Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 29.04.2014.
Uz tužne vijesti o rastanku s najdražim piscima
Ovu su godinu obilježile smrti nekih od mojih najdražih pisaca: Sue Townsend je umrla sredinom travnja u dobi od 68 godina nakon kratke bolesti. Stvoriteljica serije romana o Adrianu Moleu osim ovog nespretnog junaka, napisala je i kod nas je popularan, kod nas nedavno preveden roman „Žena koja je legla u krevet na godinu dana“.
Osim nje, u istom tjednu umro je i jedan od najpoznatijih kolumbijskih romanopisaca i novelista, Gabriel Garcia Marquez, i to u dobi od 87 godina. Marquez je zasnovao i stvarao u književnom smjeru fantastičnog realizma, a iza sebe je ostavio sijaset romana i novela, od kojih su najpoznatiji „Ljubav u doba kolere“ i „Sto godina samoće“. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1982. godine.
U nastavku, donosim vam tekst profesora Daniela Solovea o Marquezovoj noveli „Kronika najavljene smrti“, koja govori o odnosu društva i pravnog sustava prema zločinu koji se dogodio u društvenoj zajednici.
Daniel Solove: "Gabriel Garcia Marquez's Chronicle of a Death Foretold"
Oznake: sue townsend, adrian mole, žena koja je legla u krevet na godinu dana, Gabriel Garcia Marquez, sto godina samoće, ljubav u doba kolere, kronika najavljene smrti, daniel solove
nedjelja, 27.04.2014.
James Canon: "Priče iz grada udovica & kronike iz zemlje muškaraca"
James Canon, suvremeni kolumbijski pisac s prebivalištem u New Yorku, napisao je roman „Priče iz grada udovica & kronike iz zemlje muškaraca“, i odmah je za njega dobio niz francuskih književnih nagrada, roman je uvršten u kategoriju Ten Best Books of the Year u 2008. godini po American School Libraryu, a do danas je doživio prijevode na više od dvadesetak jezika.
Roman je podijeljen u dvije zasebne linije pripovijedanja – jedna se odnosi na događanja u kolumbijskom gradiću Mariquiti nakon što gerilci odvedu sve muškarce osim svećenika i jednog dječaka prerušenog u djevojčicu, dok se druga odnosi na doživljaje odvedenih muškaraca u gerilskoj borbi. Među ovim dijelovima postoji značajna kvalitativna i stilska razlika jer dok je „ženski“ dio priče, unatoč tome što se i u njemu udovice, žene i majke bore s neimaštinom, uličnim smećem, emocionalnim i društvenim problemima, ipak humorističan i duboko čovječan, „muški“ dio priče je jednoznačno nasilan, brutalan i lišen bilo kakve humanosti.
U središtu je radnje „ženskog“ dijela priče nekoliko glavnih junakinja: Rosalba, udovica policijskog narednika, proglašava se načelnicom Mariquite koja posustaje u svojim naporima da održi postojeći način vladanja i upravljanja zajednicom; Cleotilde je postarija učiteljica koja je u Mariquitu zalutala i ostala u njoj nakon što je shvatila da ne može nastaviti bježati od svojih vlastitih demona; Santiago Marin je Drugačija Udovica, koju su žene prigrlile kao svog punopravnog člana; Ubaldina je domorotkinja, Indijanka čiji je suprug bio veleposjednik u Mariquiti prije nego što su ga gerilci oteli, i koja je nakon njegove otmice zauzela mjesto policijske službenice Nove Mariquite. Osim nabrojenih, roman obiluje i životnim pričama niza drugih žena, djevojaka i starica, koje su sve povezane istim prebivalištem i međusobnim poznanstvima.
Ono što je simpatično u cijeloj priči jest autorova ideja da bi žene, da se u isključivo ženskoj društvenoj zajednici treba organizirati uprava, vlast organizirale na posve drugačiji način nego što to diktira sadašnji, postojeći „muški“ sustav upravljanja (iskreno, sama ne bih došla na tu pomisao, pa me pomalo impresionira spoznaja da je na takvu ideju došao pisac – muškarac). To može značiti da bi se žene organizirale ne prema važećem kalendaru ili prema vjerskim dužnostima, već, kao što to roman i propovijeda, da bi kalendar prilagodile sebi i svom unutarnjem satu, da bi vrijeme doživjele kao priliku za rad na sebi, i da bi živjele svoj život u cijelosti u skladu s prirodom koja ih okružuje.
