Upravo sam se sjetila sna od proteklog tjedna i htjela bih da zapišem prije nego ga zaboravim.

I upravo o tome se radi u snu, o zaboravnosti. Naime, ustvrdila sam da u posljednje vrijeme često zaboravljam imena. To nikako ne odgovara mojoj ličnosti i prilično me je zabrinulo. Ponekad sam uporna i pokušavam da se sjetim imena osobe koja mi je tog trenutka u glavi i to toliko dugo dok mi ne uspije. Neki puta, posebno ako to razmišljanje predugo traje, nazovem nekoga za koga pretpostavljam da će znati, jer mi to inače ne bi dalo mira sve dok se ne sjetim.

Ova briga oko moje zaboravnosti prouzrokovala je da o tome sanjam, ali istovremeno san mi je pomogao da riješim taj problem na tako neobičan način da sam se poslije svemu tome slatko smijala.
.
Dakle sjedila sam u svojoj dnevnoj sobi, na kauču i čitala. Odjedanput sam se sjetila Bebeka, nekadašnjeg pjevača poznatog sarajevskog sastava "Bijelo dugme". Osobno sam ga srela u davnim gimnazijskim danima, u Omišu, gdje sam ljetovala sa društvom a oni pjevali navečer na igrankama. Sjetila sam se kako je došao nakon jedne pjesme do nas i jedino meni pružio ruku da se pozdravimo. Bila sam ponosna... i još više kada me upitao za ime i izgovorio ga glasno ... i još jedanput...( to je stvarno tako bilo).

Ali sad pozor! Ja sam ga htjela pozdraviti... također njegovim imenom ali...nisam mogla da se sjetim kako se zove. Počela sam da se preznojavam, da u glavi prebirem sva moguća muška imena kojih sam se u tom trenutku mogla sjetiti i...ništa. Jednostavno u toj cijeloj paleti muških imena nije bilo njegovog. Sramota, Brigita...baš sramota, mislila sam.
Tada mi padne na pamet spasonosna ideja...googlanje...kako mi to ranije nije palo na pamet. Dakle počnem da googlam (naravno sve se to sada dešava u snu, jer u to vrijeme nije postojalo ni g od googla), utipkam ime Bebek... i prvi rezultat donio je uspjeh. On se zove Željko. U tom trenutku sam se probudila.

Zar to nije super? Kad opet budem zaboravila neko ime, legnem, zaspem i u snu googlam. Ali ima jedan mali problem: Šta da utipkam ako zaboravim ime kćerke jednog od mojih starih prijatelja, a nemam nikoga koga bih mogla da nazovem i pitam. Imam prezime, znam gdje stanuje ali da odem do tamo i pogledam na poštansko sanduče ili zvono ...da me vidi, ona ili neko od njenih ...to bi bilo baš neugodno.

17. maj - Očev dan

Danas je u mojoj trećoj domovini Vatertag...Očev dan.

Na taj dan ovdašnji očevi rijetko dobiju dar, tu privilegiju imaju uvijek majke na Majčin dan. Očevi su ovdje među sobom: idu u duge šetnje i na tim izletima teče pivo u potocima. Takve proslave nemaju dugu tradiciju, vjerovatno su nastale kada su očevi počeli da dijele sve obaveze oko djece te im je trebao jedan dan da se opuste. A kako to muškarci obično vole? Uz čašicu pića i "muške razgovore".

Ovi običaji nemaju tradiciju u Hrvatskoj i BiH, iako se u Hrvatskoj slavi Očev dan ali 19.marta.

Svejedno bih ja danas, na Očev dan, kojega kod nas nema, želila da napišem nešto o jednom "našem" balkanskom ocu.

Moj otac nije više među živima, inače bi sigurno dobio svoju priču na Očev dan, jer je bio divan otac i brinuo o nama djeci onako kako je u to vrijeme bilo moguće...zarađujući novac i posvećujući nam svoje slobodno vrijeme nedeljom i blagdanima. Bio je strog ali sada kad o tome razmišljam, vjerovatno je bio protuteža majci koja nam je sve popuštala i imala uglavnom zbog toga našu dječiju ljubav za sebe ( s naglaskom na dječiju).

Neću pisati ni o mom drugom ocu...mom dragom ujaku, kod kojeg sam provela veliki dio djetinjstva i mladosti i koji je, sve do svoje smrti, brinuo za mene i nikada me nije razlikovao od svoje kćerke. On je bio prisutan u mom životu mnogo duže od mog oca, koji je rano otišao. Ujak mi je značio jako puno, i sve do njegove smrti bio mi je kao otac.

Naravno da često mislim na obojicu i kad god sam kod kuće posjetim njihove grobove a na dan njihove smrti upalim svijeće ma gdje da sam.

Dakle, neću ovoga puta pisati ni o jednom od mojih očeva. Danas ću pisati o jednom drugom ocu, ocu dva sina tinejdžera (jedan je na izlazu iz "magarećih godina" a drugi tek ulazi u njih). Pisaću o jednom ocu, koji je odlučio svoj dalji put sa svojim sinovima nastaviti sam i koji to maestralno radi. S toliko ljubavi i pažnje da je jednostavno zaslužio da se spomene...barem na ovaj dan.

