Da je trčanje i vožnja biciklom zdrava onda bi poštar bio besmrtan.

Kit pliva cijeli dan, jede mnogo ribe i pije velike količine vode. Rezultat? On je debeo.

Zec trčkara i skakuče po cijeli dan a ipak živi samo petnaestak godina.

A kornjača? Ona ne radi ništa, po cijeli dan se odmara i živi 150 godina.

S ovih par činjenica želim vam da se za Novu godinu odmorite (pucanje ćete sigurno preživjeti a i sve ostalo što ide u Novogodišnjoj noći). Ovo vam je prilika jer ko zna šta nam se sprema u slijedećoj godini.

U svakom slučaju sretna vam bila!

Znam da je još malo rano, Božićni blagdani su sve zaokupili i svi žele da o tomu nešto kažu i napišu ali ja hoću da izbacim iz svoje glave i srca: stvari koje sam naumila da ispunim slijedeće 2014. godine. Ok, novine su već pune savjeta kako da se te odluke ispune jer većina koja sebi napravi podsjetnik piše: prestati pušiti, smršaviti, naći novi posao, novog partnera i … ma znate već, jer se te stvari nađu svake godine na spisku svakog od vas i gotovo nikada ne ispune, naravno sa ponekim izuzetkom.

I moje odluke, koje hoću da navedem, su također dosta dugo na spisku ali ove godine, kunem se, ispuniču ih... sigurno!

Dakle da počnem sa donjim rubljem... u slijedećoj godini si želim da uvijek imam jednako donje rublje: dakle grudnjak koji odgovara slipu. Jer, budimo iskreni, to je vrlo važno... nikada se ne zna tko će to vidjeti. Naime, nisi uvijek siguran što će, naprimjer liječnik, koji trenutno pokušava da umjetnim disanjem natjera tvoje srce da počne da kuca, pomisliti kad ugleda tvoje roza gaćice i grudnjak otrovne zelene boje. I hoće li ga to do te mjere omesti da ponovno oživljavanje izvede po svim pravilima a da mu misli ne zaokupi pitanje da li se ove dvije boje slažu?! Ili da se počne glasno smijati čime će ugroziti rad svojih ruku u ritmu: udahni... izdahni...

U istu kategoriju spada i šminkanje prije svakog izlaska iz stana i to tako da ruž i sjenka za oči odgovaraju bluzi ( a sve to, naravno mora odgovarati roza grudnjaku... za svaki slučaj).
Jer Bože moj, nikada se ne zna!

Uredno se počešljati svako jutro! Jeste da prema Marphy-evom zakonu postoji velika vjerovatnoća da ćete, upravo kad izađete, naletiti na muškarca/ženu/psa snova a vi ćete izgledati kao da niste spavali cijelu noć... ali nikada se ne zna … jer može se IPAK dogoditi da, upravo kada sa svježe opranom kosom izađete da izbacite vrećicu sa smećem, naiđe vaš san snova i u istom trenu se zaljubite. Iako, ruku na srce, ne zvući baš vjerovatno. A ja sam još i zaljubljena... u svog Zorana … ali eto... možda naiđe pas snova (žena iz snova ne dolazi u obzir jer kod nas je nedavno dokazana totalna netolerancija prema istospolnoj ljubavi), a pošto sam se nedavno preselila i tražim kućnog ljubimca to bi bilo optimalno.

Treće: neću koristiti pogrdne riječi ako netko uleti na parking na kojem strpljivo čekam već deset minuta da izađe prethodnik koji je već upalio motor i namješta retrovizore. Jer tko zna: možda je taj „idiot koji nema mozga“ neki od činovnika od kojeg ću trebati neku potvrdu. Naravno ako je Marphijev zakon točan.

