Ljudi, ruku na srce, ali ovako među nama: ne volim nikako broj dva. Kao broj, mislim. Što se mene tiče može se izbrisati., ja ga više ne trebam. „Ali, slušaj, izbrisati jedan broj … to ipak ne ide!“, čujem već kako se ova misao vrti u vašim glavama. „Na primjer dva sata... kako misliš reći da je dva sata ako nema broja dva?“ Moj odgovor : „Ja ni ne trebam dva sata... to je najblesavije vrijeme dana i to dva puta (opet taj broj dva). Dva sata noću je totalno nezanimljivo vrijeme jer u to doba uglavnom spavam a i ako se desilo da sam u to vrijeme budna to je uglavnom bilo zbog dječijeg plača ili nekog ružnog sna … a tko to još voli?.. Radije bih da sam to vrijeme prespavala. Ništa, ama baš ništa značajno se ne dešava u dva sata noću.

A dva sata poslijepodne … molim vas... nemojte da mi to vrijeme uopće spominjete. U to vrijeme se sjedi u uredu i piše, već si pomalo umoran, posebno ako ti je ručak bio malo obilniji, veliki dio prve polovice dana je prošao … nijedna dobra stvar. Tek u tri sata ide već nabolje … prvo jedna ili dvije šolje kave koja probudi, posao ponovo počne da napreduje … i što je bilo između jedan i tri … u stvarnosti: ništa osobito.

Zatim drugi primjer: pomislite na našeg Stvoritelja,! Drugog dana stvaranja svijeta, prema Knjizi postanka, ni dragi Bog nije bio u formi. Naime, drugi dan u kojem je stvorio vodu i zrak bio je i jedini dan koji nije označen kao dan u kojem stoji „da je to bilo dobro“... dakle nije bilo dobro, barem sam ja tako zaključila.

Dva! Ja ne volim čak ni sam zvuk onog De i Ve, ima u njemu nešto vojničko, nešto što ne podnosim, Dva desno... dva lijevo... I postoji li uopće ijedna riječ koja počinje sa De i Ve a da znači nešto lijepo? Dvoličnost, dvojnost, dvorište susjeda puno vočki … sve je to toliko neugodno i da između toga nema Antonina Dvoržaka, mogla bih DV da razbijem čekićem na dva dijela.

„A što je sa nogometom?“, pitao me moj prijatelj,“nogomet može da postoji samo sa dvije momčadi“. Da, ali broj dva ovdje ne igra baš nikakvu ulogu. Ovdje stoji jedna momčad naspram druge... ovdje se ne broji: ovo je momčad broj jedan a ovdje broj dva i to bi važilo samo ako bi postojala momčad tri, odnosno četiri. Ali one ne postoje.

Da se razumijemo, ovdje se radi o proturječnostima a ne o brojevima. Ovo naglašavam da bih spriječila pitanja poput onih: „Ali jesi li ti protiv ljubavi? Protiv dva nerazdvojna bića? Protiv stvaranja zajednice dvoje ljudi? Jesi li protiv blizanaca.?“ E tu je, isto tako, dva ... beznačajno! Tu se radi uvijek o meni i tebi o njoj i njemu. Tek kod troje ili kod harema, bilo bi potrebno dodati dva, ali to u mom životu ne igra nikakvu ulogu. A ako kažete da imate dvoje djece i što onda sa brojem dva... pa ja mislim ipak da svako ko ima djecu ima jedno dijete... drugo dijete je još jedno djete, treće još jedno itd zar ne? Sve su to posebne ličnosti.

I uopće ja sam broj dva osobno zbrisala i ne nedostaje mi nimalo, osobito jer je dva jedini prosti broj koji je još i paran i uopće svi ti prosti brojevi su mi zadali prilično muke i zagorčali mi neke od mojih najboljih godina, posebno onih školskih.

Tako to kod mene stoji sa brojem dva i budete li ikada čitali dalje ovaj post, dakle drugi dio o broju dva u kojem pišem da je dva dobar broj, znajte da je to čista laž! Prevara! To je drugi dio, dakle dio dva koji za mene u stvarnosti ne postoji, zapravo ne bi trebalo da ga ima.

