Davno ranije je bilo sve jednostavnije. Kad je čovjek bio gladan, uzeo je kamenu sjekiru, ulovio neku životinju i imao je sve što mu treba za ručak. Na vatri je ispekao meso ili skuhao juhu od preostalih kostiju, uz to je nabrao plodove sa samoniklog grmlja i to je bilo sve.

Ponekad se pitam, da li su djeca pećinskih ljudi sjedila bezvoljno uz meso ulovljenog mamuta, odbijajući da jedu i onda im je mama ponudila da podgrije juhu koju je jučer kuhala od kostiju neke praživotinje? Da li je u ta davna vremena postojalo tako nešto kao „Ne mogu to da jedem“. Djeca koja su često po tanjiru bockala i prebirala drvenom žlicom nisu nikada doživjela duboku starost. Osim toga, Darvinova teorija o postanku života, u vrijeme paleolita nije bila još rasprostranjena a neandertalci su i izumrli zar ne?

Ali najprije će biti da su tadašnja djeca pojela sve sa tanjira.

Danas postoje, ne samo cmizdrava djeca, nego i odrasli, kojih ima priličan broj a koji odbijaju da kupe naturalije ponuđene u prodavnicama jer su po njihovom nahođenju nepodobne i kupuju samo ono zašto misle da će ih održati zdravim i vitkim.

Sve do jednog izuzetka.

Ne znam da li to leži u nekom paleolitskom genu u nama ali i sam pogled na neku prodavnicu jeftine robe izaziva u nama groznicu. I tako, čim stupimo u neku od ovih supermarketa, postajemo od C-ljudi ( c -chaotic. charismatic. charming. chauvinist. chauvinistic. choleric. clever. cool …) pohlepni skupljači i strasni lovci.

Kao i nekad naši preci... oni direktni... a i izumrli rođaci i rodice... bacimo se na tezge sa izloženom robom i lovimo što nam dođe pod ruku.

Šta ima u takvim prodavnicama i čega će još u budućem vremenu biti, prepušteno je slučaju... one nemaju stalni asortiman. Prodavnica, nedaleko od moga stana, na prvoj raskrsnici lijevo od zgrade u kojoj stanujem, je ogromna i sa pravom se može misliti da će ono što nisi danas kupio biti slijedećeg puta ... ali nije uvijek tako. Zato ne treba izazivati sreću i ako ugledate nešto zgodno po povoljnoj cijeni morate posegnuti odmah za tom stvari.

Tako se, naprimjer nađete u nedoumici zbog jedne žlice za cipele dugačke pola metra i ne samo da je zgodno takvom žlicom oblačiti cipele jer ne moraš da se saginješ, nego će lijepo izgledati obješena na vješalici ormarića u hodniku. To što i nemate cipele koje treba oblačiti žlicom, nije važno... već će se pronaći svrha njenog postojanja kad dođete doma. Prekoputa u korpi je masa plišanih jelena sa crvenim šalom oko vrata i velikim rogovima, a koji bi možda pristajali negdje za ukras u vrijeme Božića, međutim, pošto uz njega dolazi i jedan keramički lonac za cvijeće iste te crvene boje, a odgovara bojama ostalih saksija koje krase balkon stana i može se več sada dio toga koristiti, dakle, obavezno staviti u potrošačku korpu. Dalje... plava spavačica sa cvjetićima i muška lila pidžama... pa nije baš neki izbor boja, ali ko vidi noću u krevetu boju rublja?...i nakon što ste sve to natrpali u kolica, i obiđete u velikom krugu odjel kozmetike, u korpu stavite još par mirisnih svijeća (zgodni darovi!), stignete na odjel hrane.

Ovoga puta su police pune produkata firmi Nestle i Dr. Oetker, pa iako im je rok trajanja pri kraju, ubacite još desetak tabli čokolade, par KitKat-ova, Mars u pakovanju po deset komada, dvadeset vrećica pudinga, zatim nekoliko konzervi graška i kukuruza, kisele paprike i ajvar u staklenci... pa potrošiće se do isteka roka trajanja... i na kraju još kečap koji ukućani najradije jedu i zamisli slučaja... danas je ovdje na ponudi a kod kuće je boca skoro na izmaku.

