Za Pelješac smo se odlučili zbog tri stvari: nikada nismo bili na tom poluotoku, želili smo odmor provesti sa obitelji koja već dugi niz godina kampuje u Trpnju i zbog divljih šakala.

Obitelj je bila na ukupu a dani s njima, obzirom da ih nisam vidjela skoro tri godine bili su ispunjeni beskrajnim pričama, kupanjem i ljenčarenjem, ali tako je uvijek kada se skupimo: veselo, živo, svi pričaju istovremeno, nemamo vremena da kažemo sve što smo propustili u „stresnoj“ svakodnevnici. A najviše volim ovakve odmore.

Druga dva razloga svela su se na par riječi: sreli smo (uglavnom) neljubazne mještane a šakali su se sakrili i njih nismo mogli da vidimo cijelo vrijeme našeg boravka tamo, iako smo se trudili.

Mještani: puno obećali ... malo pružili. Iako smo skupo platili apartman u kojemu je trebao da bude klima-uređaj, prozori nisu imali čak ni grilje ... a smještaj je bio u potkrovlju! Navodno oni koji su trebali da ugrade klimu nisu došli!? Ali cijena, koja je ionako bila paprena nije snižena. Tako smo cijeli dan provodili na plaži i u kampu kod obitelji što nam je spasilo dan ali noći su zato bile paklene.

Da bi se došlo do svježe ribe moralo se poraniti i sačekati ribare što je bilo uživanje … sam osjećaj da kupuješ plodove mora direktno sa ribarske barke bio je jedinstven. Ali, naravno,ako si tu ribu dobio! Turisti, koji su došli u šest, pola sedam, popili kavu i gledali kad će sa pučine da se pojavi brodić s ribom, često je uopće nisu mogli dobiti, jer su mještani, koji su stizali tek kada je brodić već davno bio usidren u luci, ignorirali red te uzimali i dobivali šta su želili, vjerovatno smatrajući da smo mi na godišnjem odmoru i da možemo da čekamo pa ako šta ostane!? Mislite da je to sve? A ne, bilo je mnogo takvih sitnica koje su nam pomalo kvarile ono što je priroda pružala.

Šakali? Zoran je toliko želio napraviti nekoliko fotki. Na žalost nismo ih vidjeli ali smo ih čuli. Navečer kada je mjesec izašao počelo je njihovo zavijanje. Teško je to opisati. Kao da su na okolnim brdima bila mala djeca koja su u koru plakala. Tužno plakala. Zaista dojmljivo! A oni, koji dolaze ovamo godinama pričali su da su ponekog od njih vidjeli blizu kuća... silazili su kada su bili gladni. Ali nisu nikada čuli da je ijedan napao ljude.

Pelješac … Trpanj... mještani... šakali... razočarani godišnjim odmorom? NE!!! Sve je popravila priroda … nepregledni maslinjaci, njegovani vinogradi, divlje raslinje prepuno cvijeća i čisto more sa divnim plažama koje su imale dovoljno hladovine ispod palmi.

Masline još nisu za branje ali su rodile toliko da savijaju grane. Rogači su skoro zreli, poneki smo i pojeli iako se onaj njihov jedinstveni miris i okus još nisu potpuno razvili. A groždje i smokve? Na žalost još nismo mogli da ih jedemo... još nije vrijeme berbe, ali smo zato svaku večer pili uz večeru crno vino Dingač. To je vino koje se proizvodi od poluotočkog grožđa a moglo se kupiti u jednoj od brojnih vinarija koje postoje na Pelješcu.



A nakon večere … šetnja uz more, po putu po kojem su posađeni čempresi i postavljene klupe za sjedenje sa kojih se moglo posmatrati zalazak sunca i izlazak mjeseca..





More je čisto, nema puno čamaca na plaži a zalivom prolazi samo trajekt svaki sat, tako da je more mirno i pogodno ne samo za plivače na duge staze do stjena koje izviru iz mora, nego i za djecu koja tek uče da plivaju.


Galebovi su pitomi i jedan par je svako jutro slijetao na obližnju stjenu koja je izvirivala iz mora i dugo su stajali priljubljeni jedno uz drugo. Ko zna šta su jedno drugom šaputali na „galebovskom“ jeziku.



Još samo par fotkica divljeg raslinja i cvijeca kojim poluotok Pelješac obiluje, naravno sa nezaobilaznom bugenvilijom.:



Zaključak?
I nema ga baš! U stvari sveo bi se na jedno: dok sam ponovo gledala slike iz Trpnja pomislila sam da je zaista lijepo imati ovo prekrasno more i prirodu i da je to dovoljno za lijep odmor. Ali nije dovoljno. Oni mali nedostaci koje sam ja otkrila mogu se besplatno ukloniti. A ako je dovoljno ono što je priroda dala, onda ću godišnje odmore provoditi u svom Zatonu. Tamo sam ionako već odavno primljena kao mještanka. Možda slijedeće godine uspijem nagovoriti moje tvrdokorne kampere da parkiraju prikolicu negdje u hladovinu i dođu u Zaton. Jer slijedeći puta, kada budem tamo, iskoristiću privilegiju mještanke i kod kupovine ribe, koja se prodaje na isti nacin kao i u Trpnju ... kupovati je „preko reda“. Ili možda je to malo sjevernije i malo drugačije?