Deset godina pregovora, koji nisu uvijek bili lagani, referendum koji je pokazalo različitost mišljenja hrvatskog naroda … i evo stiglo je vrijeme: Hrvatska se pridružuje Europskoj Uniji. Već večeras počinje proslava i sutra smo jedna od dvadeset osam zemalja EU.

Proslava koja je planirana biće grandiozna, prisustvovaće joj predstavnici svih europskih zemalja. Jedina sjenka biće odsustvo Angele Merkel, koja je prvobitno bila najavljivana kao počasni gost a onda je odjedanput otkazala.... zamjeniti je neće čak ni ministar inozemnih poslova, kako je to uobičajeno (a on bi imao itekakav razlog da i sam otkaže gostoprimstvo jer kao homoseksualac je sigurno zgrožen skupljanjem potpisa za izmjenu Ustava u smislu definiranja braka.) … ne … gospođa Merkel je, kako se u ovdašnjem njemačkom tisku čita, ogorčena neispunjavanjem zahtjeva za izručenje bivšeg šefa tajne službe Josipa Perkovića, koga Njemačka traži zbog sumnje za ubistvo jednog Hrvata u egzilu a koji je, navodno ubijen 1983 u Münchenu po nalogu istog.

Doduše to je demantirano od strane njemačke vlade, premijerka je poslala čak i videoporuku za dobrodošlicu... ali ostaje gorak okus u ustima da je Hrvatska već počela da dobija packe i prije samog zvaničnog pripadanja EU.

A šta je to što donosi prednosti, odnosno nedostatke ulaskom Hrvatske u EU?
(Ovo što je navedeno ima izvor u njemačkom tisku)

Hrvatska će biti jedna od najsiromašnijih članica EU. Njen brutoprodukt leži, prema podacima EU-statističara 39% ispod europskog prosjeka, samo Rumunija i Bugarska stoje lošije.

Nezaposlenost leži oko 21% ... kod mladih je čak 40%. Zbog toga ovdje vlada mišljenje da mnogi mladi Hrvati čekaju kao napete puške da se razmile po EU u potrazi za poslom.

Industija je na najnižoj tački, ona treba pod hitno kapital iz inozemstva. Međutim inertna hrvatska birokratija dovodi do kočenja investicija. Na rang listi svjetskog privrednog foruma, Hrvatska, sa svojom konkurentnošću leži na 81 mjestu.

Zato rastu dugovi! Novo zaduženje iznosi u ovoj godini 5% a cjelokupno zaduženje je poraslo za 60%.

Jasnije rečeno: Usprkos velikim problemima sa već postojećim zemljama dužnicama, EU će krasiti još jedan veliki dužnik: Hrvatska. Moody&Standard &Poor su već nedavno spustili hrvatsko zaduženje na nivo smeća.

Otkako je počela svjetska kriza sposobnost hrvatske privrede opala je za nekoliko procenata i od 2008. godine pa do danas veličina brutoproizvoda nije porasla ni za jedan postotak.

Postotak izvoza iznosi jedva 20% ... normalan bi bio dvostruko veći broj.

Najveći privredni motor je turizam... međutim, samo otprilike četiri mjeseca u godini. A sa ulaskom Hrvatske u EU moglo bi doći do situacije da turisti iz nekih zemalja naprimjer Turske ili Rusije budu zastrašeni novim viznim režimom i... uopće ne dođu.

Čemu se, dakle, može nadati Hrvatska pristupanjem u EU?

Vlada u Zagrebu nada se, prije svega novcu iz zajedničkog lonca.
Već u drugoj polovini 2013. godine, Hrvatskoj pripada 655 milijuna eura kao financijska pomoć... to je oko 1,5% njenog brutoproizvoda!

Ako se saberu ove injekcije za godine do 2020, to će biti 11,7 milijardi eura, koje će ispuniti kasu Hrvatske.

