Dragi prijatelji!

Opet smo cijelu godinu bili zajedno, stavljali na naše zidove poruke i fotose, naše komentare i stavove, dijelili i lijepo i loše, radovali se zajedno i zajedno suosjećali. Zato vam se zahvaljujem.

Zahvaljujem se za vaša pitanja i potpitanja, vašu pozornost, vašu radost i uzbuđenje koje smo dijelili, vaše povjerenje koje ste u svojoj tugi i veselju dijelili sa mnom. Zahvaljujem se za vaše misli koje sam smjela da osjetim.

Jednom riječi: zahvaljujem se što ste bili tu, što ste bili ono što je najljepše: čovjek.

Dugo sam razmišljala šta da vam poželim za Novu 2013. godinu osim zdravlja, sreće i uspjeha.

Kad sam se osvrnula na moju godinu i moje događaje u njoj, shvatila sam šta je najljepše što se može poželiti. Jer u mojoj 2012. bilo je i lijepih i teških trenutaka ali ono što je cijelo to vrijeme postojalo, bilo i ostalo stalno, je ljubav: ona koju mi je poklonio Zoran i koju je dobio zauzvrat. S njim sam dijelila sve moje lijepe i tužne događaje i uživala njegovo povjerenje i razumjevanje. Zbog toga mu se zahvaljujem.

Zbog toga i vama želim isto:

Želim vam da u sretnim i manje sretnim situacijama, ako se u njima nađete, bilo da su fizičke, emocionalne ili materijalne prirode, smognete snage da se povjerite nekome. Želim vam da tu osobu izaberete sa puno opreza. A kad nađete osobu kojoj možete povjeriti i loše i lijepe stvari a ona ih prihvati na pravi način, poklonite joj i vi svoje povjerenje. Jer prijateljstvo i ljubav su najljepši i najčistiji osjećaji na svijetu.

Sretna vam Nova godina!

Prva zabilješka u mom novom kalendaru se svake godine sastojala od spiska stvari koje trebam da uradim u nastupajućoj godini. I obično su te stvari bile zaboravljene jer je fokus stavljen na nešto važnije ili ...lakše. Tako sam dugo godina na prvom mjestu tog spiska imala zadatak da prestanem pušiti a cigarete sam bacila u proljeće jedne od rijetkih godina kada to nije bilo u planu. Ljubav svog života srela sam u godini kada sam već mislila da je kasno da to uopšte stavljam na listu. I još dosta tih stvari desilo se mimo plana i spiska tako da ove godine definitivno odustajem od toga. Ionako je moj papirnati kalendar zamjenjen elektronskim pa sam uvijek u prilici da napišem nove prioritete a da se to i ne primjeti.

Ove godine neću otvarati ni listu onoga što mi se desilo u godini koja prolazi niti praviti rezime. Zbog onih tužnih stvari koje su me pogodile najradije bih da je što prije zaboravim. Ali isto tako je bilo i divnih momenata zbog kojih ću je pamtiti.

Kada na kraju godine pokušamo da napravimo osvrt na onu koja prolazi najčešće se sjetimo velikih događaja i trenutaka koji su nam izmamili smjeh, koji su nas ostavili bez riječi ili koji su nas naljutili ili rastužili. Ponekad su to također sasvim neprimjetni trenuci, koji traju sasvim kratko i koji u najčešćem slučaju prođu pored nas a da ih i ne primjetimo.

Ja sam se cijelu prošlu godinu trudila da takve male trenutke "zabilježim" na kraju dana i danas kada pravim osvrt na cijelu proteklu godinu, ti trenuci mi pomažu da zaboravim one ružne događaje koji su ostavili ožiljke u mome srcu ali koje sam lakše podnijela jer sam imala buket tih skupljenih trenutaka s kraja dana.

Najteži događaj protekle godine bila je prerana smrt mog mlađeg brata Mire, koja je došla iznenada i zaustavila krik na usnama od velikog bola gubitka. Da savladam put koji je vodio iz bola do trajne tihe tuge pohranjene na jednom mjestu u mom srcu, pomogli su poneki slučajni osmjeh prolaznika, pružena novčanica beskućniku ili dobijena razglednica sa nekim crtežom od moje Therese, jedan mail od mog Zorana sa ljubavnom porukom ili pjesma koja je izašla iz mog srca za njega.

Najljepši događaj su bile moje zaruke. Dalji ishod... nepoznat. Ovo kažem zbog praznovjernosti: kad god sam pravila planove nisu se ostvarili onako kako je na listi stajalo a ako plan napravim a ne stavim dalji ishod naše ljubavi na prvo mjesto izgledaće da nemam želje. A imam...itekako. I sigurna sam da to ne zavisi od količine naše ljubavi jer nje ima mnogo... više...svaki dan još više.

