Kada je Napoleon završavao neku bitku i vraćao se kući svojoj Josephini, poslao bi kao prethodnicu glasnika sa pismom u kojem je stajalo: „Dolazim kući, nemoj da se kupaš“. Vještice su u srednjem stolječu pravile čarobne pomade kojima su se žene mazale i očaravale muškarce ali nikada nije otkrivena tajna šta su te kreme sadržavale.

U novije vrijeme nađena je znanstvena potvrda tom „zovu ljubavi“ - feromoni, a znanstvenici su sada uspjeli da izrade i sintetički parfem koji pomaže u traženju partnera, a koji se bazira na pojačanju tjelesnog mirisa ... naravno, sa preporukom da se koristi umjereno...

Ljubav ... ranije se uvijek govorilo ... ide kroz stomak. Nije točno!!! Stvarna privlačnost ide direktno kroz nos čovjeka (i žene).

Sada je napravljen miris koji navodno može još više da utiče da čovjek postane privlačniji za potencijalnog partnera. Ova mješavina ima miris identičan mirisu tijela, sa povečanim sadržajem sintetički dobijenog feromona koji nadomješćuju njegov nedostatak ili manjak. Dakle, sadržaj feromona može da se pojačava po potrebi. Ovako dobijeni parfem trebao bi da odigra važniju ulogu u traženju i izboru partnera nego boja očiju, mišići ili dlakav torzo ... barem tako stoji u znanstvenom časopisu iz Velike Britanije ( Proceedings of the Royal Society B) u kojem su objavljeni rezultati ovih istraživanja.

Svaki čovjek, naime, ima sopstveni miris, zahvaljujući feromonu a koji je za svakoga jedinstven, nešto kao otisak prsta. Ženama se najčešće i dopada parfem koji ima miris najsličniji njihovom prirodnom, što potvrđuje ova saznanja. Čak je i jedan grčki filozof rekao: „Muškarac ne mora da miriše ali mora da ima miris muškarca“. Kakav je to miris?

I još nešto: upravo kada se dvoje ljudi pronađe po mirisu, ovaj zbroj i odnos sastojaka određuje imunost od nekih genetskih bolesti kod njihovih potomaka.

Na ovaj način možemo objasniti i onaj izraz koji se oduvijek koristi za dvoje ljudi koji se privlače: kemija između njih odgovara.

Međutim, saznanje i preporuka da prirodni miris svakog čovjeka treba da se još i pojača vještačkom vodicom, koja ima iste osobine sopstvenog „ tjelesnog zraćenja“, neće obradovati svakoga, naprimjer putnike javnog saobračaja ili radne kolege u uredu. Prosječan čovjek miriše rijetko na ljubičicu, ružu ili borove iglice... prije bi se moglo reći da je to mješavina par dana nošenih ćarapa i mrlja od piva ili ulja od jučerašnje salate na potkošulji (košulja mora da se promjeni svaki dan ali potkošulja može da se nosi više dana … ne vidi se), a kad se takav miris još pojača... ne znam. U bivšoj Jugoslaviji službenici SDB bili su razvili takav osjećaj za miris „državnih neprijatelja“ pa se moglo računati s tim da su oni bili zauvijek arhivirani u njihovim špijunskim nosevima ( ima li toga sada u našoj novoj domovini zna se ili se ne zna).

Ostaće zauvijek tajna šta je Julija namirisala kod Romea... možda saznamo jednog dana od Karle Bruni kakav ju je to miris privukao Sarkozyu... ali naprimjer definitivno znamo da je dame oko Berlusconija privukao miris banknota. A kada jedan čovjek ne može da primiriše svoju partnericu, ili obrnuto, onda ne pomaže ni jedan miris ovoga svijeta.

U tom slučaju može se reći da je nos zeznuo srce.

Kad sam otvorila Dropbox kojim Zoran i ja razmjenjujemo sve moguće tajne u nadi da ću u njemu naći neko ljubavno pisamce, ugledala sam fotose koje je snimio na Vrbasu i odmah pomislila kako život uvijek i sve pobjeđuje. Čak ni kamen u prirodi ne može zaustaviti bujanje života: cvijeće je našlo put da izađe u svojoj punoj ljepoti.

A istovremeno sam se sjetila jedne knjige J. M. Marshala: „Ostani na svom putu“ i odlomka u kojem unuk pita svog djeda zbog čega život mora da bude ponekad tako težak a on mu odgovara:

„U životu postoji tuga kao i radost, gubitak i dobitak, propusti i ispunjenja, glad i obilje. Dobro i zlo.
Ne kažem ti ovo da bi ti očajavao nego da ti objasnim kako je u stvarnosti. Život je putovanje, koje ide ponekad sunčanom stranom a nekada i u sjeni.