Dakako, na kraju i jedno pojašnjenje dugog i rogobatnog naslova – Mariquita je, dakako, gradić udovica, dok je Kolumbija sa svojim neprestanim nemirima, građanskim ratovima i gerilskom borbom, zemlja muškaraca u njezinom najgorem izdanju.
Stilski i motivski, roman podsjeća na Marqueza, njegove ideje su radikalne kao ideje Jonathana Swifta o stvaranju novih svjetova, a posjeduje kroničarske sposobnosti Orhana Pamuka – ili bar tako ocjenjuju kritičari. S onime o Marquezu se doista mogu složiti, dok ocjenu o tome postoje li i druge usporedbe, prepuštam u cijelosti vama, dragi čitatelji.
Oznake: james canon, priče iz grada udovica & kronike iz zemlje muškara, Gabriel Garcia Marquez, Jonathan Swift, orhan pamuk
petak, 25.04.2014.
Još linkova za dokone umove
Nikad nisam čula nijednog strastvenog čitatelja govoriti da jednostavno ne zna što bi čitao, odnosno da nema što čitati. Čak suprotno, svi koje znam žale se da nemaju vremena za sve ono što bi htjeli pročitati (žale se i na nedostatak volje i energije, ali najviše na nedostatak vremena).
No, dopuštam da postoje i strastveni čitatelji koji zaista ne znaju što bi čitali, pa su upravo njima namijenjene sljedeće preporuke:
1. Algoritam me opet obavijestio o novim naslovima u svibnju. Tako će se u tom mjesecu izdavačke snage Algoritma okrenuti naslovima za mlade (tzv. young adult fiction), pa ćete moći kupiti i pročitati dvije knjige koje su mi se učinile zgodnima:
a) Colleen Hoover: „Bez nade“ („Hopeless“)
- radi se, koliko shvaćam, o romanu odrastanja dvoje ozloglašenih mladaca
- zanimljivo je da je autorica počela karijeru kao e-book pisac, da bi se tek nedavno vinula do liste bestselera New York Timesa
- pretpostavka je da je prilagođenije starijim (problematičnijim) klincima, nego onima mlađima
b) Kim Harrington: „U njezinim očima“ („Clarity“)
- roman prati mladu djevojku koja razotkriva zločine svojim nadnaravnim moćima
- slijedi nastavak koji će biti naslovljen „Opažanje“
2. Ako vam žanr knjiga za mlade i nije među najdražima, slobodno birajte između 100 legalnih sajtova s kojih možete skidati besplatne knjige, i to jednim jednostavnim klikom na link ispod.
100 legal sites to download literature
Oznake: algoritam, colleen hoover, bez nade, kim harrington, u njezinim očima, 100 legal sites to download literature
srijeda, 23.04.2014.
Lois McMaster Bujold: "Vorska igra"
Iako sam pročitala već četvrtu knjigu iz SF-serijala autorice Lois McMaster Bujold o Milesu Vorkosiganu, upravo sam razočarano otkrila da sam zapravo tek na drugoj knjizi serijala koji se odnosi na Milesa, dok su prethodna dva romana, koje sam prve pročitala („Krhotine časti“ i „Barrayar“) tek uvod u njegovu priču, koji obuhvaća priču o tome kako su se upoznali i kako su živjeli njegovi roditelji prije nego što se Miles rodio (nije da to nisam i prije znala, pa pročitala sam prve tri knjige, stvar je samo u tome da kad se kaže da sam na drugom dijelu serijala, to nekako i ne zvuči kao neki napredak).
Dakle, nedavno spomenuti „Pripravnik za ratnika“ bio je prvi roman u serijalu čiji je glavni junak u cijelosti osebujni mladi barrayarski barun Miles Vorkosigan, a sad – evo me i nakon „Vorske igre“.
U ovom dijelu saznajemo da je Miles završio svoju obuku za vojnog časnika u barrayarskoj Carskoj akademiji, i zatječemo ga upravo u času kad dobiva svoj prvi pripravnički zadatak. Čitatelj odmah zatim ima prilike svjedočiti Milesovu razočaranju kad shvati da je izgnan na udaljeni otok Kyril gdje će glumiti meteorološkog časnika, obilaziti meteorološke stanice i čitati dosadna izvješća, iako se potajno nadao da će dobiti zaduženje na novoizgrađenom čudu moderne tehnologije, svemirskom brodu Princ Serg. Na otoku Kyril pak nailazi na neprijateljski nastrojenog zapovjednika kojemu gotovo istog časa staje na žulj, a kako smo i u prvom dijelu već imali prilike saznati, Miles loše podnosi autoritet i u svakoj prilici radije voli misliti svojom glavom (iz kojeg razloga vojna karijera koju je Miles izabrao za sebe predstavlja vjerojatno najlošiji izbor zanimanja u povijesti popularne književnosti).
