Počinje vrijeme godišnjih odmora, dakle počinju putovanja: automobilom, vlakom, autobusom, zrakoplovom..
Automobil napunimo svim i svačim: starim torbama, vrećicama, kutijama. I to putovanje je najlakše i najudobnije, ma kako to čudno zvučalo kad se ima na umu da ponekad traje i po desetak sati dok se ne stigne do cilja. Ali zamislite tu udobnost: sopstvena glazba iz radija, staneš gdje želiš, piškiš gdje stigneš... dovoljno je zaustaviti automobil na nekom proširenju i već imaš toalet... i to onaj čisti, što je rijetkost na stajalištima za odmor, da ne govorim o tome da, ako nemaš sitniša... nema ni piškiti.

Autobusom je već manje udobno posebno ako za susjeda imaš putnika sa onim čudnim bijelim ili crnim lopticama u uhu, a koje služe ne samo za slušanje glazbe vlasnika tih ušiju nego je toliko glasno da si prisiljen da učestvuješ i ti u tome. Po običaju, putnici autobusa nose sa sobom doručke, ručkove, kavu, pivo pa konzumiraju jedno po jedno čime se zrak u autobusu ispuni miomirisima šunke, bureka i sličnih poslastica. Ustvari to i jesu poslastice ali kad se jedu iz tanjira i sjedeći za stolom, a u autobusu je to ipak drugačije. I zavisno od toga da li si i ti gladan, jer si na onim vječnim bikini-dijetama pa koristiš vožnju kao posljednju šansu da nešto učiniš za sebe, ili si pristojno uzeo svoj doručak-ručak kod kuće... pa te mirise osjećaš kao neugodne, čak i kao atakiranje na sopstvenu ličnost.

Vlakovi su nešto pristojniji ali se posljednjih godina manje koriste... pruge ne vode do ispred hotela ili do kuće za odmor pa se mora dobro odvagati što ponijeti sa sobom a da ne moraš da nosiš sav taj prtljag do vrata.

E sad smo došli na ono o čemu hoću ustvari da pišem. Jeste da nisam ništa napisala o vožnji zrakoplovom ali, osim što je ponekad cijena karte povoljnija od one za vlak (ako se na vrijeme pobrinete) i ne postoji neka velika razlika... izuzev naravno što je putovanje znatno kraće.

I postaje sve popularnije!!!

U čemu je onda stvar?

U prtljagu.

U koferima na kotače, sa ručkama na izvlačenje, tzv troli. U vrijeme godišnjih odmora neprestano čujete na ulicama, na putu za kolodvor ili transfer za zračnu luku kotače kako se kotrljaju . U većim gradovima se mali kotači pobrinu na asfaltu za toliko buke da to već zove na ustanak. Treba razmisliti da se naprave naljepnice sa natpisom „NE- koferima na kotače!“

A oni koji ih vuku za sobom? Nije baš tako jednostavno izgledati dostojanstveno. Naime, najčešće vlasnici tih kofera djeluju kao da vode psa u šetnju.

Prije stotinjak godina to sa elegancijom bilo je puno jednostavnije. Tada je kofer bio teret koji je nakon izlaska iz prevoznog sredstva bio predat nekome drugom … nosaču prtljaga. U to vrijeme je putovanje bilo tema samo bogatih ljudi... a radna snaga jeftina. Koferi su bili slični ormarima i nije se vrijeme gubilo na razmišljanje kako optimirati prtljagu. U to vrijeme vozilo se uglavnom vlakovima i brodovima a ulaskom u upotrebu automobila i autobusa, korištenje ormara- kofera postalo je nemoguće. Dakle u automobil se mogao smjestiti samo normalan kofer, koji je kasnije, što je obitelj postajala veća zamjenjen, kako je prije navedeno, malim torbama i vrećicama. Ostali su dakle, vlakovi i zrakoplovi... i nestalo je jeftine radne snage. Niko više neće da radi kao nosač prtljaga iako je svugdje u svijetu (neću da kritiziram stanje u našoj zemlji – ovo je post o koferima) nezaposlenih dovoljno da je i taj poziv mogao opstati.

E zato je izmišljen prtljag na kotače. Kotači sada zamjenjuju nosače prtljaga. I kotači se kotrljaju: kotrljaju na službena putovanja, kotrljaju u kupovinu ( sad imamo i kolica za kupovinu), a posebno su glasni sada u ovo vrijeme kada počinju godišnji odmori.

Znam, kotači su velika olakšica, ali to glasno tandrkanje, izaziva u meni želju da prestane... ne samo zbog toga što je buka nesnosna, posebno na našim ulicama, nego i želju da putujem. A godišnji je tako kratak da mi ostaje samo da ostali dio ljeta stavim one bijele ili crne loptice u uši i slušam: