Za razliku od nultih brojeva iz naslova, ovo nije ni blizu nultome izdanju ovog bloga – danas pišem 926. po redu post. Kako sam tri mjeseca bila odsutna iz vaših života, nisam 27. svibnja u blogosferi niti proslavila osmu godinu njegova postojanja, iako vjerujem da njegova dugovječnost to zaslužuje. Proteklo izbivanje od 93 dana bilo je najdulje u tih osam godina i nadam se da ću u vremenu koje dolazi moći održati tisućljetnu tradiciju koju poznajemo i volimo.
Dakle, nešto o Umbertu Ecu – iako svaki put kad pročitam nešto njegovo zaključim kako bih voljela pročitati više onoga što je napisao (a radi se o vrlo plodnom talijanskom piscu čijih hrvatskih prijevoda ima priličan broj), osim “Imena ruže” i pokojeg eseja vjerujem da nisam pročitala ništa. Osim “Nultog broja”, romana iz naslova, dakako.
Priča je to o novinarstvu i radu u tiskanim medijima ogoljena od svake romantike – dvanaest nultih brojeva časopisa “Sutra”, koje financira bogati biznismen kako bi se preko njih razračunavao sa svojim političkim i poslovnim neprijateljima i kako bi ostvarivao samo sebi znane ciljeve besramnog bogaćenja i stjecanja moći. I hrpica drugorazrednih novinara, urednika i pisaca kojima je taj zadatak povjeren. Među njima i glavni junak Colonna, ghost-writer kojemu glavni urednik Simei povjerava tajnu, alternativnu ulogu kroničara tog konceptualnog projekta.
Međutim, nitko nije slutio da će jedan od spomenutih drugorazrednih novinara po imenu Braggadocio, inače zaljubljenik u desne ideologije pod čiji je utjecaj i Italija potpala u vremenu oko Drugog svjetskog rata, nabasati na stvarnu i vrlo opasnu priču koja zvuči poput neke od najnevjerojatnijih teorija zavjere i da će time dovesti u opasnost ne samo opstojnost projekta, već i živote svih koji su bili uključeni u njega.
Osim zbunjujućeg-na-kafkijanski-način i antiutopijskog lajtmotiva rada u pokvarenom svijetu tiskanih medija (ovdje Eco kao da prepisuje i stanje u hrvatskim medijima), roman sadrži i elemente trilera, krimića, povijesnog romana, a u njega je utkana i jedna ljubavna priča.
Najbolji romani, kažu, mogu se čitati na bezbroj načina – prema tom kriteriju, “Nulti broj” je jedan od najboljih romana koje sam čitala. Stoga praktički nema osobe kojoj ga ne bih mogla preporučiti, jer će svaki čitatelj prema svojim afinitetima i dosadašnjem čitateljskom i životnom iskustvu, moći pronaći način na koji će ga čitati.
Post je objavljen 06.07.2016. u 10:06 sati.