Postajem sve starija.
Iako to osjetim po tome kako sam sve ranije sve umornija, kako se sporije oporavljam od napora i kako me povremeno znaju boljeti leđa kad se ustanem, vidim da sam starija i po tome da mi se sve više sviđaju knjige koje voli moja mama. Najnoviji prijevod autorice slavne po svojim „Pohanim zelenim rajčicama“, pod naslovom „Posljednji susret cura s benzinske“, jedan je takav primjer starenja.
U središtu je radnje gđa Sookie (Sarah) Poole, supruga zubara Earla Poolea, koja će konačno uzeti zasluženi odmor nakon što je u dvije godine poudavala tri kćeri, od kojih jednu čak dva puta. Hranit će ptice koje se okupljaju u fontanama u njezinom dvorištu i planirat će zasluženo putovanje sa svojim ljubaznim, iako ponešto klempavim suprugom. U svemu tome sreću joj kvari samo svakodnevno zanovijetanje njezine majke, devedesetogodišnje Lenore, koju su ona i njezin brat potajice prozvali Krilata Pobjeda.
Dakako, sve dok ne dobije preporučeno pismo koje joj otkriva da njezino porijeklo nije ono koje je mislila da jest, i da na obiteljski grb svoje obitelji Simmons zapravo ne polaže nikakvo pravo.
Paralelno, pratimo priču o doseljavanju jedne poljske obitelji u grad Pulaski u Wisconsinu (Pulaski i jest bio grad naseljen isključivo poljskim doseljenicima) – Stanislaw Jurdabralinski u Pulaskiju je upoznao svoju suprugu Linku, zajedno su imali četiri kćeri i sina, otvorio je benzinsku postaju, a njegova neukrotiva kći Fritzi postala je vješta pilotkinja i izvodila je akrobacije u zraku. Početkom Drugog svjetskog rata, ona i njezine sestre uključene su u ratna zbivanja tako što su iz tvornica premještale gotove zrakoplove u vojne baze kako bi muški piloti njima mogli letjeti u rat (do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća se negiralo postojanje WASP-a, ženske zrakoplovne postrojbe, i tek su im se tada počele priznavati ratne zasluge).
Ma naravno da mi se ova knjiga nevjerojatno svidjela – kao i sve knjige Fannie Flagg, topla je, obiteljska, vješto koncipirana i lako čitljiva – što više možete poželjeti u kratkim zimskim danima?
Oznake: fannie flagg, posljednji susret cura s benzinske, američki jug, Poljska, drugi svjetski rat, zrakoplovstvo, žene
Za razliku od nultih brojeva iz naslova, ovo nije ni blizu nultome izdanju ovog bloga – danas pišem 926. po redu post. Kako sam tri mjeseca bila odsutna iz vaših života, nisam 27. svibnja u blogosferi niti proslavila osmu godinu njegova postojanja, iako vjerujem da njegova dugovječnost to zaslužuje. Proteklo izbivanje od 93 dana bilo je najdulje u tih osam godina i nadam se da ću u vremenu koje dolazi moći održati tisućljetnu tradiciju koju poznajemo i volimo.
Dakle, nešto o Umbertu Ecu – iako svaki put kad pročitam nešto njegovo zaključim kako bih voljela pročitati više onoga što je napisao (a radi se o vrlo plodnom talijanskom piscu čijih hrvatskih prijevoda ima priličan broj), osim “Imena ruže” i pokojeg eseja vjerujem da nisam pročitala ništa. Osim “Nultog broja”, romana iz naslova, dakako.
Priča je to o novinarstvu i radu u tiskanim medijima ogoljena od svake romantike – dvanaest nultih brojeva časopisa “Sutra”, koje financira bogati biznismen kako bi se preko njih razračunavao sa svojim političkim i poslovnim neprijateljima i kako bi ostvarivao samo sebi znane ciljeve besramnog bogaćenja i stjecanja moći. I hrpica drugorazrednih novinara, urednika i pisaca kojima je taj zadatak povjeren. Među njima i glavni junak Colonna, ghost-writer kojemu glavni urednik Simei povjerava tajnu, alternativnu ulogu kroničara tog konceptualnog projekta.
Međutim, nitko nije slutio da će jedan od spomenutih drugorazrednih novinara po imenu Braggadocio, inače zaljubljenik u desne ideologije pod čiji je utjecaj i Italija potpala u vremenu oko Drugog svjetskog rata, nabasati na stvarnu i vrlo opasnu priču koja zvuči poput neke od najnevjerojatnijih teorija zavjere i da će time dovesti u opasnost ne samo opstojnost projekta, već i živote svih koji su bili uključeni u njega.
Osim zbunjujućeg-na-kafkijanski-način i antiutopijskog lajtmotiva rada u pokvarenom svijetu tiskanih medija (ovdje Eco kao da prepisuje i stanje u hrvatskim medijima), roman sadrži i elemente trilera, krimića, povijesnog romana, a u njega je utkana i jedna ljubavna priča.
Najbolji romani, kažu, mogu se čitati na bezbroj načina – prema tom kriteriju, “Nulti broj” je jedan od najboljih romana koje sam čitala. Stoga praktički nema osobe kojoj ga ne bih mogla preporučiti, jer će svaki čitatelj prema svojim afinitetima i dosadašnjem čitateljskom i životnom iskustvu, moći pronaći način na koji će ga čitati.
Oznake: umberto eco, nulti broj, Novinarstvo, novine, novinar, tiskani mediji, teorije zavjere, italija, drugi svjetski rat, Mussolini
< | rujan, 2022 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.
Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com