17. maj - Očev dan

Danas je u mojoj trećoj domovini Vatertag...Očev dan.

Na taj dan ovdašnji očevi rijetko dobiju dar, tu privilegiju imaju uvijek majke na Majčin dan. Očevi su ovdje među sobom: idu u duge šetnje i na tim izletima teče pivo u potocima. Takve proslave nemaju dugu tradiciju, vjerovatno su nastale kada su očevi počeli da dijele sve obaveze oko djece te im je trebao jedan dan da se opuste. A kako to muškarci obično vole? Uz čašicu pića i "muške razgovore".

Ovi običaji nemaju tradiciju u Hrvatskoj i BiH, iako se u Hrvatskoj slavi Očev dan ali 19.marta.

Svejedno bih ja danas, na Očev dan, kojega kod nas nema, želila da napišem nešto o jednom "našem" balkanskom ocu.

Moj otac nije više među živima, inače bi sigurno dobio svoju priču na Očev dan, jer je bio divan otac i brinuo o nama djeci onako kako je u to vrijeme bilo moguće...zarađujući novac i posvećujući nam svoje slobodno vrijeme nedeljom i blagdanima. Bio je strog ali sada kad o tome razmišljam, vjerovatno je bio protuteža majci koja nam je sve popuštala i imala uglavnom zbog toga našu dječiju ljubav za sebe ( s naglaskom na dječiju).

Neću pisati ni o mom drugom ocu...mom dragom ujaku, kod kojeg sam provela veliki dio djetinjstva i mladosti i koji je, sve do svoje smrti, brinuo za mene i nikada me nije razlikovao od svoje kćerke. On je bio prisutan u mom životu mnogo duže od mog oca, koji je rano otišao. Ujak mi je značio jako puno, i sve do njegove smrti bio mi je kao otac.

Naravno da često mislim na obojicu i kad god sam kod kuće posjetim njihove grobove a na dan njihove smrti upalim svijeće ma gdje da sam.

Dakle, neću ovoga puta pisati ni o jednom od mojih očeva. Danas ću pisati o jednom drugom ocu, ocu dva sina tinejdžera (jedan je na izlazu iz "magarećih godina" a drugi tek ulazi u njih). Pisaću o jednom ocu, koji je odlučio svoj dalji put sa svojim sinovima nastaviti sam i koji to maestralno radi. S toliko ljubavi i pažnje da je jednostavno zaslužio da se spomene...barem na ovaj dan.

Nakon što je ostao sam s djecom naučio je vrlo brzo da čisti, presvuče krevete, da kuva...i ne samo da klinci pojedu do posljednjeg zalogaja, nego kažu da je super i da je tatino jelo najukusnije na svijetu. Doduše mašina za rublje pere sama a s peglanjem jos nije najbolji prijatelj ali napreduje...svaki dan ponešto novo nauči u domaćinstvu i što je začudjujuče, posebno za nas žene, koje smo bile ili smo domaćice, u svemu tome uživa kao da je to jedina stvar na svijetu koju želi da radi. A to je naravno posao koji radi kad umoran dođe s posla, usput kupi kruh ili svrati na pijacu po svježe voće. A onda počinju poslovi koje on ne smatra obavezom nego jednostavnom željom da svojim sinovima ugodi. I nije mu ništa teško.

Naveče kad više ne može skoro ni da gleda od umora, dovoljna je želja jednog od njih za gledanjem filma, več je kukuruz kokičar u mikrovalnoj, film je spreman (čak je u svoje slobodno...hej dobro sam napisala... slobodno vrijeme napravio i neki "programčić" za titlovanje filmova). I onda se poredaju na kauču jedan do drugoga sa zdjelom kokica i gledaju dva sata film. I na pitanje zašto barem jedanput ne kaže djeci: danas sam umoran i idem ranije na spavanje...odgovori: ali djeca to vole.

To je otac od dvadesetčetiri sata, otac koji trećinu dana radi težak posao a drugu trećinu je domaćica. Preostala trećina mu, doduše ostaje za njega samoga: za ljubav, za spavanje i ostale sitnica, iako nije rijetko da ga stariji sin nakon nekog kasnog koncerta u gradu, u neko doba noći probudi iz prvog sna da bi došao po njega jer pada kiša ili je "opasna situacija" u gradu. I on ustane, sjedne u auto i dovede ga.

Jedna mala epizoda koju bih još spomenula a koja mi je ostala u pamćenju, iako nije bila ispričana kao glavna stvar, nego onako uzgred... kada su jednom bili u kinu i završio film a napolju je padala kiša...onako bez kišobrana on je otišao do kuće, koja je od kina udaljena pola sata hoda i vratio se po svoje momke autom da oni ne bi pokisli.

I ima još toga što bi se moglo napisati o ovom ocu sa Balkana, iz zemlje u kojoj se ne slavi Očev dan. Ali napisaću samo još jedno:

To je moj Zoran.

Osim što je divan otac i što voli svoje klince nesebično i bezuvjetno, voli i mene. I ja mu uzimam dragocjeno vrijeme ali kad mu to kažem on uzvrati: Ti mi ne uzimaš vrijeme ti mi ga poklanjaš. Ali o toj Zoranovoj ljubavi jednom drugom prilikom.

Dragi moj Zorane, sretan Ti Očev dan, iako se u tvojoj i mojoj prvoj domovini ne slavi!





Usput, čestitke svim očevima u zemljama u kojima postoji i u kojima nema Očevog dana, posebno onim očevima, koji kao i Zoran, cijelo breme odgoja nose sami...oni su to najviše zaslužili, zato što čak ni ovaj današnji dan ne mogu da se "otkinu" i proslave ga...najčešće nemaju nikoga koji će ih taj dan zamjeniti. Ili im je to vrijeme toliko dragocjeno da žele da ga na bilo koji način provedu sa svojom djecom.