Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 27.04.2014.
James Canon: "Priče iz grada udovica & kronike iz zemlje muškaraca"
James Canon, suvremeni kolumbijski pisac s prebivalištem u New Yorku, napisao je roman „Priče iz grada udovica & kronike iz zemlje muškaraca“, i odmah je za njega dobio niz francuskih književnih nagrada, roman je uvršten u kategoriju Ten Best Books of the Year u 2008. godini po American School Libraryu, a do danas je doživio prijevode na više od dvadesetak jezika.
Roman je podijeljen u dvije zasebne linije pripovijedanja – jedna se odnosi na događanja u kolumbijskom gradiću Mariquiti nakon što gerilci odvedu sve muškarce osim svećenika i jednog dječaka prerušenog u djevojčicu, dok se druga odnosi na doživljaje odvedenih muškaraca u gerilskoj borbi. Među ovim dijelovima postoji značajna kvalitativna i stilska razlika jer dok je „ženski“ dio priče, unatoč tome što se i u njemu udovice, žene i majke bore s neimaštinom, uličnim smećem, emocionalnim i društvenim problemima, ipak humorističan i duboko čovječan, „muški“ dio priče je jednoznačno nasilan, brutalan i lišen bilo kakve humanosti.
U središtu je radnje „ženskog“ dijela priče nekoliko glavnih junakinja: Rosalba, udovica policijskog narednika, proglašava se načelnicom Mariquite koja posustaje u svojim naporima da održi postojeći način vladanja i upravljanja zajednicom; Cleotilde je postarija učiteljica koja je u Mariquitu zalutala i ostala u njoj nakon što je shvatila da ne može nastaviti bježati od svojih vlastitih demona; Santiago Marin je Drugačija Udovica, koju su žene prigrlile kao svog punopravnog člana; Ubaldina je domorotkinja, Indijanka čiji je suprug bio veleposjednik u Mariquiti prije nego što su ga gerilci oteli, i koja je nakon njegove otmice zauzela mjesto policijske službenice Nove Mariquite. Osim nabrojenih, roman obiluje i životnim pričama niza drugih žena, djevojaka i starica, koje su sve povezane istim prebivalištem i međusobnim poznanstvima.
Ono što je simpatično u cijeloj priči jest autorova ideja da bi žene, da se u isključivo ženskoj društvenoj zajednici treba organizirati uprava, vlast organizirale na posve drugačiji način nego što to diktira sadašnji, postojeći „muški“ sustav upravljanja (iskreno, sama ne bih došla na tu pomisao, pa me pomalo impresionira spoznaja da je na takvu ideju došao pisac – muškarac). To može značiti da bi se žene organizirale ne prema važećem kalendaru ili prema vjerskim dužnostima, već, kao što to roman i propovijeda, da bi kalendar prilagodile sebi i svom unutarnjem satu, da bi vrijeme doživjele kao priliku za rad na sebi, i da bi živjele svoj život u cijelosti u skladu s prirodom koja ih okružuje.
Dakako, na kraju i jedno pojašnjenje dugog i rogobatnog naslova – Mariquita je, dakako, gradić udovica, dok je Kolumbija sa svojim neprestanim nemirima, građanskim ratovima i gerilskom borbom, zemlja muškaraca u njezinom najgorem izdanju.
Stilski i motivski, roman podsjeća na Marqueza, njegove ideje su radikalne kao ideje Jonathana Swifta o stvaranju novih svjetova, a posjeduje kroničarske sposobnosti Orhana Pamuka – ili bar tako ocjenjuju kritičari. S onime o Marquezu se doista mogu složiti, dok ocjenu o tome postoje li i druge usporedbe, prepuštam u cijelosti vama, dragi čitatelji.
Oznake: james canon, priče iz grada udovica & kronike iz zemlje muškara, Gabriel Garcia Marquez, Jonathan Swift, orhan pamuk