Ali, već uskoro i 2012. godina je povijest. Još sutra i očekuje nas 2013. Već se može pomirisati i uskoro i dodirnuti.

Mislim da bi se svako od nas morao pozabaviti i mišlju šta treba učiniti za samu Novu godinu, a ne samo razmišljati i tražiti od nje da nam ispunjava želje i naše planove. Jer kako je poznato ništa u životu nije dar i zato je potrebna suradnja. I kada Nova godina vidi da se mi trudimo tada će i ona biti prema nama prijatnija od stare.

Ajde da se zajedno nadamo da će 2013 biti lijepa, da će se neugodni događaji dešavati u granicama, da ćemo zato doživjeti lijepa iznenađenja i da na nas čeka ispunjenje malih ili većih zelja.

Oni koji su u mogućnosti da u ponoć isprate staru godinu vatrometom, molim da ispucaju u zrak i u moje ime dio stare godine...ali molim...samo jedan dio, jer neke događaje iz 2012. želim da zadržim zauvijek u svom zagrljaju.

„“Sreća je „kako“ a ne „šta“... jedan talent a ne objekt“ rekao je H. Hesse. Sopstvena sreća leži najvećim dijelom u sopstvenim rukama. Pa ipak se svaki puta na prelasku u Novu godinu, svakome i na svakom koraku, želi sreća i poklanjaju mu se njeni simboli. A zbog čega se jedan, crnom sa čađi umazani dimnjačar ili izgubljena potkovica smatraju donosiocima sreće?

Dimnjačar nije uvijek smatran simbolom sreće. U davna vremena se, zbog svoje, uvijek crnom čađi umazane odjeće, smatrao prijateljem vraga. U srednjem stoljeću se već znalo da žeravica, koja izlazi iz dimnjaka, može da uzrokuje požar, uništi dobra i uzme ljudske živote. I samo je dimnjačar mogao, da, čisteći dimnjake, spriječi ove gubitke. Zato se već tada smatrao donosiocem sreće. Poslije je postalo uobičajeno da dimnjačar na kraju godine donese račun za svoj rad i kalendar u kojem su stajali datumi dolaska u slijedećoj godini i već od tada više niko nije vezao crnu boju čađi sa vragom. Naprotiv, smatralo se da rukovanje s dimnjačarem obezbjeđuje sreću i blagostanje cijelu slijedeću godinu.

Djetelina sa četiri lista je bila još kod Kelta zaštitni simbol. Njena četiri lista označavaju  četiri strane svijeta kao i  četiri elementa: vodu, zrak, vatru i zemlju i danas je simbol poznat u cijelom svijetu. 
Povjest o njoj kao o simbolu sreće je još starija jer je navodno Eva, kada su ona i Adam bili protjerani iz raja u novi svijet, ponijela jedan list djeteline sa četiri lista kao uspomenu. I baš zbog toga što potiče direktno iz raja, djetelina sa četiri lista se smatra najvećim simbolom sreće.
Prije svega cjenjena je djetelina sa četiri lista kada se osobno pronađe u masi trolistaka. Prema vjerovanju, djetelina sa četiri lista protjeruje zlo i štiti od nesreće. Suhi list djeteline sa četiri lista stavljene u udžbenik donosi bolje ocjene ( ja bih ovdje dodala: ako se dovoljno uči onda je to 100% siguran talisman), a ako se stavi ispod jastuka na kojem se spava donosi lijepe snove. Prema jednoj legendi je pronalazak djeteline sa četiri lista spasio jednom iseljeniku život. On je, naime zatečen na tuđem zemljištu i upravo u trenutku kada je pronašao djetelinu sa četiri lista uhićen je i odveden u zatvor, čime je propustio ukrcaj na brod. Poslije je saznao da je brod doživio nesreću i niko od putnika nije preživio.

Potkovica je simbol koji donosi sreću onome ko je pronađe. Nije ni čudo jer je konj uvijek bio vrijedan sluga čovjeku a njegova kopita štitila je potkovica. Sreću donosi samo ona potkovica koja je nađena. Kupljena potkovica ne donosi sreću. Prema vjerovanju, potkovicu treba objesiti tako da se vidi njena otvorena strana jer na taj način sreća ne može pobjeći.

Svinja je na lošem glasu i nema dobar image. Zašto... nije nikome jasno. Njenim mesom se hranimo, ona pronalazi svojim njuhom tartufe, jednu od najskupljih vrsta gljiva koje uspjevaju duboko u zemlji. Ona kod hrane nije izbirač pa je nije teško držati. Smatralo se da svinja u štali znaći bogato domaćinstvo a u antička vremana je bila i simbol plodnosti. Sve ovo doprinosi tome da se svinja u današnje vrijeme smatra simbolom sreće.

Biti sretan... zavisi više od toga da li se u sreću vjeruje i šta se čini da se sretan postane i ostane!?