Na kraju stigneš na blagajnu i staneš pored najpoznatijeg „zida plača“ u svakom supermarketu. I ovdje ga, ima, ali za razliku od drugih prodavnica, ovdje se nalazi u svakom kutu i djeca jauču gotovo cijelo vrijeme (Mama... ovdje je nalivpero tako povoljne cijene....Mamaaaa... još uvijek imam želju za ovom Barbikom u vjenčanici“). Dakle, ovdje je mjesto pored blagajne preuzela večim dijelom roba prilagođena očima već umornih odraslih, pa se više ne može nazivati „zid plača“ nego „zid nezadovoljenih strasti“. Ako mislite na „one“ strasti, to je jedino što na ovakvim mjestima nema u asortimanu (sa izuzetkom kojekakvih malih četvrtastih pakovanja i tuba sa gelom koje obećavaju). Ovdje se više misli na mirisne soli i šampone za opuštanje u kadi pune tople vode, koju svako ljudsko biće poželi nakon ovakve kupovine. A uz to još ide i četka za leđa, svijeće za na rub kade... još nešto? Pošto nijedan trgovac ne može da odoli da na blagajni dopusti djeci da se dosađuju onda ima i mali odjel stvarčica koje zanimaju djecu. Tako sam pri posljednjoj posjeti ovom supermarketu prisustvovala na blagajni jednoj sceni koja je tako tipična za ovakva mjesta.

Dva brata otprilike osam i dvanaest godina stajali su u redu sa mamom (prepoznala sam njenu titulu po umornom i rezigniranom pogledu koji je usmjeravala čas na prepunu korpu...čas na dva dječaka) i stariji je uzeo u ruke neke akvarel boje i pakovanje kistova u vrećici koja je več bila puna otpadnutih dlačica i dok je on ubjeđivao mamu da mu je to neophodno za satove likovnog, mlađi je, naravno da bi uspostavio ravnotežu u korpi između svojih i bratovih želja, uzeo i stavio u korpu pakovanje kondoma koji su bili izloženi na polici pored blagajne a na kojima je pisalo „sa okusom jagode“

„Mama, hoćeš li mi ovo kupiti?“
„Ma ne, to sigurno neču.“
„Ali mama ovo ima okus jagode, a znaš da svi volimo taj okus.“

Stariji brat, koji je na trenutak zaboravio na bojice i kistove i gledao sa smijehom u pakovanje kondoma, počeo je da objašnjava bratu zašto oni služe, našto je ovaj, ne baš uvjeren u njegove riječi, upitao: „Ali zašto onda imaju okus jagode?“

Stariji, koji nije bio sasvim siguran da zna, ili mu je bilo nezgodno da odgovori, pomisli da bi mama to mogla znati. Pogleda u njenom pravcu … ona se upravo divila sunčanim naočarima (naravno po vrlo povoljnoj cijeni) i bila udubljena u sopstvene misli i dileme...kupiti ili ne...jer je ljeto več prošlo... te nije dolazilo u obzir da je u tome prekida... i dok je on razmišljao, mlađi priđe blagajnici, koja je već počela da provlači robu preko skenera... i upita nju. Ona, pomalo zateknuta pitanjem, razmisli na trenutak da li da se napravi gluha ili da odgovori i odluči se na ovo drugo: „Ne znamo još, roba je sasvim nova, tek izložena i još je niko nije kupio.“
I dok je davala ovaj veličanstveno smišljeni odgovor (ili izgovor), uzela je pakovanje i brzinom svjetlosti provukla kroz skener, te nastavila dalje sa ostalom robom.

I tako, dođeš napokon na red, jer je na blagajnama uvijek gužva, platiš račun i dok napuštaš prodavnicu uvijek se iznova iznenadiš kako je račun koji platiš, ipak veliki u odnosu na pojedinačnu cijenu. I obavezno, dok nosiš nekoliko punih vrećica zapitaš se da li ti baš i treba sva ova količina, ali nakon određenog vremena ponavljaš cijelu proceduru opet... i opet... i opet.

Na koncu konaca i neandertalac bi ubio više primjeraka praživotinja da su mu se nalazile pred nosom.
I to, usprkos tome što je juhe od skuhanih kostiju ostalo još od jučer...

Ne mogu se točno sjetiti kada je počela moja ljubav prema knjizi, a ni zbog čega. Sigurno je samo to da sam vrlo rano dala prednost papiru, koji je podsticao moj duh. Ono „u zdravom tijelu zdrav duh“ nije uticalo na moj izbor: Knjigu sam uvijek pretpostavljala sportu čemu je vjerovatno jednim velikim dijelom doprinjela i moja nastavnica sporta, kod koje sam obavezno dobivala lošu ocjenu.

