Davno ranije je bilo sve jednostavnije. Kad je čovjek bio gladan, uzeo je kamenu sjekiru, ulovio neku životinju i imao je sve što mu treba za ručak. Na vatri je ispekao meso ili skuhao juhu od preostalih kostiju, uz to je nabrao plodove sa samoniklog grmlja i to je bilo sve.

Ponekad se pitam, da li su djeca pećinskih ljudi sjedila bezvoljno uz meso ulovljenog mamuta, odbijajući da jedu i onda im je mama ponudila da podgrije juhu koju je jučer kuhala od kostiju neke praživotinje? Da li je u ta davna vremena postojalo tako nešto kao „Ne mogu to da jedem“. Djeca koja su često po tanjiru bockala i prebirala drvenom žlicom nisu nikada doživjela duboku starost. Osim toga, Darvinova teorija o postanku života, u vrijeme paleolita nije bila još rasprostranjena a neandertalci su i izumrli zar ne?

Ali najprije će biti da su tadašnja djeca pojela sve sa tanjira.

Danas postoje, ne samo cmizdrava djeca, nego i odrasli, kojih ima priličan broj a koji odbijaju da kupe naturalije ponuđene u prodavnicama jer su po njihovom nahođenju nepodobne i kupuju samo ono zašto misle da će ih održati zdravim i vitkim.

Sve do jednog izuzetka.

Ne znam da li to leži u nekom paleolitskom genu u nama ali i sam pogled na neku prodavnicu jeftine robe izaziva u nama groznicu. I tako, čim stupimo u neku od ovih supermarketa, postajemo od C-ljudi ( c -chaotic. charismatic. charming. chauvinist. chauvinistic. choleric. clever. cool …) pohlepni skupljači i strasni lovci.

Kao i nekad naši preci... oni direktni... a i izumrli rođaci i rodice... bacimo se na tezge sa izloženom robom i lovimo što nam dođe pod ruku.

Šta ima u takvim prodavnicama i čega će još u budućem vremenu biti, prepušteno je slučaju... one nemaju stalni asortiman. Prodavnica, nedaleko od moga stana, na prvoj raskrsnici lijevo od zgrade u kojoj stanujem, je ogromna i sa pravom se može misliti da će ono što nisi danas kupio biti slijedećeg puta ... ali nije uvijek tako. Zato ne treba izazivati sreću i ako ugledate nešto zgodno po povoljnoj cijeni morate posegnuti odmah za tom stvari.

Tako se, naprimjer nađete u nedoumici zbog jedne žlice za cipele dugačke pola metra i ne samo da je zgodno takvom žlicom oblačiti cipele jer ne moraš da se saginješ, nego će lijepo izgledati obješena na vješalici ormarića u hodniku. To što i nemate cipele koje treba oblačiti žlicom, nije važno... već će se pronaći svrha njenog postojanja kad dođete doma. Prekoputa u korpi je masa plišanih jelena sa crvenim šalom oko vrata i velikim rogovima, a koji bi možda pristajali negdje za ukras u vrijeme Božića, međutim, pošto uz njega dolazi i jedan keramički lonac za cvijeće iste te crvene boje, a odgovara bojama ostalih saksija koje krase balkon stana i može se več sada dio toga koristiti, dakle, obavezno staviti u potrošačku korpu. Dalje... plava spavačica sa cvjetićima i muška lila pidžama... pa nije baš neki izbor boja, ali ko vidi noću u krevetu boju rublja?...i nakon što ste sve to natrpali u kolica, i obiđete u velikom krugu odjel kozmetike, u korpu stavite još par mirisnih svijeća (zgodni darovi!), stignete na odjel hrane.

Ovoga puta su police pune produkata firmi Nestle i Dr. Oetker, pa iako im je rok trajanja pri kraju, ubacite još desetak tabli čokolade, par KitKat-ova, Mars u pakovanju po deset komada, dvadeset vrećica pudinga, zatim nekoliko konzervi graška i kukuruza, kisele paprike i ajvar u staklenci... pa potrošiće se do isteka roka trajanja... i na kraju još kečap koji ukućani najradije jedu i zamisli slučaja... danas je ovdje na ponudi a kod kuće je boca skoro na izmaku.

