I? Jeste li zadovoljni sa Novom godinom? Ili ste već počeli da mislite da ima mana? Sačekajte kraj siječnja pa će se i toga naći.

Ja nisam sigurna da li sam otvorila krivu ladicu. Nekako su mi ovi prvi dani Nove godine poznati. Ujutro užasno hladno, podne malo sunca a poslije do većeri puuuno magle (ili je to smog, što je ovdje vjerojatnija opcija?!). To smo već imali. A glavobolju i početak prehlade imala sam isto tako, hvala Ti Nova godino!

Moja slika u ogledalu ne pokazuje baš svijež izgled, ljudi su svuda oko mene u pekarnici i na ulici, puno saobraćaja ima na ulicama, polusvježeg povrća i voća u prodavnicama …sve smo to već imali.

Mislim da smo prošlih godina čak i mi izgledali svježije.

Ali izuzimajući manjak svježine ostalo sve navodi na to da li uopće postoji Nova godina? Zapravo se može reći da će je biti u budućnosti i samo je tako možemo smatrati iluzijom.

I ova Nova godina postaje iz dana u dan sve starija, u proljeće će prolaziti kroz pubertet, u ljeto će doživljavati prelazne godine a već za Božić ležaće pod jelkom olinjala od starosti i istrošenosti. Na Silvestrovo će je pogrebnik još malo srediti, našminkati i obući najljepšu odjeću te ćemo se od nje oprostiti vatrometom i glazbom a ona će nestati u vjećnost i ostati samo u sjećanju.
Zbog čega bi njoj bilo bolje nego nama?!

Što češće čovjek ispraća staru i dočekuje novu godinu to se svaki puta više otrežnjuje a želje koje se pri tome izgovaraju postaju realističnije.

Jedan poznanik u zrelijim godinama, na moju čestitku odgovorio je: Poželite mi radije dobru probavu i manje kostobolje i godina će biti dobra. U razgovoru s njim o svemu i svačemu požalio se na današnje vrijeme: Svake godine je sve lošije i lošije na što sam ja pomalo cinično odgovorila: Da, prije 80 godina je bilo sve bolje, samo su se u međuvremenu dogodila tri rata.
Za razliku od njega jedna starija dama, koja mi se puno više svidjela, je rekla: Starost ima i svoje lijepe strane, što sam starija to češće idem glasovati jer mi je to rijetka prilika da se svečano obucem i izažem iz moja četiri zida. Radujem se i tome da mogu još uvijek otići na groblje a ne moram tamo i ostati. Mi žene smo uvijek bile optimističnije.

Najteže kod starenja je njena konačnost. Protekli dan se neće ponovo odigrati niti premotati unatrag, on je tu, može se doduše uljepšati dobrim riječima ali ga ništa više ne može promjeniti. Kao kod šminkanja: izgledaš drugačije, ljepše nekoliko sati i kad skineš naslage, pojavljuje se isto lice sa manje ili više bora.

Ali otišla sam predaleko. Pitanje je bilo: postoji li uopće Nova godina i zašto ne?

Nova godina je svakako ideja, ja bih je opisala ovako: To je jedna prozirna vrećica napravljena od neprozirne plastike. Krajem godine ispunjena je onim što smo učinili i onim što su nam učinili.

Kada je imamo napunjenu možemo je promatrati i odlučiti da li izgleda kao vreća deda Mraza ili kao vreća za smeće … ali ona je ustvari već tada stara. Auh!

A moramo biti zadovoljni što smo na Silvestrovo opet imali 365 dana. To uzimamo kao zdravo za gotovo, svake četvrte godine dobijemo još jedan dan gratis. A moglo bi se dogoditi i to da ne dobijemo više novu godinu i tih 365 dana! Uzmite staru još jedanput, kazalo bi se, i reciklirajte je.

Ovi u Gornjem gradu rade ionako šta oni hoće pa ništa nije nemoguće!

Ja sam sretna da novu godinu isporučuju još uvijek ljudi koji to rade već tisućama godina. Da je moramo proizvoditi sami već dugo bi dolazila iz Kine kao i veliki dio darova koji se našao ispod nakićenih borova.

I Nova godina ima nešto zajedničko sa ovim darovima: kad su novi … sijaju a čim ih počnemo koristiti polako gube sjaj i postaju neupotrebljivi.

Eto toliko od mene ( i još od ponekoga sa neta) a vi odlučite sami: da li postoji ili ne Nova godina? Onako … svatko za sebe. I ne morate nikome reći odgovor, bitno je da ga vi znate.


Evo me opet! I mislim da ću ostati sada malo duže među vama. Što da napišem da je razlog mome odsustvu? Nikakav važan: malo sam selila, malo bolovala, malo putovala, malo se družila sa starim prijateljima, kako je to nekada bilo normalno a moram priznati lovila sam i Pokemone. Prosto rečeno uživala sam, odnosno uživali smo: moj Zoran i ja. On još uvijek pravi divne fotke ali sve više je onih iz prirode a manje mene osobno, ne pitam za razlog ali mislim, poznavajući ga da to nije njegova krivica. Njegov najdraži model smatra da je šminka u njenim godinama trošenje dragocjenog vremena a Zoran uporno odbija fotošopiranje … i to je to: nikako da se složimo a stariji uvijek imaju zadnju riječ.

