Iako je sve, apsolutno sve, ukazivalo da će to biti noć hrvatskog trijumfa i bezgraničnog slavlja, Boginja Sreće nam je ovoga puta odlučila okrenuti leđa i postaviti dodatne uvjete za ulazak u svijet besmrtnosti.
Opet verifikacije i ratifikacije...
Nema veze.
To je i tako samo pitanje vremena...
Ipak, kada pružiš sve najbolje od sebe, kada uložiš srce, um i snagu do krajnjih granica, nitko ti nema pravo reći niti jednu riječ zamjerke.
E sad, kako se moglo desiti da smo na ovom prvenstvu pobjedili sve protivnike a opet se nismo okitili titulom svjetskih prvaka?
Nije mi danas namjera prosipati floskule o "srebru zlatnog sjaja" ili o "moralnim pobjednicima" ali eto, kad sam prije nekoliko mjeseci još vruć poslije izgubljene utakmice na Olimpijadi sasuo drvlje i kamenje na sirotog Lina, u najmanju ruku osjećam obavezu da i ovome napišem dvije-tri riječi.
Zašto smo izgubili finale?
Odgovor je jednostavan - zbog toga što su Francuzi ovoga puta bili bolji!
Možda zvuči paradoksalno, ali mislim da smo izgubili bitku na psihološkom planu.
Čitavu utakmicu smo odigrali u grču, stisnuti, nikako nismo uspjevali "pustiti skiju", kontra i polukontra nikako nije prolazila.
Teško smo postizali "lake" golove.
A vrlo dobro znamo kako je borba protiv postavljene francuske obrane, zadatak težak gotovo kao uspon na Mount Everest.
Ipak...
Prikazani rukomet bio je spektakularan.
Naši momci borili su se kao lavovi!
Letjeli kao sokolovi!
Stvorili su ovih sedamnaest dana nezaboravnu atmosferu, rukometnu bajku.
Svaka vam čast momci!
Najveće otkriće turnira, svakako je "mali" Čupić Lavljeg Srca.
Ako život piše najbolje priče - Ivanova zaista pripada u vrh vrhova!
Kako igrati rukomet najbolje na svijetu, bez jednoga prsta na pucačkoj ruci - pa to je već neka druga, bajkovita dimenzija.
Igor Vori - najbolji igrač, poput antičkog Boga Atlanta koji je na svojim leđima držao čitavi svijet.
Blaženko Lacković opet kao nekada, letio je do krovova arena i zabijao najljepše golove na svijetu.
Izuzetno mi je krivo što moj "miljenik" Domagoj Duvnjak nije u finalu pokazao sve što može.
"Stare džombe", Metličić i Balić, odigrali su čitavo prvenstvo vrlo dobro, ali na žalost, ipak ne i izvrsno.
Možda je upravo to odnijelo prevagu na stranu Francuza.
Neka mi oproste svi oni koji misle drugačije, ali opet se ne mogu oteti dojmu kako je naša "najslabija karika" ipak bila na mjestu - izbornika.
Iako moram priznati da je Linov napredak u odnosu na neka prošla natjecanja fascinantan.
Zašto tako mislim?
U prvom redu - odigrati čitavo svjetsko prvenstvo sa samo jednim pivotom i jednim lijevim krilom može značiti ili da si genijalac ili da te boginja Fortuna miluje kao rijetko koga.
Odaberite sami odgovor koji vas zadovoljava...
Što još izdvojiti?
Vrlo znakovit mi je bio trenutak u kojem onaj glupi danski sudac nije shvatio Vorijev vic kada je ovaj zaglumio da će ga "pomilovati" balunom po glavi...
Tipičan odnos bezličnog činovničkog mentaliteta nasuprot imaginaciji i kreaciji.
Opet verifikacije i ratifikacije velike i svemoćne Europe...
U svakom slučaju - pobijedili smo u devet od deset utakmica.
Kao što već rekoh - pobijedili smo ih sve!
Ako se još dobro sjećam srednjoškolskih matematičko-informatičkih dana, upješnost od devedeset posto donosila je ocjenu minus pet!
Prema tome - iako nije "čista peja", ipak je petica!
Čestitam od srca svima koji su zaslužni za ovaj veliki uspjeh!
Bravo, bravo, bravo!
Hvala vam naši rukometaši!
Ponosni smo na Vas!
Post je objavljen 02.02.2009. u 08:12 sati.