Nakon što je ostao sam s djecom naučio je vrlo brzo da čisti, presvuče krevete, da kuva...i ne samo da klinci pojedu do posljednjeg zalogaja, nego kažu da je super i da je tatino jelo najukusnije na svijetu. Doduše mašina za rublje pere sama a s peglanjem jos nije najbolji prijatelj ali napreduje...svaki dan ponešto novo nauči u domaćinstvu i što je začudjujuče, posebno za nas žene, koje smo bile ili smo domaćice, u svemu tome uživa kao da je to jedina stvar na svijetu koju želi da radi. A to je naravno posao koji radi kad umoran dođe s posla, usput kupi kruh ili svrati na pijacu po svježe voće. A onda počinju poslovi koje on ne smatra obavezom nego jednostavnom željom da svojim sinovima ugodi. I nije mu ništa teško.

Naveče kad više ne može skoro ni da gleda od umora, dovoljna je želja jednog od njih za gledanjem filma, več je kukuruz kokičar u mikrovalnoj, film je spreman (čak je u svoje slobodno...hej dobro sam napisala... slobodno vrijeme napravio i neki "programčić" za titlovanje filmova). I onda se poredaju na kauču jedan do drugoga sa zdjelom kokica i gledaju dva sata film. I na pitanje zašto barem jedanput ne kaže djeci: danas sam umoran i idem ranije na spavanje...odgovori: ali djeca to vole.

To je otac od dvadesetčetiri sata, otac koji trećinu dana radi težak posao a drugu trećinu je domaćica. Preostala trećina mu, doduše ostaje za njega samoga: za ljubav, za spavanje i ostale sitnica, iako nije rijetko da ga stariji sin nakon nekog kasnog koncerta u gradu, u neko doba noći probudi iz prvog sna da bi došao po njega jer pada kiša ili je "opasna situacija" u gradu. I on ustane, sjedne u auto i dovede ga.

Jedna mala epizoda koju bih još spomenula a koja mi je ostala u pamćenju, iako nije bila ispričana kao glavna stvar, nego onako uzgred... kada su jednom bili u kinu i završio film a napolju je padala kiša...onako bez kišobrana on je otišao do kuće, koja je od kina udaljena pola sata hoda i vratio se po svoje momke autom da oni ne bi pokisli.

I ima još toga što bi se moglo napisati o ovom ocu sa Balkana, iz zemlje u kojoj se ne slavi Očev dan. Ali napisaću samo još jedno:

To je moj Zoran.

Osim što je divan otac i što voli svoje klince nesebično i bezuvjetno, voli i mene. I ja mu uzimam dragocjeno vrijeme ali kad mu to kažem on uzvrati: Ti mi ne uzimaš vrijeme ti mi ga poklanjaš. Ali o toj Zoranovoj ljubavi jednom drugom prilikom.

Dragi moj Zorane, sretan Ti Očev dan, iako se u tvojoj i mojoj prvoj domovini ne slavi!





Usput, čestitke svim očevima u zemljama u kojima postoji i u kojima nema Očevog dana, posebno onim očevima, koji kao i Zoran, cijelo breme odgoja nose sami...oni su to najviše zaslužili, zato što čak ni ovaj današnji dan ne mogu da se "otkinu" i proslave ga...najčešće nemaju nikoga koji će ih taj dan zamjeniti. Ili im je to vrijeme toliko dragocjeno da žele da ga na bilo koji način provedu sa svojom djecom.

Najdraži moj!

Dogodi se u životu, nenadano jedan trenutak kad se srce konačno smiri, tjeskobe nestane i sve nekako bude jasno. I ispravno.

Za nekog kao ja, koji jedan veliki odlomak života živi tako da ne razmišlja puno nego jednostavno slijedi stvari kako dolaze i pusti ih da tako i prolaze, za nekoga koji živi pod stresom dvadesetičetiri sata dnevno u tom periodu i ko se - kao ja - osjeća dobro samo kad je prepun planova i dobre volje da ih ostvari...zastati na trenutak, umiriti se, razmisliti...je nezamislivo. Kao da je tijelo i duša pod visokim naponom... sa trzajima se liježe i sa trzajima počinje novi dan.

A zašto? Kad se proanaliziram shvatim da je to iz straha od donošenja konačnih odluka koje će promjeniti tok dosadašnjeg života koji sam do sada stvorila sa velikom mukom a koji i nije nešto naročito...ali je moj.

Zato su ti trenuci kad dođe mir, a s mirom ne dođe rješenje samo od sebe, nego se stvori panična misao da je ovo početak monotonije, nerada, inertnosti i polaganog umiranja...vrijeme kada se sve iskristalizira. Tijelo se smiruje da glava dobije više prostora za razmišljanje..I odjedanput SVANE... odluke su tu...čiste, jasne, sigurne.

Ovo je par fotki iz albuma mog Zorana koji je uradio za mene a koji sadrži oko 800 fotografija. Znam da je svaka urađenja iz ljubavi prema meni i zato sam odlučila da danas predstavim nekoliko tih bisera. Opisa neće biti jer fotografije govore same za sebe.