Već u osnovnoj školi me moja mama nagrađivala knjigom za svaku moju peticu a ja i nisam bila baš loša učenica. Tako sam pročitala masu knjiga koje su u to vrijeme kolale po knjižarama počev od djela Marka Twaina i Charlesa Dikensa do naših pisaca za djecu: Ivane Brlić Mažuranić, Grigora Viteza i drugih. Poslije sam prešla na knjige u biblioteci a i na regal maminih knjiga koje su sadržavale povjesne romane a i poneki krimić. Čitala sam čak i romane tipa "Grička vještica" koje je moja baka kupovala u kioscima a koji su izlazili u obliku svezaka u nastavcima. Jednom riječi: čitala sam sve što mi je dolazilo pod ruku.

U međuvremenu sam podijelila knjige u četiri kategorije. Tako postoje knjige kod kojih pročitam jedva par stranica jer i to več navješćuje dosadu. Često mi se desilo da sam se povela za mišljenjem i preporukom nekog čitaoca časopisa koje kupujem a onda zaključila da to nije to. Te knjige sklonim na stranu za svaki slučaj da ih imam ako mi ponestane štiva za čitanje. Međutim, najčešće ih ponovo uzmem u ruke kada preslažem regal ili brišem prašinu sa njih.

Zatim postoje knjige, koje čitam... pročitam do kraja i pri tome mislim: "Baš fino!", ostavim ih na stranu i to je to.

Slijedeća kategorija su knjige koje zaista rado čitam. One su toliko zanimljive da ih nosim svugdje sa sobom sa željom da ih što prije pročitam jer svako pročitano poglavlje izaziva znatiželju što se dešava u nastavku. Takvu knjigu čitam dok kuvam, za vrijeme vožnje u tramvaju ili u redu za kino-kartu. Kućni poslovi najčešće ostaju zanemareni pa ujutru očajnički tražim ispeglanu bluzu, ali kako mogu brinuti o tako banalnim stvarima kad je onaj svijet u knjizi mnogo zanimljiviji.
I onda odjednom, kada sam pola noći provela u čitanju, zaklopim knjigu sa jednim jedinim zaključkom: bilo je divno,...i sada me svijet opet ima... laku noć...

ALI, postoji jedna vrsta knjiga, kod koje več pri prvoj pročitanoj rečenici mislim:“Da, to je to“. I onda... svaka slijedeća rečenica izaziva u meni nevjerovatan osjećaj da sam naletila na potpuno savršenstvo... osjecaj treperenja u trbuhu koji znaće apsolutnu, nepomućenu radost... to je to... takva mora da bude jedna knjiga.

Tu knjigu ne čitam brzo. To ne mogu. Za nju trebam vječnost. Svaku rečenicu čitam lagano, pustim je da se topi na jeziku, uživam je... tada čitam slijedeću i čudim se kako savršeno odgovara onoj prethodnoj... ponekad se vratim nazad prvoj rečenici i pročitam je ponovo ili čak prelistam knjigu unazad par stranica, pa čitam ponovo cijelo poglavlje, ali sada pod drugačijim uvjetima jer znam kakav je kraj poglavlja pa tada početak gledam drugim očima.

Upravo sada čitam jednu takvu knjigu. Već sam omot i kratki prikaz na njemu su savršeni tako da sam cijeli tjedan odgađala da odstranim plastičnu foliju kojom je knjiga zaštićena a sve iz straha da sadržaj neće opravdati ono što je omot obećao.
Ovoga puta se ne radi o mom omiljenom džepnom izdanju, ovoga puta ne... baš ovako mora da izgleda ova knjiga: tvrdi povez, omot od sjajnog papira, plastična zaštitna folija, boje i način kako su stranice urađene.

I tada, napokon, nakon tjedna išćekivanja, počela sam da je čitam: najprije uvod, pa prvo poglavlje i onda lagano...posve lagano...i sve dalje, sa ubrzanim otkucajima mog srca od sreće radi onoga što je sadržavala a ipak u strahu da bi slijedeća stranica mogla biti manje savršena, manje lijepa od prethodne.
Trenutno sam na pedesettrećoj stranici. Ko me poznaje, zna da to nije ništa, ali brže zaista ne ide. Previše je veliko uzbuđenje prije okretanja lista na novu stranicu, prevelika je radost prevladati slijedeću liticu a knjiga je još uvijek savršena.
Kako se zove ova knjiga? Ma zar je to bitno? Ukusi su različiti i ne voli svako isto. Za nekoga izgleda omotnica možda malo neobično, priča mu je možda preduga a dijalozi su izvještačeni.