Ali ako dobro razmislim on skoro da je uvijek u pravu. Mislim Marphy! Naprimjer u stanu trebam imati uvijek papirnate maramice. Jer stvarno bih barem jednom volila da doživim kad je moja "gora polovina" prehlađena, krene onakav jadan na posao i pita za maramice a ja ne kažem: „K vragu, zašto to nisi rekao sinoć kada su prodavnice još bile otvorene?“ nego se nasmješim i pružim mu iz ladice nov-novcat paket maramica.Ili još bolje ...dva!

Još jedna odluka u slijedećoj godini: Ako iz stroja za rublje izađe samo jedna ćarapa odmah je baciti u korpu za otpatke. Moguće je da ću drugi par, nakon što ispraznim kantu za smeće u kontejner, negdje i pronaći, ali svejedno... ovim činom ću sprijećiti povećavanje hrpe veša za koji ne znam gdje pripada.

Kad već pišem o rublju... obavezno nakon sušenja sav veš koji se ne glača, složiti i smjestiti u ormar a ne tek nakon mjesec dana kada je neki komad tražen svuda samo ne tu.

Ne komentirati politiku. Ne komentirati ništa na temu seksa. Najbolje ustvari, ništa ne komentirati.

Sva pisma odmah otvoriti, baciti ili staviti tamo gdje pripadaju. Da se ne dogodi da pismo otvorim nakon tjedan dana i konstatiram da sam propustila neki važan termin.

Biti sretan. Cijelu godinu! Čak i onda kada nijednu od ovih odluka ne provedem.

Svima koji svrate želim sretnu Novu godinu!

Liječnici transplantiraju srce, jetru, pluća, čak i ljudsko lice, ugrađuju umjetne kukove, mogu da izanaliziraju mozak i misli koje on producira. Isto tako se sada može, zahvaljujući tehnici, putem videokamera, smještenih u kapsule koje se progutaju, gledati film o događanjima u unutrašnjosti tijela te se diviti šta sve tamo ima.

Zaista je to sve nevjerovatno!

Ono što me, međutim, više čudi jeste da ne postoji niti jedan djelotvorni lijek protiv prehlade. Ništa! Protiv kašlja, šmrcanja, vrućine koja se pri tome osjeća nema travke koja je narasla . Zbog čega je to tako?

Objašnjenja su različita: od pravih medicinskih, preko ekonomskih do čisto komunikativnih.

Medicinski uzrok su virusi i činjenica da su oni jednostavno previše pametni za nas a osim toga ima ih veliki broj. Za početak prehlade mogu da budu krivi adenovirusi, rinovirusi, entrovirusi, paramyxovirusi i još poneki. Isto tako, osim virusa, postoji još nekoliko izuzetaka kada to mogu da učine i neki drugi uzročnici.

Ali i kada bi se pažnja koncentrirala samo na jedan od ovih virusa ne bi pomogla terapija. Naime oni su previše lukavi jer im uvijek nanovo uspije da se obrane od napada lijekova koji se koriste protiv njih. Šta sve nije isprobano u cilju savladavanja njihove sposobnosti mutacije i prilagodljivosti novom ataku?! I svaki puta je novi lijek bespomoćan te je već unaprijed izgubio bitku.

Nadmoć virusa nad lijekovima leži ponekad i u nemarnosti virusa (nekada je ta osobina i dobra). Jer pri njihovom umnožavanju dolazi stalno i neprekidno do malih grešaka koje se ponavljaju u genima. Zbog toga neprekidno nastaju nove varijante virusa, koje se od prethodnih pomalo razlikuju.

Uzmimo na primjer da postoji terapija koja djeluje. Nakon samo nekoliko ovakvih grešaka ne bi bila vise djelotvorna.

Kod ekonomskog činioca, koji utiče da ne postoji djelotvorna terapija protiv prehlade je situacija još očitija: Ko bi uopće htio neko sredstvo protiv prehlade? Postoji u međuvremenu toliko sirupa protiv kašlja, sprejeva za nos i tableta za grlo koliko i raznih kolekcija donjeg rublja … i neki od njih su isto toliko skupi ali i znatno manje djelotvorni. Nijedan od tih sirupa, sprejeva ili tableta ne pomažu stvarno i uvijek postoji novi razlog da se na tržište dovedu neki novi proizvodi. Šmrcavi potrošač se čudi i kupuje … i uskoro primjeti da ni ovaj novi asortiman ne pomaže. Najkasnije kod slijedeće prehlade kupi opet neke nove preparate koji su se našli u policama ljekarne.

