Marketing
U slutnji, u čežnji...
Omamljen tišinom noći punog mjeseca, ležim nepomično u tami dok mi ovaj podmukli, kurbanjski vitar s juga donosi neželjene zbrčkane misli garnirane čudnovatim nemirima.
Ne mogu spavat, ne mogu ostat budan, ne mogu ništa…
U stvari, već se neko vrime pokušavam oslobodit nekih totalno nepotrebnih misli i osjećaja koje mi se povremeno omotaju oko vrata, pritskaju mi ramena, naprte mi na leđa breme od šesnaest tona briga, strepnji i neizvjesnosti. Jer, ponekad, ali samo ponekad, osjetim kako nalazim samog sebe kao u nekom grču, stisnutih šaka, svijenih prstiju, a na čelu mi se pojavi neka duboka, okomita bora, u stvari čak i nije bora nego više izgleda kao ožiljak, ali ne pamtim da sam se ikada na tome mistu zviznija po ćiverici i sam vrag će ga znat zašto mi se pojavljuje taj fantomski ožiljak....
Kao da zauzimam obrambeni stav kojemu ne mogu odgonetnuti ni razloge ni uzroke...
Kažu neki mudri ljudi da ukoliko nešto želiš, ali ono - uistinu želiš, kreativna vizualizacija može biti i te kako dobar putokaz kako doći do željenog cilja. Pojednostavljeno rečeno – morate znati svesti taj svijetli predmet vaših želja na čistu, gotovo opipljivu viziju. Naravno, nije to baš tako jednostavno, jerbo najprije morate sami sa sobom raščistiti što to u stvari želite. Nikada ne možete imati sve, da bi nešto dobili, morate biti spremni nečega se i odreći. Tako to obično biva...
No, danas mi uopće nije namjera izlagati tehnike kreativne vizualizacije i prosipati mudrolije u stilu "kako se riješiti stresa u deset minuta". No, ako je vjerovati trećem zakonu Ise Njutna, svaka sila akcije neumitno izaziva silu reakcije i to istog intenziteta, ali suprotnog smjera. Po slobodnom tumačenju – svaka odlučnost koliko god pozitivna bila, na drugoj strani vrlo vjerojatno krije – strah....
Strah koji zna sputavati...
E sad, zašto ovo uopće danas pišem?
Iskreno rečeno – nemam pojma, u stvari možda čak i imam, možda naslućujem, ali nema veze...
Kada nakon sumornog kišnog dana osjetim prvi reful friške bure kako klizne iznad vlažne zemlje i donese mirise primorskih planina, sve me to podsjeti kao znak početka potrage za "vrlo svojom", posebnom tehnikom vizualizacije...
Za divno čudo, ovakva vrsta terapije i ne pripada u domenu iracionalnog, naprotiv, čak i osobe smanjenih vizualnih sposobnosti mogu u takvim uvjetima vidjeti i ono što inače primjetiti neće...
Dobro je poznato kako se svi gušti plaćaju pa makar i s odgodom ili na više rata, ali ako je cijena izražena samo u smrznutim obrijanim obrazima, tada to i nije toliko velik problem.
Malo "bući-bući" tehnike štipkanjem i opet će biti sve u redu...
Dakle, da ne kompliciram do besvjesti...
Kad bura nakon kiše pročisti zrak, nema mi većeg gušta nego se uspentrat do prvog vrha ili prijevoja, jednostavno zastat i - gledat more...
Samo to...
Možda sve ovo zvuči malo uvrnuto, ali nakon gnjileži i memljivosti, sve odjednom postane tako prozračno, čisto, oblaci se razilaze, more zaiskri, otoci udaljeni tko zna koliko milja izgledaju kao nadohvat ruke, pored Visa se stisne Biševo, iz plavih dubina izroni Svetac, ispod njega Brusnik, a tamo skroz na zapadu Jabuka, daleka i sama...
Otoci moje slutnje, otoci moje čežnje...
Tako daleki, a opet tako bliski.
Ne znam ni sam razlog zašto je tome tako jer realno gledajući – na tim otocima ne postoji ništa "moje", čak niti ne postoji naročiti smisao za plovidbu prema njima, na Svecu više nitko ne živi, Jabuka je i tako samo nepristupačna vulkanska piramida, ali opet – nije mi jasno zašto me toliko fasciniraju, zašto....
I svaki put mi se to javi da moram, jednostavno moram.
Nije mi preveliki štos da me netko tamo odvede, do njih moram doploviti sam...
Valja Brodu preko mora, pa ma koliko teško, uzburkano i duboko bilo...
Kategorija posta – čista simbolika
Još samo dva
Post je objavljen 10.02.2009. u 10:02 sati.