Ovaj vikend dolazi opet ONAJ dan! Sebični političari, na savjet nesposobnih ekonomista, kradu nam opet jedan cijeli sat. Na našim satovima, ručnim, zidnim i ostalim, moramo pomjeriti kazaljke za jedan sat unaprijed i kada ujutru ure pokažu sedam sati, što je zapravo jaaaako rano za buđenje, posebno što je nedelja, kada bismo mogli da spavamo duže, mi moramo ustati.

Jer su političari tako rekli.

Zbog čega je to odlučeno nema niko pojma... zapravo da se pomjeranjem sata može prilično uštediti na struji... odavno je već opovrgnuto.. Usprkos tome i dalje se strogo pridržava promjena zimskog u ljetno vrijeme .. i podržava, naravno opet od strane političkih čimbenika. Ostali dio stanovništva, njih 99% smatra ovu akciju smiješnom i nepotrebnom (onaj 1% koji prihvataju ovakvo stanje ustvari nisu protiv ukidanja ali pretpostavljam da su se tako izjasnili po principu: zainat komšiji).

Čini mi se da ukradeni sat donosi političarima neku osobnu dobit, inače ne bi toliko ustrajavali na tome. U praksi bi to izgledalo otprilike ovako:

Ukradeni sati se priračunavaju bruto društvenom proizvodu, množe sa brojem keksa sa zadnjeg sjedišta automobila našeg premijera i iz tog rezultata se izvadi korijen (kad je već sazrio ). Sve se to tada dobro protrese ( ne miješa, nego jako protrese), istrese na podlogu za tortu i premaže glazurom od smeđeg šećera. Umjesto glazure može se uzeti i kokosovo brašno, grubo samljeveno. Tada se Crvenkapica kvadrira, kapica nadomjesti zelenom ćarapom i zajedno sa prvobitnim brojem bruto društvenog proizvoda protjera kroz presu za krompir. Rezultat daje... podijeljen na kockice leda... konačni broj, odnosno, koliko političara je ove godine zbog zubobolje bilo odsutno sa sjednica vlade i ostalih njenih tijela. I TO je pravi razlog zbog čega nikako ne mogu sjesti i napokon ukinuti ljetno vrijeme ... naši političari...

... a nemojte se nadati da će biti bolje ni kada u srpnju uđemo u EU … i u njoj političari pate od zubobolje.

Kada sam pogledala slike koje je Zoran snimio u nedelju šetajući svojim gradom prvo što sam pomislila bilo je: "Jadno proljeće! Ove godine mu nije lako, svojim mladim krilima doletio je sav sretan da nas obraduje a stara dama zima nema namjeru da ode. Stalno i stalno šalje nam hladni dah i snježne pahulje, koje jesu lijepe ali mi sada želimo malo sunca i topline."

A Uskrs je pred vratima! Imali smo bijeli Božić a sada nas, izgleda čeka i bijeli Uskrs. A mi hoćemo Uskrs onakav na kakav smo navikli i kakav nam pripada: sa puno sunčevih zraka i cvijeća, sa puno zelenila i šarenila.

Danas počinju Uskrsni blagdani sa Zelenim četvrtkom. Na jelovniku se treba naći zeleno povrće: špinat, zelena salata. Da li ga ima u vrtovima ili ćemo ove godine da jedemo ono iz zamrzivača?

Držimo palčeve proljecu da se izbori. A ima snage jer ljepota cvijeća i behara koji proviruju iz snijega dokazuje da se bori. Mi možemo samo da gledamo, da se nadamo i da ga bodrimo: Skupi snagu i izbori se, poželili smo te!

Na kraju nekoliko Zoranovih fotosa koji pokazuju borbu zime i proljeća. Sigurna sam da znam ko će na kraju da pobjedi.

