Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 21.07.2016.
David Wolstencroft: "Dobra vijest, loša vijest"
Autor romana iz naslova je višestruko nagrađivani pisac i tvorac špijunske BBC-jeve drame Spooks, a ovaj njegov uspješni prvijenac vrlo me ugodno iznenadio, iako mi očekivanja (priznajem!) nisu bila visoka.
Dva tipa: Charlie i George, jedan malo stariji, a drugi malo mlađi, godinama rade zajedno u fotolaboratoriju na jednoj postaji londonskog metroa. No i jedan i drugi su ustvari špijuni na tajnom zadatku. Obojica su umorni od službe, ali očekuje ih (svakoga) po još jedan, posljednji zadatak, i to onaj najteži: ubojstvo. Naime, moraju smaknuti jedan drugoga (nemojte sad kukati da vam spoilam, sve ovo možete pročitati i na koricama romana, prevedenog i objavljenog u izdanju Algoritma, točnije, Najbiblioteke).
Obojica glavnih junaka imaju svoja razočaranja i svoje zamjerke u službu, od kojih je vjerojatno najvažnija ta što ih je posao onemogućio u imanju bilo kakvog privatnog života. Ipak, obojica su prilično duhoviti, životni likovi (s time da je Charlie, s obzirom da je njegova pozadinska priča dirljivija, ponešto uvjerljiviji), a dojam pojačava živahna, pitka fabula puna obrata i iznenađenja.
Lajtmotiv je – dobra vijest, loša vijest. Naime, Charlie je kao školarac bio prilično dobar u igri koja je zavladala školskim hodnicima, koja se sastojala od izmišljanja dobre, a potom i loše vijesti, primjerice:
“Dobra vijest je...” zaderao bi ti se netko u lice, “... da si u zrakoplovu. Ideš na Jamajku. Loša vijest je da ti je motor sjeban.”
“Dobra vijest je da imam padobran.”
“Loša vijest je da je padobran probušen.”
“Dobra vijest je da postoji rezervni.”
“Loša vijest je da je on ostao u zrakoplovu kad si iskočio.””
I tako dalje, već shvaćate poantu. Iznenađujuće sam se dobro zabavila čitajući ovaj roman: nije riječ niti o krimiću, niti o klasičnom špijunskom romanu (barem kako ga ja zamišljam, lišenog svake trunke duhovitosti, mrtav ozbiljan), a niti o trileru. Iako to vjerojatno nije najbolja knjiga koju sam pročitala, pa čak ni u konkurenciji ove ljetne sezone (s obzirom da planiram ovo ljeto pročitati još i “Karijeru zla” Roberta Galbraitha), čita se brzo i nije mračna, pa je zabava zagarantirana.
Oznake: david wolstencroft, dobra vijest, loša vijest, špijuni..., smaknuće
utorak, 19.07.2016.
Stephen King: "Mobitel"
Još jedna knjiga iz moje biblioteke, odnosno iz Algoritmove Najbiblioteke – kod nas prevedena 2008. godine, a u izvorniku objavljena prije deset godina, dakle 2006. godine – sada je to tehnički zastarjela horor priča o brisanju cjelokupnog ljudskog znanja i iskustva jednim zvučnim signalom upućenim na sve mobitele svijeta (što bi King mogao napisati o svemu tome da je mogao baciti jedan pogled u budućnost, u kojoj se sudaramo loveći Pokemone?)
Post-apokaliptičnu radnju pratimo iz gledišta glavnog junaka, Claytona Claya Ridella, strip-crtača koji je neposredno prije emitiranja Impulsa veselo cupkao ulicama Bostona jer je uspio prodati strip, što mu je zajamčilo sigurna primanja i priliku da se vrati u zajednički život i brak sa svojom suprugom Sharon i sinom Johnnyem. Njegovu sreću naprasno prekida Impuls, a ubrzo zatim i masovno ludilo koje je zahvatilo zombijima slične “mobitelske luđake”, bivše ovisnike o mobitelima, sada ljude svedene na svoje osnovne funkcije – jelo, spavanje i ubijanje.
