Marketing
Raskrsnice I
Dogodi se u životu, nenadano jedan trenutak kad se srce konačno smiri, tjeskobe nestane i sve nekako bude jasno. I ispravno.
Za nekog kao ja, koji jedan veliki odlomak života živi tako da ne razmišlja puno nego jednostavno slijedi stvari kako dolaze i pusti ih da tako i prolaze, za nekoga koji živi pod stresom dvadesetičetiri sata dnevno u tom periodu i ko se - kao ja - osjeća dobro samo kad je prepun planova i dobre volje da ih ostvari...zastati na trenutak, umiriti se, razmisliti...je nezamislivo. Kao da je tijelo i duša pod visokim naponom... sa trzajima se liježe i sa trzajima počinje novi dan.
A zašto? Kad se proanaliziram shvatim da je to iz straha od donošenja konačnih odluka koje će promjeniti tok dosadašnjeg života koji sam do sada stvorila sa velikom mukom a koji i nije nešto naročito...ali je moj.
Zato su ti trenuci kad dođe mir, a s mirom ne dođe rješenje samo od sebe, nego se stvori panična misao da je ovo početak monotonije, nerada, inertnosti i polaganog umiranja...vrijeme kada se sve iskristalizira. Tijelo se smiruje da glava dobije više prostora za razmišljanje..I odjedanput SVANE... odluke su tu...čiste, jasne, sigurne.
Jutros je došao jedan takav trenutak. Jedan je isprepleteni osjećaj tjeskobe nestao nakon što se nekoliko dana vrpoljio u meni, istovremeno me tjerajući na nemirno hodanje i zavlačenje glave u pijesak i umjesto njega se naselio mir. Teško je reći zašto baš sada, zašto ovog trenutka. Možda zato što je krajnje vrijeme da se nešto promjeni, što se više ne može odgađati.
Uglavnom shvatila sam neke stvari:
Sve ima svoj početak i kraj i kraj dolazi obično kad treba a ne kada meni odgovara.
Ovaj trenutak je došao sa razlogom koji ja nisam prihvatala ni shvatila.
Kad dođe taj trenutak i ja ga prihvatim znam da se više ne plašim iako bih možda imala razloga.
U svemu tome moram se pomiriti sa činjenicom da nekoga moram i povrijediti.
Na koncu sam shvatila da moram prihvatiti i činjenicu da nekoga moram i preboliti.
Post je objavljen 06.05.2012. u 15:18 sati.