Moram priznati da me kraj „Pripravnika za ratnika“ u kojem se Miles nevoljko odriče zapovjedništva nad flotom plaćenika koji se odazivaju na ime Dendariijski plaćenici, pomalo razočarao, pa sam se nadala da to neće biti i njihov zadnji spomen u ovom serijalu. Drago mi je da je u tom smislu „Vorska igra“ ispunila moja očekivanja i da je uloga Dendariijskih plaćenika čak i povećana, osobito u svjetlu činjenice da mladi barrayarski car nestaje bez traga, a da se najpoznatiji neprijatelji Barrayara, zli Cetagandanci, okupljaju oko strateške Hegenske osi. U tom smislu, nakon misije na otoku Kyril, Miles dobiva poseban zadatak, pri čemu su njegovi nadređeni imali na umu da će se on držati svojih zadanih ovlasti kao zastavnik, što predstavlja najniži vojni čin na Barrayaru. No i opet, nisu računali s njegovom urođenom znatiželjom i nevjerojatnom sklonošću upadanju u nevolje...
I dalje je zabavno – sve ono što nisam željela kod ovog serijala jest previše dosadnog taktiziranja, osmišljavanja neuvjerljivih strategija i svemirske pucačine, što može zvučati čudno kad biram upravo takav žanr literature; ali, u tom smislu se i dalje ne mogu požaliti: junaci su dobro ocrtani i puni duha, čak i sporedni likovi, dijalozi su uvjerljivi i duhoviti, a fabula obiluje iznenadnim obratima, što je dovoljno da mi zadrži zanimanje i u razdobljima kad su mi misli sklonije lutanju. Stoga, iako mogu razumjeti zašto se na ovaj serijal lože geekovi u predadolescentskim godinama, lako mogu zamisliti da ga čita i neka atipična čitateljska populacija.
P.S. A večeras - Noć knjige!
Oznake: lois mcmaster bujold, vorska igra, miles vorkosigan
ponedjeljak, 21.04.2014.
Neke post-blagdanske informacije
Da ne bismo istegli neki važan mišić nakon što smo se obilato prejeli i naspavali preko uskrsnih blagdana, donosim jednu laku preporuku za čitanje dok se pripremate za nešto ozbiljniju literaturu (u krajnjem slučaju, više od trećine godine je iza nas, ako dosad niste počeli s ozbiljnim poslom, ozbiljnom dijetom ili ozbiljnim vježbama, krajnje je vrijeme).
U tom smislu, evo i jedne preporuke za sve vas umjetničke duše koje ste si kao novogodišnju odluku odredili da ćete raditi na svojoj umjetnosti i kreativnosti. Radi se o postu blogerice Bubamara šarena, poznate blogerske kreativke, koja u tekstu s početka travnja preporučuje dvije knjige autorice Julie Cameron, i to „Umjetnikov put“ i „Zlatni rudnik – put do srca vaše kreativnosti“. Autorica je inače spisateljica i u ovim knjigama se prvenstveno osvrće na spisateljski kreativni rad, ali su ovo priručnici primjenjivi i za druge vidove umjetnosti. Sa „Zlatnim rudnikom“ se nisam susrela, ali sam „Umjetnikov put“ i sama proučavala i primjenjivala neke metode iz njega, pa se mogu složiti s Bubamarom šarenom da se radi o priručnicima koji traže aktivan i ozbiljan angažman. Primjerice, autorica je u „Umjetnikovom putu“ predložila da čitatelj svaki dan piše tzv. jutarnje stranice, a zadatak se sastoji u tome da svako jutro ispišete tri stranice o bilo čemu, ali svaki dan. Ja sam ih napreskokce pisala nekoliko godina, posljednji put ove godine, ali moram priznati da nisam uspijevala svaki dan naći niti vremena niti inspiracije za tri stranice teksta (neko vrijeme sam čak mislila varati pa pisati u bilježnicu A5 formata, kako bih prije bila gotova, ali nikad nisam počela s time). Ipak, Bubamara šarena je u pravu – i sama sam vidjela razliku, u auto-terapeutskom smislu, kad sam ih pisala, od svog stanja kad ih nisam pisala.
