Kad sam otvorila Dropbox kojim Zoran i ja razmjenjujemo sve moguće tajne u nadi da ću u njemu naći neko ljubavno pisamce, ugledala sam fotose koje je snimio na Vrbasu i odmah pomislila kako život uvijek i sve pobjeđuje. Čak ni kamen u prirodi ne može zaustaviti bujanje života: cvijeće je našlo put da izađe u svojoj punoj ljepoti.
A istovremeno sam se sjetila jedne knjige J. M. Marshala: „Ostani na svom putu“ i odlomka u kojem unuk pita svog djeda zbog čega život mora da bude ponekad tako težak a on mu odgovara:
„U životu postoji tuga kao i radost, gubitak i dobitak, propusti i ispunjenja, glad i obilje. Dobro i zlo.
Ne kažem ti ovo da bi ti očajavao nego da ti objasnim kako je u stvarnosti. Život je putovanje, koje ide ponekad sunčanom stranom a nekada i u sjeni.
Nisi ni molio da budeš rođen a tu si. Imaš svoje slabosti i snagu. Imaš oboje jer život obuhvata uvijek dvije strane. U tebi se skriva želja za pobjedom ali i to da budeš pobjeđen. U tebi kuca srce, kojim suosjećaš ali si i arogantan. U tebi je želja da se predaš životu kao i strah koji te sili da pobjegneš od njega.
Život ti može dati snagu. Snaga se crpi u oluji života, iz iskustva koje se u njemu stiče pri gubitku, tuzi i poniranju u najveće dubine. Ti se moraš tražiti u toj oluji. Moraš se usprotiviti vjetru, hladnoći i mraku. Kad je oluja jaka, moraš izdržati, ne smiješ pokušati da je otpušeš nego iz nje moraš izvući ono što je najjače da bi je oslabio.
Biti jak znači jedan dalji korak prema vrhu, svejedno koliko si iscrpljen. To znači da trebaš dopustiti da jad otpliva potokom suza. To znači, tražiti odgovor i onda kad nije jasan. Biti jak znači jedan dalji otkucaj srca, jedan dalji izlazak sunca. Svaki korak, ma kako bio težak je korak blizi vrhu. Nada je ta koja obećava novi dan.
Najmanji korak u pravcu vrha, u pravcu te nade je jači od svake oluje.
Ostani na svom putu!“
A ovo cvijeće je, usprkos teškom putu pronašlo izlaz i živi punim životom.