O Jorgeu Bucayu sam slušala već dvije-tri godine, otkad je počelo njegovo pojačano prevođenje i objavljivanje u hrvatskom izdavačkom okruženju. No, dosad nisam pročitala niti jedno njegovo ostvarenje. Ipak, pročitavši „Voljeti se otvorenih očiju“, rado bih da sam prije znala da se radi o „psihoterapeutu i piscu“, koji je rođen 1949.godine u Argentini, a koji između Argentine, Španjolske i Meksika putuje kao voditelj grupnih terapija.
Da sam to znala prije nego što sam počela čitati, štošta u knjizi bih drugačije ocjenjivala.
Naime, glavni junak Roberto spletom nemogućih tehnoloških okolnosti počinje primati mailove od psihoterapeutkinje Laure. Mailovi su namijenjeni njezinom kolegi Freddyu, s kojim Laura piše knjigu o ljubavi i zaljubljenosti, o načinima održavanja ljubavi i slično. Umjesto Freddya (koji te mailove ne prima), počinje joj odgovarati Roberto, koji se sve više zagrijava za temu, počinje proučavati literaturu i njih dvoje počinju zajedno pisati.
Dakle, moram priznati da čitajući ovu knjigu nisam došla do zaključka da se radi o „napetoj, divno ispripovijedanoj priči“, već sam ocijenila da se radi o lošem prikrivanju činjenice da je u pozadini priče zapravo još jedan priručnik za samopomoć u vezama, koji savjetuje upravo ono što je navedeno u naslovu – treba se voljeti otvorenih očiju. Naime, kad s očiju padne koprena zaljubljenosti i idealiziranja voljene osobe, ili nastupi ljubav kao izraz trajne odanosti, unatoč sve vidljivijim manama i mušicama osobe kojoj smo ljubav poklonili.
Ono što hoću reći nije da sam se razočarala, daleko od toga; samo nisam očekivala da će fabula biti toliko tanka i toliko očito usmjerena u pružanje ljubavnih savjeta. Ovo bih očekivala, dakako, da sam ranije bilo što pročitala o tom autoru.
Pa ako je Alain de Botton istovremeno filozof i pisac, koji piše i beletristiku i popularno-znanstvena publicistička djela, onda je Jorge Bucay psihoterapeut i pisac, koji spaja popularnu psihologiju i književnost. Mogu to prihvatiti, dakako, nisam zatvorenog uma i nesklona literarno-socijalnim eksperimentima.
Ipak, brinem se da naš odnos možda nije dobro započeo, možda sam se trebala odlučiti za nešto drugo kao djelo upoznavanja s ovim autorom. No, sad je prekasno za predomisliti se, zar ne?
(i općenito, nakon ovoliko vremena nepisanja, ponovno – kao dio jedne šire odluke koja me uskoro čeka - razmatram pitanje životnih izbora – izbor karijere, izbor životnog partnera i životnog stila, sve do i možda najbezazlenijeg izbora, izbora knjige, za koju se, kako i iz ovog teksta slijedi, da može biti značajniji nego što se na prvi pogled čini; unosim li dovoljno prethodnog promišljanja u odluke koje svakodnevno donosim? Nisam li premalo promućurna, premalo dalekovidna? Neće li se u konačnici ispostaviti da je život kao šah, gdje svi potezi, zbrojeni u cjelinu, daju konačan rezultat? Nisam li se svojim izborima učinjenima već do sad nepovratno ograničila? Priznajem, pomalo sam paranoična, i pomalo se brinem...)
Post je objavljen 02.04.2014. u 18:37 sati.