A šta je još i sa tabletama vitamina i minerala koje veliki dio ljudi pije da ne bi dobili prehladu?!
Upravo tako! Ove tablete ne donose medicinski ama baš ništa, što je već odavno dokazano, ali proizvođačima donose veliku dobit.

Ostaje još komunikativni pristup. U današnjoj, makar i površnoj komunikaciji među ljudima, dobar odgoj nalaže da ako imaš prehladu i virusima „zagađuješ“ prostor što je otprilike radijus oko tebe veličine pet metara, trebaš toliko daleko i da se držiš od sugovornika da ovaj ne bi ušao u fini oblak sastavljen od tvojih virusa.

Ima još nešto što se toga tiče a što „dnevni“ istraživači još nisu ispitali ali sigurno uskoro hoće: koliko se bračnih i ljubavnih veza održalo samo zbog toga jer su partneri prosječno tri puta godišnje jedan drugome pravili pileću juhu ili čaj sa medom. A također treba uzeti u obzir i one tvrdokorne veze kod koji su si navedeni međusobno miješali slanu vodu za grgljanje ili kupku od kamilice za naparavanje.

To bi mogao biti jedan od bitnih razloga što se neki brak održava usprkos nekim drugim nesuglasicama u njemu.

Izraz God particle (Božje čestice) potiču od Leona Ledermana. To su male, majušne stvarčice, koje nemaju težinu ali obezbjeđuju težinu ostalim sitnim česticama u atomu. Time omogućuju da je svijet onakav kakav jeste. Njihovo postojanje je nedavno dokazano u Ženevi.

(Ja posjedujem jednu na mom radnom stolu i držim je u maloj srebrnoj kutijici da mi ne bi pobjegla. Ta čestica se ne može vidjeti, ali je jako lijep osjecaj znati da je tu negdje. Na neki način pomaže mi da više i bolje pišem otkako znam da je tu. A možda je to samo mašta).

No, u svakom slučaju, Leon Lederman je ove čestice najprije nazvao „proklete“ jer se nikako nisu mogle pronaći. Tek kada je počeo da piše knjigu „The God Particle“, taj naziv je i prihvaćen. Ovaj Lederman, kojeg spominjem, je nositelj Nobelove nagrade za fiziku i danas ima devedesetdvije godine. Upravo sam našla video u kojem ovaj nobelovac, sjedi na ulici New Yorka, pored malog rasklopljivog stolića, a iznad njega stoji naziv na velikom panou: „Pitajte Nobelovca!“

Sjajna ideja, ili? Da jedan od najpametnijih umova sjedi negdje na ulici i odgovara na pitanja? Jednostavno tako sjedi. Zbog čega se ovakve stvari ne događaju češće? Živimo u takvom svijetu koji skoro niko od nas ne razumije, sve je prekomplicirano... i onda izađete iz tramvaja ili autobusa i na ulici sjedi onaj koji o svemu zna sve, bez najave na Facebook-tralala, putem oglasnika u novinama ili reklamom na TV i odgovara na vaša pitanja! Besplatno!!!

Usput rečeno, zaista je zanimljivo, da smo pronašli najmanje dijeliće svijeta a da istovremeno ne možemo da vidimo njegove najveće dijelove.

