Ne mogu se točno sjetiti kada je počela moja ljubav prema knjizi, a ni zbog čega. Sigurno je samo to da sam vrlo rano dala prednost papiru, koji je podsticao moj duh. Ono „u zdravom tijelu zdrav duh“ nije uticalo na moj izbor: Knjigu sam uvijek pretpostavljala sportu čemu je vjerovatno jednim velikim dijelom doprinjela i moja nastavnica sporta, kod koje sam obavezno dobivala lošu ocjenu.
Već u osnovnoj školi me moja mama nagrađivala knjigom za svaku moju peticu a ja i nisam bila baš loša učenica. Tako sam pročitala masu knjiga koje su u to vrijeme kolale po knjižarama počev od djela Marka Twaina i Charlesa Dikensa do naših pisaca za djecu: Ivane Brlić Mažuranić, Grigora Viteza i drugih. Poslije sam prešla na knjige u biblioteci a i na regal maminih knjiga koje su sadržavale povjesne romane a i poneki krimić. Čitala sam čak i romane tipa "Grička vještica" koje je moja baka kupovala u kioscima a koji su izlazili u obliku svezaka u nastavcima. Jednom riječi: čitala sam sve što mi je dolazilo pod ruku.
U međuvremenu sam podijelila knjige u četiri kategorije. Tako postoje knjige kod kojih pročitam jedva par stranica jer i to več navješćuje dosadu. Često mi se desilo da sam se povela za mišljenjem i preporukom nekog čitaoca časopisa koje kupujem a onda zaključila da to nije to. Te knjige sklonim na stranu za svaki slučaj da ih imam ako mi ponestane štiva za čitanje. Međutim, najčešće ih ponovo uzmem u ruke kada preslažem regal ili brišem prašinu sa njih.
Zatim postoje knjige, koje čitam... pročitam do kraja i pri tome mislim: "Baš fino!", ostavim ih na stranu i to je to.
Slijedeća kategorija su knjige koje zaista rado čitam. One su toliko zanimljive da ih nosim svugdje sa sobom sa željom da ih što prije pročitam jer svako pročitano poglavlje izaziva znatiželju što se dešava u nastavku. Takvu knjigu čitam dok kuvam, za vrijeme vožnje u tramvaju ili u redu za kino-kartu. Kućni poslovi najčešće ostaju zanemareni pa ujutru očajnički tražim ispeglanu bluzu, ali kako mogu brinuti o tako banalnim stvarima kad je onaj svijet u knjizi mnogo zanimljiviji.
I onda odjednom, kada sam pola noći provela u čitanju, zaklopim knjigu sa jednim jedinim zaključkom: bilo je divno,...i sada me svijet opet ima... laku noć...
ALI, postoji jedna vrsta knjiga, kod koje več pri prvoj pročitanoj rečenici mislim:“Da, to je to“. I onda... svaka slijedeća rečenica izaziva u meni nevjerovatan osjećaj da sam naletila na potpuno savršenstvo... osjecaj treperenja u trbuhu koji znaće apsolutnu, nepomućenu radost... to je to... takva mora da bude jedna knjiga.
Tu knjigu ne čitam brzo. To ne mogu. Za nju trebam vječnost. Svaku rečenicu čitam lagano, pustim je da se topi na jeziku, uživam je... tada čitam slijedeću i čudim se kako savršeno odgovara onoj prethodnoj... ponekad se vratim nazad prvoj rečenici i pročitam je ponovo ili čak prelistam knjigu unazad par stranica, pa čitam ponovo cijelo poglavlje, ali sada pod drugačijim uvjetima jer znam kakav je kraj poglavlja pa tada početak gledam drugim očima.
Upravo sada čitam jednu takvu knjigu. Već sam omot i kratki prikaz na njemu su savršeni tako da sam cijeli tjedan odgađala da odstranim plastičnu foliju kojom je knjiga zaštićena a sve iz straha da sadržaj neće opravdati ono što je omot obećao.
Ovoga puta se ne radi o mom omiljenom džepnom izdanju, ovoga puta ne... baš ovako mora da izgleda ova knjiga: tvrdi povez, omot od sjajnog papira, plastična zaštitna folija, boje i način kako su stranice urađene.
I tada, napokon, nakon tjedna išćekivanja, počela sam da je čitam: najprije uvod, pa prvo poglavlje i onda lagano...posve lagano...i sve dalje, sa ubrzanim otkucajima mog srca od sreće radi onoga što je sadržavala a ipak u strahu da bi slijedeća stranica mogla biti manje savršena, manje lijepa od prethodne.
Trenutno sam na pedesettrećoj stranici. Ko me poznaje, zna da to nije ništa, ali brže zaista ne ide. Previše je veliko uzbuđenje prije okretanja lista na novu stranicu, prevelika je radost prevladati slijedeću liticu a knjiga je još uvijek savršena.
Kako se zove ova knjiga? Ma zar je to bitno? Ukusi su različiti i ne voli svako isto. Za nekoga izgleda omotnica možda malo neobično, priča mu je možda preduga a dijalozi su izvještačeni.
Neki drugi ljudi vole druge stvari...i, sretni su sa onima s kojima ja ne bih mogla da izađem na kraj ... primjećuju sitnice koje meni promiću.
Neki drugi ljudi ne bi osjetili ove brze otkucaje srca koje ja osjetim čitajući ovu knjigu ... a ja sam stigla tek do pedesettreće stranice... radujem se jer me čeka još mnogo radosti ...a možda me knjiga razočara već na sedamdesetoj stranici.
Nikada se ne zna.
Barem ja ne znam.
Niko ne zna šta se sutra može desiti. Možda će bilo kakva mala greška razoriti ove osjećaje. Moguće je isto tako, da će neka prava riječ na pravom mjestu produbiti moje osjećaje, tako da će knjiga ostati u mom srcu do kraja života.
Ja ne znam.