Umjesto članovima svoje obitelji, Clay se zatekao okružen mladim muškarcem po imenu Tom McCourt, petnaestogodišnjakinjom po imenu Alice i Jordanom, dječakom-lumenom iz privatne škole. Oni će činiti njegovu posvojenu obitelj dok se s ostalim “normalnima” bude kretao prema sjeveru države Maine, gdje navodno postoji rezervat Kashwak, mjesto nepokriveno odašiljačima i signalima mobitela.
Međutim, sve normalce će ubrzo uhvatiti jeza kad shvate da se mobitelski luđaci počinju rojiti u jata, stjecati vlastitu kolektivnu svijest, pa čak i vještine koje normalni ljudi nikad nisu imali – i tako počinje utrka za stari, dobro poznati način života nasuprot prijetećem potpunom istrebljenju.
Prvi put otkad čitam Stephena Kinga zamijetila sam nešto što me zasmetalo, a sad kad sam to uvidjela, vjerujem da neću moći prestati vidjeti u njegovim knjigama: znate li što je product placement? Kad u holivudskim blockbusterima, velikim filmskim spektaklima, pa čak i popularnim američkim serijama, vidite kako se glumci trude predstaviti neki komercijalni proizvod – na pamet mi pada kako su glumci u “Kostima”, primjerice, ili u “Chucku” izgovarali rečenice poput: “Moj Prius ima senzore za pametno parkiranje” ili tako nešto, pa po tome znate da je velika kompanija poput Heinekena ili Coca-Cole platila sponzorstvo da bi se njezini proizvodi našli prikazani u tom filmu ili seriji. Na isti način sam primijetila i kod Kinga povremeno neke posve nepotrebne rečenice – da je jedan hladnjak u napuštenoj benzinskoj bio razbijen i prazan, a drugi je bio razbijen, ali pun hladne Coca-Cole pa je glavni junak mogao utažiti žed upravo tim pićem. Ili, kako je iz automata za slatkiše izabrao baš Butterfinger čokoladicu... Nisam sigurna u što gledam kad govorim o tome – radi li se o svjesnom, plaćenom product placementu, ili, s obzirom da King neprestano piše i evocira “američki način života”, nužno mora spominjati i komercijalne proizvode koji taj američki način života čine?
Teško je reći, ali koliko god ja bila zadivljena Kingovom skribomanijom i njegovom nezajažljivom sposobnošću da gradi vrlo elaborirane vlastite svjetove, ova mi je spoznaja bacila sjenu na financijsku motivaciju cijele priče o Kingovom uspjehu.
Neovisno o tome, “Mobitel” vas neće ostaviti ravnodušnima – ako se ovog ljeta želite prestraviti na pravi kingovski način, posegnite za (i) za ovim naslovom.
Oznake: stephen king, mobitel, impuls, horor, product placement
četvrtak, 14.07.2016.
Liza Marklund: "Raj"
Kako volim kad u vlastitoj biblioteci naiđem na nešto poznato... Lizu Marklund sam čitala u kombinaciji sa Jamesom Pattersonom u “Ubojicama s razglednice” i samostalno u “Paklenom stroju”. Algoritmovi urednici o njoj kažu sljedeće:
(posljednja me rečenica zbunila s obzirom da znam da se “Pakleni stroj” odvija kasnije u smislu kronologije života glavne junakinje Annike Bengtzon, ali na web-stranici autorice nalazim da romani doista nisu objavljivani kronološki – do sad ih je osam – već skaču unaprijed i unatrag u Annikinom životu, tako da su Algoritmovi urednici ustvari u pravu - “Pakleni stroj” je ranije napisan roman, iako prati kasniju fazu Annikina života)
A u fazi zvanoj “Raj” (“Paradiset”) Annika Bengtzon je urednica noćne smjene u dnevnom listu Večernje novine – mlada je i temperamentna, te njezin posao ovisi samo o dobroj volji i povjerenju novopostavljenog glavnog urednika Andersa Schymana, koji je stavio glavu u torbu postavivši je na tu funkciju unatoč činjenici da je svijet tiskanih medija sazdan od sredovječnih muškaraca, a ne mladih žena.
