Dakle, skoro da nijedno biće nema više pravu boju. Odštampana uputa na pasti za zube ukazuje da zubi mogu postati još bijelji, u regalima drogerija gužvaju se palete boja za kosu, a odmah pored je kutak za kozmetiku u kome leže sjenke za oči svih boja: zelena... smeđa...bijela...ljubičasta. Lakovi za nokte nisu više u jednoj boji nego sadrže štras ili sitnu sjajnu prašinu koja se na noktima, kad se lak osuši presjeva u stotinu boja. Ruževi za usne, koji zuzimaju slijedeći red polica su sličnih boja kao i lakovi za nokte, ima ih bezbroj ali u "bogomdanoj" boji nisam primjetila nijedan... izgleda da je prirodna boja totalno izašla iz mode.

Moram priznati da je moja originalna boja skoro uvijek, prema pravilima kozmetičke industrije, bila „out“ …. lice mi je uvijek bilo blijeđe u svim fazama života od onoga koji je trenutno važio kao „in“, nokti u tinejdžerskim godinama morali su biti podrezani, jer je mama smatrala da je sviranje klavira veoma važno za moju budućnost a tata, da je šteta moju visinu ne iskoristiti za košarku. Na taj način sam propustila lakove za nokte a u međuvremenu sam se navikla na moju prirodnu boju iako često dobivam pitanja zašto ne pokušam sa nekom svijetlom nijansom radi laganog privikavanja a savjeti idu čak i dotle da odem na „french“ obradu.

Što se šminkanja tiče, tu sam „kasni“ korisnik... kad sam imala sedamnaest godina često su me pitali da li sam bolesna jer sam uvijek bila blijeda. Naravno da je moje blijedo lice, pored mojih prijateljica, koje su obilno koristile šminku, izgledalo još blijeđe.

Kad mi je bilo dosta takvih primjedbi kupila sam puder i sjenke (ruž sam se usudila staviti mnogo godina kasnije). Moj prvi kompaktni puder bio je čista katastrofa... naime, kupila sam znatno tamniju nijansu od mog tena u nadi da ću izgledati kao da sam izašla iz solarijuma, ali plan je totalno propao. Vremenom sam naučila neka pravila i kad sam ujutru pred ogledalom, dosta vremena pudram lice, brišem vatom, povučem liniju pa je ublažim tupkanjem... a sve to, da bi na kraju izgledala kao da se nisam ni šminkala.

U mojoj kozmetičkoj torbici nalazi se sedam ruževa za usne od sedam različitih proizvođača i svi, osim jednog izuzetka, imaju otprilike istu boju. Izuzetak je ruž u dramatičnoj crvenoj boji koji koristim samo za izuzetne događaje. Pošto još uvijek imam fobiju o blijedilu mog lica, kad stavim ovaj ruž, imam osjećaj da ličim na Marilyn Mensona i zbog toga pokušavam, gdje god je to moguće, da izbjegnem te posebne događaje i ostanem kod kuće sa nekom dobrom knjigom u ruci.

Sa parfemima je slična stvar. Zahvaljujući mom rođendanu i Božiću kao i mojim prijateljima, koji nemaju baš mnogo mašte (a biće prije da nemaju vremena za razmišljanje odnosno smišljanje), imam priličnu kolekciju parfema. Od onih skupih (ako je rođendan bio okrugli ili ako ih se njih nekoliko udružilo), pa do onih manje skupih... ali imam poveliki broj tih dragocjenih bočica.

Nažalost imam problem i sa mirisima...i to još iz školskih dana kada je moj nastavnik koristio ovo sredstvo u dvostruko večoj količini nego što bi trebalo, pa je i pola sata nakon što je nastava završila ostao taj miris u učionici i u hodniku škole ( a i u mom osjetljivom nosu), tako da sam prosto dobila traumu: kad stavim par kapi parfema mirisaću kao on. A bilo je baš neugodno. Zbog tog traumatičnog događaja iz gimnazije koristim parfem tako da ga poprskam u zrak, protrčim kroz taj oblačić mirisa i zadovoljna sam rezultatom.



Koristeći parfem na ovaj način, a obzirom i na nemaštovitost mog kruga prijatelja, mislim da mi ovi parfemi koje imam ( i koji mi još slijede), mogu trajati do kraja mojih dana a i duže... već sam sebe ulovila da razmišljam da li je ikako moguće, prije nego me nestane, opunomoćiti nekoga povjerljivog da mi pričuva moju kolekciju parfema do moje reinkarnacije... pitanje je samo može li se neko proglasiti nasljednikom ko još nije rođen i kako da otkrijem ko je taj i u kojem obliku će biti u svom drugom životu, da ga ne bih promašila.

Iako, što se reinkarnacije tiče, imam sopstvenu teoriju da se ljudsko biće rodi nakon smrti u obliku onoga koga je najviše mučio.

Naime, ova moja teorija razjašnjava dosta toga. Naprimjer objašnjava zašto sibirskom tigru, kitu i komodskom varanu prijeti izumiranje...ranije su se ljudi plašili ovih životinja ili su ih vidjeli kao ručak (naprimjer kita), zbog čega ih je na svijetu bilo dovoljno. Danas, naprotiv te životinje nalazimo fascinantnim i divimo im se čak iako nisu nešto naročito (naprotiv, varani imaju recimo neizdrživo neugodan smrad iz usta), pa se niko ne vraca na ovaj svijet u njihovom obliku, zbog cega ce ih jednog dana nestati sa zemlje.

Suprotno ovome, kod nas je sve više pasa lutalica, koje su ljudi poklonili svojoj djeci da bi kod njih razvili ljubav prema životinjama i onda, pri prvom odlasku na godišnji odmor pustili na ulicu jer ih nisu imali gdje ostaviti. Šta se sve dešava tim psima, našom, a ne njihovom krivnjom, poznata je stvar, a što ih ima sve više znak je da je moja teorija o reinkarnaciji točna. Naime sve više njihovih gazda vraća se na ovaj svijet nakon smrti u obliku svojih napušteih pasa, zbog čega ih ima sve više i više.

Ja sam prilično sigurna da ću se ponovo roditi kao kuhinjski moljac. Naime, ništa više ne mrzim kao njih. Oni imaju seks u mom musliju i ostavljaju u njemu potomke pa mi obavezno pokvare apetit na doručak. To su i jedine životinje koje ubijam bez milosti čim ih ugledam, jer mislim da je to jedina mogućnost postati pobjednik nad njima: pri prvom izronjavanju ovih šarmantnih životinjica postajem histerična i gađam ove insekte novinama, cipelama... svim što mi dođe do ruke sve dok ih ne uništim..

Naravno još nisam moljac.. ali već sam sve prijatelje upozorila: ako nakon moje smrti ugledaju da iz nekog pakovanja brašna, riže ili neke druge vrećice izleti jedan mali debeljuškati dečkić, neka ga uzmu pažljivo u ruku i uz milo šaputanje puste napolje...jer sam to sigurno ja.

A šminka. Pa mislim da i to, što sam sa parfema stigla do mog muslija puno govori o meni. Plašim se, da je ovo što sam gore napisala sve što o šminki znam.

Dan može da počne... prvim pogledom u ogledalo ili muslijem. Šta vi mislite kojim redoslijedom?