U Parizu, u zaštićenoj zoni koja okružuje Aifelov toranj, planirano je „zaštitno područje za zvijezde“, u kojem neće biti vještačkog svjetla. Svjetla gradova, velikih tvornica i zraćnih luka spriječavaju, naime, da možemo da vidimo nebo koje su naši roditelji gledali bez zapreka: nebo sa tisuće zvijezda! Svjetska organizacija IDSA, koja se bori protiv zagađenja okoline svijetlom, kaže da u današnje vrijeme možemo prepoznati tek jednu desetinu onih zvijezda koje su se ranije mogle vidjeti i ako Zemlja postane još svijetlija, uskoro nećemo vidjeti ni jednu. Šta sam time htjela da kažem? Mi možemo da letimo u svemir, ali ono što je u tom svemiru, uskoro nećemo moći vidjeti.

A sada jedno pitanje koje bih, da sam u New Yorku, uputila Leonu Ledermanu: kako uopće miriše svemir?

Jedan dio odgovora našla sam na googlu ( koji prenosi članak iz časopisa The Atlantic), kako su astronauti, koji su letili u svemir opisali ovaj miris. T. Antonelli kaže da svemir bez dvojbe, miriše sasvim drugačije nego sve drugo. Ali kako? „Jedan blago rezak miris“, kaže njegov kolega. „Kao vrući metal“, opisuje drugi. „Kao dim koji se razvija pri zavarivanju“, kaže treći a četvrti: „Kao izgoreni odrezak!“ ( Ha, jesam li ja to već u svemiru, pitaće se neko u svojoj kuhinji!). „Kao miris baruta“, kaže T. Jones iz NASA-e, „kao sumpor!“

Sumporasto??? Na nebu???.Zastalo mi je u grlu i u nosu!

Pored ovoga, negdje je izašla vijest, koja je ustvari, kada je čitaš, beznačajna ali ima veze sa ovom temom: kako miriše u poznatoj svemirskoj stanici „Mir“ : „To je mješavina neopranih nogu, znojnih tijela, acetona i benzina koji se mješaju u nosu a tome treba dodati i votku koju sigurno ima svaki od ruskih astronauta sa sobom“, opisao je atmosferu jedan novopridošlica.
.
Osim živih svjedočanja, koji su jako različiti, na uzorcima, uzetim u svemiru ustanovljeno je da Mliječni put sadrži kemijsku supstancu etiloformiat, koji je ovdje na zemlji, pored toga što ima druge osobine, odgovoran za okus malina a miriši kao rum.

Čudno, zar ne? Ležiš noću na nekoj poljani i pokušavaš da i pored svjetlosnog zagađenja otkriješ neku zvijezdu i zamisliš kako gore smrdi na izgoreni odrezak, na rum i votku. I da zvijezde imaju okus malina. Čista romantika!

Živimo u vremenu kada su mnogi ljudi nezadovoljni svojim tijelom. Neki idu na skidanje masnog tkiva sa pojedinih dijelova tijela, plačaju veliki novac da im se zubi izbjele, žele si za Božić kozmetičke tretmane, leže danima u aroma-kupkama, pokušavaju vježbama da dobiju mišiće, drže razne dijete... jer od svega toga se postaje lijep... tako kažu.

Ljudi su, međutim danas, mnogo manje zabrinuti za svoj mentalni razvoj. Gledaju televizijske emisije za debile, ne čitaju knjige koje dobiju za Božić, zanima ih privatni život Severine, gledaju loše filmove, telefoniraju previše.

Upravo mi je palo napamet da je kult tijela počeo tek onda kada su s tim u vezi izrazi, bili preneseni iz engleskog jezika. Ko je još trčao kad se trčanje nazivalo trčanje. Ali čim je izronio izraz joging, počeli su svi da trče ko ludi ujutru uz obalu rijeke ili mora tamo i ovamo. Fitness, Wellness … to su riječi ovoga doba. Ne moraju se zubi prati svaki dan ali zubaru na bleaching … je neophodno. Tako to ide u današnje vrijeme.