Neki drugi ljudi vole druge stvari...i, sretni su sa onima s kojima ja ne bih mogla da izađem na kraj ... primjećuju sitnice koje meni promiću.
Neki drugi ljudi ne bi osjetili ove brze otkucaje srca koje ja osjetim čitajući ovu knjigu ... a ja sam stigla tek do pedesettreće stranice... radujem se jer me čeka još mnogo radosti ...a možda me knjiga razočara već na sedamdesetoj stranici.
Nikada se ne zna.
Barem ja ne znam.
Niko ne zna šta se sutra može desiti. Možda će bilo kakva mala greška razoriti ove osjećaje. Moguće je isto tako, da će neka prava riječ na pravom mjestu produbiti moje osjećaje, tako da će knjiga ostati u mom srcu do kraja života.
Ja ne znam.

Ali znam jedno:
Za mene je ovo ljubav.

Neću da tvrdim da bi žene bile bolji muškarci.

Ali, mi bismo bile puno bolje žene kada ne bismo toliko vremena provodili objašnjavajući sve muškarcima.

Vidim, da već u ovoj rečenici postoji opasnost da moj ženski duh zakaže, ali ipak, sa nešto malo mašte mogao bi me smjesta razumjeti svaki takozvani Womanwhisperer. Ovaj izraz poznat je iz filma Roberta Redforda Horsewhisperer... šaptači konjima i oni su uglavnom muškog roda. Šapčući konju u uho, to samo oni znaju šta, ali pomaže...konj postane miran i sluša svaku naredbu bez da zarže. Ja to zovem manipulacijom ali svaka čast... ako životinja nakon toga ne pravi probleme...

Da ponovim, u redu je to kod životinja ali... šta je sa ljudskim rodom? Sa ženama posebno? Pa, tu stvari stoje nešto drugačije ali ako se slijede neka osnovna pravila uspjeh je siguran.

Velika i osnovna greška je vjerovati da žene uvijek misle suprotno od onoga što kažu. Žene misle uvijek šta kažu, u najmanju ruku barem u tom trenutku dok to izgovaraju. Problem je u svakom slučaju u tome da žene razmišljaju neprekidno, što ima za posljedicu da se duhovno neprestano dalje razvijaju, pri čemu mjere, preustrojavaju, planiraju, upravljaju. Time mogu da postignu da već za pet minuta stvar dobije potpuno novo značenje. Kriva za to je biologija... dragi muškarci... žalite se tamo... ali budite zahvalni da mi žene postojimo da bismo vam objasnili o čemu se radi.

Druga greška leži u nedostatku strpljenja kod muškaraca. Oni ne čitaju pažljivo ni jedan obični e-mail ako ima više od četiri rečenice i kolutaju očima ako žena posegne malo dublje (verbalno, razumije se) da bi bolje shvatila srž i smisao onoga što stoji iza nekog problema.

Moj tata me od malena navikao da se izražavam sa malo riječi ako sam nešto od njega želila. Kratko, jasno, po mogućnosti u jednoj jedinoj rečenici trebala sam da iznesem svoje ideje ili želje... sve dalje nadilazilo je njegovu spremnost da se koncentrira. Ali je takvo ponašanje imalo za posljedicu da je on počinjao već treću stvar dok je moja mama bila još uvijek na prvoj.
Na ja, mama je također žena. Žena, znači nije uvijek žena, postoje primjerci koji nisu baš toliko naporni, barem tako neki smatraju.

Smije li se jedan muškarac zastrašiti od ovih ženskih osobina ili si dozvoliti da ga to odvede u rezignaciju? Jesu li muškarci: muškarci ili meme?

E pa, tu pomaže samo jedno: Ponuditi parole. One se smatraju vrstom zaključaka koji su do kraja izdiskutirani.

Pa ipak šta sam htjela da kažem … već sama riječ diskusija uzrokuje kod nekih muškaraca graške znoja na njihovom čelu. Međutim ova stvar se ne može izbjeći ako nas želite razumjeti... shvatite to već jedanput. Jedino što morate da naučite je IZDRŽATI. Nikakav fudbal na televiziji, hobi u podrumu ili pivo u kafiću na kraju ulice, ne smije blokirati u vašoj glavi misli ako postoji neki problem koji treba da se riješi.

