Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 15.04.2015.
Jorge Bucay: „Računaj na mene“
Prevedeno i objavljeno u izdanju Frakture, kao i njezina prethodnica „Ispričat ću ti priču“, djelo „Računaj na mene“ argentinskog psihoterapeuta i pisca Jorgea Bucaya, predstavlja svojevrstan nastavak gore spomenutog prvog dijela, o kojemu sam pisala prije nekog vremena OVDJE.
Naime, koncept ove knjige, koju teško mogu žanrovski odrediti, jer se ne radi niti o romanu, niti o knjizi psihološke samopomoći, a niti o zbirci prikupljenih priča i narodnih predaja (ili se pak radi o svemu navedenom), u odnosu na „Ispričat ću ti priču“ ostao je posve isti: knjiga se sastoji od niza poglavlja u kojima glavni lik, Demian, kroz seanse sa svojim psihoterapeutom Jorgeom, kojega naziva Debeli, pokušava razriješiti svoje emocionalne probleme i psihološke barijere koje ga sprječavaju u tome da postigne životnu sreću i da uživa u životu.
Razlika je u vremenskoj komponenti: naime, u prvoj knjizi, Demian je mladić, student medicine kojega muče problemi s djevojkama, s biranjem karijere, kao i nerazriješeni odnosi s roditeljima, dok u „Računaj na mene“, promatramo Demiana s odmakom od 15-ak godina, nakon što kroz to vrijeme nije išao na psihoterapiju, kad je njegov otac umro, njegov brak s Gaby se raspada, a on se upušta u beznačajne afere sa svojim studenticama. Tada se ponovno odlučuje javiti svom psihoterapeutu Jorgeu, jer je set problema koji ga sada muči posve drugačiji nego što je to bio slučaj dok je bio mladić, i on ne raspolaže emocionalnim i psihološkim alatima da svoj život ponovno dovede na prave tračnice.
Debeli ga ponovno nenametljivim pričama i narodnim predajama navodi na zaključke o vlastitom životu, koji mu pomažu da se pomiri s očevom smrti, majčinim nastavkom života, odnosom prema ženama u svom životu, te svojim ciljevima u karijeri i općenito, pronalasku smisla života.
Činjenica da je Jorge Bucay za svoje dvije knjige izabrao upravo ova dva razdoblja u životu osobe – razdoblje od dvadeset pet do trideset godina, kao i razdoblje od četrdeset do četrdeset pet godina ukazuje da autor, kao i mnogi njegovi suvremenici, drži da ne postoji samo jedna kriza identiteta u odrasloj dobi, i to ona famozna kriza srednjih godina, već da ih je najmanje dvije, od kojih ona prva pogađa osobu kad nastoji formirati svoj životni put na početku odrasle dobi, kad sa školovanja izlazi u „stvarni svijet“ i kada pokušava pronaći svoje mjesto u općem društvenom poretku. O tome govori prva knjiga, „Ispričat ću ti priču“, dok „Računaj na mene“ obrađuje temu ne manje važne krize srednjih godina.
Najzanimljivija spoznaja do koje dolazite čitajući ovu knjigu, jest da je nevjerojatno lako i s vrlo malo otpora, promijeniti ustaljene navike i način razmišljanja, i to samo promišljajući pouke priča – takvu lakoću nikad ne biste mogli postići davanjem izravnog savjeta ili upute, upravo zato što biste doživjeli otpor i nevoljkost savjetovane osobe. Ipak, o pričama smo uvijek voljni razmisliti: naša nas genetika i naš odgoj čine prijemčivima za priče – one ostaju s nama čak i kad mislimo da smo ih zaboravili, lagano i nesvjesno.
Oznake: jorge bucay, računaj na mene
utorak, 02.12.2014.