Priča započinje kad u stockholmskoj luci Frihamn bude opljačkan brod sa švercanim cigaretama, a pritom su dva čovjeka ustrijeljena iz nepoznate blizine, čemu je izvjesna Aida, izbjeglica iz Bjeljine, jedini svjedok tih zločina. Našavši se na pravom (ili krivom) mjestu u pravo vrijeme, svoju priču povjerava Anniki, koja joj nastoji pomoći upućivanjem u ustanovu Raj, navodnom sustavu sigurnih kuća i skrivanja identiteta za zlostavljane žene i djecu. Međutim, nakon istrage Annika u panici ustanovljuje da stvari nisu onakve kakvima se čine i da je i Raj samo paravan jedne složene zločinačke operacije.
Annika Bengtzon je glavna junakinja kakva mi se sviđa, vjerojatno zato što pripadam istoj dobnoj i spolnoj skupini, a i zbog činjenice da sam kroz čitanje “Paklenog stroja” uspjela doznati nešto o tome u kakvu će se ženu razviti i kamo će je njezini životni izbori odvesti (što mi se također sviđa). Čini se kao varanje, ali svaki čitatelj čita na temelju ranijeg (životnog i čitateljskog) iskustva, pa tome zapravo i nema lijeka.
Sve u svemu, pitko, čitljivo i zabavno štivo, prava stvar za ljetne dane, za plažu i apartman za vrijeme poslijepodnevne sieste. Da je nisam već pročitala, definitivno bih je voljela nositi na more ove godine.
Oznake: liza marklund, raj, paradiset, annika bengtzon, Švedska, Stockholm, novine, mediji
utorak, 12.07.2016.
John Burdett: "Bangkok 8"
Preoravam svoju biblioteku uzduž i poprijeko i neću kupovati nijednu knjigu dok ne budem sigurna da sam iz već kupljenih iscijedila svaku riječ i slovo (reče ona s figom u džepu). Tako sam naletjela i na “Bangkok 8” autora Johna Burdetta.
Riječ je o krimiću iz serijala o dobrom policajcu Sonchaiju Jitpleecheepu, jedinom nekorumpiranom policajcu u Bangkoku (ova ga činjenica dovodi u nebrojene nezgode, kao što možete i zamisliti). Naime, autor John Burdett je britanski pravnik s prebivalištem u Hong Kongu, koji dakle dobro poznaje azijsku kulturu, pa tako i Krung Thep – Grad anđela, kojega zapadnjaci nazivaju Bangkok (brojka 8 iz naslova odnosi se na kodno ime središta grada za lokalnu policiju).
Sonchai i njegov duhovni brat Pichai su preobraćenici, sitni lopovi koji su svoje kazne zamijenili šansom da postanu sveci – budistički duhovnjaci (anchat), no uz svoj budistički nauk i disciplinu, uzdržavaju se time što su policajci. Jednog dana naiđu na slučaj američkog marinca kojega su u automobilu izgrizle kobre, a neoprez pred bijesnim gmazovima će i Pichaija koštati glave. Ne znajući tko stoji iza ubojstava, Sonchai se zarekne na osvetu svog brata, dok mu Amerikanci šalju agenticu Kimberley Jones u pomoć.
Moram priznati da sam se pomalo mučila s čitanjem ovog romana – možda je prijevod u pitanju, možda sam očekivala klasičniju formu krimića i uobičajenijeg glavnog junaka, možda su religijski i nadrealni momenti u romanu kvarili njegovu pitkost, možda su me načičkani opisi čudnovatog i razvratnog grada čija je glavna ekonomska snaga u seks-industriji, posve omeli... teško je reći.
U svakom slučaju, ovo je jedan od bizarnijih krimića/trilera koje sam pročitala posljednje vrijeme, i iako će vam Zlica reći možda nešto posve drugo, mene ne zove na još.
Oznake: john burdett, bangkok 8, tajland, sonchai jitpleecheep, kobre, seks-industrija
nedjelja, 10.07.2016.