Međutim, najveći zadatak Hrvatske će u slijedećem periodu biti borba protiv korupcije. Na listi Transparency International, Hrvatska leži na 62. mjestu … iza Kube!. Ovaj posao će biti veliki i nema uzmicanja. Ako Hrvatska želi da bude jedna od zvijezda na europskoj zastavi mora tako i da se ponaša... budno oko EU će to sigurno pomno pratiti i opominjati.

Jedna od loših strana ulaska u EU je da ce Hrvatska time izaći iz članstva CEFTA-slobodne trgovačke zone balkanskih zemalja.

U prethodnim godinama napravljen je, na insistiranje Brüssela plan o rekonstrukciji brodogradilišta. Kad se plan počne ostvarivati, više od 10 000 radnika brodogradilišta izgubiće radno mjesto.... ona su do sada bila dotirana iz državne kase.

Ovo bi otprilike bilo ono što piše njemački tisak.

Zaključak?
Ostavila bih ovaj post bez zaključaka. Kako god bih napisala zaključke našao bi se neko da bude protiv. A imaćemo vremana da se time bavimo u godinama koje dolaze. Ne bi imalo smisla da pet minuta do dvanaest dvoumimo da li je dobro ili ne to što postajemo članica EU.

Zato slavimo danas a sutra ćemo razmišljati.

ŽIVJELI... ili kao bi naši prijatelji a od sutra već i članovi obitelji, Njemci rekli: PROST!

Počinje vrijeme godišnjih odmora, dakle počinju putovanja: automobilom, vlakom, autobusom, zrakoplovom..
Automobil napunimo svim i svačim: starim torbama, vrećicama, kutijama. I to putovanje je najlakše i najudobnije, ma kako to čudno zvučalo kad se ima na umu da ponekad traje i po desetak sati dok se ne stigne do cilja. Ali zamislite tu udobnost: sopstvena glazba iz radija, staneš gdje želiš, piškiš gdje stigneš... dovoljno je zaustaviti automobil na nekom proširenju i već imaš toalet... i to onaj čisti, što je rijetkost na stajalištima za odmor, da ne govorim o tome da, ako nemaš sitniša... nema ni piškiti.

Autobusom je već manje udobno posebno ako za susjeda imaš putnika sa onim čudnim bijelim ili crnim lopticama u uhu, a koje služe ne samo za slušanje glazbe vlasnika tih ušiju nego je toliko glasno da si prisiljen da učestvuješ i ti u tome. Po običaju, putnici autobusa nose sa sobom doručke, ručkove, kavu, pivo pa konzumiraju jedno po jedno čime se zrak u autobusu ispuni miomirisima šunke, bureka i sličnih poslastica. Ustvari to i jesu poslastice ali kad se jedu iz tanjira i sjedeći za stolom, a u autobusu je to ipak drugačije. I zavisno od toga da li si i ti gladan, jer si na onim vječnim bikini-dijetama pa koristiš vožnju kao posljednju šansu da nešto učiniš za sebe, ili si pristojno uzeo svoj doručak-ručak kod kuće... pa te mirise osjećaš kao neugodne, čak i kao atakiranje na sopstvenu ličnost.

Vlakovi su nešto pristojniji ali se posljednjih godina manje koriste... pruge ne vode do ispred hotela ili do kuće za odmor pa se mora dobro odvagati što ponijeti sa sobom a da ne moraš da nosiš sav taj prtljag do vrata.

E sad smo došli na ono o čemu hoću ustvari da pišem. Jeste da nisam ništa napisala o vožnji zrakoplovom ali, osim što je ponekad cijena karte povoljnija od one za vlak (ako se na vrijeme pobrinete) i ne postoji neka velika razlika... izuzev naravno što je putovanje znatno kraće.

I postaje sve popularnije!!!

U čemu je onda stvar?

U prtljagu.