Možda bi se tako moglo i sa mentalnim aktivnostima. Ne koristiti više riječ čitati nego reading? Ili Bookness? Knjižnicu prevesti na Bookcentar? Sami prodajni centri danas se nazivaju hipermarketi, što se može prevesti sa hipertenzija (visoki pritisak), dakle više bi pripadao nekoj ljekarskoj ordinaciji, ali i jog znači isto tako jedva ići, pa se koristi za nešto drugo. Slično i u hipermarketima ljudi kupuju kao ludi.

Jedan švedski znanstvenik, uradio je pokus sa dvije kamere. U jednoj robnoj kući ugradio je na lutku iz izloga dvije kamere, koje su se ekranima spajale pred očima testirane osobe. Na taj način je osoba dobila osjećaj da se nalazi u tijelu lutke, To je jedna iluzija koja tako dobro funkcionira da je kod ispitanika došlo do zatezanja kože kada je neko zaprijetio lutki da će je ubosti. Ovo je poznato iz čuvenog pokusa imena „rubber hand illusion“ (prevara gumenom rukom). Tu se radi o slijedećem: Jedna osoba postavi svoju ruku na stol iza zida tako da je ne vidi. Pred njene oči se postavi gumena ruka. Preko obje ruke se istovremeno prelazi četkicom. Rezultat: Osoba misli da je gumena ruka njegova prava jer je vidi. Kada ga se zamoli da zatvori oči i pokaže svoju ruku, posegnuće za gumenom.

Švedski naučnik je otišao dalje i lutku iz izloga zamjenio čovjekom. Na kraju je testirana osoba imala osjećaj da se nalazi u tijelu drugoga i kada se čovjek okrenuo i pružio ruku, stekao je neobičan osjećaj da dodiruje sopstvenu ruku.

U ovom pokusu leže nevjerojatne mogućnosti za one koji se ne osjećaju dobro u svome tijelu. Naprimjer bilo bi moguće isprobati tijelo nekoga drugog … supertreniranog superbodija. Vidjeti da li je to stvarno to što želimo. Moglo bi se testirati kakav je to osjećaj koji ima Mario Valentić ili Zoran Mamić. Ili Slavko Linić. I on bi na ovaj način mogao da osjeti kako je biti jedan normalan građanin. Na primjer ja (ali ne, to ne bih nipošto, zamislite njemu se dopadne biti u mom tijelu i ostane tu a ja moram da se bavim finansijama i sanacijama dugova. I moram još u slobodnom vremenu neprekidno tražiti među istomišljenicima partnera za briškulu i trešetu).

Što sve ovo znači za naše JA? Što će biti, glede takve budućnosti našeg JA ako se bude moglo napustiti sopstveno tijelo da bi se dalje živjelo u nekom drugom? Bespomoćno utipkam JA na Google-u i kao prvo izađe kod TheFreeDictionary (Economics, Accounting & Finance / Banking & Finance). Dakle J/A Banking joint account.

Baš tajnovito. Naime... to je račun koji mogu da koriste dvije osobe istovremeno i ravnopravno, Što je, kada se poveže sa gornjim pokusom vrlo praktično: ne treba vam dozvola druge osobe, jedino treba odabrati pravu osobu u čije se tijelo naseljavate i … sve što želite: lijep body, pročitana djela nekog nobelovca ili pak money.

Čije biste vi tijelo odabrali da se uselite u njega?
 

Ljudi, ruku na srce, ali ovako među nama: ne volim nikako broj dva. Kao broj, mislim. Što se mene tiče može se izbrisati., ja ga više ne trebam. „Ali, slušaj, izbrisati jedan broj … to ipak ne ide!“, čujem već kako se ova misao vrti u vašim glavama. „Na primjer dva sata... kako misliš reći da je dva sata ako nema broja dva?“ Moj odgovor : „Ja ni ne trebam dva sata... to je najblesavije vrijeme dana i to dva puta (opet taj broj dva). Dva sata noću je totalno nezanimljivo vrijeme jer u to doba uglavnom spavam a i ako se desilo da sam u to vrijeme budna to je uglavnom bilo zbog dječijeg plača ili nekog ružnog sna … a tko to još voli?.. Radije bih da sam to vrijeme prespavala. Ništa, ama baš ništa značajno se ne dešava u dva sata noću.