Hannah Kent: "Agnesina ispovijed"
“Agnesina ispovijed” (odmah da napomenem za one koji će tražiti via internet, u izvorniku se zove “Burial Rites”), književni prvijenac mlade australske književnice Hannah Kent, je roman napisan prema istinitom događaju.
Naime, autorica je kao tinejdžerica posjetila Island u skladu razmjene mladih Rotary kluba, i tamo je prvi put čula za slučaj Agnes Magnusdottir, posljednje osobe koja je smaknuta na Islandu, te je istražujući, napisala svojevrsnu romansiranu biografiju njezinih posljednjih tjedana i mjeseci, upotpunjenu njezinim interakcijama s članovima obitelji na farmi na kojoj je bila smještena, razgovorom s njezinim ispovjednikom, te povijesnim artefaktima – pismima, rješenjima i odlukama kojima joj je bila izrečena smrtna kazna, koje odluke je potvrdio i danski kralj, te dopisima o izboru sjekire i krvnika i naputcima o održavanju priredbe smaknuća i ukopa nakon smaknuća.
U romanu, čija se radnja odvija 1829. godine, tridesettrogodišnja sluškinja Agnes Magnusdottir (kuriozitet: na Islandu djeca dobivaju prezime po ocu, pa su djevojčice, primjerice, Magnus-dottir ili Magnusova kći, a dječaci Magnus-son, ili Magnusov sin, pa dječaci i djevojčice istog oca ustvari imaju različita prezimena) osuđena je za ubojstvo svog gazde Natana Ketilssona i njegovog posjetitelja Petura Jonssona na fatmi Illugastadir, kao i za palež radi prikrivanja svog zločina. Utvrđeno je da je zločin počinila zajedno s mladićem Fridrikom Sigurdssonom i drugom sluškinjom Sigridur Gudmundsdottir.
Djevojku zatječemo u trenutku dok je, do utvrđivanja datuma smaknuća, smještaju na farmu Kornsa gdje će okajati svoje grijehe teškim radom i svakodnevnim susretima sa svojim ispovjednikom (za ispovjednika bira mladog svećenika koji joj je jednom pomogao prijeći rijeku). Postupno otkrivajući što se dogodilo, Agnes ukućanima priča svoju životnu priču – o ocu kojega nije poznavala; o majci koja je nju, pa potom i njezine brata i sestru ostavila na brigu crkvi i farmama koje su tražile sluškinje; o mučnom izboru između toga hoće li pustiti pohotnog gazdu pod svoju suknju i trpjeti gnjev gazdarice, ili će ga odbiti i riskirati da je istjera na zimu i liši krova nad glavom; o vjeri koja ženama ne pomaže, već ih tlači; o siromaštvu i gladi; o muškarcima koje je voljela i koji su voljeli nju; o Natanu Ketilssonu koji joj je bio puno više od gazde, ali i puno manje od ljubavnika...
Također je zanimljivo promatrati kako se viđenje Agnesinih sustanara i njezinog ispovjednika mijenja - dok je nisu upoznali, smatrali su je bezbožnom vješticom koju je na najgori od svih zločina natjerala njezina krvožednost i iskvarenost do srži, da bi vremenom razvili suosjećanje, pa čak i ljubav prema njoj.
Vidjela sam na Goodreadsu da se jedna komentatorica žalila kako je knjiga melodramatična i predvidljiva, zbog čega ju je jedva dovršila. Možda to jest točno, ali meni je čitanje ove knjige išlo vrlo dobro, i nije me smetala niti predvidljivost, a niti melodrama. Trik je možda u dojmljivom stilu, u dinamičnoj izmjeni poglavlja i u vrlo iskrenom, zrelom glasu kojim se Agnes obraća čitateljima.
Preporuka “Agnesine ispovijedi”: ljubiteljima povijesnih fusnota, ženama u kompliciranim vezama, lirskim i nježnim dušama (ali koje ipak imaju i nešto jači želudac) i svima vama koji tražite brzi fiks za dugo, toplo ljeto.
Oznake: hannah kent, agnesina ispovijed, Island, agnes magnusdottir, smrtna kazna
petak, 08.07.2016.