Jorge Bucay: „Ispričat ću ti priču“
Jorge Bucay, kao prvo, uopće nije pisac (moja prva zabluda). Radi se argentinskom psihoterapeutu (rođen je 1949. u Buenos Airesu, gdje je završio medicinu, specijalizirao psihijatriju i prakticirao psihoterapiju). Kao terapeut, radio je na klinikama i u medicinskim savjetovalištima, zatim je držao javna predavanja te stekao slavu na radijskom i televizijskom programu. Ipak, njegova druga aktivnost je i pisanje (moja druga zabluda, ili bolje rečeno – spoznaja da moja prva zabluda uopće nije zabluda), objavio je desetak knjiga koje su postale svjetski bestseleri.
„Ispričat ću ti priču“ je zbirka priča, ili omnibus priča ispričanih kroz terapije koje je terapeut (u knjizi nazvan Debeli) pružao svom pacijentu Demianu. O Demianu znamo samo to da se radi o mladiću kojega razdiru prilično uobičajeni duševni nemiri – nerazumijevanje roditelja, neuspjeh na fakultetu (ili bolje rečeno, nezainteresiranost za uspjeh na fakultetu), nesporazumi s prijateljima i okolinom, te svađe sa svojom životnom družicom. Debeli mu kroz priče (koje se sastoje od narodnih predaja iz cijelog svijeta – sefardske narodne legende, tibetanske prispodobe – kao i priče poznatih pisaca, i neke od priča samog Jorgea Bucaya) približava njegovu vlastitu životnu situaciju i time ispravlja njegove stavove i poučava ga kako će prihvatiti neke od događaja čijim je sudionikom postao. Osim toga, govori mu i o lažima koje izgovaramo sebi i drugima, različitim pristupima u liječenju duševnih smetnji, a nešto saznajemo i o samom terapeutu i njegovom putu ka samoprihvaćanju i samoostvarenju.
Književnost i pripovijedanje predstavljaju poseban način kroz koji učimo – kao djeci, pričaju nam priče da, primjerice, shvatimo razliku između dobra i zla, ali na način koji je toliko prirodan da taj način učenja shvaćamo kao zabavu, a ne kao muku. Zbog toga sam ostala očarana terapeutskim pristupom koji čini posve istu stvar – učeći kroz priče o drugima, učimo o samima sebi, i na taj način prirodnije prihvaćamo spoznaje i promjene, nego da su nam one rečene i razjašnjene na vlastitom primjeru (jer u vlastitom slučaju, u spoznavanju nas često ometaju naše emocije, predrasude ili stavovi). Priča je ovdje, ona je takva kakva jest i nemamo druge nego da njezinu fabulu prihvaćamo ma gdje nas vodila. Upravo u tome nalazi se privlačnost ovakvog pristupa.
Ne mogu reći da je Demian bio izliječen na kraju knjige, niti da je Debeli mogao sa sigurnošću reći da je svojim pristupom za svoj život izborio boljitak, ali nakon čitanja, čitatelju u ustima ostaje okus nade i vjere u bolju budućnost. A pričama koje čine sastavni dio svakog od poglavlja u knjizi, sigurno ću se s radošću i zanimanjem vraćati i u budućnosti.
Oznake: jorge bucay, ispričat ću ti priču
subota, 29.11.2014.
Izvještaj s Interlibera 2014.
Ove godine, za promjenu, kao i radi osiguranja vlastitog čitateljskog kredibiliteta, nisam propustila Interliber. Ali, umalo i jesam – odlaskom na Zagrebački velesajam u nedjelju kasno poslijepodne očekivala sam da ću biti tek jedan od rijetkih zagriženih posjetitelja koji će se još motati među štandovima u Paviljonima 5 i 6 – ali kako sam bila u krivu! Naime, područje u krugu od pola kilometra od ulaska na Velesajam bilo je pokriveno najrazličitijim vrstama letaka, papirnatog i plastičnog smeća (na taj prizor sam bila šokirana sve dok se nisam sjetila da je u tjedan dana na Interliber došlo milijun autobusa srednjoškolaca i studenata iz cijele Hrvatske, neki profesori i tko zna koliko još Zagrepčana), a ljudi su se u gomilama još naveliko šmucali po prostoru sajma.