Pa...uradite nešto za svoju sreću u nastupajućoj godini... ili se barem okitite simbolima koji donose sreću, možda pomognu. U svakom slučaju... neka vam je sretno!

Kad bi bilo više 3D-naočara na svijetu, bilo bi sigurno manje ratova ...malo pretjerano...ali u najmanju ruku manje bračnih prepirki. Jer sa 3D-naočarima na nosu izgledaju sva stvorenja isto...odnosno... isto glupavo!

Istraživači u filmskoj industriji su vjerovatno imali nešto posebno u vidu, kad su u svojoj viziji izgradili ovu, u međuvremenu dvotrećinsku većinu filmske produkcije ovog našeg još mladog stoljeća.

Uđeš u kino-salu, staviš 3D-naočare i gledaš pravo u ekran, kao i svi ostali posjetioci... kao i tvoje društvo s kojim si došao u kino. Nema skretanja pogleda... a i šta bi to veliko vidio? Isto lice sa predimenzionalnim kvadratnim naočarima na nosu kako bulji u ekran jer se ne usuđuje da pogled usmjeri u onog do sebe pošto bi shvatio da i sam izgleda isto tako smiješno.

A ionako su već davno nestali prodavači koji su se nemilosrdno gurali između uskih redova i iz svojih korpi obješenih na vratu prodavali košpice i limunadu i prekidali san nekog posjetioca kome je prikazivani film bio dosadan ili poneki ljubavni par koji je čvrsto priljubljen razmjenjivao nježnosti u nedostatku boljeg skrovišta. Kad se sad sjetim koliko puta smo gunđali na te "noseće prodavnice" a oni su bili dio te magije koji je, zajedno sa prikazivanim filmom upotpunjavao kino-romantiku.

Niko... baš niko!!!! … nijedno stvorenje ne bi došlo na ideju da, van kina, nedeljom poslijepodne ... a ako baš hoćete... ni ponedeljkom navečer, stavi te ogromne naočare praktičnog kvadratičnog oblika (praktičnog... zbog skladištenja u kvadratične kutije) na svoj, najčešće, za to mali nos. U kinu, međutim, vladaju drugi zakoni. U kinu se može ponekad izgledati i glupavo a takva prilika se ne propušta nipošto.

Vjerovatno to leži u činjenici da, prije svega odrasli (sa naglaskom na roditelje...), sa takvim naočarima pred nosom (reći "na nosu"... bilo bi malo pretjerano obzirom na gornji opis istih ), bez srama i neprimjećeni od nasljednika, mogu da spavaju do mile volje, pod uvjetom, naravno, da svakih pet minuta promrmljaju "da" i svakih deset "ne"... zavisno od raspoloženja. A može i obrnuto, odnosno svakih deset minuta "da" i svakih pet "ne". U najboljem slučaju ova nehajna „da“ i „ne“ imaju neko značenje na kraju filma, kada se izađe iz kino-sale i odmah naleti na kiosk sa sladoledom i coca-colom koji koštaju malo bogatstvo a na kojima se uz te skupe stvarčice nudi i preskupi "Making of..." DVD. Ako si imao sreće da u polusnu kažeš „da“ za sladoled a „ne“ za DVD, postoji još uvijek mogućnost da si se prevario u pogledu odgovora na pitanje: Možemo li još jednom gledati ovaj film jer je cooool i in" i rekao „da“ a na pitanje djeteta da li mu možeš pokazati gdje je WC...“ne“...

Ali čak i u takvoj situaciji može se krivica za davanje neprikladnog odgovora prebaciti na 3D-naočare (razloga za to ima dovoljno), koje su moguće dvodimenzionalno stanje krivo proicirale u trodimenzionalno...

Kad postanemo svjesni da je vrijeme, koje smo posvetili nekome,
najdragocjeniji dar koji se može dati, shvatili smo smisao Božića.

Vremenom je događaj postao tradicija: Svijetlo iz Betlehema, mjesta u kojem je rođen Isus, putuje svijetom i obilazi zemlje u kojima ne vlada mir u nadi da će ga ta svijetlost donijeti sa sobom. Svijetlost slobode iz jedne nemirne zemlje, u kojoj djeca, koja dolaze po tu svijetlost, moraju da budu zaštićena ...šta znači ovaj simbol u takvom slučaju? Ja poznajem ljude koji svake godine na Badnjak pred svojim vratima pale tu donesenu svijetlost, a iza njihovih zatvorenih vrata nema mira nego vlada egoizam, mržnja i nerazumjevanje.

Da, izgleda zaista lijepo kada se iz daljine posmatra upaljena laterna, čija svijetlost je nosilac ove ideje. Međutim želila bih da ovo svijetlo potiče sa mjesta gdje postoji stvarna sloboda... a ne od tamo gdje se ista gazi, gdje se strahuje za djecu koja su došla da preuzmu tu svijetlost i da je ponesu u svoju domovinu, kao što se to dešavalo prošlih godina. Želila bih da se ta svijetlost širi svugdje gdje je potrebna i da je svi ljudi osjecaju isto: simbolom mira.