Hvala vam za sve poruke koje ste ostavili na mome blogu i bez obzira što sam gore malo ružila Novu godinu, želim svim blogerima a naravno i adminima (malo šlihtanja neće odmoći) da vam bude zdrava i vesela!

Samo što prođe veljača čekamo proljeće i ljudi počinju da oživljavaju. Svi žele napolje. Planinariti, trčati, skakutati … jednostavno uživati. Djeci je cijelu godinu proljeće. Proljetni osjećaji, koji dođu sa zrelom dobi su nešto drugo. Oni se pokreću izvana... toplinom! Sunce uključuje kod ljudi prekidač, te već i sama pretpostavka da će uslijediti par sunčanih dana jedan iza drugim, uzrokuje da naše srce odjedanput brže kuca. Odrasli su, kada se radi o osjećajima, osjetljiviji od djece i ekstremno osjetljivi prema suncu.

U stvarnosti, proljeće ne boli. Postoji, naravno, iznimka: kada su ljudi osjetljivi na proljeće tako što im ono izaziva umor, stalno su pospani pa se tako ne mogu zaista radovati svježim bojama kojim se otkriva priroda i toplini koja dolazi nakon duge hladne zime.. Međutim od stotinu ljudi samo je par njih osjetljivo na proljeće u tom smislu. Za njih proljeće zaista nije zadovoljstvo. Ostali, ustvari većina ljudi, i ne želi uopće ići na spavanje kad pokuca proljeće. Jednako kako oni koji pate od proljetnog umora proklinju svoje tijelo, tako ovi drugi počinju da ga vole. Slovo po slovo: v o l e.

Tijelo proizvodi odjedanput više hormona u mozgu, na primjer hormon sreće serotonin i on obuzima cijelo tijelo. Vrlo često čitamo da sunce i toplina utiču na izlućivanje ovog hormona. To nije točno. Kada bi to tako bilo onda bi ljudi koji žive bliže ekvatoru, svako jutro, nakon ledene noći ustajali sa više ovoga hormona u topla jutra.
Vjerojatno ovaj nesporazum dolazi i odatle da otopljavanje zemlje nešto čini sa proljećem. Naše proljeće, naime, počinje već desetljećima sve ranije. Svakih deset godina dolazi dva dana prije. To nije kalendarsko proljeće koje počinje ravnodnevnicom. „Fenološko“ proljeće ima veze sa promjenom klime. Pomjeranje početka proljeća dan za danom ne određuju planete ili sunce. To se najbolje vidi na cvijeću i voćkama. One počinju da cvijetaju ćim osjete toplinu i na taj način reagiraju na raniji dolazak proljeća.

Hormoni u čovjećijem tijelu, naprotiv, su mnogo osjetljiviji na toplinu. I sam čovjek je toplokrvno biće i zbog toga voli višu temperaturu. Djelovanje topline nam je prakticčno poznato već od kolijevke. Kad dani postanu svijetliji i sunce sija duže, naše hormonske žlijezde postaju aktivnije. To kod nas nije ništa drugačije nego kod životinja. Prekidač za proljetne osjećaje je očigledno bio instaliran vrlo rano u evoluciji i mi ga nosimo u sebi kao naslijeđe. Ali, aktiviraće se kada tijelo postane zrelo i izlućuje hormone. I to u takvim količinama da ljudi postaju ludi od sreće i žudnje i počnu odjedanput da flertuju do iznemoglosti, hodaju po ulicama lagano odjeveni, leže po livadama i vide sve odjedanput kroz roza naoćare. Englezi to nazivaju spring fever – proljetna groznica.

A gdje je smješten taj proljetni prekidač? Nitko to ne može sa sigurnošću reći. Epofiza u glavi, mali vršak nervne ćelije u sredini mozga igraju u tome sigurno neku važnu ulogu. Ranije je to bilo „treće oko“. To je bilo vrijeme velikih reptilija kada je Dino vladao zemljom. Na Novom Zelandu postoji još uvijek jedan mali dinosaurus koji umjesto epofize posjeduje treće oko. Zove se tuatara.
Prekidač, međutim ne utiče na osjećaje samo početkom proljeća nego i početkom zime. Zimi, kada ranije postaje mraćno, u mozgu se izlućuje jedan drugi hormon, melatonin, koji nas čini pospanim i usporenim. Kod ovoga „prešaltavanja“ i nastaje nesporazum između seratonina i melatonina kod jednog manjeg broja ljudi i oni tada pate od proljetnog umora. Dakle, nismo svi ljudi isti.

Proljeće … najljepše godišnje doba! Dolazi sutra i svi imamo već leptiriće u stomaku. Netko će prihvatiti objašnjenje koje je gore navedeno a netko će ga ignorirati i uživati dalje u probuđenim osjećajima ne razmišljajući odakle potiču. Pa zar se to ne doživljava samo u proljeće i treba mu se posvetiti što je više moguće. Jer brzo će proći. Zato uživajte i sretan vam početak najljepšeg godišnjeg doba!