Danas sam, nakon dužeg vremena čitala jedan ženski časopis. Ranije sam to činila češće i rado. Tako sam naprimjer saznavala kako žive druge žene u inozemstvu, kakve ideje imaju da bi životu dale bolji smisao. Čitala sam uputstvo kako se plete kapa, šal, pulover... to mi se toliko dopadalo da sam prema jednom uputstvu isplela jedan pulover od zelenog konca i svima se u mom uredu svidio te su moje kolegice za svoj slijedeći rođendan dobile isti... prema istom uputstvu ali u različitim bojama. U tim časopisima volila sam stranicu sa receptima, kozmetičke savjete i modu, iako su neke stvari za moj tadašnji novčanik bile preskupe.

A onda je došlo vrijeme kada su mi se u tim časopisima dopadale još jedino reportaže, ali sam ipak zaključila da baš i nisu bile toliko uzbudljive da bih samo zbog njih kupovala cijeli časopis. I prestala sam da ih čitam.

I sada, nakon duge pauze, kupujući neke druge stvari na kiosku, zapeo mi je za oko jedan ženski časopis i kupila sam ga. Pročitala sam ga od prve do posljednje stranice. Naravno, izuzimam stranice sa reklamama kojih je popriličan broj. Očito da mnoge žene dijele moje mišljenje o kvalitetu današnjih ženskih časopisa pa redakcija pokriva troškove nudeći svoje stranice onima koji imaju više novca.

Prvo sam, nakon sadržaja pročitala kolumnu. Lijepo napisana ali mislim da bih to mogla i ja da savladam...možda i nadvladam. Zatim naletim na test o tome da li odgovarate jedno drugom: vaš partner i vi ... ili je bolje da nabavite psa. Još jedan test: da li vam bolje odgovara dnevna soba u Feng-Shu stilu ili ona sa fototapetom preko cijelog zida (rezultati testa se mogu pročitati na stranici 89).

Slijedi nekoliko stranica mode: haljine, jakne cipele torbice... sve marka skuplja od one prethodne (skuplja... ne ljepša). Dakle, haljinu koja tako sjajno izgleda na slici, a koja košta više od moje mjesečne plaće, definitivno neću kupiti. Možda bih i mogla sebi da je priuštim ali moj stari kompjuter je počeo da kašljuca, moja najdraža nećaka uskoro ima rođendan a odavno imam želju da vidim Veneciju, pa iako nas dijeli „samo“ more, nisam još uspjela da vidim gondole koje plove njenim kanalima. Osim toga uskoro ističe registracija moje žar-ptice a posjeta zubaru koja je ovaj mjesec uplanirana odnijeće priličan dio mog prihoda. Dakle nikakva skupa haljina.

I tada...ono zbog čega sam nabasala na časopis i kupila ga: sa prve stranice najavljena velika reportaža o nekoliko žena koje su svoj život okrenule naglavačke i našle sreću. Sve su imale obitelj, super posao sa dobrom plaćom, nosile italijanske cipele...i sve su bile pod stalnim stresom i nesretne... dale su otkaz (neki firmi... neki obitelji) i onda je svaka od njih sa raznim luckastim idejama postala uspješna. To zvuči super, zar ne? A tek fotke tih žena? Sve izgledaju dotjerane, sa idealnom figurom, besprijekornom frizurom, životna sreća zrači iz svake rupice dugmeta na njihovim Jil Sander kostimima, koje si opet mogu priuštiti jer su sada mega-uspješne.

Nemam pojma šta sam ja to očekivala kad sam htjela da pročitam ovo (a zbog čega sam i kupila časopis). Sigurno da svojim životom nisam potpuno zadovoljna. Moj posao nije stoposto ispunjenje mojih snova, mada nije ni loš a nemam ni posebno veliko priznanje za onaj dio posla koji obavljam kod kuće, iako se taj dio, po mom mišljenju i ne može mjeriti novcem … ali ozbiljno, kakve su to šanse koje život nudi nekome ko sve odbaci, posao ili obitelj i uhodane puteve ... da li se baš ništa ne poremeti? A ja se čak ne mogu odreći onog divnog osjećaja kad vidim iskricu radosti u očima moje nećake kad dobije na dar ono što je želila ili kad stavim na noćni ormarić (ili na fejs) uokvirenu fotku snimljenu okom nekog stranca (kako drugačije dobiti zajedničku fotografiju?) ... mene i mog dragog u gondoli. Naprotiv Jil Sander kostim mi nimalo neće nedostajati, nisam ga nikada prije imala a ne zavidim ni ženama u časopisu koje su postale toliko uspješne da su ga ponovo mogle sebi priuštiti.