Zato savjet muškarcima: Naučite zanat i postanite Womanwhisperer. Ako postoji neki problem ili stvar koju treba riješiti i žena zamoli: „Razgovaraj o tome samnom!“, vi morate samo da izgovorite rečenicu: “Rado, ljubavi, ali ako ikako možeš, dođi što prije do srži stvari.“,... i na kraju je pažljivo saslušati.

I vidjećete da je to sasvim dovoljno da budete shvaćeni.

Dakle, skoro da nijedno biće nema više pravu boju. Odštampana uputa na pasti za zube ukazuje da zubi mogu postati još bijelji, u regalima drogerija gužvaju se palete boja za kosu, a odmah pored je kutak za kozmetiku u kome leže sjenke za oči svih boja: zelena... smeđa...bijela...ljubičasta. Lakovi za nokte nisu više u jednoj boji nego sadrže štras ili sitnu sjajnu prašinu koja se na noktima, kad se lak osuši presjeva u stotinu boja. Ruževi za usne, koji zuzimaju slijedeći red polica su sličnih boja kao i lakovi za nokte, ima ih bezbroj ali u "bogomdanoj" boji nisam primjetila nijedan... izgleda da je prirodna boja totalno izašla iz mode.

Moram priznati da je moja originalna boja skoro uvijek, prema pravilima kozmetičke industrije, bila „out“ …. lice mi je uvijek bilo blijeđe u svim fazama života od onoga koji je trenutno važio kao „in“, nokti u tinejdžerskim godinama morali su biti podrezani, jer je mama smatrala da je sviranje klavira veoma važno za moju budućnost a tata, da je šteta moju visinu ne iskoristiti za košarku. Na taj način sam propustila lakove za nokte a u međuvremenu sam se navikla na moju prirodnu boju iako često dobivam pitanja zašto ne pokušam sa nekom svijetlom nijansom radi laganog privikavanja a savjeti idu čak i dotle da odem na „french“ obradu.

Što se šminkanja tiče, tu sam „kasni“ korisnik... kad sam imala sedamnaest godina često su me pitali da li sam bolesna jer sam uvijek bila blijeda. Naravno da je moje blijedo lice, pored mojih prijateljica, koje su obilno koristile šminku, izgledalo još blijeđe.

Kad mi je bilo dosta takvih primjedbi kupila sam puder i sjenke (ruž sam se usudila staviti mnogo godina kasnije). Moj prvi kompaktni puder bio je čista katastrofa... naime, kupila sam znatno tamniju nijansu od mog tena u nadi da ću izgledati kao da sam izašla iz solarijuma, ali plan je totalno propao. Vremenom sam naučila neka pravila i kad sam ujutru pred ogledalom, dosta vremena pudram lice, brišem vatom, povučem liniju pa je ublažim tupkanjem... a sve to, da bi na kraju izgledala kao da se nisam ni šminkala.

U mojoj kozmetičkoj torbici nalazi se sedam ruževa za usne od sedam različitih proizvođača i svi, osim jednog izuzetka, imaju otprilike istu boju. Izuzetak je ruž u dramatičnoj crvenoj boji koji koristim samo za izuzetne događaje. Pošto još uvijek imam fobiju o blijedilu mog lica, kad stavim ovaj ruž, imam osjećaj da ličim na Marilyn Mensona i zbog toga pokušavam, gdje god je to moguće, da izbjegnem te posebne događaje i ostanem kod kuće sa nekom dobrom knjigom u ruci.

Sa parfemima je slična stvar. Zahvaljujući mom rođendanu i Božiću kao i mojim prijateljima, koji nemaju baš mnogo mašte (a biće prije da nemaju vremena za razmišljanje odnosno smišljanje), imam priličnu kolekciju parfema. Od onih skupih (ako je rođendan bio okrugli ili ako ih se njih nekoliko udružilo), pa do onih manje skupih... ali imam poveliki broj tih dragocjenih bočica.

Nažalost imam problem i sa mirisima...i to još iz školskih dana kada je moj nastavnik koristio ovo sredstvo u dvostruko večoj količini nego što bi trebalo, pa je i pola sata nakon što je nastava završila ostao taj miris u učionici i u hodniku škole ( a i u mom osjetljivom nosu), tako da sam prosto dobila traumu: kad stavim par kapi parfema mirisaću kao on. A bilo je baš neugodno. Zbog tog traumatičnog događaja iz gimnazije koristim parfem tako da ga poprskam u zrak, protrčim kroz taj oblačić mirisa i zadovoljna sam rezultatom.