Na kraju stigneš na blagajnu i staneš pored najpoznatijeg „zida plača“ u svakom supermarketu. I ovdje ga, ima, ali za razliku od drugih prodavnica, ovdje se nalazi u svakom kutu i djeca jauču gotovo cijelo vrijeme (Mama... ovdje je nalivpero tako povoljne cijene....Mamaaaa... još uvijek imam želju za ovom Barbikom u vjenčanici“). Dakle, ovdje je mjesto pored blagajne preuzela večim dijelom roba prilagođena očima već umornih odraslih, pa se više ne može nazivati „zid plača“ nego „zid nezadovoljenih strasti“. Ako mislite na „one“ strasti, to je jedino što na ovakvim mjestima nema u asortimanu (sa izuzetkom kojekakvih malih četvrtastih pakovanja i tuba sa gelom koje obećavaju). Ovdje se više misli na mirisne soli i šampone za opuštanje u kadi pune tople vode, koju svako ljudsko biće poželi nakon ovakve kupovine. A uz to još ide i četka za leđa, svijeće za na rub kade... još nešto? Pošto nijedan trgovac ne može da odoli da na blagajni dopusti djeci da se dosađuju onda ima i mali odjel stvarčica koje zanimaju djecu. Tako sam pri posljednjoj posjeti ovom supermarketu prisustvovala na blagajni jednoj sceni koja je tako tipična za ovakva mjesta.

Dva brata otprilike osam i dvanaest godina stajali su u redu sa mamom (prepoznala sam njenu titulu po umornom i rezigniranom pogledu koji je usmjeravala čas na prepunu korpu...čas na dva dječaka) i stariji je uzeo u ruke neke akvarel boje i pakovanje kistova u vrećici koja je več bila puna otpadnutih dlačica i dok je on ubjeđivao mamu da mu je to neophodno za satove likovnog, mlađi je, naravno da bi uspostavio ravnotežu u korpi između svojih i bratovih želja, uzeo i stavio u korpu pakovanje kondoma koji su bili izloženi na polici pored blagajne a na kojima je pisalo „sa okusom jagode“

„Mama, hoćeš li mi ovo kupiti?“
„Ma ne, to sigurno neču.“
„Ali mama ovo ima okus jagode, a znaš da svi volimo taj okus.“

Stariji brat, koji je na trenutak zaboravio na bojice i kistove i gledao sa smijehom u pakovanje kondoma, počeo je da objašnjava bratu zašto oni služe, našto je ovaj, ne baš uvjeren u njegove riječi, upitao: „Ali zašto onda imaju okus jagode?“

Stariji, koji nije bio sasvim siguran da zna, ili mu je bilo nezgodno da odgovori, pomisli da bi mama to mogla znati. Pogleda u njenom pravcu … ona se upravo divila sunčanim naočarima (naravno po vrlo povoljnoj cijeni) i bila udubljena u sopstvene misli i dileme...kupiti ili ne...jer je ljeto več prošlo... te nije dolazilo u obzir da je u tome prekida... i dok je on razmišljao, mlađi priđe blagajnici, koja je već počela da provlači robu preko skenera... i upita nju. Ona, pomalo zateknuta pitanjem, razmisli na trenutak da li da se napravi gluha ili da odgovori i odluči se na ovo drugo: „Ne znamo još, roba je sasvim nova, tek izložena i još je niko nije kupio.“
I dok je davala ovaj veličanstveno smišljeni odgovor (ili izgovor), uzela je pakovanje i brzinom svjetlosti provukla kroz skener, te nastavila dalje sa ostalom robom.

I tako, dođeš napokon na red, jer je na blagajnama uvijek gužva, platiš račun i dok napuštaš prodavnicu uvijek se iznova iznenadiš kako je račun koji platiš, ipak veliki u odnosu na pojedinačnu cijenu. I obavezno, dok nosiš nekoliko punih vrećica zapitaš se da li ti baš i treba sva ova količina, ali nakon određenog vremena ponavljaš cijelu proceduru opet... i opet... i opet.

Na koncu konaca i neandertalac bi ubio više primjeraka praživotinja da su mu se nalazile pred nosom.
I to, usprkos tome što je juhe od skuhanih kostiju ostalo još od jučer...