Očito da postoji pravi trenutak u kojem se život može promjeniti i ove žene iz časopisa su ga pogodile. Taj mali broj žena. O onim drugim ženama, od kojih mnoge ne mogu da si priušte skupe haljine nego samo jeftine časopise pomoću kojih sanjaju san ovih strankinja i fotomodela, se ne piše...nikome nije zanimljivo.

Sada razmišljam da li da napišem pismo redakciji.: "Draga Redakcijo," napisala bih, "u vašem posljednjem broju podstičete svoje čitateljice da skupe hrabrost, odbace dotadašnji život i ostvare svoje snove, jer samo tako će biti sretne i zadovoljne. Dakle, tek kad postignu takav uspjeh, kako vi kažete i sebi uspiju da priušte markirane haljine i cipele biće savršeno sretne. Ja imam jednu ideju kojom bih mogla da ostvarim sve to: moj san je da pišem kolumnu za vaš časopis. To znam i umijem. Mislim da bih to činila čak i bolje od ovog dosadnog i stresnog posla koji sada radim. A sreću, kako sami tvrdite, ima onaj koji nešto u životu rizikuje. A ja rizikujem... nudim vam moje priče kao vaše kolumne i za takav posao promjenila bih čak i moj život... ostavila bih moje dosadno radno mjesto, naravno, kada biste mi dobro platili...toliko dobro da mogu da kupim onu haljinu sa stranice 34. U stvarnosti želila bih da znam da li stvarno vjerujete u to što ste napisali. Ako je tako već se unaprijed radujem da od travnja ove godine čitam sopstvene tekstove u vašem časopisu. Srdačan pozdrav."

Da li bi redakcija odgovorila, šta vi mislite?

Kao dijete bila sam stravstveni čitalac Karla Maya. Bodrila sam Winetoua i Old Shaterhanda kada su danima jahali kroz preriju bez ijedne pauze, ili još gore...kada su sakriveni od Siouxa bili prisiljeni da čuče u skrovištu udaljenom samo na dohvat od njihovih ubojitih strijela. Nekada su bili i zarobljeni i prije nego su uspjeli da se oslobode prijetila im je strašna smrt.

Međutim, ono što me je stvarno fasciniralo je to da nijedan od njih nijedanput nije morao da piški. Nigdje u knjigama nije napisano ništa o tome, da su Siouxi bili toliko pažljivi te su svakih par sati odvezali svoje zarobljenike da u nekom od obližnjih grmova obave svoj posao. Moguće da Siouxi nisu bili tako dušebrižljivi, ali isto tako nigdje nije opisano da je Winetou odjedanput počeo da vonja, zbog čega je njegov brat po krvi počeo da njuška svojim osjetljivim nosom a Winetou posramljeno kazao: „Sorry Bro* ali moralo je jednostavno napolje!“
Ništa od svega toga … baš ništa... stvarno.

Kod jednog razgovora o ovoj temi (da, ja ponekad vodim takve filozofske rasprave!) rečeno mi je da se također na cijelom svemirskom brodu u Zvjezdanim stazama ne spominje WC, dakle jednostavno ne postoji. Sva vrata na ovom brodu otvaraju se na zahtjev - automatski, ali ni na jednom ne stoji oznaka „00“. Mister Spock ne stoji nikada sa prekriženim nogama pred nekim od tih vrata i čeka da Captain Kirk napokon završi i izađe. I ono što je još više nestvarno... svemirski brod upada stalno u neku opasnost ali niko nikada nije rekao: "Oh žao mi je, ali napad Klingona mi baš sada ne odgovara jer moram prvo bezuvjetno u WC." ( Poslije se na Voyageru pojavljuje kupatilo, ali koliko se još sjećam, u njemu nije ništa drugo obavljano izuzev ponekad uzeta pjenušava kupka ... i to samo od strane dama, koje su prikazane kako pomalo erotično pružaju nogu iz kade pune pjene... muškarci se izgleda nikada ne prljaju).