Ja osobno, večeras palim svijetlo nade u meni i mome srcu, za svakoga od vas pojedinačno, i želim da vaš Božić, ma kako da ga slavite, prođe u miru. Ujedno želim da i svi vi doprinesete svojim pozitivnim mislima, da se taj mir ostvari svugdje gdje je potreban.

Sretan Božić svima koji slave!

Bože moj, ova spoznaja me baš ljuti. Onomad sam propustila jedini trenutak, u kome sam smjela da budem onoliko stara koliko to i izgledam...a nisam ga čak ni primjetila. Pa dobro, neposredno nakon mog rođenja bilo je u redu što sam izgledala kao novorođenče, ali več nakon nekoliko mjeseci, kad su druge bebe uveliko počinjale da prave prve korake, ja sam,još uvijek, kao vreća, sjedila na bakinom krilu i nisam čak volila ni da puzam. Ma puzala sam ja ali je moja mama želila malo više zrelosti.

Nekoliko godina kasnije bila sam osobno uvrijeđena kad me je prijazna prodavačica u prodavnici mješovite robe upitala da li idem u vrtić... a ja sam upravo pošla u drugi razred osnovne škole. Naravo da sam lizalicu mogla zadržati iako je bila namjenjena za mlađu djecu, ali prodavačici je bilo neugodno pa je odmah počela da poslužuje jednog starijeg čovjeka u redu iza nas..

Sa deset je bolje izgledati kao da imaš dvanaest (nemaš više učiteljicu nego za svaki predmet drugog nastavnika) a sa dvanaest kao da si petnaest (napokon sve znaš bolje od mame).

Kad bih danas imala onakav struk kao sa šesnaest, ne bih imala ništa protiv, ali sa šesnaest izgledati kao da imas šesnaest bilo je (a i sada je) potpuno nemoguće!!! Konačno bolje se predstavljati kao da imaš osamnaest...jer sa osamnaest si mogao ući na svaku igranku i sve redom zadiviti. Sa osamnaest bi najradije da ti je dvadesetpet jer više ne djeluješ kao učenica nego neko ko stoji čvrsto na svojim nogama (sa radnim mjestom i platom – što je jako bitno... ta samostalnost).

Nemam ja ništa protiv mojih sadašnjih godina, ali reklame koje se vide na svakom koraku, kažu da je preporučljivo, ako želim bilo gdje da uspijem, izgledati barem deset godina mlađe. U tu svrhu preporučuju mi da koristim kreme i serume koje dokazano umanjuju bore, staračkim flekama ne dozvoljavaju ni da se pojave a dokaz je holivudska diva XY, koja sve to također upotrebljava i izgleda sjajno.

Na osnovu gore napisanog mogla sam, dakle, bilo kada između ranije i sada, izaći na ulicu bez kreme na licu i niko to ne bi primjetio, niti bi pogriješio što se mojih godina tiče. A JA NISAM SHVATILA!!!

Naravno da je sada kasno. Sada sam prisiljena da trošim gomilu novca za kreme sa Q10, hyaluronskom kiselinom ili g... ovo posljednje nije naziv nekog revolucionarnog otkrića nego skraćenica za...pa pretpostavljate za šta... i da sve to nanosim na lice da ne bih doživljela straaaašnu sudbinu... da sa šezdeset izgledam...

… kao da imam šezdeset!!!

Jedna od lijepih stvari u vrijeme pred Božić je emitiranje starih dobrih filmova i to za svakog ponešto.Neću danas da pišem o Fred Astairu i društvu nego o filmovima za djecu. Ima ih u ovo vrijeme svakodnevno na televiziji i djeca ih rado gledaju iako nisu tipa Ice Age ili Harry Pottera.

Mislim na filmove u kojima su uživale generacije prije a kad vidim sjajne okice moje Therese kad gleda Petra Pana ili Toma i Jerrya shvatim da ti filmovi nisu izgubili nimalo od draži i uticaja na današnju generaciju.

Ko ga još ne poznaje... starog dobrog Amerikanca Walta Disneya i njegove vesele figure iz životinjskog svijeta, koje ne samo da su oduševljavale (i još danas to čine) nego su na diskretan način prenosile poruke djeci koja su ih gledala.

Ja sam osobno najviše zapamtila malog Bambija kad mu mama kaže: „Ako nemaš da kažeš ništa lijepo tada radije drži usta zatvorena“, a on pogne svoju glavicu i spusti pogled bojažljivo ka zemlji.

