Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 14.07.2016.
Liza Marklund: "Raj"
Kako volim kad u vlastitoj biblioteci naiđem na nešto poznato... Lizu Marklund sam čitala u kombinaciji sa Jamesom Pattersonom u “Ubojicama s razglednice” i samostalno u “Paklenom stroju”. Algoritmovi urednici o njoj kažu sljedeće:
(posljednja me rečenica zbunila s obzirom da znam da se “Pakleni stroj” odvija kasnije u smislu kronologije života glavne junakinje Annike Bengtzon, ali na web-stranici autorice nalazim da romani doista nisu objavljivani kronološki – do sad ih je osam – već skaču unaprijed i unatrag u Annikinom životu, tako da su Algoritmovi urednici ustvari u pravu - “Pakleni stroj” je ranije napisan roman, iako prati kasniju fazu Annikina života)
A u fazi zvanoj “Raj” (“Paradiset”) Annika Bengtzon je urednica noćne smjene u dnevnom listu Večernje novine – mlada je i temperamentna, te njezin posao ovisi samo o dobroj volji i povjerenju novopostavljenog glavnog urednika Andersa Schymana, koji je stavio glavu u torbu postavivši je na tu funkciju unatoč činjenici da je svijet tiskanih medija sazdan od sredovječnih muškaraca, a ne mladih žena.
Priča započinje kad u stockholmskoj luci Frihamn bude opljačkan brod sa švercanim cigaretama, a pritom su dva čovjeka ustrijeljena iz nepoznate blizine, čemu je izvjesna Aida, izbjeglica iz Bjeljine, jedini svjedok tih zločina. Našavši se na pravom (ili krivom) mjestu u pravo vrijeme, svoju priču povjerava Anniki, koja joj nastoji pomoći upućivanjem u ustanovu Raj, navodnom sustavu sigurnih kuća i skrivanja identiteta za zlostavljane žene i djecu. Međutim, nakon istrage Annika u panici ustanovljuje da stvari nisu onakve kakvima se čine i da je i Raj samo paravan jedne složene zločinačke operacije.
Annika Bengtzon je glavna junakinja kakva mi se sviđa, vjerojatno zato što pripadam istoj dobnoj i spolnoj skupini, a i zbog činjenice da sam kroz čitanje “Paklenog stroja” uspjela doznati nešto o tome u kakvu će se ženu razviti i kamo će je njezini životni izbori odvesti (što mi se također sviđa). Čini se kao varanje, ali svaki čitatelj čita na temelju ranijeg (životnog i čitateljskog) iskustva, pa tome zapravo i nema lijeka.
Sve u svemu, pitko, čitljivo i zabavno štivo, prava stvar za ljetne dane, za plažu i apartman za vrijeme poslijepodnevne sieste. Da je nisam već pročitala, definitivno bih je voljela nositi na more ove godine.
Oznake: liza marklund, raj, paradiset, annika bengtzon, Švedska, Stockholm, novine, mediji
srijeda, 06.07.2016.
Umberto Eco: "Nulti broj"
Za razliku od nultih brojeva iz naslova, ovo nije ni blizu nultome izdanju ovog bloga – danas pišem 926. po redu post. Kako sam tri mjeseca bila odsutna iz vaših života, nisam 27. svibnja u blogosferi niti proslavila osmu godinu njegova postojanja, iako vjerujem da njegova dugovječnost to zaslužuje. Proteklo izbivanje od 93 dana bilo je najdulje u tih osam godina i nadam se da ću u vremenu koje dolazi moći održati tisućljetnu tradiciju koju poznajemo i volimo.
Dakle, nešto o Umbertu Ecu – iako svaki put kad pročitam nešto njegovo zaključim kako bih voljela pročitati više onoga što je napisao (a radi se o vrlo plodnom talijanskom piscu čijih hrvatskih prijevoda ima priličan broj), osim “Imena ruže” i pokojeg eseja vjerujem da nisam pročitala ništa. Osim “Nultog broja”, romana iz naslova, dakako.
Priča je to o novinarstvu i radu u tiskanim medijima ogoljena od svake romantike – dvanaest nultih brojeva časopisa “Sutra”, koje financira bogati biznismen kako bi se preko njih razračunavao sa svojim političkim i poslovnim neprijateljima i kako bi ostvarivao samo sebi znane ciljeve besramnog bogaćenja i stjecanja moći. I hrpica drugorazrednih novinara, urednika i pisaca kojima je taj zadatak povjeren. Među njima i glavni junak Colonna, ghost-writer kojemu glavni urednik Simei povjerava tajnu, alternativnu ulogu kroničara tog konceptualnog projekta.
Međutim, nitko nije slutio da će jedan od spomenutih drugorazrednih novinara po imenu Braggadocio, inače zaljubljenik u desne ideologije pod čiji je utjecaj i Italija potpala u vremenu oko Drugog svjetskog rata, nabasati na stvarnu i vrlo opasnu priču koja zvuči poput neke od najnevjerojatnijih teorija zavjere i da će time dovesti u opasnost ne samo opstojnost projekta, već i živote svih koji su bili uključeni u njega.
Osim zbunjujućeg-na-kafkijanski-način i antiutopijskog lajtmotiva rada u pokvarenom svijetu tiskanih medija (ovdje Eco kao da prepisuje i stanje u hrvatskim medijima), roman sadrži i elemente trilera, krimića, povijesnog romana, a u njega je utkana i jedna ljubavna priča.
Najbolji romani, kažu, mogu se čitati na bezbroj načina – prema tom kriteriju, “Nulti broj” je jedan od najboljih romana koje sam čitala. Stoga praktički nema osobe kojoj ga ne bih mogla preporučiti, jer će svaki čitatelj prema svojim afinitetima i dosadašnjem čitateljskom i životnom iskustvu, moći pronaći način na koji će ga čitati.
Oznake: umberto eco, nulti broj, Novinarstvo, novine, novinar, tiskani mediji, teorije zavjere, italija, drugi svjetski rat, Mussolini