No da vas ne uvjeravam dalje, provjerite sami!
Bubamara šarena
Oznake: bubamara šarena, julia cameron, umjetnikov put, zlatni rudnik, kreativnost
petak, 18.04.2014.
Lois McMaster Bujold: "Pripravnik za ratnika"
Nakon dva naslova – „Krhotina časti“ i „Barrayara“, evo me konačno kod naslova u kojemu se prvi put pojavljuje spektakularni, posebni glavni lik Miles Vorkosigan o kojemu svi pričaju.
Miles, koji je zbog nesreće u trudnoći svoje majke Cordelie rođen s bolešću krhkih i lomljivih kostiju, nastoji se kao i svaki plemić natjecati za svoje mjesto na Carskoj vojnoj akademiji. Nažalost, pa iako je prošao sve pismene testove, prilično nezgodan lom noge ga je spriječio u tome da na zadovoljavajući način prođe i test fizičke spremnosti. Nakon toga, umjesto da se prepusti jadu i razočaranju, Miles u pratnji svog tjelohranitelja, mrkog narednika Botharija i njegove kćeri Elene, odluči poći k svojoj baki, Cordelijinoj majci, na Koloniju Beta.
Međutim, umjesto da se oporavlja u naprednoj i osviještenoj civilizaciji, Miles angažira sve svoje resurse kako bi spasio jedan skoro rashodovani skočni brod i njegova pilota Ardea Mayhewa, od sigurne propasti, osiguravši si tako vjernog vazala. Iznenadnim spletom događaja koji su začudili i samog Milesa, on postaje zapovjednik jedne od najvećih plaćeničkih flota u svom dijelu svemira, i to bez ikakve vojno-taktičke izobrazbe, što je čudo samo po sebi. Njegovi zaposlenici plaćeni su da bi ratovali protiv druge plaćeničke vojske, no sve se mijenja kad na Milesa ravno s Barrayara nabasa njegov zgodni i zgubidanski nastrojeni rođak „onaj idiot Ivan“, tražeći ga preko pola svemira.
Vrlo zabavno, iako priznajem da mi je „Barrayar“, iako ozbiljniji, bio daleko draži. Milesova motivacija u ovom romanu mi mjestimično uopće nije bila jasna (iako priznajem da možda nisam najpažljivije čitala), a njegovi potezi su mi se povremeno činili nebuloznima. Ipak, sve odlike Bujoldičina stila i dalje vrijede: nježan, pacifistički pristup čak i najokrutnijim prizorima razaranja i rata, koji budi simpatije prema svim junacima, pa čak i antijunacima romana.
Preporučujem iz petnih žila. (ono što mi slijedi, jesu „Vorska igra“ i „Cetaganda“, pa ćemo u narednim mjesecima pričati nešto i o tome).
Oznake: lois mcmaster bujold, pripravnik za ratnika
srijeda, 16.04.2014.
Francis Wheen: "Kako su prodavači magle zavladali svijetom"
Pitali ste se gdje sam nestala u proteklom razdoblju? Dio vremena svakako mi je odnijelo i čitanje publicističkog izdanja Algoritma, „kratke povijesti modernih sljeparija“, konkretno naslovljenog kao „Kako su prodavači magle zavladali svijetom“ („How Mumbo-Jumbo Conquered the World“). Autor Francis Wheen je poznati britanski novinar i književnik, koji redovno piše za Private Eye, Vanity Fair, Washington Post i The New Yorker.
Autor postavlja tezu da su temelj razvoju moderne filozofske i društvene misli udarili prosvjetitelji Voltaire, Rosseau, Kant, Bacon i Spinoza, ali da su se njihova stremljenja nekako prometnula prema idiotizmu, New Ageu, vjerovanju u NLO-e i netrpeljivosti.
Tako se autor osobito obrušava na prodavače self-help literature i promotore „pozitivnog razmišljanja“, „uspjeha“ i sličnog.