Kad sam bila u tinejdžerskim godinama i Bambi ponovo jednom došao u kino, posudili smo brat i ja moju susjedu, šestogodišnjakinju da bismo imali izgovor za gledanje dječijeg filma i gledali „Bambi“ po ko zna koji puta. Uzgred, pri kupovini kino-karata sreli smo ne mali broj drugara iz razreda koji su pod istim izgovorom kao i mi, poveli djecu od rođaka i susjeda da gledaju film.

Naravno,kad je došla scena u kojoj je Bambi ostao bez svoje majke na tragičan način, mi stariji smo šmrcali i brisali krišom suze dok su mlađi bili više zainteresirani za okolinu, zapitkivali o ostalim figurama u filmu, a sadržaj i poruke koje je film pružao, shvatili, vjerovatno kao i mi, tek nekoliko godina kasnije.

Kod mene je film probudio svijest o prirodi i ljubav prema šumi, naučio me značenju mimike i geste i razvio u meni duboki osjećaj za pravednost i nepravednost.

Savjet mame Bambiju da je bolje ugristi se za jezik nego nekome reći nešto loše, vremenom više nije imalo „izvorni“ značaj. Naime, iskustvo me naučilo da ovo djeluje samo onda ako svi tako misle i osjećaju. Ne nosi svako u sebi gen koji mu pravovremeno sugerira:“ Ja sam po prirodi dobar čovjek i tako se odnosim i prema drugima“ Češće su oni dobri ti, koji se drže ovoga savjeta ili onog iskonskog iz Biblije da „kad te neko udari po obrazu, pruži mu i drugi“ a zloće oni koji to znaju jako dobro iskoristiti.

Ali u principu Bambijeva majka je imala pravo... stvar je samo u tome da nisu svi gledali ovaj film. Ili... možda su ga i gledali... ali nisu razumjeli.

Već je poznato da neku prethodno raširenu auto-kartu ili raspakovano uputsvo za korištenje nekog lijeka koje se nalazi u kutiji, nije moguće vratiti u prvobitno stanje. Taj talenat nema niko!!! Neke druge talente, koje sam dugo istraživala u mojoj obitelji, ima samo polovica, druga polovica ostaje zauvijek uskraćena za to.

Naprimjer, odlaganje čarapa u korpu za prljavo rublje. Gen za to definitivno visi na jednom krajičku x-kromozoma, koji y-kromozomu potpuno nedostaje. Ovo je, pored sljepila za boje, prvenstveno bolest muškog primjerka homo - sapiensa, a sastoji se u tome, da čarape, ne samo da su uvijek okrenute naopako, nego pri ubacivanju u korpu za rublje obično završe pored nje. Ako se jos radi o bijelim sportskim čarapama, punim prašine i znoja onda se može pretpostaviti kakav miris vreba slijedećeg posjetioca kupatila.

U istu kategoriju sa bacanjem čarapa pored korpe za rublje spada i sljepilo na kantu za smeće. Nijedno muško stvorenje sa ovim defektnim kromozomom neće primjetiti da je kanta za smeće puna i da bi je trebalo isprazniti !!! Naprotiv, prazna čaša od jogurta ili vrećica od čipsa će nasilnim tiskanjem ostalog smeća naći još malo mjesta u kanti. Nije bitno što će pri tome vrećica za smeće od tog stalnog pritiska puknuti i što će ženski dio stanara morati vući cijelu kantu do kontejnera, isprazniti i vratiti nazad. Ovo naravno važi ako muški primjerak kuće ima ovu vrstu sljepila. U protivnom slučaju, papir od pojedene čokolade ne završi ni u kanti za smeće nego ostane jednostavno na stolu ili na kauču (ponekad i ispod njega).

Nedavno sam pročitala da su neki naučnici (muškarci) otkrili donedavno nepoznatu vrstu dinosaurusa. To me navodi na pitanje kako to da muškarci previde stvari koje su očite ali zato pronađu četiri metra dugog dinosaurusa sa kojim niko nije računao da uopće i postoji? I šta je uradio cijeli tim te ekspedicije sa praznim vrećicama od pojedenog čipsa ili praznih plastičnih čaša od jogurta...i na kraju...gdje su njihove prljave čarape završile svoj put nakon što je Dino iskopan iz pjeska pustinje Gobi?

Imam u vezi toga jednu pretpostavku: Mislim da su sve te stvari završile u jednom kutu rupe u kojoj je ležao kostur dinosaurusa a pošto je rupa zatrpana da ne bi niko upao u nju, to je bilo pravo rješenje. Stvari su pokrivene nemarnošću i zaboravljene su.

