeri obično dosegnu svoju zrelost pa počinju pisati najbolje što mogu.
Odlazak je najturbulentniji dio bloganja - neki to naprave dramatično, naglo, uz prasak zalupljenih vrata, neki odu pa se vraćaju i po nekoliko puta, neki jednostavno nestanu bez riječi a kod nekih faza odumiranja (pre)dugo traje...

Bloganje je radost ali i teški narkotik!
Stvara ovisnost koje se nije lako riješiti.

Za moj pojam, možda je najbolja stvar kod bloganja komunikacija sa čitateljima i gotovo trenutna reakcija kad god se objavi novi post. Za razliku od mnogih sfera virtualnog svijeta u kojima su komentari na bilo koji napisani tekst puni uvreda, prostota i budalaština, kultura komunikacija na blogu ipak je zadržala prilično visoku razinu.

Od samog početka nisam imao nikakvih dilema u vezi moje "anonimnosti". Doduše, o nekim temama bih vjerojatno lakše pisao da se ne zna "tko sam", ali nema veze. Jedna mi je jako simpatična blogerica, za koju se ne zna "tko je" priznala na blogerskoj kavi: Znaš šta mi je najgore? Vidim da me čitaju, čak mi pričaju o tome, blog mi je na cool listi, a ja to nikome oko sebe ne smijem reći!

Uglavnom, meni se ništa ružnoga nije dogodilo vezano za blog i pisanje općenito. Osim par situacija koje bih mogao svrstati pod "nesporazume", ali s druge strane mi se otvorio jedan sasvim novi svijet, zahvaljujući blogu upoznao sam na neposredan ili posredan način mnogo novih ljudi, mnogo pravih ljudi koji su mi zaista obogatili život.

Jesam li mogao bolje?
Teško pitanje...
Dugo sam vjerovao ili želio vjerovati, da mogu pisati puno bolje, budući da svoje postove najvećim dijelom pišem na brzinu i bez dovoljno "dubine."
A onda sam u jednog trenutku shvatio - možda čak i ne mogu bolje - možda je to moj limit...
Prije nekoliko mjeseci, razgovarao sam s jednom našom poznatom novinarkom i književnicom.
Zapazila je moj blog i našla neke "zanimljive" elemente pa smo počeli kontaktirati i konačno se upoznali.
Razmjenili smo mnogo "mudrih" misli.
Rekla mi je iskreno - znaš šta, ti sad pišeš za recimo... minus četvorku, ali imam osjećaj da bi mogao pisati za pravu peticu.
Da... i ja sam isto tako mislio, ali do petice nisam stigao...
Sad više ništa ne znam


brodica na Sotorišću, lipanj 2008...

Mogu ja pisati, ali nisam pisac.
Mogu ja pritiskat botunčiće foto aparata, ali nisam fotograf.
Samo znam da ništa ne znam.

U svakom slučaju - želio sam igrati pošteno.
Biti pošten prema ljudima koji me čitaju
Biti pošten prema samom sebi.
Ići svojim putem pa ma koliko bio teško prohodan...


Bribirska glavica, ljeto 2006.

Bez obzira na kvalitetu, jako sam zadovoljan što su svih 500 postova u svakom smislu i zaista - moji.
U njima se nalazi, pa ne znam ni sam koliko, ali sigurno - na tisuće fotografija.
Udio copy-paste tekstova i fotografija, praktički je zanemariv. To sam radio samo ako je bilo neophodno potrebno ili ako sam se želio referirati na neku temu.
Ne kažem da je to bilo jedino ispravno.
Ne kažem da je to bilo jedino moguće.
Ali - to je bio moj put.
Nitko mi ga nije nametnuo, sam sam tako htio.


u kanalu između Malog i Velog Drvenika, rujan 2007.


No, čovjek gotovo ništa ne može sam.
Znam da zvuči otrcano ali moram ljudima koji su me podržavali reći jedno veliko HVALA.
Da nije bilo Vaše podrške, ništa ovo ne bi bilo moguće.
Vi ste stvarali ovaj blog, ja sam ga samo zapisivao!

Prisjetimo se načas, na tom našem zajedničkom putu, planinarili smo na Mosor, Kozjak, Biokovo, Kamešnicu, Svilaju, Omišku Dinaru, Cincar, Svetog Mihovila, Kremen, Poštak, Zir, Velebit, Svetog Iliju na Pelješcu, Svetog Nikolu na Hvaru, doplovili do Šolte, Drvenika Velog i Malog, Brača, Hvara, Visa, Korčule, Mljeta, Silbe, posjetili Makarsku, Omiš, Gata, Dugi Rat, Mostar, Međugorje, Jablanicu, Ramu, Ploče, Metković, Orebić, Sinj, Knin, Drniš, Šibenik, Vodice, Murter, Primošten, Zadar, Nin, Vinjerac, Krasno, Zagreb, Zagorje, Trakošćan, mnoge stare gradove i utvrde, pa onda Cetinom, Krkom, Zrmanjom, Neretvom, Unom...


Svirče, otok Hvar, lipanj 2007.

Divili smo se ljubavi i ljepoti, raspravljali o ženama, muškarcima, djeci, o svemu lijepom i ružnom što nam život donosi.


kiša na izvoru Cetine, kolovoz 2007, čisti zen...

Izuzetno mi je drago da imam dosta velik broj komentatora među ljudima koji ne pišu svoje blogove ili kako ih administracija bloga ružno naziva "anonimcima". Svaka vam čast ljudi, nemate pojma koliko ste mi pomogli!

Pogotovo u trenucima kad bi sve najradije poslao kvragu, ugasio ovaj blog i da ga nikad nitko više ne čita.
Nekoliko puta sam bio mišem iznad onog polja na kojem piše "izbriši blog" ali nisam imao srca napraviti fatalni klik.

Bolje da nisam.
I neću!
U krajnjem slučaju – neću iz dišpeta!
Baš neću!


mimoze u Ražnju, veljača 2008.

Drag mi je ovaj moj Brod u boci.
Znam da to nije nešto za izvrnit se na guzicu od kvalitete, ali ipak...
I drago mi je ime.
Iako je nastalo slučajno – pokazalo se kao pun pogodak.
Brod u boci
Moje utočište
Moja luka mira...


uvala Stračinska, otok Šolta, kolovoz 2007.


Vele Stene, otok Silba, kolovoz 2008.

Iako znam da je čitav zbrčkan.
Ponekad krene tekst "na književnom"
Ponekad na dijalektu
Ponekad se izmiša u srid posta.

Ali.. sve sam to ja!
I kad zviždi bura i kad se valja jugo i kad prvi dašak ljetnog maestrala krene preko lica...


Primošten, srpanj 2007.

Znam da pisanje nije matematika, ali ova statistika pokazuje svašta nešto...



Da, u prvom redu pokazuje da nisam normalan.
500 postova u 987 dana!
Najveći broj neaktivnih dana između postova – 5 !?
Stvarno nisam normalan...


Kamerlengo u magli, siječanj 2008.

I ne, neću još odmaglit ća!
Ali sad bi se isto moga malo odmorit...


crkva sv. Nikole u Prahuljama, kod Nina

Fala Vam ljudine moje
Puno vam fala!