U koferima na kotače, sa ručkama na izvlačenje, tzv troli. U vrijeme godišnjih odmora neprestano čujete na ulicama, na putu za kolodvor ili transfer za zračnu luku kotače kako se kotrljaju . U većim gradovima se mali kotači pobrinu na asfaltu za toliko buke da to već zove na ustanak. Treba razmisliti da se naprave naljepnice sa natpisom „NE- koferima na kotače!“

A oni koji ih vuku za sobom? Nije baš tako jednostavno izgledati dostojanstveno. Naime, najčešće vlasnici tih kofera djeluju kao da vode psa u šetnju.

Prije stotinjak godina to sa elegancijom bilo je puno jednostavnije. Tada je kofer bio teret koji je nakon izlaska iz prevoznog sredstva bio predat nekome drugom … nosaču prtljaga. U to vrijeme je putovanje bilo tema samo bogatih ljudi... a radna snaga jeftina. Koferi su bili slični ormarima i nije se vrijeme gubilo na razmišljanje kako optimirati prtljagu. U to vrijeme vozilo se uglavnom vlakovima i brodovima a ulaskom u upotrebu automobila i autobusa, korištenje ormara- kofera postalo je nemoguće. Dakle u automobil se mogao smjestiti samo normalan kofer, koji je kasnije, što je obitelj postajala veća zamjenjen, kako je prije navedeno, malim torbama i vrećicama. Ostali su dakle, vlakovi i zrakoplovi... i nestalo je jeftine radne snage. Niko više neće da radi kao nosač prtljaga iako je svugdje u svijetu (neću da kritiziram stanje u našoj zemlji – ovo je post o koferima) nezaposlenih dovoljno da je i taj poziv mogao opstati.

E zato je izmišljen prtljag na kotače. Kotači sada zamjenjuju nosače prtljaga. I kotači se kotrljaju: kotrljaju na službena putovanja, kotrljaju u kupovinu ( sad imamo i kolica za kupovinu), a posebno su glasni sada u ovo vrijeme kada počinju godišnji odmori.

Znam, kotači su velika olakšica, ali to glasno tandrkanje, izaziva u meni želju da prestane... ne samo zbog toga što je buka nesnosna, posebno na našim ulicama, nego i želju da putujem. A godišnji je tako kratak da mi ostaje samo da ostali dio ljeta stavim one bijele ili crne loptice u uši i slušam:

Da li vam je ovo poznato: Tu, baš tu, na ovom mjestu trne, tamo, u jednoj točki nesto koči. Ovdje neki grč, tamo neka čudna mrlja. Jučer glavobolja, danas svrbi veliki prst na nozi.

Onda počneš malo da googlaš i već zaključiš da imaš rak stopala ili si u predinfarktnom stanju, odnosno neki od simptoma govore da su to prvi znaci moždanog udara ili čak prvi znaci rijetke forme jednog oboljenja hipofize s nekakvim kineskim imenom.

Na forumu se tada čitaju izvješća ljudi, koji imaju slične simptome i koji isto kao i ti, nemaju više puno vremena da žive... ili što je još gore... već su umrli.

Ako vam je ovo poznato onda ste na najboljem putu da postanete cyberohondar. To je ustvari jedan sasvim normalni hypohondar ali se odnosi isključivo na one koji se loše osjećaju, konstatiraju nekakve simptome i onda googlaju u nadi da će otkriti šta se s njima dešava. I dok si rekao keks već si neizlječivo bolestan, pišeš testament i obavještavaš svu rodbinu i prijatelje.

Kad nakon takve dijagnoze koju si postaviš googlanjem, odeš liječniku i on konstatira da imaš bezazleno gljivično oboljenje stopala, napiše recept za kremu kojom trebaš mazati mjesta između prstiju slijedeći tjedan... ti jednostavno ne vjeruješ!! N e v j e r u j e š!!! Žališ se na nesposobne medicinske (ne)stručnjake i googlaš dalje sve dok ne dobiješ potvrdu da se ipak radi o raku ili o onoj rijetkoj bolesti hipofize sa kineskim imenom.