To je uzelo toliko maha da su nastale i parodije self-help žanra, ali otkriveno je nešto iznenađujuće:
U ovoj knjizi sam prvi put čula za tzv. teoriju prelijevanja. O čemu se u biti radi – o uvjerenju da ako se bogatima bude popuštalo u smislu poticaja i smanjenja poreznog opterećenja, da će se njihovo blagostanje na neki način preliti i na niže društvene slojeve (takvo je stajalište, dakako, posve pogrešno, što vidimo i u sve većem produbljivanju jaza između bogatih i siromašnih).
Govoreći o kramarima besmislica/piljarima sljeparija (postoje i drugi nazivi kojima ih autor časti, iako je zajednički naziv jednostavno „prodavači magle“), autor je spomenuo i tzv. znanstvenike koji se bave proizvodnjom nerazumljivih i nebitnih znanstvenih tekstova koji ni na koji način ne doprinose znanosti, i zapravo joj samo štete.
Konačno, autor je, kao (po mom sudu) uvjereni ljevičar, u ovoj knjizi najžešće kritizirao upravo socijalističku i laburističku vladu svoje zemlje, Velike Britanije, na čelu s tadašnjim premijerom Tonyem Blairom. Način na koji su komentatori toga vremena opisivali Tonya Blaira vrlo se lako da usporediti i s načinom kako danas vidimo našeg premijera, slične političke provenijencije.
Konačno, voljela bih vam reći kako autor na kraju nudi neke odgovore i optimizam, ali ne – on samo tvrdi da nas oni koji nas sad vode, zaokupljaju i fasciniraju, samo žele osuditi na život u potpunom mraku. I ja se mogu složiti s time.
Oznake: francis wheen, kako su prodavači magle zavladali svijetom, teorija prelijevanja, tony blair, prosvjetiteljstvo, self-help, postmodernizam
ponedjeljak, 14.04.2014.
Algoritam mi preporučuje
Svaki mjesec dobivam novi newsletter od Algoritma, u kojem mi preporučuju svoja nova izdanja (ovaj put u travnju). Između ostaloga, tu su roman autorice Sapphire pod naslovom „Guraj“ (u izvorniku: „Prescious, Push!“), koja tematizira odrastanje nepismene crne djevojčice u zlostavljačkom okruženju, u kojem u vrlo ranoj dobi postaje majka, a tijekom radnje romana to se sprema postati i po drugi put. Međutim, uz pomoć izvan obitelji Prescious (to je ime glavne junakinje) uči čitati i pisati, čime joj u život ulazi novi tračak svjetla.
Isto tako, Algoritam preporučuje knjigu Paula Krugmana: „Odmah okončajmo ovu krizu“, u kojoj umjesto drastičnih mjera restrikcija i štednje preporučuje poticanje potrošnje i trošenja.
Kako vidite, čitaćeg materijala nikako ne nedostaje, ali već godinama nedostaje – vremena! (Vremena, vremena, vremena amo, jer utjehe nema… u novcu?)
Oznake: algoritam, sapphire, trudnoća, paul krugman, recesija
utorak, 08.04.2014.
Lois McMaster Bujold: "Barrayar"
Za razliku od nekih drugih novogodišnjih odluka, novogodišnje odluka o knjigama koje ću pročitati u 2014. godini se još uvijek držim (ona odluka o tome kako u 2014. godini neću planirati – o da, ta je prva otišla kroz prozor!), pa sam tako nastavila čitanje SF-serijala autorice Lois McMaster Bujold o Milesu Vorkosiganu, neobičnom SF-akcijskom junaku.
U drugom nastavku, naslovljenom „Barrayar“, koji je autorica objavila 1991. godine, pet godina nakon prvog nastavka, naslovljenog „Krhotine časti“ (i za koji je dobila književne nagrade Hugo i Locus, te nominaciju za književnu nagradu Nebula), još uvijek nismo upoznali Milesa Vorkosigana, ali već smo duboko zašli u zajednički život njegovih roditelja Cordelie Vorkosigan (rođene Naismith, s kolonije Beta) i Arala Vorkosigana, koji je na kraju „Krhotina časti“ imenovan carskim namjesnikom planeta Barrayar, sa zadatkom da tada petogodišnjem caru Gregoru preda vlast kad stekne punoljetnost.
Međutim, mnogi konzervativni članovi vladajuće klase nisu odobravali činjenicu da je Aral Vorkosigan na čelu planeta, jer je njegova povezanost sa radikalnim elementom – njegovom suprugom Cordeliom, bila istovremeno notorna i prijeteća za prevladavajući kastinski poredak, pa je Cordelia vrlo brzo stekla neprijatelja u lordu Vidalu Vordarianu, koji je bio povezan s kraljevnom Kareen, Gregorovom majkom.