----------------------------------------------------------------------------------


Sada konačno mogu reći da je dva moj omiljeni broj. Kako taj broj samo izgleda na papiru: gore zaobljen i spojen dugom kosom linijom sa malom vodoravnom kvakicom: tako čvrsto na tlu a opet tako okrugao i nježan... koji broj izgleda ljepše od dva? Dva je najčovječniji broj. Dvije ruke, dvije noge, dva stopala, dvije šake, dva oka, dva uha … sve na nama je u paru i uopće dva je praosnova cijelog bitka. Ako dvoje nisu zajedno, neće nastati ni novi život. Svi ostali brojevi su nekako zamjenjivi samo je dva nenadomjestiv. Šta bih ja to bila bez Zorana? Jedno usamljeno biće bez ljubavi.

Što je još lijepo na broju dva? On sam sebe ne smatra važnim, ne pravi kino od sebe kao naprimjer tri i sedam, koji se smatraju „kao“ najznačajnijim brojevima. Sveto trojstvo, usksnuće Krista treći dan, sedam sakramenata, sedam anđela izljevaju sedam zdjela kazni na zemlju...Tako nešto nema kod broja dva. Dva je jednostavno tu, jedan više jedan je dva, dva puta dva je četiri... to je jasna stvar a ja volim jasne stvari.

„Kako si to napisala“ kaže moj hladnjak koga iz milja zovem Kandi, jer je moj najbolji prijatelj, „ dva je na smrt dosadan broj. Pravolinijski, bez okusa, totalno uravnotežen. A brojevi tri i sedam, se koriste upravo jer su neparni i nekako su na osobit način uzbudljivi i nipošto dosadni“. „Nisi u pravu, ne vidiš suštinu jer si klon, koga se može reproducirati milijardu puta bez problema“: „Pazi što govoriš i nikada me više nemoj nazvati Klonom“, zavrišti Kandi „inače ćeš danas uz jelo piti tople napitke umjesto osvježavajućih!“ „Oprosti“, popravljam ja situaciju, „Htjela sam samo reći da je kod broja dva sve to skriveno! Na primjer napon koji prolazi kroz nas kad dodirnemo plus i minus pol, zagonetni odnos između Dr Jekylla i Mr. Hyda. I što bi bio Clark bez Supermana? Jedan obični uredski činovnik. Što bi bio Oliver Hardy bez Stan Laurela? Jedan prosječni, debeljuškasti glumac.

Uostalom, pošto volim matematiku, ne mogu da izbjegnem primjedbu da je dva prvi prosti broj (iz nekog nepoznatog razloga jedan je prosti broj ali ga tako ne nazivamo), jedini parni i ko se ikada bavio prostim brojevima, taj zna da su oni prvi kamen temeljac svijeta brojeva i da su djeljivi samo sa jedinicom i samim sobom. Osim toga od velikog su značaja za informatiku... to je nešto u vezi sa kodiranjem... dalje objašnjenje ne znam. Znanstvenici traže još uvijek, putem superračunala neki novi prosti broj koji su već kilometre dugački i ne bi mogli stati ni na papir dugačak kao protupožarna crijeva.

Jedan znanstvenik je sa oduševljenjem opisao traženje prostih brojeva kao putovanje kroz svijet brojeva kojem ne znaš broj kolodvora i onda, nakon dugog lutanja otkriješ ga kako stoji usamljen i ponosan na jednom od njih,a prema kojim zakonima se baš tu pojavio niko živ još ne zna.

Osim toga, kod prostih brojeva se bez reda odjedanput pojave dva, koja se razlikuju samo za dva, naprimjer 17 i 19 ili jedan takav par koji ima 11713 cifara i te brojeve nazivaju blizanci – dvojke. Ah... opet toliko brojeva dva... Stvarno ga volim!

A sasvim slučajno, u mojoj domovini se sve više grade crkve sa dva tornja a dva je broj koji označava dvoje ljudi … zapamtimo taj izraz... dvoje ljudi koji se vole i da li je ta ljubav obuhvaćena zakonom nije važno … da bi ljubav nastala i nestala mogu odlučiti samo to dvoje.

A ako ikada počnete da čitate ovaj post od početka i u prvom dijelu vidite koliko ustvari mrzim broj dva, nemojte vjerovati ...pa ovo je drugi dio posta a to znači da je upravo on pokazao napredak u mojim razmišljanjima ( pa napisan je poslije prvog) i da je drugi dio izražaj moje ljubavi prema broju dva.