Nisam vjerovala da je kamen nešto posebno i da može biti lijep u tolikoj količini... nisam vjerovala da kamen mogu početi toliko da cijenim i da mu se divim ... sve dok nisam došla u Trogir!

Gradić, čija je gradska jezgra pod zaštitom UNESCO-a napravljen je od kamena, uostalom kao i većina naših gradića i mjesta uz more.

Kamen je ljudima, koji žive uz more uvijek značio mnogo jer je dio prirode i bilo ga je u izobilju. Zato su od njega građene kuće, crkve, ulice i uličice … i još mnogo toga. Najzanimljiviju primjenu kamen je našao u izgradnji vrtala. Pošto je primorska zemlja bila škrta ljudi su osmislili vrtale: ogradili su dio kamenom i unutra nanijeli zemlju, skupljenu i donesenu od ko zna gdje i tu su sadili sve, od kapule i pomodora do vinove loze.

Mnogo sam se naslušala priča o kamenu a kao kontinentalka sa porijeklom iz dijela koji obiluje šumom i drvećem, bilo mi je zanimljivo slušati ali nisam ostala nikada pod nekim dojmom kod tih razgovora..

Sve dok nisam stigla u Trogir!!

Svugdje gdje pogledaš: ispred sebe, iza sebe, gore ili dole... sve je kameno.U Trogiru je kamen sačuvan u svim oblicima i sve mu je podređeno. Svaki restaurirani dio nekih od znamenitosti a i kuće za stanovanje obnovljene su uz pomoć kamena tako da je ostao u prvobitnom obliku. Ulice su popločane kamenom koji je dijelom već izlizan i gladak pa je mjestimično i klizav ali to ne smeta jer ga je lijepo osjetiti pod nogama dok šetaš tim uskim kalama, od koji su neke toliko tijesne da se teško mimoići sa onima koji ti dolaze u susret. Podsjećaju na priče tipa „Naše malo misto“ o susjedima koji su znali sve o svakome jer su im prozori bili vrlo blizu i tajne se nisu mogle tako lako sačuvati. Ali jedino se takvim uskim prolazima moglo spriječiti da sunce svojom toplinom u ljetnim mjesecima paralizira život u mjestima pod ovakvim podnebljem.



Ne znam da li fotke mogu potpuno dočarati ljepotu „kamenog grada“ ali evo nekoliko, snimljenih Zoranovim okom i kamerom. Namjerno nisam pisala o znamenitostima kao što je kaštel Kamerlengo, katedrala Svetog Lovre sa Radovanovim portalom, kula Svetog Marka ili Knežev dvor, koji se nalaze na nekim od fotosa jer su oni, iako simboli Trogira, „samo“ dio ove priče o kamenu i njegovoj ljepoti.











A da, Trogir je i turistički grad i njegova arhitektura privlači mnoge posjetitelje iz cijeloga svijeta. Ali mještani nisu zaboravili da turisti dođu i da se okupaju, da probaju dalmatinske specijalitete, da odu na izlet na slapove Krke ili u Drvenik... i vjerujte svega od toga ima. Na plažu se može doći mnogobrojnim brodićima, ribu i ostale plodove mora može se dobiti od ljubaznih konobara brojnih restorana, koji su opremljeni bogatim jelovnicima i vinskim kartama, svejedno da li se odlučite da večerate na rivi uz more ili u nekoj konobi koja je dio kamene kuće u centru prelijepog gradića.

A noću, dok šetate ili posmatrate Trogir i njegov kamen sa prozora svoje iznajmljene sobe dobijate još ljepši ugođaj: spoj svjetlosti iz mnogobrojnih trogirskih laterni i mjeseca daju predivnu sliku ovog grada.



A da!! Jedna banalna stvar ali važna! U nedelju navečer u devet sati podigla sam novac na pošti i kupila slatkiše u jednoj maloj prodavnici. U nedelju naveče!!!! Trogirani su mislili na sve i učinili da se turista zaista osjeća dobrodošlim.

Za Pelješac smo se odlučili zbog tri stvari: nikada nismo bili na tom poluotoku, želili smo odmor provesti sa obitelji koja već dugi niz godina kampuje u Trpnju i zbog divljih šakala.

Obitelj je bila na ukupu a dani s njima, obzirom da ih nisam vidjela skoro tri godine bili su ispunjeni beskrajnim pričama, kupanjem i ljenčarenjem, ali tako je uvijek kada se skupimo: veselo, živo, svi pričaju istovremeno, nemamo vremena da kažemo sve što smo propustili u „stresnoj“ svakodnevnici. A najviše volim ovakve odmore.