Cordelia, u to vrijeme trudna s Milesom, nije se mogla pomiriti s činjenicom da su Barrayarci skloni omalovažavanju žena i da ih prisiljavaju na čudan i primitivan način iznošenja trudnoće (za razliku od Kolonije Beta, gdje su fetusi odrastali u materničnim replikatorima, a sretni budući roditelji su za to vrijeme mogli nastaviti sa svojim životima i karijerama).
U ovom nastavku, osim već poznatih likova poručnika Koudelke, jednog od najbližih suradnika lorda Vorkosigana, i narednika Botharija, psihopatskog ubojice i tjelohranitelja obitelji Vorkosigan, upoznajemo i tjelohraniteljicu Droushnakovu, djevojku koja ubrzo postaje fascinirana mogućnošću ostvarivanja jednakopravnosti u vojsci i u privatnom životu na Barrayaru, koju joj je predstavila Cordelia.
Najveći sukob, osim ratnog sukoba, političkog i vojnog udara koji stoji između Arala i Cordelie i sigurnosti njihove male obitelji, jest sukob između Cordelie kao radikalno progresivnog elementa, i njezinog svekra grofa Piotra Vorkosigana, koji predstavlja zastarjeli pogled na svijet koji je nužno mijenjati, oko budućnosti njihove obitelji nakon što se dogodi tragedija koju nije bilo moguće u potpunosti ispraviti.
U svakom slučaju, radi se o toploj, humanoj ljudskoj priči koja, unatoč činjenici da se zbiva u svemirskom okruženju, sadrži univerzalne elemente, svojstvene i prepoznatljive svim ljudskim bićima – potrebu da se održi vrsta i očuva obitelj, potrebu da se pobijedi taštinu, zlo i nejednakost, i da se nagradi i obilježi međusobno razumijevanje i zajedništvo. Govoreći o ovim aspektima serijala, mogu ga preporučiti za čitanje svima, pa i onima koji nisu ljubitelji SF-žanra.
Oznake: lois mcmaster bujold, barrayar
nedjelja, 06.04.2014.
Frank McCourt: "Angelin prah"
Frank McCourt, kao umirovljeni srednjoškolski profesor iz New Yorka, do objave knjige – romansirane biografije „Angelin prah“ nikad ranije nije objavljivao, a kad je konačno ova knjiga ugledala svjetlo dana, njome je postigao svjetsku slavu, proglašen je suvremenim klasikom, i, između ostaloga, osvojio Pulitzerovu nagradu za biografiju.
(Kasnije, kako kaže internet, pojavili su se prijepori oko autentičnosti događaja opisanih u biografiji, koji su još i pojačani nakon McCourtove smrti 2009. godine od raka kože, no čini mi se da bih daljnjim istraživanjem i pisanjem o tome skrenula pozornost s činjenice da mi se knjiga zapravo svidjela, pa je u konačnici pitanje je li u cijelosti točna ili ne, zapravo irelevantno).
U središtu je radnje, koja se odvija u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća, obitelj McCourt, i to neodgovorni irski pijanac Malachy McCourt, nesretnica koja se udala za njega, Angela McCourt, koja je rodila i odgojila pripovjedača, Franka (Francisa) McCourta, njegovog godinu dana mlađeg brata Malachya, blizance Olivera i Eugenea i sestricu Margaret koji su umrli kao mala djeca od posljedica neishranjenosti i nedostupnosti odgovarajuće medicinske skrbi, a nakon povratka u Irsku (jer se na početku priče obitelj nalazila u New Yorku, gdje su se Malachy i Angela i upoznali), rodili su se još i Michael i Alphonsus Joseph.
Dakle, na početku radnje zatječemo obitelj McCourt kako se u vrijeme velike gospodarske krize prije Drugog svjetskog rata vraća u irski grad Limerick u nadi da će u domovini pronaći bolje životne uvjete i više posla. Kako je Malachy notorni pijanac, koji ne uspijeva zadržati posao dulje od tri tjedna (a da ne zapije cijelu tjednu plaću), obitelj neprestano grca u dugovima i često na stolu nema ništa drugo za jelo osim zašećerene vode i čaja. Dakako, Malachy je često i posve nezaposlen.