Nisi ni molio da budeš rođen a tu si. Imaš svoje slabosti i snagu. Imaš oboje jer život obuhvata uvijek dvije strane. U tebi se skriva želja za pobjedom ali i to da budeš pobjeđen. U tebi kuca srce, kojim suosjećaš ali si i arogantan. U tebi je želja da se predaš životu kao i strah koji te sili da pobjegneš od njega.

Život ti može dati snagu. Snaga se crpi u oluji života, iz iskustva koje se u njemu stiče pri gubitku, tuzi i poniranju u najveće dubine. Ti se moraš tražiti u toj oluji. Moraš se usprotiviti vjetru, hladnoći i mraku. Kad je oluja jaka, moraš izdržati, ne smiješ pokušati da je otpušeš nego iz nje moraš izvući ono što je najjače da bi je oslabio.

Biti jak znači jedan dalji korak prema vrhu, svejedno koliko si iscrpljen. To znači da trebaš dopustiti da jad otpliva potokom suza. To znači, tražiti odgovor i onda kad nije jasan. Biti jak znači jedan dalji otkucaj srca, jedan dalji izlazak sunca. Svaki korak, ma kako bio težak je korak blizi vrhu. Nada je ta koja obećava novi dan.

Najmanji korak u pravcu vrha, u pravcu te nade je jači od svake oluje.

Ostani na svom putu!“

A ovo cvijeće je, usprkos teškom putu pronašlo izlaz i živi punim životom.

Prije nekoliko godina gledala sam na nekom njemačkom televizijskom kanalu jedan kviz u kojoj su kandidati, između ostalog trebali pogoditi koji pas pripada kojem vlasniku?

Naravno, odrediti ko kome pripada samo na osnovu izgleda i nije bilo tako jednostavno. Doduše, tu je bila jedna dugokosa i dugonoga ljepotica, koja je bila svjesna svoje privlačnosti, a njoj je pripadao jedan dugokosi i dugonogi hrt … ali je zato treća do nje stajala žena istih vanjskih osobina, a ispostavilo se da je ona vlasnica malog, trbušastog kratkonogog jazavčara.

Sjećam se dobro da sam ja pogodila dva para. Tu je kao prvo bila jedna starija dama sa jednim njemačkim ovčarom. Drugi je bio jedan niski debeljko, najmanji od svih predstavljenih vlasnika, možda najvise 1,60 m visine, kome je pripadao najveći...mislim na psa. To je bio jedan irski vučji hrt... on je jedan od najvećih pasa, veći čak i od njemačke doge i može da dosegne takvim ljudima do ramena.

U tom slučaju nikako se nisam mogla oteti utisku da neko hoće da kompenzira nešto i da su u vrijeme odluke šta kupiti, crveni Ferrariji i žuti Lamborginiji već bili svi rasprodati.

U mom susjedstvu ima svih mogućih rasnih i nerasnih pasa. Neki ljudi iz obližnjeg naselja sa vlastitim kućama imaju dovoljno mjesta za stvarno velike pse ... a drugi opet imaju dovoljno puno novca za male psiće.

Šetajući kroz naselje, nešto mi je jučer upalo u oči: Neki muškarci šetaju po okolici pse sa statusnim simbolima koji im dosežu do ramena, ali sve je više i onih koji na uzici vode male, majušne psiće... po mogućnosti još kudrave ili sa frizurom kod koje je očito da ju je radio profesionalni frizer. A ja … ja to nalazim čak sexy!

Ali ozbiljno … dopada mi se kako muškarci sa neugodnim osjećajem pogledavaju ispod oka, kao da se srame, kada Paris-Hilton – psić piški u obližnjem grmu. Da li ovi psi pripadaju dotičnim muškarcima ili muškarci čine uslugu svojoj dragoj pa izvedu njenog psa dok ona ode na manikiru, nemam pojma, ali nekako mi njegova pojava u pratnji jednog psa patuljka izgleda neopisivo muški.

Moram napomenuti još i to da ne postoje u mome naselju ( a vjerovatno je to u svim naseljima tako) samo ljudi koji posjeduju puno mjesta za velike pse ili puno novca za male, nego tu žive i ljudi, koji imaju dovoljno razuma da su nabavili jednog normalnog psa... mislim jednog psa, kućnog ljubimca koji nije od velike cijene ni velikog rasta ali zato pruža veliku radost, ne samo vlasniku nego i cijeloj obitelji.

Kad sam već počela da pišem, da izvjestim i o tome kako sam nedavno, tražeći u drogeriji neku kremu, pročitala na polici reklamu za novopristigle kondome u boji: „Sada u raznim bojama … za više promjene“

Ja mislim, ako seni raznim bojama kondoma ne mogu postići znatne promjene, treba cijelu stvar staviti ad acta.