Dragi Kishon, po tko zna koji put
Nedavno sam ponovno posjetila antikvarijat “Ezop” u Osijeku, vjerojatno najstariji, najveći i najbolji antikvarijat u ovom dijelu Hrvatske – otkad smo se vratili, nisam kupovala knjige i jedva sam dočekala da malo listam uokolo i pribavim kakvu zgodnu sitnicu za svoje police. Naravno, kao i svi antikvarijati u Hrvatskoj, pretpostavljam da i “Ezop” većinu svog prometa obavlja posredujući u kupnji i prodaji rabljenih udžbenika za osnovne i srednje škole, ali bilo mi je drago vidjeti da su se proširili na veći prostor i da unatoč gluhom razdoblju tijekom prijepodneva i tijekom ljetne sezone, u njihovom prostoru ima i muvinga i posjetitelja.
I tako sam opet “ubola” dva Kishona: “Raj u najam” i “Nema nafte, Mojsije”. Samo da vam napišem uvod u “Raj u najam”:
Odaziv je bio slab. Došao jedan čovjek, s debelom ženom za petama, pa je nakon kratka obilaska rekao da će se ovo s prvim škropcem pretvoriti u pravu blatnu kupelj, što od kiše, što od kapanja sa stabala. A kladi se u što bilo da će zimi biti ledeno da ti srce pukne, jer on tu ne vidi ništa ni nalik na centralno grijanje.”
I sve to tako u istom stilu. Umjesto uvoda saznajemo:
“Raj u najam” je, unatoč prilično sočnom i bogohulnom uvodu, stoga zapravo zbirka humoreski o Kishonu, njegovoj obitelji i susjedstvu. A “Nema nafte, Mojsije” je knjiga o njegovim sunarodnjacima, Izraelcima, i njihovim nacionalnim značajkama. Kao što možemo saznati i iz samog naslova:
“Što ću s ovim narodom? - zazivao je Mojsije Jahvu. - Još malo pa će me kamenovati.” “Istupi pred narod!” - rekne Jahve Mojsiju. - Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, u pustinji, pa udari štapom po pijesku i iz njega će poteći nafta, toliko da narod može dalje putovati.” Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina, podiže štap i udari po pijesku pustinje, jednom pa drugi put, i udarao je po pijesku cijelog dana i cijele noći, ali nafta nije potekla. I Jahve mu rekne: “Ne mogu vam pomoći, morat ćete dalje putovati pješice.” I putovao je narod izraelski pješice četrdeset godina i stigao u zemlju Kanaan. Ali i tu su tekli samo med i mlijeko.”
I kako da čovjek onda ne voli Kishona, i kako da se čitajući ne cereka naglas kao budala?
Oznake: ephraim kishon, raj u najam, nema nafte, Mojsije, izrael, židovi, humor, humoreska
srijeda, 06.07.2016.
Umberto Eco: "Nulti broj"
Za razliku od nultih brojeva iz naslova, ovo nije ni blizu nultome izdanju ovog bloga – danas pišem 926. po redu post. Kako sam tri mjeseca bila odsutna iz vaših života, nisam 27. svibnja u blogosferi niti proslavila osmu godinu njegova postojanja, iako vjerujem da njegova dugovječnost to zaslužuje. Proteklo izbivanje od 93 dana bilo je najdulje u tih osam godina i nadam se da ću u vremenu koje dolazi moći održati tisućljetnu tradiciju koju poznajemo i volimo.
Dakle, nešto o Umbertu Ecu – iako svaki put kad pročitam nešto njegovo zaključim kako bih voljela pročitati više onoga što je napisao (a radi se o vrlo plodnom talijanskom piscu čijih hrvatskih prijevoda ima priličan broj), osim “Imena ruže” i pokojeg eseja vjerujem da nisam pročitala ništa. Osim “Nultog broja”, romana iz naslova, dakako.
Priča je to o novinarstvu i radu u tiskanim medijima ogoljena od svake romantike – dvanaest nultih brojeva časopisa “Sutra”, koje financira bogati biznismen kako bi se preko njih razračunavao sa svojim političkim i poslovnim neprijateljima i kako bi ostvarivao samo sebi znane ciljeve besramnog bogaćenja i stjecanja moći. I hrpica drugorazrednih novinara, urednika i pisaca kojima je taj zadatak povjeren. Među njima i glavni junak Colonna, ghost-writer kojemu glavni urednik Simei povjerava tajnu, alternativnu ulogu kroničara tog konceptualnog projekta.