Postoje i ljudi koji sami sebe neprekidno googlaju. Oni traže nakon svakog postavljanja neke fotke na internetu svoje ime na googlu da vide da li je to već zabilježeno. Pišu na forumima, komentiraju priloge u nekim od bezbrojnih online-novina, postavljaju na nekoj od socijalnih mreža (obično su ti ljudi korisnici više njih) postavku: „Pronaći putem stroja za pretraživanje“ i onda se raduju ko ludi kad se na googlu pojavi barem tri stranice sa njihovim imenom. Ovakvi ljudi zovu se googleholikeri. Duboka narcistička anomalija.

Zadnjih godina otkako je facebook postao popularan razvila se i bolest: facebookhokolik. Ovi bolesnici škrabaju sve i svašta na svojoj stranici, naprimjer: „E, baš mi je sada dosadno“, čekaju na ovo komentar i raduju mu se kao malo dijete. Zatim prihvataju svako ponuđeno prijateljstvo jer skupljaju prijatelje kao neki drugi cipele ili torbice, pregledavaju njiihove profile, albume sa slikama i šalju im pozive za neke od bezbrojnih igrica.

Otkako je interneta razvila se i psihička anomalija kod nekih ljudi pa je nastao izraz wikiholik. Ovi ljudi skupljaju sve moguće informacije i postaju ovisnici znanja. Kod svake male stvari pitaju wikipediju.
Zašto jaje nije postalo tvrdo ni nakon pet minuta kuhanja? Zašto je PETA protiv nošenja bundi kad životinje ionako više nisu žive? ? Šta je trafigura? Zašto voda ključa?

Tjerani nagonom za znanjem ovi ljudi lutaju wikipedijom željni informacija i znanstvenih objašnjenja.

A da !!! I na kraju da ne zaboravim da spomenem blogere. Oni neprestano traže teme, napišu post, objave ga na blogu ili na sopstvenoj web-stranici i... čekaju šta će se desiti!? Ovaj posljednji dio rečenice navodi na simptome koji opet označavaju pojavu nove bolesti (ili je to samo anomalija?), i koja će se sigurno dalje pratiti.

Još nema ni imena za ovo ali sigurna sam da će se vrlo brzo naći odgovarajući izraz... Možda blogoholik po ugledu na gore navedene bolesti?

Jedan klik na zeleni simbol. Jedan usisavajući, sve glasniji zvuk, koji se već osjeti tako kao da smanjuje rastojanje ... i odjedanput izroni poznato lice u jednom drugom gradu, drugoj državi ili na kraju svijeta.

Ovaj Skype-efekat, za ljude koji ga rjeđe doživljavaju, još uvijek je spojen sa laganim stresanjem ali ustvari njegove karakteristike povezujemo sa ljudima koji su daleko i sa kojima ostajemo u vezi.

Skype je za sva vremena promjenio naš život.

Prije tačno deset godina, 2003. godine pojavile su se u imeniku interneta adrese skype.com i skype.net, dvije godine poslije dodao je poduzetnik besplatne telefonske razgovore i video-funkciju. Danas on ima oko 700 miliona korisnika koji su registrirani kod ove službe i njegov monopol je već očit utoliko što se kao glagol koristi njegovo ime kada se spomene telefoniranje putem interneta. Mi skajpamo... kolege u različitim predstavništvima, roditelji sa djecom na studiju, prijatelji... ali prije svega parovi koji imaju vezu na daljinu. Nijedna druga forma zajedničkog općenja nije u komunikativnim medijima toliko povoljna kao skype.