I za nekoliko tisuća godina, novi stanovnici zemlje će se čuditi okamenjenim čarapama i praznoj ambalaži. Jedan kamičak u mozaiku povjesti homo-sapiensa klicaće pobjednički: „Napokon je sada postalo jasno zašto su izumrli! Sve žene su se odselile na pusti otok da bi u miru punile korpe za rublje i praznile kante za smeće a muškarce sa defektnim genom jednostavno ostavile same. I nakon njih nastali smo mi... hobotnice ( sa osam "ruku") … i preuzele zemlju. Za ovakvo otkriće otvorimo danas konzervu sa ribom i nazdravimo!!!“

I nakon toga uredno su bacili konzervu zajedno sa poklopcem u kantu za smeće. Na kraju krajeva novi stanovnici zemlje naučili su nešto iz grešaka procesa evolucije.

Bilo je to davno...već naslućujete da će ovo biti jedna zimska bajka... kada sam imala polovinu današnjeg struka ali zato dvostruko veću mogućnost pamćenja. U ta lijepa davna vremena, u kojima sam puno lakše mogla da odolim špagetima, kolačima i sladoledu, mogla sam da ponovim svaki razgovor koji sam vodila čak pola godine ranije.

Ta vremena su prošla... neumitno! Danas se ne sjećam ni da sam neki razgovor vodila a ako se, nakon dugog razmišljanja toga i prisjetim, svede se na to: „da je nešto od toga bilo“ ali ni pomena o čemu se tu radilo.

Najčešće mi ova moja zaboravnost smeta pri mom omiljenom poslu...čitanju. Ne, nije problem u samom čitanju, naprotiv imam pred očima sve što piše crno na bijelo i sve što pročitam pamtim dugo...problem su mi brojevi stranica.

Kao i ranijih godina čitam mnogo i najčešće više knjiga odjedanput: na poslu u pauzama neki priručnik kojim poboljšavam svoje znanje u struci, u torbi je knjiga koju čitam u tramvaju, navečer u krevetu čitam par njih: različitog žanra, zavisno od provedenog dana... dakle, istovremeno čitam četiri-pet knjiga. Ali, dok sam prije znala tačno da sam kod knjige koju čitam u pauzama na poslu na stranici tridesetčetiri, kod knjige u torbi na strani sedamdesetdva, kod treće na noćnom ormariću na strani osamdesetjedan...danas ti brojevi stranica leže skriveni negdje u dubini mog pamćenja i nikako da ih prisilim da izađu na svjetlo dana.

Postoji više načina da se doskoči ovome problemu.

Vježbanje pamćenja je jedna metoda – zapamtim broj osamdesetjedan, to je jednostavan broj: devet puta devet, stvarno se lako može zapamtiti i zadržati u pamćenju, pogotovo ako ga cijeli dan ponavljam u glavi i ponekad izgovorim poluglasno a možda i zapišem na dlanu...i naveče se onda sjećam broja... ali … ne sjećam više... za koju od knjiga koje čitam, zapravo važi.

Jedna druga mogućnost je ostaviti knjigu otvorenu na stranici do koje sam došla kod čitanja. To knjigama ne čini baš dobro, posebno ako se nosaju u prepunoj torbi ili leže pod gomilom novina na noćnom ormariću.

Treća mogućnost je najbolja i ja je primjenjujem najčešće: obilježavam strane bookmarkerima.

Posjedujem veliki broj bookmarkera koje sam dobila na poklon, ili uz knjigu kao dodatak a neke sam i sama napravila dok sam se zabavljala s djecom praveći razne stvarčice od kartona i papira. Nažalost i pored većeg broja bookmarkera, nikada mi ih nije dovoljno.

Bookmarker koji sam koristila kod čitanja Schlinkovog romana „Čitač“, ostao je u toj knjizi jer sam sigurna da ću joj se vraćati još nekoliko puta. I tada ću ga opet trebati za obilježavanje.

Bookmarker sa motivom Alpa koji sam dobila od Therese kad se vratila sa skijanja iz Lecha, stoji još uvijek u knjizi Charlote Roche „Vlažni predjeli“, koju sam pročitala do dvadestjedne strane i stavila nazad u vitrinu jer mi je bila dosadna i nezanimljiva... jedanput ću sigurno da posegnem opet za njom i tada neću morati da je čitam od početka.

A u mojoj najdražoj knjizi stoji pet bookmarkera... da što lakše pronađem meni najljepša mjesta.

Na taj način došla sam u situaciju da za bookmarker uzmem sve što mi dođe pod ruku. Komad toalet-papira (čistog naravno!), obilježava mjesto najnovijeg romana koji čitam...pogodite gdje.

Fotografija sa Sophijinog rođendana obilježava recept za sos od vina u kuvaru.

Jedno probno pakovanje kreme istrgano iz modnog časopisa odgovaralo je perfektno za obilježavanje strane u jednoj biografiji a vrećica peršunovog sjemena označava stranu jednog priručnika iz psihologije koji čitam na poslu.

Nakon svega gore iznesenog moglo bi se zaključiti da sam prevarila moje sve lošije pamćenje. Ali to je samo pola istine.