Koristeći parfem na ovaj način, a obzirom i na nemaštovitost mog kruga prijatelja, mislim da mi ovi parfemi koje imam ( i koji mi još slijede), mogu trajati do kraja mojih dana a i duže... već sam sebe ulovila da razmišljam da li je ikako moguće, prije nego me nestane, opunomoćiti nekoga povjerljivog da mi pričuva moju kolekciju parfema do moje reinkarnacije... pitanje je samo može li se neko proglasiti nasljednikom ko još nije rođen i kako da otkrijem ko je taj i u kojem obliku će biti u svom drugom životu, da ga ne bih promašila.

Iako, što se reinkarnacije tiče, imam sopstvenu teoriju da se ljudsko biće rodi nakon smrti u obliku onoga koga je najviše mučio.

Naime, ova moja teorija razjašnjava dosta toga. Naprimjer objašnjava zašto sibirskom tigru, kitu i komodskom varanu prijeti izumiranje...ranije su se ljudi plašili ovih životinja ili su ih vidjeli kao ručak (naprimjer kita), zbog čega ih je na svijetu bilo dovoljno. Danas, naprotiv te životinje nalazimo fascinantnim i divimo im se čak iako nisu nešto naročito (naprotiv, varani imaju recimo neizdrživo neugodan smrad iz usta), pa se niko ne vraca na ovaj svijet u njihovom obliku, zbog cega ce ih jednog dana nestati sa zemlje.

Suprotno ovome, kod nas je sve više pasa lutalica, koje su ljudi poklonili svojoj djeci da bi kod njih razvili ljubav prema životinjama i onda, pri prvom odlasku na godišnji odmor pustili na ulicu jer ih nisu imali gdje ostaviti. Šta se sve dešava tim psima, našom, a ne njihovom krivnjom, poznata je stvar, a što ih ima sve više znak je da je moja teorija o reinkarnaciji točna. Naime sve više njihovih gazda vraća se na ovaj svijet nakon smrti u obliku svojih napušteih pasa, zbog čega ih ima sve više i više.

Ja sam prilično sigurna da ću se ponovo roditi kao kuhinjski moljac. Naime, ništa više ne mrzim kao njih. Oni imaju seks u mom musliju i ostavljaju u njemu potomke pa mi obavezno pokvare apetit na doručak. To su i jedine životinje koje ubijam bez milosti čim ih ugledam, jer mislim da je to jedina mogućnost postati pobjednik nad njima: pri prvom izronjavanju ovih šarmantnih životinjica postajem histerična i gađam ove insekte novinama, cipelama... svim što mi dođe do ruke sve dok ih ne uništim..

Naravno još nisam moljac.. ali već sam sve prijatelje upozorila: ako nakon moje smrti ugledaju da iz nekog pakovanja brašna, riže ili neke druge vrećice izleti jedan mali debeljuškati dečkić, neka ga uzmu pažljivo u ruku i uz milo šaputanje puste napolje...jer sam to sigurno ja.

A šminka. Pa mislim da i to, što sam sa parfema stigla do mog muslija puno govori o meni. Plašim se, da je ovo što sam gore napisala sve što o šminki znam.

Dan može da počne... prvim pogledom u ogledalo ili muslijem. Šta vi mislite kojim redoslijedom?

Ljubav je samo promjenila oblik:

Sada je bezgranično nježna
a ipak toliko jaka,
tiha
a ipak puna života,
daleka
ali u svakom trenutku prisutna.

Ona je tajanstvena
a ipak tako jasna,
čista i oslobođena
svih ovozemaljskih stvari.

No sada je u svom domu,
sigurna u srcu zaštićena sjećanjem:
nedodirljiva,
nepobjediva
vječna..

SPAVAJ...

Ljudska potreba kao što je ljubav, otkriće novih svjetova ili pisanje pjesama je poznata. O želji našeg bića, da proučava i shvati prirodne zakone, te da otkrije nove vrste živih organizama (da bi ih nešto kasnije istrijebio), pisano je naveliko i naširoko. Posebno je vrijedno spomenuti ljudsku sposobnost da nadmudri prirodnu selekciju. Kao primjer navešću samo jedan: usprkos svom genetskom deficitu čovjek koji je na ovaj svijet došao sa slabim vidom je u stanju, koristeći naoćare ili kontaktna sočiva, da pronađe ženku ili mužjaka po svom izboru u cilju razmnožavanja, iako je zbog veličine svoje dioptrije, zapravo izabran da promaši mogućeg partnera i prođe pored njega.