Međutim, nitko nije slutio da će jedan od spomenutih drugorazrednih novinara po imenu Braggadocio, inače zaljubljenik u desne ideologije pod čiji je utjecaj i Italija potpala u vremenu oko Drugog svjetskog rata, nabasati na stvarnu i vrlo opasnu priču koja zvuči poput neke od najnevjerojatnijih teorija zavjere i da će time dovesti u opasnost ne samo opstojnost projekta, već i živote svih koji su bili uključeni u njega.
Osim zbunjujućeg-na-kafkijanski-način i antiutopijskog lajtmotiva rada u pokvarenom svijetu tiskanih medija (ovdje Eco kao da prepisuje i stanje u hrvatskim medijima), roman sadrži i elemente trilera, krimića, povijesnog romana, a u njega je utkana i jedna ljubavna priča.
Najbolji romani, kažu, mogu se čitati na bezbroj načina – prema tom kriteriju, “Nulti broj” je jedan od najboljih romana koje sam čitala. Stoga praktički nema osobe kojoj ga ne bih mogla preporučiti, jer će svaki čitatelj prema svojim afinitetima i dosadašnjem čitateljskom i životnom iskustvu, moći pronaći način na koji će ga čitati.
Oznake: umberto eco, nulti broj, Novinarstvo, novine, novinar, tiskani mediji, teorije zavjere, italija, drugi svjetski rat, Mussolini
ponedjeljak, 04.07.2016.
Kuharice (manje zbori, da ti ručak ne zagori)
Moralo je proći više od dva mjeseca da se udostojim dodati novi post na blog – puklo me nepisanje, nečitanje, ne-rvoza, tko zna što... no sad je ljeto ovdje i moram vam reći da sam vrijeme u protekla dva mjeseca traćila i svoju neurozu primirivala gledajući lijepe slike u kuharicama koje sam u tom vremenu pribavila (i dalje stojim kod onoga da ima nešto lijepo i umirujuće u čitanju recepata i gledanju slika lijepih jela).
U prvom redu, konačno sam bacila oko na golotinju “Golog kuhara” jednog od najslavnijih britanskih celebrity kuhara, Jamiea Olivera. Više nego kao kuharica, ova se knjiga može čitati kao autobiografija – kako je prva iskustva stjecao u očevoj gostionici, kako se zaljubio u talijansku kuhinju i slično. Ipak, kao i sve kuharice, i ova sadrži pregršt recepata za razna jela, od kojih su nam neka čak i dostupna za pripremanje, a također je i vizualno dojmljiva, zbog čega je rado imam na polici (žalosni kuriozitet: svoj primjerak pribavila sam je u antikvarijatu, sadrži posvetu jednoj teti Neni).
Ne moram valjda niti spominjati da iz spomenute kuharice nisam pripremila još niti jedno jelo i da vjerujem da se to uskoro neće niti dogoditi, no sve i da se dogodi, možete biti sigurni da na ovom blogu ni riječi ni slike o tome neće biti.
Nastavljajući u istom tonu, prelistala sam i “Talijansku kuharicu” još jednog slavnog talijanskog kuhara Gina D'Acampa. Ova kuharica sadrži recepte za 100 zdravih i ukusnih jela, a počiva na ideji da su Talijani, unatoč tome što jedu hrpu tjestenine, zbog mediteranske prehrane pune ribe, povrća i maslinovog ulja, izrazito zdravi i nisu pretili kao nacija (nešto kao francuski paradoks, samo što je riječ o talijanskom paradoksu). Knjiga zato na početku sadrži i prijedlog talijanskog jelovnika, odnosno svojevrsnu “talijansku dijetu” sastavljenu od jela iz kuharice. Fotografije – ludilo, vrijedi je prelistati samo da biste odmarali oči na slikama! (iz nje sam pravila brzi tiramisu, nije bio loš osim što sam malo predugo namakala piškote u kavi pa je tiramisu ispao prevlažan, ali evo – dokaz da je kuharica primjenjiva).