Druga dva razloga svela su se na par riječi: sreli smo (uglavnom) neljubazne mještane a šakali su se sakrili i njih nismo mogli da vidimo cijelo vrijeme našeg boravka tamo, iako smo se trudili.

Mještani: puno obećali ... malo pružili. Iako smo skupo platili apartman u kojemu je trebao da bude klima-uređaj, prozori nisu imali čak ni grilje ... a smještaj je bio u potkrovlju! Navodno oni koji su trebali da ugrade klimu nisu došli!? Ali cijena, koja je ionako bila paprena nije snižena. Tako smo cijeli dan provodili na plaži i u kampu kod obitelji što nam je spasilo dan ali noći su zato bile paklene.

Da bi se došlo do svježe ribe moralo se poraniti i sačekati ribare što je bilo uživanje … sam osjećaj da kupuješ plodove mora direktno sa ribarske barke bio je jedinstven. Ali, naravno,ako si tu ribu dobio! Turisti, koji su došli u šest, pola sedam, popili kavu i gledali kad će sa pučine da se pojavi brodić s ribom, često je uopće nisu mogli dobiti, jer su mještani, koji su stizali tek kada je brodić već davno bio usidren u luci, ignorirali red te uzimali i dobivali šta su želili, vjerovatno smatrajući da smo mi na godišnjem odmoru i da možemo da čekamo pa ako šta ostane!? Mislite da je to sve? A ne, bilo je mnogo takvih sitnica koje su nam pomalo kvarile ono što je priroda pružala.

Šakali? Zoran je toliko želio napraviti nekoliko fotki. Na žalost nismo ih vidjeli ali smo ih čuli. Navečer kada je mjesec izašao počelo je njihovo zavijanje. Teško je to opisati. Kao da su na okolnim brdima bila mala djeca koja su u koru plakala. Tužno plakala. Zaista dojmljivo! A oni, koji dolaze ovamo godinama pričali su da su ponekog od njih vidjeli blizu kuća... silazili su kada su bili gladni. Ali nisu nikada čuli da je ijedan napao ljude.

Pelješac … Trpanj... mještani... šakali... razočarani godišnjim odmorom? NE!!! Sve je popravila priroda … nepregledni maslinjaci, njegovani vinogradi, divlje raslinje prepuno cvijeća i čisto more sa divnim plažama koje su imale dovoljno hladovine ispod palmi.

Masline još nisu za branje ali su rodile toliko da savijaju grane. Rogači su skoro zreli, poneki smo i pojeli iako se onaj njihov jedinstveni miris i okus još nisu potpuno razvili. A groždje i smokve? Na žalost još nismo mogli da ih jedemo... još nije vrijeme berbe, ali smo zato svaku večer pili uz večeru crno vino Dingač. To je vino koje se proizvodi od poluotočkog grožđa a moglo se kupiti u jednoj od brojnih vinarija koje postoje na Pelješcu.



A nakon večere … šetnja uz more, po putu po kojem su posađeni čempresi i postavljene klupe za sjedenje sa kojih se moglo posmatrati zalazak sunca i izlazak mjeseca..





More je čisto, nema puno čamaca na plaži a zalivom prolazi samo trajekt svaki sat, tako da je more mirno i pogodno ne samo za plivače na duge staze do stjena koje izviru iz mora, nego i za djecu koja tek uče da plivaju.


Galebovi su pitomi i jedan par je svako jutro slijetao na obližnju stjenu koja je izvirivala iz mora i dugo su stajali priljubljeni jedno uz drugo. Ko zna šta su jedno drugom šaputali na „galebovskom“ jeziku.



Još samo par fotkica divljeg raslinja i cvijeca kojim poluotok Pelješac obiluje, naravno sa nezaobilaznom bugenvilijom.:



Zaključak?
I nema ga baš! U stvari sveo bi se na jedno: dok sam ponovo gledala slike iz Trpnja pomislila sam da je zaista lijepo imati ovo prekrasno more i prirodu i da je to dovoljno za lijep odmor. Ali nije dovoljno. Oni mali nedostaci koje sam ja otkrila mogu se besplatno ukloniti. A ako je dovoljno ono što je priroda dala, onda ću godišnje odmore provoditi u svom Zatonu. Tamo sam ionako već odavno primljena kao mještanka. Možda slijedeće godine uspijem nagovoriti moje tvrdokorne kampere da parkiraju prikolicu negdje u hladovinu i dođu u Zaton. Jer slijedeći puta, kada budem tamo, iskoristiću privilegiju mještanke i kod kupovine ribe, koja se prodaje na isti nacin kao i u Trpnju ... kupovati je „preko reda“. Ili možda je to malo sjevernije i malo drugačije?