Neke male iznimke od ovog „00-šutnje“ sindroma ipak postoje . Arthur Dent opere zube još prije nego Zemlja bude napadnuta od Vogona a radnja filma „Težnja za srećom“ sa Will Smithom dešava se djelomično u javnom WC-u.

Postoji jedna spisateljica koja izgleda voli toalete i to je J. Rowling. U svakoj njenoj Harry-Potter knjizi pojavljuju se toalete i ponekad imaju čak i jako važnu ulogu u njoj. Hermina se skriva u WC-u i plače, našto dolazi jedan kepec i porazbija sve umivaonike. Brbljiva Myrtha, jedna od školskih duhova stanuje u jednoj klozetskoj šolji i kad učenici puste vodu, ona se, zajedno sa onim što su oni iza sebe ostavili nađe u rijeci. U WC-u se spravljaju čarobni napici a ulaz u sobu strave nalazi se u jednom kupatilu. Čak i Harry Potter svojim naučenim umjećima postiže pobjedu u jednoj kadi za kupanje.

U jednoj od kasnijih knjiga ulaz u Ministarstvo magije nalazi se u jednom WC-u... ući unutra i pustiti vodu je moto.

Naravno da je ideja napisati knjigu o jednom dječaku koji otkriva da je čarobnjak, odlična. Ali najveća zasluga J. Rowling je da je toaleti dato zasluženo mjesto u literaturi za mlade..

Čini mi se da se gospođa Rowling kao dijete također čudila zašto junaci Karla Maya nikada ne piške.

HeartMath Institute in Boulder Cree koji je dio Standfort Universiteta, bavi se istraživanjima srca. Rezultati nekih istraživanja doveli su ih na jedno posebno područje: fizičku vezu izmedju čovječjeg srca i mozga.

Ti rezultati proistekli iz istraživanja embriona otkrili su da srce počne da kuca prije nego i počne da se razvija mozak. Pitanje koje je proisteklo iz tog rezultata bilo je: Ko onda daje poticaj otkucavanju srca ako još nema moždanih ćelija?
Na veliko čuđenje samih istrazivača dobijen je rezultat da srce posjeduje ćelije mozga. Baš tako: srce posjeduje moždane ćelije. Naravno, ne u tom broju kao sam mozak, ali negdje oko 40 000.

Daljim istraživanjima došlo se do saznanja da postoji stalna komunikacija između mozga i srca i da rad jednog ima uticaja na rad drugoga. Ispitivanja su, pri tome pokazala da mnogo više informacija ide od srca ka mozgu nego obrnuto i da pri tome signali koji su upućeni od srca imaju veliki uticaj na emocionalne funkcije mozga.Ovaj sistem naziva se "srce mozak"
i kao takav prihvaćen je u neurokardiologiji.
Gledano sa aspekta fizičkih pojava, srce je organ koji proizvodi najviše energije koja je jača i od one moždane, a mjerenjem koja su na Institutu izvršena, dokazano je energetsko polje čija je veličina 2,5 do 3 m . Polje ima oblik torusa ( za laike: torus je geometrijsko tijelo koje ima otprilike krofna ili donuts, a mnogi naučnici smatraju da je praoblik univerzuma imao oblik torusa).

Ono što sam dalje pročitala po ovoj temi još me više impresioniralo:

1. kardiokirurzi su ustanovili da postoji na srcu jedna tačka koja se ne smije ni pod kojim uvjetima dirati. Ako se ona dotakne, pod bilo kojim uvjetima, nemoguće je srce ponovo potaći na rad. Izgleda da je ta tačka jako važna za život čovjeka.