Što se tiče dojmova – Interliber mi se čini da nije ni veći ni manji nego što je to bilo prije pet-šest godina (može biti i više od toga, zadnji put sam na Interliber dolazila u organizaciji Studentskog zbora dok sam studirala) kad sam ga zadnji put posjetila, ali mi se čini da je raznovrsnost daleko manja – najveći interes je bio na štandovima na kojima je pisalo – „rasprodaja“, ili još bolje „velika rasprodaja“, kao i na štandovima prodavača starih knjiga koje možemo vidjeti po trgovima i tržnicama svih hrvatskih gradova (kao primjerice, u Zagrebu kod Glavnog kolodvora). Ovi izlošci (koje mogu vidjeti svakoga dana u bilo koje vrijeme) nisu me osobito zanimali, pa sam tražila nešto iznimno.
Naime, sa žalošću utvrđujem da se za promjenu moram složiti s Miljenkom Jergovićem koji je za Jutarnji napisao tekst o Interliberu, jer se i meni osobito svidio samo izlagački prostor Frakture i pozornost koju su urednici, odnosno vlasnici ove izdavačke kuće poklanjali svakom kupcu i posjetitelju. Svi ostali me nisu fascinirali – Algoritam je imao standardnu postavu, Profil također, VBZ i Mozaik knjiga rasprostrli su se u dva paviljona u kojima su izlagali posve iste stvari, Lumen je bio zgodan, ali ne objavljuje meni zanimljivu literaturu (iako sam po narudžbi jedne djevojčice kupila „Šuplji grad“, drugi nastavak romana „Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu“), iako moram reći da je njihov izlagački prostor bio vizualno dojmljiv u kombinaciji narančaste i crne boje; Znanje se bacilo na izlaganje Knjiga dostupnih svima, koje možete pribaviti na svakom bolje opremljenom kiosku; Školska knjiga... je Školska knjiga, nisu mi zanimljivi. Sysprint me pomalo iznenadio, jer su prije pet-šest godina bili prilično respektabilan mali izdavač, koji je svojim jeftinim, meko ukoričenim reizdanjima klasika i lektirnim naslovima napravio revoluciju među nakladnicima, ali mi se čini da na tom uspjehu nisu gradili dalje i afirmirali se s drugim inovativnim idejama. O Nakladi Ljevak nemam što reći, njihova izdanja sam vrlo slabo čitala, iz nekog, i meni nepoznatog razloga mi nikad nisu sjeli – na Interliberu su imali razumno velik izlagački prostor, s ozbiljnim sniženjima, i imala sam najbolju namjeru kupiti nekoliko knjiga kod njih, čak sam ih držala i u rukama, ali sam se onda ohladila, vratila knjige i produžila dalje.
No naravno da sam nešto i kupila, ali bila sam skromna (više iz razloga kronične besparice u posljednjih par mjeseci nego zato što sam postala razumna pod stare dane), uz već spomenuti „Šuplji grad“, po narudžbi sam kupila i „Jesenji valcer“ Mirjane Krizmanić kod VBZ-a – na štandu Vuković&Runjić (nezainteresirani izlagači, usput) kupila sam humoristični roman „Razmjena“ Davida Lodgea, kod Frakture knjigu „Ispričat ću ti priču“ Jorgea Bucaya, s obzirom da imam drugi dio, „Računaj na mene“, ali ga nisam htjela čitati dok ne pribavim i prvi dio, a kod antikvarijata Biblos sam kupila dvije knjige o grčkoj mitologiji i grčkim junacima koje predstavljaju dragu uspomenu iz djetinjstva. I to je to.
Sad kad bolje razmislim, možda sam i postala nešto razumnija pod stare dane.