Več tjednima tražim magnezijum-tablete, kopiju mog indeksa koju mi je poslala Željkova sekretarica a koju moram poslati u mirovinsko radi priznavanja staža, jednu čokoladu od pedest grama koju sam sakrila u vrijeme dok sam bila sigurna da trebam da smršam i račun od radija koji mi služi kao garancija.Sve te stvari i nisu velike, tanke su i zbog toga polako počinjem da sumnjam da su te stvari odlučile promjeniti svrhu za koju su stvorene...i preuzele su ulogu bookmarkera.

Ali, nažalost, više se ne mogu sjetiti... u kojoj knjizi?!

Stvarno da se naježiš!.

Volim da neke stvarčice kupim online. To je ponekad dobro jer štedi vrijeme, sjediš biraš... klik i ispadne suma. Nemaš osjećaj koliko si potrošio i uvijek se tješiš , ako se predomisliš možeš paket vratiti. Tako sam neki dan tražila neku majicu određene marke, kliknem na tu stranicu i... predomislim se... radije ću pogledati torbe... opet se predomislim i ne naručim ...ja sam inače prilično neodlučna kad se radi o kupovini. Odlučim da prespavam i odem na moj blog da pokušam napisati neki post kad tamo... u desnom kutu reklama iste one marke od koje sam tražila majicu a do nje odmah torbe na ponudu. Dakle nije slučajno... tek sada sam shvatila da se one reklame na mom mailu, messengeru, skypu, koje ja ignoriram svjesno (stvar dugogodišnje vježbe) ne pojavljuju slučajno. Pokušam ponovo sa nekim drugim stvarima: karta za let... tablet...i opet isto... potvrdila se moja sumnja.

Ne radi se o tome što me gnjave reklamama čim otvorim da skypam sa svojim dragim nego se radi o tajnovitom putu kojim se šunjaju po tragovima koje ja ostavljam na netu. Jedan jedini klik nas korisnika na netu prati se sa takvom preciznošću da ne prođe ni dvije minuta prelaska sa online ponude na čitanje maila i trag je več otkriven i upotrijebljen u sopstvene svrhe.

Mogućnost da klikneš na onaj križić i skloniš dotičnu reklamu pokazuje samo jednu kvazi sigurnost da ti je data mogućnost izbora. Stvarno bi bilo naivno povjerovati da se onaj koji postavi reklamu kao i dubiozni maheri koji od smeća na netu prave novac, mogu dovesti jednim klikom pod kontrolu, ali barem putem tih reklama mogu da saznam ko profitira od moje prisutnosti na netu a da pri tome nema nikakvih izdataka i da još dalje prodaje te iste podatke dalje.

Ma kako neki na to gledali poluzatvorenim očima... metoda po kojoj se ovdje radi, može se samo pretpostaviti. Predstava da svaka pojedina ključna riječ koju ukucamo, stavi u brzinu čitavu rijeku podataka, nije nova, ali dobiva na značaju sa svakim malim korakom razvoja interneta.

Često nas pozivaju na kojekakve proteste u vezi ovoga ...ali ćemu...prvo več je prekasno, drugo: nema smisla jer mi nemamo nikako toliko mašte kao oni koji to rade... oni su uvijek jedan korak ispred.

Več jučer navečer počeo je da pada snijeg. Padao je cijelu noć! I ujutru je grad osvanuo potpuno bijel. Bijele ulice, bijelo drveće, bijeli krovovi...auta na parkingu pred kućom nisu se ni vidjela. Većina vlasnika krenula je na posao tramvajem jer mnogi nisu imali vremena za skidanje iznenadnog snijega sa svog automobila a neki nisu znali ni na kojem mjestu su ga dan ranije parkirali.

S druge strane, tramvaji su kasnili a i kad su došli na stanicu bili su prepuni. Na ulicama koje još nisu bile očišćene stajali su kamioni i kombiji, naravno poprečno, jer su mnogi od njih zaboravili da u ovakvim iznimnim slučajevima ne treba juriti.

Jednom riječi: u mome gradu je vladao kaos!!!

I dok sam se ja probijala do posla svim raspoloživim prevoznim sredstvima i po ono malo ulica koje su bile prohodne, na drugom kraju Europe... na jugu...idila!!! Doduše ljudi su se borili sa istom količinom snijega ali mi koji smo ovdje u stresu tražili način da ne kasnimo tamo gdje smo krenuli, zaboravili smo onu ljepotu koju pruža slika prvog snijega. Na netu sam vidjela lijepe snimke i bila sam odusevljena.

A ovdje? Nijedne fotografije!!! Poslijepodne se ovdje vrlo brzo smrači a več sutradan sol je rastopila snijeg. Ostalo je učinilo naglo otopljenje i ništa od te ljepote nije ostalo.

