Marketing
Kraj kino-romantike i 3-D naočare
Kad bi bilo više 3D-naočara na svijetu, bilo bi sigurno manje ratova ...malo pretjerano...ali u najmanju ruku manje bračnih prepirki. Jer sa 3D-naočarima na nosu izgledaju sva stvorenja isto...odnosno... isto glupavo!
Istraživači u filmskoj industriji su vjerovatno imali nešto posebno u vidu, kad su u svojoj viziji izgradili ovu, u međuvremenu dvotrećinsku većinu filmske produkcije ovog našeg još mladog stoljeća.
Uđeš u kino-salu, staviš 3D-naočare i gledaš pravo u ekran, kao i svi ostali posjetioci... kao i tvoje društvo s kojim si došao u kino. Nema skretanja pogleda... a i šta bi to veliko vidio? Isto lice sa predimenzionalnim kvadratnim naočarima na nosu kako bulji u ekran jer se ne usuđuje da pogled usmjeri u onog do sebe pošto bi shvatio da i sam izgleda isto tako smiješno.
A ionako su već davno nestali prodavači koji su se nemilosrdno gurali između uskih redova i iz svojih korpi obješenih na vratu prodavali košpice i limunadu i prekidali san nekog posjetioca kome je prikazivani film bio dosadan ili poneki ljubavni par koji je čvrsto priljubljen razmjenjivao nježnosti u nedostatku boljeg skrovišta. Kad se sad sjetim koliko puta smo gunđali na te "noseće prodavnice" a oni su bili dio te magije koji je, zajedno sa prikazivanim filmom upotpunjavao kino-romantiku.
Niko... baš niko!!!! … nijedno stvorenje ne bi došlo na ideju da, van kina, nedeljom poslijepodne ... a ako baš hoćete... ni ponedeljkom navečer, stavi te ogromne naočare praktičnog kvadratičnog oblika (praktičnog... zbog skladištenja u kvadratične kutije) na svoj, najčešće, za to mali nos. U kinu, međutim, vladaju drugi zakoni. U kinu se može ponekad izgledati i glupavo a takva prilika se ne propušta nipošto.
Vjerovatno to leži u činjenici da, prije svega odrasli (sa naglaskom na roditelje...), sa takvim naočarima pred nosom (reći "na nosu"... bilo bi malo pretjerano obzirom na gornji opis istih ), bez srama i neprimjećeni od nasljednika, mogu da spavaju do mile volje, pod uvjetom, naravno, da svakih pet minuta promrmljaju "da" i svakih deset "ne"... zavisno od raspoloženja. A može i obrnuto, odnosno svakih deset minuta "da" i svakih pet "ne". U najboljem slučaju ova nehajna „da“ i „ne“ imaju neko značenje na kraju filma, kada se izađe iz kino-sale i odmah naleti na kiosk sa sladoledom i coca-colom koji koštaju malo bogatstvo a na kojima se uz te skupe stvarčice nudi i preskupi "Making of..." DVD. Ako si imao sreće da u polusnu kažeš „da“ za sladoled a „ne“ za DVD, postoji još uvijek mogućnost da si se prevario u pogledu odgovora na pitanje: Možemo li još jednom gledati ovaj film jer je cooool i in" i rekao „da“ a na pitanje djeteta da li mu možeš pokazati gdje je WC...“ne“...
Ali čak i u takvoj situaciji može se krivica za davanje neprikladnog odgovora prebaciti na 3D-naočare (razloga za to ima dovoljno), koje su moguće dvodimenzionalno stanje krivo proicirale u trodimenzionalno...
Post je objavljen 26.12.2012. u 11:08 sati.