Jedan očiti primjer koji govori o posebnosti "homo sapiensa" na našoj planeti jedva da je neko i primjetio ili spomenuo. Naime ta osobina postoji samo kod ljudi i nije poznata ni kod ijednog živog bića: poriv da se sa nečega odstrani njegovo prirodno pakovanje i stavi u neko drugo.

To su počeli da primjenjuju još naši preci. Ulovili su mamuta, odstranili krzneno pakovanje da bi pojeli sadržaj a zatim se umotali u mamutovo krzno i na kraju to sve nazvali „odrezak“ i „odjeća“. I tih pakovanja se ni do danas nisu odrekli... samo su mamuta, koji je zbog "česte upotrebe" izumro, zamjenile druge vrste živih bića.

I što je razvoj čovječanstva više napredovao, to je i napredak u području pakovanja postajao nasilniji. Sadržaj od grožđa pakiran je u boce, sadržaj mozga u knjige i sadržaj trudnica u inkubator.

Naravno da je to dobro smišljeno. Pakovanjem u knjigu čuvaju se naše misli i dostignuća a inkubator spašava ljudski život od preranog kraja. I usprkos takvim pozitivnim primjerima u današnje vrijeme je pakiranje svega postalo pretjerano. U jednom supermarketu može se naći krompir, čija je kora (prirodno pakovanje) odstranjena da bi bila zamjenjena staklenim omotom (staklenkom). Postoje jaja, čija je ljuska, koja ga uspješno štiti otkako postoji, odstranjena da bi njegov sadržaj, pretvoren mućenjem u tečnu masu (da potrošač ima manje posla kod pripremanja jela) bio zapakovan u tetrapak. Sir je izriban i zapakovan u plastične vrećice sa mogučnošću ponovnog zatvaranja, što mi se čini stvarno nepotrebnim jer se kod napr. pripreme pizze iskoristi cijelo pakovanje a umjesto da se makazama izreže i otvori na mjestu gdje je predviđeno, vrećica se u večini slučajeva u žurbi rascjepa.

Nedavno, kad sam bila u supermarketu da nabavim zapakovane potrepštine koje jedno domaćinstvo treba, ugledala sam ponudu tjedna...doduše nejestivu, ali ipak dobro upakovanu... deke. Cijena im je doista bila prihvatljiva a izgledale su lijepo...dakle uzela sam ih u ruku i odmah primjetila kako su zapakovane. Pakovanje se sastojalo od vrećice sašivene od providne plastike sa plastičnom ručkom i rajsfešlusom za otvaranje i zatvaranje.

Počela sam da razmišljam. Rajsfešlus je patentiran 1893. godine i na svjetskoj izložbi koja je održavana te godine u Chicagu bio je senzacija. Tek trideset godina kasnije rajsferlusi su se počeli koristiti kod šivanja odjeće. I sada, nepunih sto godina kasnije ... rajsfešlus se nalazi na artiklu za jednokratnu upotrebu u jednom diskontu.

Kupila sam dvije deke. Naravno, deke uvijek trebaju, ali posebno mi se sviđala pomisao šta se sve može uraditi sa ovakvim omotom. Stari stoljnaci ručno rađeni rukama moje bake i mame mogli bi se zaštititi od prašine jer se rijetko stavljaju na stol (moram priznati da ih nikad ne znam ispeglati kao što su to one radile pa su izgledali svečano onako kruti od ručno napravljene štirke i peglani toliko dugo da nemaju nijedne faltice). Omoti bi odgovarali i za pohranjivanje zimske odjeće ili bilo čega što bi se moglo držati ispod kreveta ili neke komode.

Deke su sigurno bile vrijedne izdatog novca. Ali njihovo pakovanje vrijedilo je još više...predstavila sam sebi kako bi to bilo da sa svojim omotima napravim malo vremensko putovanje u prošlost i posjetim spomenutu izložbu u Chicagu. Posjetioci bi sa pažnjom zagledali rajsfešlus izrađen od bijele plastike (koji pri otvaranju i zatvaranju ne zapinje kao što je to bio slučaj sa metalnim zatvaračem W.Judsona) i divili se, ne znajući pri tome da je isti ugrađen u pakovanje za jednokratnu upotrebu.