Ali zato sam poslijepodne dobila divne fotografije koje mi je poslao Zoran, Da bi mi pokazao ljepote svog grada, otišao je na Vrbas i snimio njegove obale pod snijegom.
Zahvaljujem mu se na tome jer sam skoro zaboravila da prvi snijeg, osim kaosa pruža neviđenu ljepotu.

Ne mene...mog mačka su zadesili. Napolju je jedna dama koja ga, sjedeći na prozorskoj dasci dovodi u stanje da prede, maše repom i mijauče... to kako.

To je jedino doba kad sa mačkama ima problema. Inače su sasvim drage životinje: pokažeš im kao malenima gdje je toalet i nikada više nemaš brige da ćeš negdje u stanu naći lokvicu. Naravno toalet se mora redovno očistiti ali ne možemo od njih još očekivati da i to rade. Hraniš ga ujutru i naveče, ponekad daš neku slasticu, očešljaš mu krzno... i to je sve. Svo ostalo vrijeme on se brine sam za sebe.

Mi smo našeg mačka naučili da izađe napolje i on se uvijek vrati, barem u vrijeme kad je gladan. Ne da on ne ulovi ništa ali nekog miša ili pticu ne pojede nego je donese nekome od nas kao nagradu što se brinemo o njemu. To je jedina stvar koju ne volim kod njega... lov... ali svi me ubjeđuju da je to instinkt i da se tu ništa ne može. Ja sam doduše uspjela par puta da u takvoj situaciji interveniram na vrijeme i spasim miša ili pticu ali ne mogu ga pratiti stalno na tim njegovim izletima. Zato pokušavam da zaboravim tu sliku kad on donese miša u zubima i pobjedonosno baci pred moje noge... kažu da je to znak njegove ljubavi prema meni.

Ali o drugoj vrsti ljubavi... Dakle več neko vrijeme, van njegovog revira sjedi jedna krasotica na daski od prozora i on je redovno posjećuje. Stane ispred prozora i gleda zaljubljeno. I ona u njega... nažalost to je kućna maca... jedna rasna ljepotica i za vlasnike bi bilo nepojmljivo da se išta dogodi između njih jer je moj mačak jedan „obični“, iako za mene najljepši od svih susjednih mačaka.

I tako on sjedi satima ispred prozora i gleda, šalje joj zaljubljene poglede, mjauče najljepšim glasom koji može iz sebe da izvuče... i kad shvati da ipak ima i stomak, koji polako počinje da upozorava, savije rep i vrati se kući. I onda cijelo vrijeme leži tužan na jednom mjestu satima. Šta mu je u glavi ne znam....ali čim se ponovo smrači on se spremi... sjedne pred vrata i čeka da neko naiđe i da mu ih otvori... i kad se to desi odjuri najvećom brzinom svojoj ljubavi.

Znam već iz iskustva da su ovakve faze kratkog vijeka i pojavom neke slobodne mace koja mu pred nosom zavrti repom prestaje i vjernost. A ta faza kad je mačka spremna da da ljubav nekom mačku dolazi dva puta godišnje... i upravo je sada došlo to vrijeme te su mace počele same da dolaze pred vrata... naravno neke druge ali mačak ko mačak ... treba iskoristiti priliku, ne pruža se često. Ljubav će čekati.... i kad se završi ovaj mjesec mijaukanja i lutanja, vratiće se naš mačak ponovo svojoj ljubavi. Ili će je možda zaboraviti. Pa mačak nije čovjek... on brzo zaboravi ljubav. Ili?

Danas smo zapalili prvu svijeću na adventskom vijencu. Adventski vijenac je obično urađen od grančica bora, cedra i lovora i svaka od ovih grančica je simbol: bor označava besmrtnost i zajedno sa oblikom vijenca (krug bez početka i kraja) simbolizira vjećnost Božiju., cedar označava snagu i iscjelenje a lovor pobjedu nad patnjom. Svijeće kojih je ukupno četiri,(za svaku adventsku nedelju jedna) se pale jedna po jedna svake nastupajuće adventske nedelje. Time se svaki tjedan povečava jačina svijetlosti koja pobjeđuje duhovnu tamu i najjača je danom rođenja Isusa.

Moje najljepše sjećanje na to vrijeme su zornice. To su mise koje počinju u zoru, u 6 sati i značile su pokoru jer se moralo ustati rano. I kada danas vidim moju Theresu, spavalicu, kako s radošću ustaje u pet da ne bi zakasnila na zornicu, sjetim se svog djetinjstva i onog osjećaja "nečeg čarobnog i nadnaravnog" u toj ranoj molitvi...Kad sam je upitala šta joj znači to rano ustajanje odvratila je. "Susret sa Isusom je najljepši početak dana". Znam da je to tekst naučen na pripremi za prvu svetu prićest ali iz usta tako male nevine duše zvući čarobno.

Zato Theresi i svoj ostaloj djeci koja svako jutro jure na zornicu i naravno svim kršćanima želim sretan početak Adventa.