A dva sata poslijepodne … molim vas... nemojte da mi to vrijeme uopće spominjete. U to vrijeme se sjedi u uredu i piše, već si pomalo umoran, posebno ako ti je ručak bio malo obilniji, veliki dio prve polovice dana je prošao … nijedna dobra stvar. Tek u tri sata ide već nabolje … prvo jedna ili dvije šolje kave koja probudi, posao ponovo počne da napreduje … i što je bilo između jedan i tri … u stvarnosti: ništa osobito.

Zatim drugi primjer: pomislite na našeg Stvoritelja,! Drugog dana stvaranja svijeta, prema Knjizi postanka, ni dragi Bog nije bio u formi. Naime, drugi dan u kojem je stvorio vodu i zrak bio je i jedini dan koji nije označen kao dan u kojem stoji „da je to bilo dobro“... dakle nije bilo dobro, barem sam ja tako zaključila.

Dva! Ja ne volim čak ni sam zvuk onog De i Ve, ima u njemu nešto vojničko, nešto što ne podnosim, Dva desno... dva lijevo... I postoji li uopće ijedna riječ koja počinje sa De i Ve a da znači nešto lijepo? Dvoličnost, dvojnost, dvorište susjeda puno vočki … sve je to toliko neugodno i da između toga nema Antonina Dvoržaka, mogla bih DV da razbijem čekićem na dva dijela.

„A što je sa nogometom?“, pitao me moj prijatelj,“nogomet može da postoji samo sa dvije momčadi“. Da, ali broj dva ovdje ne igra baš nikakvu ulogu. Ovdje stoji jedna momčad naspram druge... ovdje se ne broji: ovo je momčad broj jedan a ovdje broj dva i to bi važilo samo ako bi postojala momčad tri, odnosno četiri. Ali one ne postoje.

Da se razumijemo, ovdje se radi o proturječnostima a ne o brojevima. Ovo naglašavam da bih spriječila pitanja poput onih: „Ali jesi li ti protiv ljubavi? Protiv dva nerazdvojna bića? Protiv stvaranja zajednice dvoje ljudi? Jesi li protiv blizanaca.?“ E tu je, isto tako, dva ... beznačajno! Tu se radi uvijek o meni i tebi o njoj i njemu. Tek kod troje ili kod harema, bilo bi potrebno dodati dva, ali to u mom životu ne igra nikakvu ulogu. A ako kažete da imate dvoje djece i što onda sa brojem dva... pa ja mislim ipak da svako ko ima djecu ima jedno dijete... drugo dijete je još jedno djete, treće još jedno itd zar ne? Sve su to posebne ličnosti.

I uopće ja sam broj dva osobno zbrisala i ne nedostaje mi nimalo, osobito jer je dva jedini prosti broj koji je još i paran i uopće svi ti prosti brojevi su mi zadali prilično muke i zagorčali mi neke od mojih najboljih godina, posebno onih školskih.

Tako to kod mene stoji sa brojem dva i budete li ikada čitali dalje ovaj post, dakle drugi dio o broju dva u kojem pišem da je dva dobar broj, znajte da je to čista laž! Prevara! To je drugi dio, dakle dio dva koji za mene u stvarnosti ne postoji, zapravo ne bi trebalo da ga ima.

----------------------------------------------------------------------------------


Sada konačno mogu reći da je dva moj omiljeni broj. Kako taj broj samo izgleda na papiru: gore zaobljen i spojen dugom kosom linijom sa malom vodoravnom kvakicom: tako čvrsto na tlu a opet tako okrugao i nježan... koji broj izgleda ljepše od dva? Dva je najčovječniji broj. Dvije ruke, dvije noge, dva stopala, dvije šake, dva oka, dva uha … sve na nama je u paru i uopće dva je praosnova cijelog bitka. Ako dvoje nisu zajedno, neće nastati ni novi život. Svi ostali brojevi su nekako zamjenjivi samo je dva nenadomjestiv. Šta bih ja to bila bez Zorana? Jedno usamljeno biće bez ljubavi.

