Ljudska potreba kao što je ljubav, otkriće novih svjetova ili pisanje pjesama je poznata. O želji našeg bića, da proučava i shvati prirodne zakone, te da otkrije nove vrste živih organizama (da bi ih nešto kasnije istrijebio), pisano je naveliko i naširoko. Posebno je vrijedno spomenuti ljudsku sposobnost da nadmudri prirodnu selekciju. Kao primjer navešću samo jedan: usprkos svom genetskom deficitu čovjek koji je na ovaj svijet došao sa slabim vidom je u stanju, koristeći naoćare ili kontaktna sočiva, da pronađe ženku ili mužjaka po svom izboru u cilju razmnožavanja, iako je zbog veličine svoje dioptrije, zapravo izabran da promaši mogućeg partnera i prođe pored njega.

Jedan očiti primjer koji govori o posebnosti "homo sapiensa" na našoj planeti jedva da je neko i primjetio ili spomenuo. Naime ta osobina postoji samo kod ljudi i nije poznata ni kod ijednog živog bića: poriv da se sa nečega odstrani njegovo prirodno pakovanje i stavi u neko drugo.

To su počeli da primjenjuju još naši preci. Ulovili su mamuta, odstranili krzneno pakovanje da bi pojeli sadržaj a zatim se umotali u mamutovo krzno i na kraju to sve nazvali „odrezak“ i „odjeća“. I tih pakovanja se ni do danas nisu odrekli... samo su mamuta, koji je zbog "česte upotrebe" izumro, zamjenile druge vrste živih bića.

I što je razvoj čovječanstva više napredovao, to je i napredak u području pakovanja postajao nasilniji. Sadržaj od grožđa pakiran je u boce, sadržaj mozga u knjige i sadržaj trudnica u inkubator.

Naravno da je to dobro smišljeno. Pakovanjem u knjigu čuvaju se naše misli i dostignuća a inkubator spašava ljudski život od preranog kraja. I usprkos takvim pozitivnim primjerima u današnje vrijeme je pakiranje svega postalo pretjerano. U jednom supermarketu može se naći krompir, čija je kora (prirodno pakovanje) odstranjena da bi bila zamjenjena staklenim omotom (staklenkom). Postoje jaja, čija je ljuska, koja ga uspješno štiti otkako postoji, odstranjena da bi njegov sadržaj, pretvoren mućenjem u tečnu masu (da potrošač ima manje posla kod pripremanja jela) bio zapakovan u tetrapak. Sir je izriban i zapakovan u plastične vrećice sa mogučnošću ponovnog zatvaranja, što mi se čini stvarno nepotrebnim jer se kod napr. pripreme pizze iskoristi cijelo pakovanje a umjesto da se makazama izreže i otvori na mjestu gdje je predviđeno, vrećica se u večini slučajeva u žurbi rascjepa.

Nedavno, kad sam bila u supermarketu da nabavim zapakovane potrepštine koje jedno domaćinstvo treba, ugledala sam ponudu tjedna...doduše nejestivu, ali ipak dobro upakovanu... deke. Cijena im je doista bila prihvatljiva a izgledale su lijepo...dakle uzela sam ih u ruku i odmah primjetila kako su zapakovane. Pakovanje se sastojalo od vrećice sašivene od providne plastike sa plastičnom ručkom i rajsfešlusom za otvaranje i zatvaranje.

Počela sam da razmišljam. Rajsfešlus je patentiran 1893. godine i na svjetskoj izložbi koja je održavana te godine u Chicagu bio je senzacija. Tek trideset godina kasnije rajsferlusi su se počeli koristiti kod šivanja odjeće. I sada, nepunih sto godina kasnije ... rajsfešlus se nalazi na artiklu za jednokratnu upotrebu u jednom diskontu.

Kupila sam dvije deke. Naravno, deke uvijek trebaju, ali posebno mi se sviđala pomisao šta se sve može uraditi sa ovakvim omotom. Stari stoljnaci ručno rađeni rukama moje bake i mame mogli bi se zaštititi od prašine jer se rijetko stavljaju na stol (moram priznati da ih nikad ne znam ispeglati kao što su to one radile pa su izgledali svečano onako kruti od ručno napravljene štirke i peglani toliko dugo da nemaju nijedne faltice). Omoti bi odgovarali i za pohranjivanje zimske odjeće ili bilo čega što bi se moglo držati ispod kreveta ili neke komode.

Deke su sigurno bile vrijedne izdatog novca. Ali njihovo pakovanje vrijedilo je još više...predstavila sam sebi kako bi to bilo da sa svojim omotima napravim malo vremensko putovanje u prošlost i posjetim spomenutu izložbu u Chicagu. Posjetioci bi sa pažnjom zagledali rajsfešlus izrađen od bijele plastike (koji pri otvaranju i zatvaranju ne zapinje kao što je to bio slučaj sa metalnim zatvaračem W.Judsona) i divili se, ne znajući pri tome da je isti ugrađen u pakovanje za jednokratnu upotrebu.

Tako razmišljajući stigla sam na kasu, platila moje savršeno zapakovane deke, zaštićene od prašine i prljavštine sa ručkom za nošenje i kad sam htjela da krenem stiže me pitanje blagajnice: „Želite li vrećicu za nošenje?“

Očigledno je blagajnica bila već na višem stupnju evolucionog razvoja od mene.