2. U mnogim starim spisima kao i kod naroda koji još žive po starim običajima spominje se ovaj "sveti prostor u srcu". Sve navodi na to da u srcu postoji jedan "prostor" u kojem počinje nastajanje torusa - energetskog polja srca a od kojeg se pokreče sve ostalo.

Na koji način su povezane ove dvije tačke ne znam, ali me zanima, jer mislim da je to možda početak saznanja o tome šta je ljubav. Pratim istraživanja na tom polju i kada se otkrije nešto novo izvjestiću... bilo bi lijepo napokon znati definiciju ljubavi jer je to "tajna" koja pogađa svakog čovjeka a niko ne zna odgovore na pitanja: šta, zašto, kako....a bilo bi lijepo kada bismo znali reći: ljubav je...

Ovo me sve podsjeća na jednu izreku P. Heysa:
"Kad se raspravljaju srce i glava, uvijek je srce to koje pobjeđuje, Jadna glava, ona je pametnija"

Uskoro stiže proljeće ... barem tako pokazuje kalendar.

Dakle, pravnim jezikom rečeno, imamo i potpuno pravo na proljetni umor. Znansvenici su, naime, potvrdili da se sa početkom proljeća pojavljuje tipično niskotlačno vrijeme koje ima za uzrok pojačanu potrebu za snom.

Moguće da već sada vlada niski pritisak... nemam barometar … i da će već sutra biti drugačije, odnosno da će se pritisak podići ... tako je to u ovo vrijeme, ali to nam ne oduzima pravo na umor. Čak i pod uticajem visokog pritiska osjećamo se pritisnuti kad samo pomislimo na debeli gusti zrak napolju. I to neprestano tamo-ovamo, ti skokovi sa niskog na visoki pritisak i obrnuto,ne čini prirodu umornom nego nas.

Kako raditi u takvim uvjetima?
Kad bi uzrok ležao samo u zraku bilo bi još dobro! Ali mi smo i dodatno pod pritiskom: u vremenskom škripcu, u pretjeranim zahtjevima na radnom mjestu (ako ga uopće i imamo), nestašicama novca... „sve i sva“ nas pritiskuje. Ako smo toliki baksuzi, to čine čak i sopstvene cipele. Kada bi pritisak bio dovoljan razlog da ne radimo, imali bismo cijelu godinu dovoljno izgovora. Međutim, pravo da budemo umorni, stoji nam zvanično samo u proljeće.

Ono što ja ne razumijem je kako to da je proljeće, koje predstavlja vrijeme niskog pritiska i umora ujedno i vrijeme kada se intenzivira jedno od najjačih ćula: zaljubljenost, koja povisuje pritisak „do neba i nazad“.
Kako se rimuju proljeće i ljubav? Umorni ljubavnici nisu baš idealni, zar ne? Pokušala sam to da objasnim na "svoj"način:

Prema geografskom položaju, na našem klimatskom području ne bi trebalo očekivati ljubavne osjećaje prije maja... livade su do tada još uvijek vlažne. Zbog toga je maj i proglašen mjesecom zaljubljenih a ne mart ili april. A pjesnici i teoretičari su ti koji su ljubavi pripisali cijelo proljeće.

Sva pravila koja se odnose na godišnja doba i vrijeme, vezani su povjesno za selo i radove na zemlji. Sasvim je razumljivo da su seljaci u proljeće umorni, sama pomisao na oranice i njive i predstojeće radove na njima, čini umornim. A i mi ... od sada, kada su znanstvenici dokazali da postoji i zbog čega... imamo pravo na proljetni umor.

Dakle, danas, kada većina od nas živi u gradu a i ono malo preostalih seljaka imaju traktor ili kupuju u obližnjem supermarketu ne smijemo se tako lako odreci proljetnog umora. To pravo nam je potvrdila i povjest i nauka.

U tom smislu želim vam sretan početak proljeća!