Oznake: interliber 2014, ransom riggs, šuplji grad, dom gospođice peregrine za čudnovatu djecu, fraktura, Lumen, vbz, mozaik knjiga, algoritam, Profil, školska knjiga, znanje, antikvarijat biblos, jorge bucay, ispričat ću ti priču, računaj na mene, david lodge, razmjena
srijeda, 02.04.2014.
Jorge Bucay: "Voljeti se otvorenih očiju"
O Jorgeu Bucayu sam slušala već dvije-tri godine, otkad je počelo njegovo pojačano prevođenje i objavljivanje u hrvatskom izdavačkom okruženju. No, dosad nisam pročitala niti jedno njegovo ostvarenje. Ipak, pročitavši „Voljeti se otvorenih očiju“, rado bih da sam prije znala da se radi o „psihoterapeutu i piscu“, koji je rođen 1949.godine u Argentini, a koji između Argentine, Španjolske i Meksika putuje kao voditelj grupnih terapija.
Da sam to znala prije nego što sam počela čitati, štošta u knjizi bih drugačije ocjenjivala.
Naime, glavni junak Roberto spletom nemogućih tehnoloških okolnosti počinje primati mailove od psihoterapeutkinje Laure. Mailovi su namijenjeni njezinom kolegi Freddyu, s kojim Laura piše knjigu o ljubavi i zaljubljenosti, o načinima održavanja ljubavi i slično. Umjesto Freddya (koji te mailove ne prima), počinje joj odgovarati Roberto, koji se sve više zagrijava za temu, počinje proučavati literaturu i njih dvoje počinju zajedno pisati.
Dakle, moram priznati da čitajući ovu knjigu nisam došla do zaključka da se radi o „napetoj, divno ispripovijedanoj priči“, već sam ocijenila da se radi o lošem prikrivanju činjenice da je u pozadini priče zapravo još jedan priručnik za samopomoć u vezama, koji savjetuje upravo ono što je navedeno u naslovu – treba se voljeti otvorenih očiju. Naime, kad s očiju padne koprena zaljubljenosti i idealiziranja voljene osobe, ili nastupi ljubav kao izraz trajne odanosti, unatoč sve vidljivijim manama i mušicama osobe kojoj smo ljubav poklonili.
Ono što hoću reći nije da sam se razočarala, daleko od toga; samo nisam očekivala da će fabula biti toliko tanka i toliko očito usmjerena u pružanje ljubavnih savjeta. Ovo bih očekivala, dakako, da sam ranije bilo što pročitala o tom autoru.
Pa ako je Alain de Botton istovremeno filozof i pisac, koji piše i beletristiku i popularno-znanstvena publicistička djela, onda je Jorge Bucay psihoterapeut i pisac, koji spaja popularnu psihologiju i književnost. Mogu to prihvatiti, dakako, nisam zatvorenog uma i nesklona literarno-socijalnim eksperimentima.
Ipak, brinem se da naš odnos možda nije dobro započeo, možda sam se trebala odlučiti za nešto drugo kao djelo upoznavanja s ovim autorom. No, sad je prekasno za predomisliti se, zar ne?
(i općenito, nakon ovoliko vremena nepisanja, ponovno – kao dio jedne šire odluke koja me uskoro čeka - razmatram pitanje životnih izbora – izbor karijere, izbor životnog partnera i životnog stila, sve do i možda najbezazlenijeg izbora, izbora knjige, za koju se, kako i iz ovog teksta slijedi, da može biti značajniji nego što se na prvi pogled čini; unosim li dovoljno prethodnog promišljanja u odluke koje svakodnevno donosim? Nisam li premalo promućurna, premalo dalekovidna? Neće li se u konačnici ispostaviti da je život kao šah, gdje svi potezi, zbrojeni u cjelinu, daju konačan rezultat? Nisam li se svojim izborima učinjenima već do sad nepovratno ograničila? Priznajem, pomalo sam paranoična, i pomalo se brinem...)
Oznake: jorge bucay, voljeti se otvorenih očiju