Kada je jedan ljubavni par još prije deset-petnaest godina, što zbog prirode posla ili boravka na drugom mjestu živio razdvojeno, bile su minute, u kojima se preko žice čekalo da se začuje voljeni glas, tako dragocjene, jer su bile skupe i sam razgovor se svodio na kratke trenutke. I prije nego su poredani novčići na telefonskom aparatu u govornici bili istrošeni a pokazivač smanjivao iznos velikom brzinom, uvijek se moralo reći još nešto važno... a bilo je uvijek malo vremena da se ispričaju svi važni događaji i naravno da još na kraju ostane dovoljno vremena i novčića da se kaže koliko se nedostaje jedno drugom i pošalje onaj cmok poljubac u slušalicu. Danima nakon tog razgovora prisjećalo se svake izgovorene riječi, vadio iz sjećanja lik onog drugog a momenti koji su davali mir i pružali sigurnost u ljubav bili su to dragocjeniji što su ti razgovori bili rijeđi i kraći. Što je kraći bio taj međusobni razgovor to je veća bila i sigurnost u osjećaje onog drugog nakon što je slušalica bila spuštena.

Otkako se pojavio skype parovi su počeli lakše da dišu. Svi oni, koji danas imaju vezu na daljinu kažu da koriste besplatne video razgovore u svim mogućim prilikama. Skajpati ne znači samo sjediti pred ekranom i pričati u mikrofon, skajpati znači nekada po nekoliko sati pratiti partnera u njegovoj okolini u njegovoj svakodnevnici: skype ostaje uključen kada se kuva, kada se čisti i sprema stan ili kada se čitaju mailovi.

Temperatura koja je vladala kod očekivanja onih skupih minuta telefonskog razgovora se prilično spustila i svela na temperatuturu sobe. Dnevno sretanje između Berlina i Zagreba, San Franciska i Parisa ili Ontarija i Splita nije više ništa naročito, kažu korisnici a niti trebaju da budu nešto posebno.. Jer za razliku od nekadašnjih telefonskih razgovora punih šutnje jer bi svašta htjelo da se kaže a ne sjeti se u tom trenutku, skype pomaže da jedna veza kod koje su parovi udaljeni tisuće kilometara, ostane svakidašnja...normalna. „ Kada mi Mila ne bi ispričala najnovije tračeve koje se vode kod nje na faxu i tako svako veče, sigurno ne bismo bili zajedno već skoro dvije godine.“ rekao mi je sin jednog kolege s posla.

Zahvaljujući skypu faze zajedničkog boravka i odvojenosti su se približile, čak i ispreplele. Ranije su one bile striktno odvojene jer u vrijeme razdvojenosti između ljubavnog para nije ležao samo ocean nego i more tišine.

Danas se iz dana u dan prepričavaju događaji iz svakodnevnice sa obe strane videotelefona, provodi se vrijeme u zajedničkom slušanju glazbe, pleše uz istu pjesmu, čitaju iste web.stranice.

Neka ispitivanja izvršena na parovima koja su bila odvojena nekoliko mjeseci zbog boravka jednog u inozemstvu, pokazala su da se kod istih dobija utisak kao da uopće nisu odvojeni kilometrima i da je razlika između tjelesne odsutnosti i vizuelnog kontakta zahvaljujući skypu izgubila na težini. Time se može govoriti o novoj kategoriji o tzv skype ljubavi., koja može biti itekako romantična. Naprimjer pripremanjem romantične Candle-Light-Dinners. Ona spada u događaj koji neki parovi pripremaju redovito ispred videokamere u cilju prevazilaženja osjećaja razdvojenosti. Malo romantične glazbe u pozadini, upaljene svijeće, pripremljena lagana večera sa čašom vina... i video može da se starta. U dvoje se jede ljepše.

Zašto sam želila da obilježim desetogodišnjicu skypa? Zato što ja vodim vezu na daljinu već duže vrijeme i zato što mi je ovaj vid komunikacije omogućio da ne osjetim svu težinu vremena razdvojenosti. Na sreću, uskoro će se ta faza završiti i skype će postati nevažan medij za mene. Ali ostaće uvijek zahvalnost onima koji su ga osmislili i ostvarili. Skype je doista nešto posebno i to će potvrditi svatko tko je imao iskustvo slično mojemu.

I zato živio skype i dalje za sve postojeće veze na daljinu i za one koje će još nastati!