Kako sam ja multilingvalna čitateljica, pročitala sam i “The Chocolate and Coffee Bible” skupine autorica (od prije imam “The Cookie and Biscuit Bible” i obožavam je jer je divna i šarena i fantastična). Nije mi se tako svidjela kao ona o keksima i kolačima, jer hej – što se može reći o kavi i čokoladi (zajedno, a i odvojeno), a da već nije rečeno u milijun drugih kuharica. Ipak, osim 300 sjajnih recepata, sadrži i uvodne priče o kavi i čokoladi iz kojih sam saznala kako se proizvode i kako prepoznati dobru kavu/čokoladu. Tada sam postala svjesna i svog pučkog, da ne kažem seljačkog ukusa u pogledu navedenih namirnica, što je zbilja žalosna činjenica jer čovjek može for only so long sebi zamišljati da je fina guza. No ipak, vrijedi prelistati (i) ovu kuharicu samo zbog fotki.
“1001 recipes” autorice Marthe Day je jedna sveobuhvatna, divovska knjižurina koja sadrži sve, od predjela i juha preko glavnih jela, ribe i mesa, vegetarijanskih jela do kolača, torti, toplih deserata i kruha i peciva. S obzirom da je navedeni 1001 recept stisnut na manje od 500 stranica, možete zamisliti da ovdje i nema pretjerano puno divovskih fotografija na sjajnom papiru. Ali malih sličica ima, i kako sam iz ove kuharice pravila barem pet-šest jela (od kojih je jedno, tjestenina s tunjevinom, maslinama i pelatima, postalo kućni favorit) – nije mi žao što sam je kupila (ustvari, hvatam je svaki put kad imam neku skupinu namirnica, a nemam ideje što bismo taj dan za ručak).
I na koncu, za rođendan sam dobila kuharicu “Bakini najbolji kolači” u izdanju Znanja, vrlo spektakularno i vizualno sjajno opremljeno štivo, s oko dvjestotinjak recepata za starinske kolače poput buhtli, torti od sira i voćnih pita kakve su doista pripremale i pripremaju naše bake (barem je to kod nas slučaj) i upravo se danas za jednu društvenu funkciju pripremam iz nje praviti pletenicu s makom.
Znam da biste iz dosadašnjeg tijeka ovog teksta mogli pomisliti da se: a) ovo pretvara u kulinarski blog – to nije slučaj i moje su gastronomske rukotvorine češće za pojesti i zaboraviti nego za HD fotografiranje (dok god nisu za pasirati kroz prozor ili u koš za smeće, ne bunim se); b) prekomjerno gojim i tovim – također, nije da sam miss mršavosti i priznajem da si malo dajem oduška za trpezom nakon što sam u nekoliko mjeseci teškom mukom skidala osam preostalih trudničkih kilograma, ali za mene je lekcija naučena i stanje držim pod kontrolom; c) nisam udostojila u proteklih nekoliko mjeseci čitati ništa osim listanja kuharica, ali i tu biste se prevarili: u rotaciji imam:
“Guliverova” putovanja” koja čitam kćeri – jest da nešto zabušavamo, ali trudimo se;
“Posljednjeg dona” Maria Puza – ostavila sam je jer nije sjajna poput “Kuma”;
“Zabranjeno čitanje” Dubravke Ugrešić – u trenutcima nešto veće koncentracije; i njezinog omrznutog
“Mobitel” Stephena Kinga – dobila sam je za rođendan prije desetak godina i još uvijek je nisam pročitala pa se sad vraćam vlastitim policama.
Osim toga, bila su tu i dva Kishona, jedan Eco, jedna zgodna knjiga po istinitom događaju... sve ćete čuti u narednim danima, budite bez brige.
Oznake: kuharice, jamie oliver, goli kuhar, talijanska kuhinja, gino d'acampo, kava, čokolada, the chocolate and coffee bible, the cookie and biscuit bible, bakini najbolji kolači, 1001 recipes, kuhanje, kolači