Unatoč tome, događaji u knjizi vrve gorkim crnim humorom zbog kojega se čitatelju i najgore ljudske i obiteljske tragedije prezentiraju kao smiješne ili barem duhovite. Razlog tome nalazi se i u činjenici da je knjiga pisana isključivo u ich-formi, riječima dječaka koji u vrijeme početnih događaja iz knjige ima četiri godine, da bi tek u završnim poglavljima dosegao punoljetnost.
Ocjena Algoritmovih urednika da se radi o knjizi čije se stranice štede da dulje traju, doista je istinita, pa sam i sama na kraju knjige, unatoč obimnom pisanom materijalu i obilju događaja, požalila što nema još toga. Zato, „Angelin prah“ u ruke i uživajte u čitanju.
Oznake: frank mccourt, angelin prah
srijeda, 02.04.2014.
Jorge Bucay: "Voljeti se otvorenih očiju"
O Jorgeu Bucayu sam slušala već dvije-tri godine, otkad je počelo njegovo pojačano prevođenje i objavljivanje u hrvatskom izdavačkom okruženju. No, dosad nisam pročitala niti jedno njegovo ostvarenje. Ipak, pročitavši „Voljeti se otvorenih očiju“, rado bih da sam prije znala da se radi o „psihoterapeutu i piscu“, koji je rođen 1949.godine u Argentini, a koji između Argentine, Španjolske i Meksika putuje kao voditelj grupnih terapija.
Da sam to znala prije nego što sam počela čitati, štošta u knjizi bih drugačije ocjenjivala.
Naime, glavni junak Roberto spletom nemogućih tehnoloških okolnosti počinje primati mailove od psihoterapeutkinje Laure. Mailovi su namijenjeni njezinom kolegi Freddyu, s kojim Laura piše knjigu o ljubavi i zaljubljenosti, o načinima održavanja ljubavi i slično. Umjesto Freddya (koji te mailove ne prima), počinje joj odgovarati Roberto, koji se sve više zagrijava za temu, počinje proučavati literaturu i njih dvoje počinju zajedno pisati.
Dakle, moram priznati da čitajući ovu knjigu nisam došla do zaključka da se radi o „napetoj, divno ispripovijedanoj priči“, već sam ocijenila da se radi o lošem prikrivanju činjenice da je u pozadini priče zapravo još jedan priručnik za samopomoć u vezama, koji savjetuje upravo ono što je navedeno u naslovu – treba se voljeti otvorenih očiju. Naime, kad s očiju padne koprena zaljubljenosti i idealiziranja voljene osobe, ili nastupi ljubav kao izraz trajne odanosti, unatoč sve vidljivijim manama i mušicama osobe kojoj smo ljubav poklonili.
Ono što hoću reći nije da sam se razočarala, daleko od toga; samo nisam očekivala da će fabula biti toliko tanka i toliko očito usmjerena u pružanje ljubavnih savjeta. Ovo bih očekivala, dakako, da sam ranije bilo što pročitala o tom autoru.
Pa ako je Alain de Botton istovremeno filozof i pisac, koji piše i beletristiku i popularno-znanstvena publicistička djela, onda je Jorge Bucay psihoterapeut i pisac, koji spaja popularnu psihologiju i književnost. Mogu to prihvatiti, dakako, nisam zatvorenog uma i nesklona literarno-socijalnim eksperimentima.
Ipak, brinem se da naš odnos možda nije dobro započeo, možda sam se trebala odlučiti za nešto drugo kao djelo upoznavanja s ovim autorom. No, sad je prekasno za predomisliti se, zar ne?
(i općenito, nakon ovoliko vremena nepisanja, ponovno – kao dio jedne šire odluke koja me uskoro čeka - razmatram pitanje životnih izbora – izbor karijere, izbor životnog partnera i životnog stila, sve do i možda najbezazlenijeg izbora, izbora knjige, za koju se, kako i iz ovog teksta slijedi, da može biti značajniji nego što se na prvi pogled čini; unosim li dovoljno prethodnog promišljanja u odluke koje svakodnevno donosim? Nisam li premalo promućurna, premalo dalekovidna? Neće li se u konačnici ispostaviti da je život kao šah, gdje svi potezi, zbrojeni u cjelinu, daju konačan rezultat? Nisam li se svojim izborima učinjenima već do sad nepovratno ograničila? Priznajem, pomalo sam paranoična, i pomalo se brinem...)
Oznake: jorge bucay, voljeti se otvorenih očiju
