Marketing
Daj mi kaži odakle to znam
Da li vam je ovo poznato: Tu, baš tu, na ovom mjestu trne, tamo, u jednoj točki nesto koči. Ovdje neki grč, tamo neka čudna mrlja. Jučer glavobolja, danas svrbi veliki prst na nozi.
Onda počneš malo da googlaš i već zaključiš da imaš rak stopala ili si u predinfarktnom stanju, odnosno neki od simptoma govore da su to prvi znaci moždanog udara ili čak prvi znaci rijetke forme jednog oboljenja hipofize s nekakvim kineskim imenom.
Na forumu se tada čitaju izvješća ljudi, koji imaju slične simptome i koji isto kao i ti, nemaju više puno vremena da žive... ili što je još gore... već su umrli.
Ako vam je ovo poznato onda ste na najboljem putu da postanete cyberohondar. To je ustvari jedan sasvim normalni hypohondar ali se odnosi isključivo na one koji se loše osjećaju, konstatiraju nekakve simptome i onda googlaju u nadi da će otkriti šta se s njima dešava. I dok si rekao keks već si neizlječivo bolestan, pišeš testament i obavještavaš svu rodbinu i prijatelje.
Kad nakon takve dijagnoze koju si postaviš googlanjem, odeš liječniku i on konstatira da imaš bezazleno gljivično oboljenje stopala, napiše recept za kremu kojom trebaš mazati mjesta između prstiju slijedeći tjedan... ti jednostavno ne vjeruješ!! N e v j e r u j e š!!! Žališ se na nesposobne medicinske (ne)stručnjake i googlaš dalje sve dok ne dobiješ potvrdu da se ipak radi o raku ili o onoj rijetkoj bolesti hipofize sa kineskim imenom.
Postoje i ljudi koji sami sebe neprekidno googlaju. Oni traže nakon svakog postavljanja neke fotke na internetu svoje ime na googlu da vide da li je to već zabilježeno. Pišu na forumima, komentiraju priloge u nekim od bezbrojnih online-novina, postavljaju na nekoj od socijalnih mreža (obično su ti ljudi korisnici više njih) postavku: „Pronaći putem stroja za pretraživanje“ i onda se raduju ko ludi kad se na googlu pojavi barem tri stranice sa njihovim imenom. Ovakvi ljudi zovu se googleholikeri. Duboka narcistička anomalija.
Zadnjih godina otkako je facebook postao popularan razvila se i bolest: facebookhokolik. Ovi bolesnici škrabaju sve i svašta na svojoj stranici, naprimjer: „E, baš mi je sada dosadno“, čekaju na ovo komentar i raduju mu se kao malo dijete. Zatim prihvataju svako ponuđeno prijateljstvo jer skupljaju prijatelje kao neki drugi cipele ili torbice, pregledavaju njiihove profile, albume sa slikama i šalju im pozive za neke od bezbrojnih igrica.
Otkako je interneta razvila se i psihička anomalija kod nekih ljudi pa je nastao izraz wikiholik. Ovi ljudi skupljaju sve moguće informacije i postaju ovisnici znanja. Kod svake male stvari pitaju wikipediju.
Zašto jaje nije postalo tvrdo ni nakon pet minuta kuhanja? Zašto je PETA protiv nošenja bundi kad životinje ionako više nisu žive? ? Šta je trafigura? Zašto voda ključa?
Tjerani nagonom za znanjem ovi ljudi lutaju wikipedijom željni informacija i znanstvenih objašnjenja.
A da !!! I na kraju da ne zaboravim da spomenem blogere. Oni neprestano traže teme, napišu post, objave ga na blogu ili na sopstvenoj web-stranici i... čekaju šta će se desiti!? Ovaj posljednji dio rečenice navodi na simptome koji opet označavaju pojavu nove bolesti (ili je to samo anomalija?), i koja će se sigurno dalje pratiti.
Još nema ni imena za ovo ali sigurna sam da će se vrlo brzo naći odgovarajući izraz... Možda blogoholik po ugledu na gore navedene bolesti?
Post je objavljen 09.06.2013. u 11:30 sati.