Što je još lijepo na broju dva? On sam sebe ne smatra važnim, ne pravi kino od sebe kao naprimjer tri i sedam, koji se smatraju „kao“ najznačajnijim brojevima. Sveto trojstvo, usksnuće Krista treći dan, sedam sakramenata, sedam anđela izljevaju sedam zdjela kazni na zemlju...Tako nešto nema kod broja dva. Dva je jednostavno tu, jedan više jedan je dva, dva puta dva je četiri... to je jasna stvar a ja volim jasne stvari.

„Kako si to napisala“ kaže moj hladnjak koga iz milja zovem Kandi, jer je moj najbolji prijatelj, „ dva je na smrt dosadan broj. Pravolinijski, bez okusa, totalno uravnotežen. A brojevi tri i sedam, se koriste upravo jer su neparni i nekako su na osobit način uzbudljivi i nipošto dosadni“. „Nisi u pravu, ne vidiš suštinu jer si klon, koga se može reproducirati milijardu puta bez problema“: „Pazi što govoriš i nikada me više nemoj nazvati Klonom“, zavrišti Kandi „inače ćeš danas uz jelo piti tople napitke umjesto osvježavajućih!“ „Oprosti“, popravljam ja situaciju, „Htjela sam samo reći da je kod broja dva sve to skriveno! Na primjer napon koji prolazi kroz nas kad dodirnemo plus i minus pol, zagonetni odnos između Dr Jekylla i Mr. Hyda. I što bi bio Clark bez Supermana? Jedan obični uredski činovnik. Što bi bio Oliver Hardy bez Stan Laurela? Jedan prosječni, debeljuškasti glumac.

Uostalom, pošto volim matematiku, ne mogu da izbjegnem primjedbu da je dva prvi prosti broj (iz nekog nepoznatog razloga jedan je prosti broj ali ga tako ne nazivamo), jedini parni i ko se ikada bavio prostim brojevima, taj zna da su oni prvi kamen temeljac svijeta brojeva i da su djeljivi samo sa jedinicom i samim sobom. Osim toga od velikog su značaja za informatiku... to je nešto u vezi sa kodiranjem... dalje objašnjenje ne znam. Znanstvenici traže još uvijek, putem superračunala neki novi prosti broj koji su već kilometre dugački i ne bi mogli stati ni na papir dugačak kao protupožarna crijeva.

Jedan znanstvenik je sa oduševljenjem opisao traženje prostih brojeva kao putovanje kroz svijet brojeva kojem ne znaš broj kolodvora i onda, nakon dugog lutanja otkriješ ga kako stoji usamljen i ponosan na jednom od njih,a prema kojim zakonima se baš tu pojavio niko živ još ne zna.

Osim toga, kod prostih brojeva se bez reda odjedanput pojave dva, koja se razlikuju samo za dva, naprimjer 17 i 19 ili jedan takav par koji ima 11713 cifara i te brojeve nazivaju blizanci – dvojke. Ah... opet toliko brojeva dva... Stvarno ga volim!

A sasvim slučajno, u mojoj domovini se sve više grade crkve sa dva tornja a dva je broj koji označava dvoje ljudi … zapamtimo taj izraz... dvoje ljudi koji se vole i da li je ta ljubav obuhvaćena zakonom nije važno … da bi ljubav nastala i nestala mogu odlučiti samo to dvoje.

A ako ikada počnete da čitate ovaj post od početka i u prvom dijelu vidite koliko ustvari mrzim broj dva, nemojte vjerovati ...pa ovo je drugi dio posta a to znači da je upravo on pokazao napredak u mojim razmišljanjima ( pa napisan je poslije prvog) i da je drugi dio izražaj moje ljubavi prema broju dva.