Posljednji stavak, naravno, nema nikakve veze sa gornjim postom, ali ja sam mislila da ipak negdje ovo spomenem. Pošto se o tome ne može baš napisati cijeli post, a pri tome ostati u okvirima pristojnog ( a ja sam gospođa koja drži do pristojnosti,) stavljam ga kao dio ovoga. Iako... možda bi se moglo naći nešto zajedničko … na primjer, danas bi gospođe sa malim psima, prije nego se odluče da li uzeti plavi kondom (plava je boja EU, a danas su izbori), ili zeleni, jer je sve napolju ozelenilo, mogle svezati psu uzicu i izvesti ga u šetnju. Možda bi to neki prolaznik našao sexy.

Ali, da li bi to dovelo do više promjene?

Koliko dugo smo samo čekali proljeće, pisali postove o njemu i njegovom kašnjenju, gledali kako se zima bori da što duže ostane i pri tome svojim najjačim argumentom ... niskim temperaturama i snijegom spriječava da vidimo barem njegove prve znakove.

A onda odjedanput... došlo je u svoj svojoj ljepoti: sa puno sunca, svjetla, plavog neba i naravno život se probudio. Mi se veselimo ali još više je sretno cvijeće, koje u ovo godišnje doba izgleda najčarobnije i pokazuje se u svoj svojoj ljepoti. Tu su i mala živa stvorenja: bubamare, ose, mravi i ostali, koji pokušavaju da od ljepote cvijeća profitiraju zavlačeći se u njihove latice ili šećući po njegovim listovima, a sve zajedno je dio te magične ljepote koju daje ovo najljepše godišnje doba.

Ali ljepše od svake riječi su slike. Zato nekoliko Zoranovih fotosa ... uživajte.

Moja baka je imala knjigu koju sam ja silno želila.
Ali ta knjiga nije bila od onih skupih prvih izdanja ili knjiga antikne vrijednosti... ne. Korice su joj bile zgužvane, papir u kutovima istanjen a kad bi se otvarala iz nje su nadirali komadići papira različite veličine. Same stranice su bile pune raznih mrlja a osim prve i druge stranice, bila je ispisana takvim rukopisom da je nekada jako teško bilo odgonetnuti šta piše.

To ne zvuči baš kao savršenstvo...ili? Ali jeste. Ova knjiga je naime bila jedinstvena i ne postoji takva ista na cijelom svijetu...ili, ipak... možda nije tako. Mogu se opkladiti da skoro svaka baka ima takvu jednu knjigu. Dakle, nije jedina te vrste.

Ali je jedinstvena po svom sadržaju.

Radi se naime o knjizi skupljenih recepata moje bake. Davno, davno, otvorena i započeta sa jednim receptom za vinski rolat a njen sadržaj je povečavan sa svakim novim pozivom u goste za razne rođendane, svadbe, godišnjice...

Kolač od sira bio je izvrstan, francuska salata topila se na nepcu jednog počasnog gosta i uvijek je sve rađeno po receptu. Najvise je bila upotrebljavana pred Božić kada su pravljeni razni kolačići: šape od oraha, kiflice, okruglice od smokava, štanglice... pa orehnjača i još puno njih. Tada smo sjedili u kuhinji i tucali orahe, bademe, lješnjake a baka je tražila od nas da pjevamo jer na taj način nismo mogli da jedemo (u to vrijeme koštunjavo voce je bilo skupo i teško ga je bilo nabaviti). Uz recepte ispisane u knjizi između stranica su se nalazili razni papirići: recepti isječeni iz novina ili nepoznatim rukopisom napisano neko uputstvo.

Mnogi od ovih recepata postali su bakina klasika. Pita sa jabukama sa masnim tjestom, naprimjer. Pravi se brzo, jako je ukusna a jabuke su voće kojega uvijek ima na kuhinjskom stolu, u korpici za voće. Jedno savršenstvo! Osim moje bake niko na svijetu nije znao tako izvanredno da pripremi punjenu puricu i ja sam sigurna da je tajna zapisana u njenoj knjizi.

Godinama je, prije nego nas je napustila, baka bila odredila kome će iza nje ostati njen srebrni pribor za jelo, ko će dobiti njen nakit, njene torbice, njen ručni rad. Ja nikada nisam spomenula a trebala sam možda, da želim samo tu knjigu njenih recepata... da je se neko drugi ne bi dočepao... kao što i jeste.