Kada bih morala provesti godinu dana na pustom otoku sa čovjekom, ne sa prijateljem, nego sa nekim nepoznatim, izabrala bih osobu koja tu i tamo napravi neku glupost.

Sa nekim tko nikada ne pravi greške, mislim da bi bilo puno teže izdržati to vrijeme. Uzela bih sa sobom, naprimjer nekoga tko je utajio porez. Ili nekoga tko je uhvaćen kako pijan piša uza zid u zamraćenoj ulici. To bi bilo zanimljivo. Ni u kojem slučaju ne bih uzela nekog perfektnog bezgriješnika, naprimjer gospođu Markić, uz svo dužno poštovanje.

To sa pustim otokom gledam kao i Isus. Jedan griješnik je tisuću puta simpatičniji i zabavniji nego pet ljudi koji u životu ne pravi greške. Utajivač poreza će naknadno platiti zaostatke ili ce ih odležati u zatvoru a da zapravo nikada ne saznamo da li se pokajao ili nije. Meni je to svejedno. Ili onaj koji je pišao uza zid, kada se otrijezni hoće li mu biti žao što je to učinio? Ne znam! Znam samo da Isus voli obojicu … u to sam sigurna! A ako ih on voli i meni su dobri.

Često se pitam, da li ljudi koji se ljute i uzbuđuju kada na portalima i sajtovima na internetu čitaju o greškama koje su neki napravili i sami ponekad ne pogriješe ili ne učine neke gluposti?! Ako bi se takvo što desilo morali bismo strahovati od takvih ljudi. Jedan čovjek, koji sam sebe drži bezgriješnim, je opasan za okolinu.

Pitam se samo gdje je u našoj svakodnevnici ostala velikodušnost. Ona je danas u opasnosti kao i prašuma koju sjeku i čija se površina polako smanjuje. Velikodušnost znači previdjeti manje greške i ne insistirati uvijek na tome da smo samo mi u pravu. Velikodušnost znači da se na šalteru, pri čekanju u redu, ponekad i propusti drugog čovjeka da prođe ispred vas iako zapravo vi imate prednost. Velikodušni ljudi daju nešto a ne očekuju da im se to uzvrati.

Često se velikodušnost uzima sa nepovjerenjem. Naprimjer, u zapadnom svijetu su, prije četiri godine, četrdeset milijardera darovali polovinu svog imetka u dobrotvorne svrhe. U ovdašnjem tisku objavljen je članak u kojemu se upozorava na tu velikodušnost. Da se pravilno razumije: nije pisano ništa o tome kako su ti milijuni zarađeni nego kako ih treba podijeliti. Zaključak je bio da socijalna izjednačenost mora biti organizirana i garantirana zakonski u određenim državnim ustanovama. Pri tome nitko od tih milijardera nije zahtjevao da se socijalno ugroženi odreknu bilo kojih prava (država, kada daje a posebno kada daruje traži milijun potvrda).

Gdje je ostala velikodušnost? Bez nje ljudi ne bi mogli biti zajedno. Na nekim američkim univerzitetima uveden je predmet „ Bračna zajednica“. Na fakultetu se podučava kako živjeti zajedno … što će doći kao slijedeće? Bachelor iz predmeta „Upis djeteta u školu“? Master „Kako biti umirovljenik“? U jednoj vezi, bračnoj, izvanbračnoj, prijateljskoj ili bilo kojoj drugoj uostalom, najveći problem je u tome da se uvijek insistira da je „onaj drugi“ kriv za sve. Međutim, na temelju mnogih drugih istraživanja došlo se do zaključka da veliki udjel, često i jedini u nefunkcioniranju „veze“ leži u sopstvenoj krivici.

Zbog toga bi trebalo i u slučaju kada drugi napravi grešku, biti u stanju odoliti nagonu da se iz sebe izbace sopstveni negativni osjećaji koji pri tome nastanu. To naime, uzrokuje razvoj negativnih osjećaja koji žele na površinu i kod druge osobe i sve se tada proteže u nedogled. Uostalom sami smo doživjeli i vidjeli u nekim postovima i kod nekih tema koliko netolerancije primjenjuju pojedini blogeri samo da bi dokazali da je jedino ispravno mišljenje njihovo. I kada im se netko suprotstavi nema kraja vrijeđanjima.

Sve ovo zahtjeva disciplinu od osoba i... znam otrcana je fraza... ali istinita: Na svakom odnosu i u svakoj vezi, bila intimna ili samo površna treba raditi. Prvenstveno na sebi.

A kao što je sve regulirano, trebalo bi možda razmisliti o tome da se veze zakonski reguliraju. Kod nas je, doduše bračna zajednica već definirana u Ustavu, ali ovaj post nema pretenzija da piše o tome, nego o običnim vezama dvoje ljudi koji se poznaju manje ili više. Jer ako se ovako nastavi i prepusti samo odlukama ljudi, moći ćemo se uskoro zajednički sjećati na velikodušnost kao zaboravljenu osobinu.

A sa velikodušnošću je, priznaćete, sve puno lakše.