Tako razmišljajući stigla sam na kasu, platila moje savršeno zapakovane deke, zaštićene od prašine i prljavštine sa ručkom za nošenje i kad sam htjela da krenem stiže me pitanje blagajnice: „Želite li vrećicu za nošenje?“

Očigledno je blagajnica bila već na višem stupnju evolucionog razvoja od mene.

Razmišljala sam..
Zaista sam dugo razmišljala.
I mislim da sam stvarno dobro uradila. Ili nisam?.

U svakom slučaju iznenadila sam se i sama kad sam sebi za Božić darovala smartphone, koji je, kako sam primjetila na poslu, u tramvaju, na ulici i u prodavnicama, trenutno "must have". Koliko se sjećam nisam nikada spomenula da nisam zadovoljna sa mojim starim mobitelom sa stodvadesetpet funkcija koje još, osim telefoniranja ima, a star je tek nešto više od tri godine. Ali ovaj Božićni, koji sam si darovala mora da je to znao, jer on daje puno... puno više.

Kad se vozim, na primjer u tramvaju mogu s malim ptičicama da gađam svinje da bi prekratila vrijeme vožnje... mogu da pogledam recepte i šta mi još treba da kupim, da bih imala sve sastojke da napravim večeru... mogu chatati sa šeficom i objasniti da je javni saobraćaj kriv za moje kašnjenje na posao a ne da sam ja prespavala... ma mogu čak s njom da proanaliziram i plan rada za dotični dan pod uvjetom da to ne radi jos veći broj onih koji drže u ruci istu spravu. Jer mogli bi telefoni da postanu "gluhi" pa da terapija predviđena danas za Sofiju bude... u hotelu gdje treba izdati petnaest soba da bi se ispunio današnji plan, odnosno...da za fizičke vježbe predviđene za razvoj njenih stopala treba nabaviti vrata sa svjetlarnikom od kristalnog stakla jer stanovi u novoj zgradi spadaju u luksuznu kategriju...

Sve ove čudesne stvari omogućuju "Apps"-ovi koje sa interneta instaliraš na svoj mobitel.
"App" je prema sveznajućoj Wikipediji, skraćenica od application i označava sve vrste korisničkih programa, a ima ih beskonačno mnogo (polovinom 2012 ih je bilo otprilike 750 tisuća, a instalirani su oko 35 milijardi puta).

Šta još omogučuju "Apps"-ovi?

Mogu se jednim "App"-om podsjetiti da svakih pola sata popijem gutljaj vode. Mogu postaviti zahtjev na Dijeta-App da se, prema mojim osobnim potrebama uradi program kojim ću u roku od mjesec dana skinuti pet kilograma... no naravno za njegovu realizaciju sam osobno odgovorna.

Jedan od "Apps-ova" koji bi mogao biti zanimljiv za muški dio korisnika ovih pametnih telefona je da možeš, duvajući u ekran, dami koja se na njemu pojavi, podignuti suknju i da to ponoviš nebrojeno puta (kakvo zadovoljstvo!!!). Postoji jedan vibrator-App, koji, ako ga instaliraš dovede, tvoj mobitel u stanje nekontroliranog njihanja (jako uzbudljivo!!!!), a mogu čak svoj telefon baciti u zrak i onda se nadati da će ostati gore što duže ... jer se tako dostigne Highscore.

I još jedan jako važan App: Pomoću njega mogu pogledati kakvo će biti vrijeme u New Yorku ako budem imala namjeru da tamo odletim (u prevodu: namjera = money... nije google prevodilac nego stvarnost), a na Hotel-App-u vidjeti kako izgleda soba u izabranom hotelu da se ne bi desilo da, kad tamo stignem, konstatiram da pripadajuće kupatilo, umjesto yakuzi-poola ima obični tuš.

Na osnovu svega iznesenog zaključila sam da je samodarivanje ovakvoim telefonom, koga zovu smartphone, (vjerovatno zbog ovakvih pametnih "Apps"-ova), bila stvarno pametna zamisao.

Međutim, kad sam jutros htjela da telefoniram... prvi put... zateče me automatska objava: "Ova funkcija je moguća samo ako instalirate App za telefoniranje"... cvrkutao je automat iz mog smartphona i preporučio mi da ipak instaliram i Telefon-App. I to za vrlo povoljnu cijenu od 1,95.