Već desetak godina imam i ja jednu takvu knjigu „Moji recepti“ stoji na naslovnici i prvi recept koji sam tada davno upisala je kineska salata sa tjesteninom, napisan pažljivo i sa lijepim rukopisom. Iz bilo kog razloga, što sam otkrila poslije, ovu salatu vole uglavnom žene, većini muškaraca se ne dopada baš toliko. Ali ona je jako dobra za ljetnji roštilj jer se u nju ne stavlja majoneza, koja i nije baš preporučljiva pri sunčanom vremenu. Pa i kada je došlo vrijeme da se recepti mogu pronaći na internetu ja sam ostala uporna i ispisujem strpljivo sve u moju knjigu.

Moja knjiga još ne izgleda jako stara. Ali već je na njoj ostavljeno prilično tragova različitih sastojaka,... na jednoj je čak i prava mrlja ( tamo gdje se nalazi recept za muffinse sa sirom) a između pojedinih listova viri poneki papir: recept za tiramisu, koji mi je prijateljica poslala mailom, za puding od griza čiji recept sam napisala na zadnjoj stranici jednog računa, kao i recept za kobasicu od oraha, koji sam tako rado jela kada je baka pravila za Božić a recept sam našla u jedno ženskom časopisu kada sam već izgubila nadu da ću je ikada više jesti. Još će dosta vremena potrajati dok knjiga ne bude savršena.

Ali ja još i nisam baka.

Oni pripadaju ugroženim vrstama kao što su tigar, orangutan ili kit. Toliko su ugroženi da čak ni njihovo ime ne čujete u razgovorima: zadovoljni ljudi.

Ugroženost i skoro izumiranje ove podvrste homo sapiensa je fenomen koji je teško objasniti. Dok svaka druga ugrožena vrsta počinje da nestaje usljed uništavanja sredine u kojoj žive, podvrsta „zadovoljan čovjek“ izumire usprkos uništavanju njegove životne okoline... iako je ranije bio sasvim siguran da bi ga veliki novčani dobitak koji je donio naprimjer ribolov (a koji je doveo do osiromašenja mora ribom) ili sjeća drveća ( što je opet uzrokovalo nestajanje velikih šuma, odnosno uzrokovalo izumiranje životinja), napravio zadovoljnim.

Davno prije, tako barem izgleda, bila je zemlja nastanjena zadovoljnim ljudima. Ljudi su za vrijeme rada pjevušili, radovali se kada je nešto bilo za radovati a uzimali udare sudbine stoički i sa mirnoćom.

Nije tačno poznato koji su ekološki čimbenici tačno doveli do izumiranja ove vrste. Sigurno je samo da je ravnoteža, koja je postojala između okoline i zadovoljnih bića uništena već u drugoj polovini 19. stoljeća. Stari spisi kao što je Komunistički manifest, ukazuju na to da čovjek u jednoj neuravnoteženoj sredini, u kojoj naprimjer uvrne šaraf samo na desnim vratima automobila (a ne i na lijevim), ne može nikako biti zadovoljan.

U današnje vrijeme je zadovoljstvo anahronizam i ko još slučajno ima u sebi nekoliko kapi stare krvi, pa mu se dogodi da pri kuhanju, čišćenju toaleta ili naplati milionske sume, zapjeva, učiniće sebi dobro ako ovu osobinu prikrije pokazivanjem ljutite face, slično kao sto se produženi dio kičme ili treća bradavica na grudnom košu, koje se smatraju društveno nepodobnim, kiruški odstrane.

Sam svijet nam stavlja jasno do znanja da zadovoljstvo nije „in“ i da nije poželjno: fotomodeli prezrivo gledaju u publiku za vrijeme dok prikazuju najnovije kreacije ... jedan osmjeh značio bi da više nikada neće dobiti ovaj posao. Političari gledaju odbojnim pogledom čim na njihov račun legne par desetina tisuća kuna nepredviđeno, da slučajno neko ne bi pomislio da oni taj novac nipošto nisu zaslužili i da ga ustvari i ne trebaju jer im je mjesečna plaća itekako dovoljna za život i više... I ko je još zadovoljan sa svojim životom ne treba ni da počne da piše neki post na vlastitom blogu, ko to želi čitati i komentirati ... zanimljivije je kada se piše o negativnim stvarima, što grublje to čitanije.

Danas, kada sam stajala na semaforu, ljutito zagledana ispred sebe ( naravno to je sada u trendu.... nipošto se zanimati za one oko sebe... mogli bi pomisliti da si od one rijetke vrste koja izumire), ugledala sam jedan bračni par, oboje oko sedamdeset, ruku pod ruku prelazili su ulicu. Oboje su, na moje veliko čuđenje, izgledali zadovoljni.

Dakle, sasvim izumrli nisu svi zadovoljni ljudi. Međutim, neka velika nada ne postoji. Naime ovo dvoje nisu sposobni da budu spasioci vrste, odnosno nosioci njenog produženja ... za to su prestari ...