Marketing
Kako miriše nebo
Izraz God particle (Božje čestice) potiču od Leona Ledermana. To su male, majušne stvarčice, koje nemaju težinu ali obezbjeđuju težinu ostalim sitnim česticama u atomu. Time omogućuju da je svijet onakav kakav jeste. Njihovo postojanje je nedavno dokazano u Ženevi.
(Ja posjedujem jednu na mom radnom stolu i držim je u maloj srebrnoj kutijici da mi ne bi pobjegla. Ta čestica se ne može vidjeti, ali je jako lijep osjecaj znati da je tu negdje. Na neki način pomaže mi da više i bolje pišem otkako znam da je tu. A možda je to samo mašta).
No, u svakom slučaju, Leon Lederman je ove čestice najprije nazvao „proklete“ jer se nikako nisu mogle pronaći. Tek kada je počeo da piše knjigu „The God Particle“, taj naziv je i prihvaćen. Ovaj Lederman, kojeg spominjem, je nositelj Nobelove nagrade za fiziku i danas ima devedesetdvije godine. Upravo sam našla video u kojem ovaj nobelovac, sjedi na ulici New Yorka, pored malog rasklopljivog stolića, a iznad njega stoji naziv na velikom panou: „Pitajte Nobelovca!“
Sjajna ideja, ili? Da jedan od najpametnijih umova sjedi negdje na ulici i odgovara na pitanja? Jednostavno tako sjedi. Zbog čega se ovakve stvari ne događaju češće? Živimo u takvom svijetu koji skoro niko od nas ne razumije, sve je prekomplicirano... i onda izađete iz tramvaja ili autobusa i na ulici sjedi onaj koji o svemu zna sve, bez najave na Facebook-tralala, putem oglasnika u novinama ili reklamom na TV i odgovara na vaša pitanja! Besplatno!!!
Usput rečeno, zaista je zanimljivo, da smo pronašli najmanje dijeliće svijeta a da istovremeno ne možemo da vidimo njegove najveće dijelove.
U Parizu, u zaštićenoj zoni koja okružuje Aifelov toranj, planirano je „zaštitno područje za zvijezde“, u kojem neće biti vještačkog svjetla. Svjetla gradova, velikih tvornica i zraćnih luka spriječavaju, naime, da možemo da vidimo nebo koje su naši roditelji gledali bez zapreka: nebo sa tisuće zvijezda! Svjetska organizacija IDSA, koja se bori protiv zagađenja okoline svijetlom, kaže da u današnje vrijeme možemo prepoznati tek jednu desetinu onih zvijezda koje su se ranije mogle vidjeti i ako Zemlja postane još svijetlija, uskoro nećemo vidjeti ni jednu. Šta sam time htjela da kažem? Mi možemo da letimo u svemir, ali ono što je u tom svemiru, uskoro nećemo moći vidjeti.
A sada jedno pitanje koje bih, da sam u New Yorku, uputila Leonu Ledermanu: kako uopće miriše svemir?
Jedan dio odgovora našla sam na googlu ( koji prenosi članak iz časopisa The Atlantic), kako su astronauti, koji su letili u svemir opisali ovaj miris. T. Antonelli kaže da svemir bez dvojbe, miriše sasvim drugačije nego sve drugo. Ali kako? „Jedan blago rezak miris“, kaže njegov kolega. „Kao vrući metal“, opisuje drugi. „Kao dim koji se razvija pri zavarivanju“, kaže treći a četvrti: „Kao izgoreni odrezak!“ ( Ha, jesam li ja to već u svemiru, pitaće se neko u svojoj kuhinji!). „Kao miris baruta“, kaže T. Jones iz NASA-e, „kao sumpor!“
Sumporasto??? Na nebu???.Zastalo mi je u grlu i u nosu!
Pored ovoga, negdje je izašla vijest, koja je ustvari, kada je čitaš, beznačajna ali ima veze sa ovom temom: kako miriše u poznatoj svemirskoj stanici „Mir“ : „To je mješavina neopranih nogu, znojnih tijela, acetona i benzina koji se mješaju u nosu a tome treba dodati i votku koju sigurno ima svaki od ruskih astronauta sa sobom“, opisao je atmosferu jedan novopridošlica.
.
Osim živih svjedočanja, koji su jako različiti, na uzorcima, uzetim u svemiru ustanovljeno je da Mliječni put sadrži kemijsku supstancu etiloformiat, koji je ovdje na zemlji, pored toga što ima druge osobine, odgovoran za okus malina a miriši kao rum.
Čudno, zar ne? Ležiš noću na nekoj poljani i pokušavaš da i pored svjetlosnog zagađenja otkriješ neku zvijezdu i zamisliš kako gore smrdi na izgoreni odrezak, na rum i votku. I da zvijezde imaju okus malina. Čista romantika!
Post je objavljen 12.12.2013. u 13:26 sati.