Najdraži moj!

Nisam zapravo nikada znala što je potrebno da zauvijek zatvorim jedno poglavlje života. U nekim slučajevima bila bi to povratna sitnica, nešto što bih htjela maknuti iz mog života pod svaku cijenu. Ponekad bi to bio zadnji pogled, zadnji poljubac, zadnji osmijeh, zadnji zagrljaj. Naravno, ne nastojim opovrgnuti činjenicu da uspomene ostaju vječno u meni. One nam omogućuju da stvaramo sebe kao osobu i da uspijemo bar jednom u životu osjećati ljubav.

A mi? Mnogo sam razmišljala. Čak noću, sjedila sam na krevetu i mislila o nama i našoj budućnosti. A vjeruj, te misli su prilično nejasne.

Kad sam ja pričala i planirala budućnost, ti si gledao na stranu, pa u mene. I zajedno bismo prebirali po alejama mira i cestama nemira. I našim beskonačnim razgovorima nikada nije bilo kraja. Međutim, ono što je visjelo u zraku bile su riječi. Riječi, nedovoljno upakirane, nedovoljno izrečene i tako malo vremena. Htjeli smo biti budućnost, a svjetlosni trenutak učinio nas je prošlošću.

Patetičnim osmijesima uvjeravao si me u izvjesnost zajedničkog življenja, a ja sam oduvijek znala koga ljubim. Nekoga ko neće da prizna da ne može neke stvari da učini ili ne može da prizna da neće neke stvari da učini?

Sada, sjedim u trenutku samoće i odgovaram samoj sebi. I tek pronalazim riječi koje su dovoljno dobre da bismo ih znali izgovoriti. Tamo, na zadnjoj polici moga ormara, tamo gdje nastaju misli i stvaraju se riječi, tamo gdje rečenice kreću na dug put do naših srca pronašla sam kraj svoga poglavlja. Bio je tako jasan, tako čisto jasan. Sjedio je gore godinama tuge, prekriven sitnom prašinom koje se nemoguće riješiti. I ono što sam godinama tražila, godinama istraživala i sretno voljela, nestalo je pokretom jedne ruke
.
Još uvijek je pitanje koje visi u zraku: što bi mogao biti kraj ? Odgađam završnu točku jer možda doleti neki znak poput perca na moj dlan. Odgađam jer me tuga privikla na sebe, jer sam postala prokleti mazohist koji traži da ga se kažnjava za nešto nepočinjeno. A tuga to zaista čini.

Pišem ti ovo pismo jer želim okrenuti novo poglavlje, da bih zaboravila ono odavno rečeno i da bih ponovno volila na isti onaj način kao nekada. Ne manje...ne više... jednostavno voliti a ne razmišljati o budućim danima. Otkrila sam recept života na krilima jedne rečenice koja mi dopire do uha: Volim te...voliću te...i svejedno je kako ti o tome površno razmišljaš...kakve si ti uvjete i ograničenja za našu budućnost postavio, svejedno da li će perce nade koje je još u zraku, pasti na tlo i ti početi drugačije da misliš o nama. Svejedno je koju si formu našeg odnosa izabrao...sve je bolje od onoga što se nekada davno desilo.

A hoću li i koliko dugo prihvatati, to je sada samo moja odluka. Konačno sam sve shvatila i povezala sve niti.

Prodisala sam.